Ukrajinski jezik

Ukrajinski jezik (українська мова, u transliteraciji: ukrajinska mova) jeste slavenski jezik iz grupe istočnoslavenskih jezika.

Ukrajinski jezik українська мова/ukrajinska mova
Države govorenja	Ukrajina, Rusija, Kazahstan, Moldavija, Mađarska, Bjelorusija, Rumunija, Poljska, Slovačka, Češka, BiH, Hrvatska, Srbija
Regije govorenja	Istočna Evropa
Broj govornika	30 miliona (2007)
Rang	26
Jezička porodica	indoevropski  baltoslavenski   slavenski    istočnoslavenski     ukrajinski
Sistem pisanja	{{{sistem pisanja}}}
Službeni status
Služben u	Ukrajina, Pridnjestrovlje (nepriznata država unutar Moldavije), Vojvodina (Srbija)
Regulatori	Ukrajinska nacionalna akademija nauka, Institut za ukrajinski jezik
Jezički kod
ISO 639-1	uk
ISO 639-2	ukr
ISO 639-3	ukr
Također pogledajte: Jezik | Spisak jezika

Ukrajinski jezik

Historija

Ukrajinski jezik, koji, kao i ruski i bjeloruski (s kojima dijeli visok stepen međusobne razumljivosti), vodi porijeklo od staroruskog jezika, imao je kao književni jezik 2 faze razvoja: od 14. do sredine 18. vijeka trajao je period staroukrajinskog jezika, a od 18. vijeka počinje stvaranje savremenog ukrajinskog književnog jezika. Na specifičnosti uobličavanja ukrajinskog kao posebnog istočnoslavenskog književnog jezika presudno su utjecale historijske okolnosti u kojima su se od 12. do 18. vijeka nalazili govorni predstavnici istočnoslavenskih dijalekata, na osnovu kojih se formirao prvo staroukrajinski, a zatim i savremeni ukrajinski jezik. U 12. i početkom 13. vijeka Kijevska Rusija kao država postaje sve slabija, a pojedine kneževine u njenom sastavu sve samostalnije. Zatim dolazi do tatarsko-mongolske najezde (od 13. do 15. vijeka), dok zapadni i jugozapadni dijelovi zemlje potpadaju pod vlast Litvanije, Poljske i Ugarske (iz tog su perioda mnogi polonizmi u ukrajinskom jeziku), da bi se nekoliko vijekova razvijali odvojeno. To je vodilo postepenoj etničkoj i jezičkoj diferencijaciji Istočnih Slavena, koji su u tom pogledu dotad bili uglavnom jedinstveni, uz izvjesne dijalekatske razlike. Iz tih razlika razvijaju se maloruski (danas ukrajinski) dijalekti: jugoistočni, jugozapadni i sjeverni, čije su crte u različitom obimu prisutne u staroukrajinskom jeziku. Borba protiv poljske i litvanske vlasti završila se ratom (1648-1654), u kojem su pobijedili Ukrajinci pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog, a Ukrajina je ponovo pripojena Rusiji.

Za konstituiranje staroukrajinskog kao književnog jezika, pored književnih djela, važni su bili filološki radovi, prije svega gramatika Lavrentija Zizanija (1596) i ruskoslavenski rječnik Pamve Berinde (1627). U 17. vijeku počinje se formirati ukrajinska nacija. Poslije izvjesnog perioda u kojem nije postojala čvrsta književnojezička norma, književni jezik istočne Ukrajine postepeno postaje ukrajinski književni jezik. Jedna od najkarakterističnijih osobina tog jezika jeste sinteza dijalekatskih, folklornih i kolokvijalnih elemenata s tradicijom staroruskog književnog jezika, koja u novom ukrajinskom književnom jeziku dobija posebne stilske funkcije.

Takav ukrajinski jezik dobio je prvo izrazito umjetničko otjelotvorenje u djelu Eneida Ivana Kotljarevskog, ali je osnova njegove gramatičke, leksičke i fonetske norme bila postavljena djelima Tarasa Ševčenka, a zatim i Lesje Ukrajinke, Ivana Franka i drugih pjesnika i pisaca.

Ukrajinska književnost, kao i ruska i bjeloruska, ima svoj neposredni početak u književnosti Kijevske Rusije. U 16. i 17. vijeku nastaju djela polemičkog sadržaja (I. Višenski), silabička poezija i drama (G. D. Smotricki, A. Rimša) pod utjecajem poljske književnosti, i besjednička proza (P. Berinda), Krajem 17. i početkom 18. vijeka značajni su i tzv. kozački ljetopisi. U drugoj polovini 18. vijeka stvara veliki filozof, pjesnik i pedagog Grigorije Skovoroda, autor lirskih i satiričnih stihova i basni u prozi. Nova ukrajinska književnost počinje krajem 18. vijeka djelima pjesnika i dramaturga Ivana Kotljarevskog. Umjesto dotadašnjeg crkvenoslavenskog on u književnost uvodi narodni jezik. Po ugledu na Kotljarevskog na prelasku iz 18. u 19. vijek tako pišu i drugi pisci (npr, P. Gulak-Artemovski, J. Grebinka i J. Kvitka-Osnovjanenko, rodonačelnik nove ukrajinske proze, koja nastavlja tradiciju ukrajinske burleske i ima crte prosvjetiteljskog realizma).

Od 20-ih do 40-ih godina 19. vijeka u ukrajinskoj književnosti dominira romantizam. Proces formiranja nove ukrajinske književnosti završio je Taras Ševčenko (pjesničkim zbornikom Kobzar, poemom Gajdamaki i drugim djelima). Njegovim djelima počinje tradicija koja se nastavlja u realizmu (M. Vovčok, I. Nečuj-Ljevicki, P. Mirni itd.). Drugi pravac, usmjeren ka stvaranju književnosti koja bi njegovala ukrajinski patriotizam i imala vjersko-didaktičku ulogu, započinje pisac i teoretičar Pantelejmon A. Kuliš. Krajem 19. i početkom 20. vijeka stvaraju i Ivan Franko, Lesja Ukrajinka, Mihail Kocjubinski, Vasilije S. Stefanik, Vladimir K. Viničenko i dr.

Početkom 20. vijeka uzimaju maha nove struje: simbolizam, neoklasicizam, futurizam (O. Oles, M. Semenko). Njihov utjecaj osjeća se i u djelovanju brojnih postrevolucionarnih književnih društava. 20-ih godina stvaraju pjesnici Maksim Rilski, Pavlo Tičina, Leonid Pervomajski i drugi, ali se u 30-im takav razvoj ukrajinske književnosti zaustavlja. Iz perioda oštre staljinističke represije ukrajinska književnost ulazi u period socrealizma. Nakon 1954. i političkog "otopljavanja" ukrajinska književnost vraća se dugo marginaliziranim temama (posebno I. Drač, O. Gončar, M. Steljmah, B. Olijnik, V. Korotič i drugi), tražeći i nove izražajne mogućnosti.

Sličnost sa drugim slavenskim jezicima

S leksičkog aspekta, ukrajinskom je najbliži bjeloruski (84% zajedničkog vokabulara), zatim poljski (70%), bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski (68%), slovački (66%) i ruski jezik (62%).

Karte

• 

  Razlika u rasprostiranju ukrajinskog jezika po rejonima (2001)

• 

  Razlika u rasprostiranju ukrajinskog jezika po oblastima (2001)