Taras Ševčenko

Taras Grigorovič Ševčenko, (ukr. Тарас Григорович Шевченко), (Morinci, Kijev, 9. mart 1814 – Petrograd, 10. mart 1861) bio je ukrajinski pjesnik, slikar i humanista.

Autoportret Tarasa Ševčenka

Njegovo književno naslijeđe smatra se temeljem novije ukrajinske književnosti. Ševčenko je također pisao i na ruskom jeziku, a iza sebe je ostavio nekoliko slika remek-djela.

Bio je član Ćirilometodskog bratstva u Kijevu. Proveo je 10 godina u progonstvu. U svojim historijskim djelima je prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Branio je ideju samostalnosti Ukrajine.

Život

Ševčenko je rođen u kmetskoj porodici u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji tadašnje carske Rusije. S devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac. S četrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga gospodara. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primjećen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara P. Engelgardta na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je učio osnove slikarstva. Njegov je talent uočio tada uticajni ruski slikar koji je inicirao zamisao o tome da se Ševčenko otkupi od njegovog gospodara i da mu se dodijeli sloboda. Bio je to Karl Brjullov koji je donirao portret svog prijatelja i pjesnika Vasilija Žukovskog. Novcem dobivenim od prodaje portreta na lotu, 5. maja 1838. Ševčenko je otkupljen od svog gospodara za 2500 rubalja.

Prvi uspjeh

Već je iste godine Ševčenko primljen na umjetničku akademiju u radionicu Karla Brjullova kod kojeg je čak i jedno vrijeme stanovao. Nakon godinu dana od upisa na akademiju, na jednom od ispita je Ševčenko bio nagrađen srebrenom medaljom za jedan svoj krajolik koji nažalost nije sačuvan. Prva zbirka pjesama Kobzar izdana mu je 1840, iako poeziju piše još iz doba djetinjstva. Kobzar čine lirske pjesme i romantične poeme. Sama riječ kobzar označava svirača narodnog ukrajinskog instrumenta kobze, a kobzari su nekad uz pratnju ovog žičanog instrumenta pjevali dume, pjesme s domoljubnim temama o slavnoj ukrajinskoj historiji iz doba Kozaka.

Već naredne 1841. izdaje epsku poemu Gajdamaky u kojem je opisan krvavi obračun Ukrajinaca protiv poljske vlastele. Također se okušao i u pisanju drama. Nakon ovih uspjeha, Ševčenko putuje u Ukrajinu gdje se susreće s teškim uvjetima života u kojemu žive njegovi sunarodnjaci.

Progon

22. marta 1845. Vijeće umjetničke akademije donijelo je odluku da se Ševčenku dodijeli titula slobodnog umjetnika. Ponovno putuje u Ukrajinu gdje se susreće s članovima Ćirilometodskog bratstva, tajne političke organizacije koja se zalagala za široko političko reformiranje Ruske Carevine. Nakon što ih je carska vlada razotkrila, svi su članovi, uključujući i Ševčenka, bili uhapšeni i poslani u zatvor u Petrograd. Potom je poslan u vojsku i na deset godina prognan u Orenburg duboko u unutrašnjosti Rusije. Car Nikolaj I., izričući mu kaznu napisao je: "Držati pod strogim nadzorom, sa zabranom pisanja i slikanja!".

Kao vojnik orenburškog korpusa najprije boravi u Orškoj tvrđavi ali je zatim, kao slikar, uvršten u ekspediciju koja je istraživala Aralsko more, pa se tako ponovo mogao baviti književnošću i umjetnošću. Tek mu je 1857. dodijeljen oprost uz napomenu da se ne smije vratiti ni u Petrograd, ni u Ukrajinu. Preseljen je u Nižnji Novgorod, a dvije godine kasnije, u maju 1859. biće mu dopušten povratak u domovinu Ukrajinu. Tu se namjeravao za stalno vratiti, pa je čak i nakanio kupiti zemlju nedaleko od ukrajinskog sela Pekariv, ali je već u julu iste godine optužen za bogohuljenje te biva ponovno uhapšen. Pušten je pod uslovom da se doseli u Petrograd i nikad više ne vrati u Ukrajinu.

Smrt

Posljednje godine proveo je pišući poeziju, slikajući i dorađujući stara djela, ali nakon toliko godina provedenih u progonstvu, njegova bolest je toliko uznapredovala da mu više nije bilo spasa. Umire u Petrogradu 10. marta 1861. Isprva je pokopan na jednom petrogradskom groblju. No, kako bi ispunili Ševčenkovu želju koju je izrazio u svojoj pjesmi "Oporuka" (Заповіт) da bude pokopan u Ukrajini, nekolicina njegovih prijatelja dogovorila je premještaj njegovih posmrtnih ostataka, prvo vozom iz Petrograda u Moskvu, a potom konjskom zapregom u voljenu mu Ukrajinu. Ševčenko je pokopan 8. maja na Redovničkoj Gori (Чернеча гора) uz obale Dnjepra nedaleko od ukrajinskog gradića Kanjiva. Iznad njegovog groba podignut je visok brežuljak koji je danas spomenik.

Praćen velikom nesrećom u ljubavi i životu, pjesnik je umro samo sedam dana prije ukidanja kmetstva. Njegovo životno djelo je izuzetno cijenjeno u Ukrajini, a njegov uticaj na ukrajinski jezik i književnost je neprocjenjiv.

Baština

Uz sve svoje zasluge za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovič Ševčenko je prvenstveno ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti. U njegovom pjesničkom djelu je oblikovana ukrajinska prošlost i težak život ukrajinskog seljaštva, osuđivano izrabljivanje kmetova i osvajačka politika ruskog cara Nikolaja I. Genetski mu je poezija vezana za tekovine ruskog i poljskog romantizma (Puškina i Miczkiewicza), ali je u njenu osnovu utkana prvenstveno poetika ukrajinskih usmenih lirskih i epskih pjesama – duma. Ševčenko nije bio nimalo nacionalno ograničen, prijatelj je mnogih poljskih zatočenika i ruskih intelektualaca. Piše i na ruskom jeziku. Prvu zbirku prijevoda Ševčenkovih "Pjesničkih pripovijesti" objavio je kod nas August Harambašić 1888.

I danas se širom Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševčenku. Najpoznatiji su onaj u Kanjivu na mjestu gdje je pokopan te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog univerziteta koje nosi njegovo ime. Ostali spomenici su mu podizani, a i još uvijek ih grade u drugim državama, posebno u post-sovjetskim republikama, ali i u Kanadi i SAD-u gdje se nalazi najveće ukrajinsko iseljeništvo.

Grad Aktau na obalama Kaspijskog jezera u Kazahstanu nosio je ime Ševčenko od 1964. sve do stjecanja nezavisnosti Kazahstana 1992.