Neoklasicizam

Neoklasicizam (od grčkog νέος nèos, "novo" i grčko κλασικός klasikόs, "najvišeg ranga"^[1]) je naziv za umjetnički pravac iz 19. vijeka koji se ispoljavao u likovnim umjetnostima, književnosti, muzici, pozorištu i arhitekturi, a inspiracija su mu bila djela klasične umjetnosti stare Grčke i Rima. Neoklasicizam se nadovezuje na klasicizam u upotrebi stroge forme.

Historija

Neoklasicizam je rođen u Rimu uglavnom zahvaljujući spisima njemačkog historičara umjetnosti Johanna Joachima Winckelmanna, u vrijeme ponovnog otkrića Pompeja i Herkulaneuma, ali njegova popularnost proširila se cijelom Evropom kad je generacija evropskih studenata umjetnosti završila Grand Tour i vratila se iz Italije u matične zemlje s novootkrivenim grčko-rimskim idealima.^[2]^[3] Glavni neoklasični pokret podudarao se s prosvjetiteljskim 18. vijekom i nastavio se u početak 19. vijeka, natječući se s romantizmom.

Svaki "neo" -klasicizam odabire neke modele iz niza mogućih klasika koji su mu dostupni, a druge zanemaruje. Neoklasični pisci i govornici, pokrovitelji i kolekcionari, umjetnici i vajari u periodu između 1765–1830 odali su počast ideji o generaciji Fidije. Međutim, primjeri skulptura koje su zapravo prihvatili vjerovatnije su bile rimske kopije helenističkih skulptura. Ignorisali su i arhaičnu grčku umjetnost i djela kasne antike. Rokoko umjetnost drevne Palmire došla je kao otkriće kroz gravure u Woodovom romanu The Ruins of Palmyra. Čak je i Grčka bila sve posjećenija, iako je u to vrijeme bila gruba zabačena provincija Osmanskog Carstva, te opasna za istraživanje. Zbog toga je neoklasicistička procjena grčke arhitekture bila procjenjivana posredstvom crteža i gravura, koje su suptilno izglađivali i uređivali, čime su ne uvijek svjesno "ispravljali" i "obnavljali" spomenike Grčke.

Arhitektura

Neoklasicizam se uglavnom očituje kod reprezentativnih javnih objekata i gradskih rezidencija. Neoklasična arhitektura temelji se na principima jednostavnosti i simetrije, koji su viđeni kao vrline umjetnosti starog Rima i Grčke, a neposrednije su izvučeni iz renesansnog klasicizma 16. vijeka. Ampir (Carski stil), druga faza neoklasicizma u arhitekturi i dekorativnoj umjetnosti, imao je svoje kulturno središte u Parizu u Napoleonovo doba. Ovaj stil u arhitekturi nastavljen je tokom 19., 20. i do 21. vijeka.

Slikarstvo

Evropski neoklasicizam u likovnoj umjetnosti započeo je približno 1760. godine u suprotnosti s tada preovladavajućim stilom rokokoa. Rokoko arhitektura naglašava gracioznost, ornamentiku i asimetriju.Karakteristike neoklasicizma u slikarstvu očituju se u strogim i jasnim formama.

Reference

^ "Etymology of the English word "neo-classical"". myetymology.com. Pristupljeno 9. 5. 2016.
^ Stevenson, Angus (19. 8. 2010). Oxford Dictionary of English. ISBN 9780199571123.
^ Kohle, Hubertus (7. 8. 2006). "The road from Rome to Paris. The birth of a modern Neoclassicism". Jacques Louis David. New perspectives.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Neoklasicizam

Neoclassicism in the "History of Art" Arhivirano 26. 1. 2021. na Wayback Machine (en)

[1] "Etymology of the English word "neo-classical"". myetymology.com. Pristupljeno 9. 5. 2016.

[2] Stevenson, Angus (19. 8. 2010). Oxford Dictionary of English. ISBN 9780199571123.

[3] Kohle, Hubertus (7. 8. 2006). "The road from Rome to Paris. The birth of a modern Neoclassicism". Jacques Louis David. New perspectives.

[1]

[2]

[3]