Njemačka u Prvom svjetskom ratu
Njemačko Carstvo je imala ključnu ulogu u Prvom svjetskom ratu koji je trajao od 1914. do 1918. Rat je izbio nakon atentata na austro-ugarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. Austro-Ugarska je zatražila njemačku podršku, što je dovelo do eskalacije sukoba.
Centralne sile uredi
Centralne sile (njem. Mittelmächte; engl.Central Powers) su sačinjavale Njemačka, Austro-Ugarska, Osmanlijsko carstvo i Bugarska, koje su se borile protiv Savezničkih sila tokom Prvog svjetskog rata. Ime su dobile po tome što su bile između Rusije, na istoku, i Britanije, na zapadu.
Korijen tog saveza je vojni sporazum koji je 1879. sklopljen između Njemačke i Austro-Ugarske, a kojemu se 1882. priključila Italija te je dobio naziv Trojni savez.
Međutim, prilikom izbijanja rata u ljeto 1914. Italija se odlučila za neutralnost, ostavivši svoje saveznike na cjedilu.
U oktobru 1914. se Središnjim silama priključio Osmansko Carstvo, a u jesen 1915. i Bugarska.
Te četiri države su bile jedine članice bloka Centralnih sila. S druge strane, Centralne sile su uživale podršku nekih paravojnih formacija u državama Antante – irskih revolucionara, a od 1917. i proturuski raspoloženih Poljaka i Ukrajinaca.
Tok rata uredi
1914. uredi
Na zapadnom frontu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Njemačka vojska provodeći izmijenjeni Schlieffenov plan, 1. i 2. augusta okupirala je neutralni Luksemburg, 3. augusta prodrla u Belgiju, pa preko nje u Francusku. Borbe koje su slijedile otvorile su mogućnost Nijemcima da napadnu Pariz, pa su se Francuzi i u međuvremenu pristigli Britanci povukli na rijeku Marnu. Savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitki na Marni od 5. do 9. septembra. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka protuofanzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu fronta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova, koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.
U novembru je propao obostrani pokušaj okruživanja u Flandriji. Nakon iscrpljujućih tromjesečnih borbi front je stabiliziran. Nijemci su zadržali gotovo čitavu Belgiju i dio Francuske. Bio je to kraj manevarskog rata i prelazak na rovovski način rata s ofanzivama ograničenih razmjera. Pobjeda je tražena i s novim bojnim sredstvima.
Na istočnom frontu, operacije su počeli Rusi jer su Nijemci imali glavne snage na Zapadu. Rusi su u augustu 1914. napali Istočnu Prusku i Galiciju. Nakon početnih uspjeha u Pruskoj, Rusi su potkraj augusta potučeni kraj Tannenberga. Na galicijskom bojištu Rusi su uglavnom dominirali nad austrougarskom vojskom. Do kraja godine okružili su veliku utvrdu Przemyśl i osvojili Karpate. Front se stabilizirao na liniji od Njemena do Karpata.
Na Dalekom istoku u rat je 23. augusta ušao Japan na strani Saveznika i preoteo neke njemačke posjede u Kini i na Tihome oceanu. Središnjim silama nije uspio plan riješiti rat u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Turske u rat na njihovoj strani, 29. oktobra. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
1915. uredi
Od kraja januara do potkraj septembra na istočnom frontu bile su aktivne obje zaraćene strane. U februaru, Nijemci su potukli Ruse kraj Mazurskih jezera. Rusi su obranili Varšavu i osvojili Przemyśl. U maju je počela zajednička njemačko-austrougarska ofanziva u kojoj je probijena ruska linija kraj Gorlica u podnožju Karpata, što je dovelo do lančanog povlačenja ruskih snaga na cijeloj fronti.
Slijedilo je frontalno potiskivanje Rusa koje je trajalo do kraja septembra i početkom oktobra, kada je linija stabilizirana. Front se stabiliziro na liniji Dnjestar–Riški zaljev. Rusi su izgubili Galiciju, Poljsku, Litvu i dijelove Latvije i Bjelorusije. To je bio uspjeh Središnjih sila, koji će im omogućiti da napadnu Srbiju i odupru se Italiji.
Na zapadu, Nijemci su u aprilu 1915. kod Ypresa prvi upotrijeili bojne otrove. Poslije će ta sredstva koristiti i Antanta. Do kraja 1915. nije bilo znatnih pomaka uprkos velikim borbama i golemim gubicima na objema stranama. Francuzi i Britanci bez većih rezultata poduzeli više ofanziva u Champagnei, Flandriji i Artoisu.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije, započete 25. aprila, koju su pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal-paša.
Dana 25. maja 1915. Kraljevina Italija je napustila Trojni pakt i objavila rat Austro-Ugarskoj. Tako je formirano Talijanski front. Napadi na austrougarsku liniju počeli su u junu i trajali su do kraja godine bez uspjeha. Cilj je bilo zauzimanje Trsta. Talijanska vojska se pokazala nesposobnom u 4 ofanzive probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.
Centralne sile imale su daleko više uspjeha u svojim napadnim operacijama. Ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila omogućio je pokretanje širokog napada na Srbiju. U oktobru 1915. njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofanzivu na Srbiju i Crnu Goru i u decembru 1915. i januaru 1916. ih okupirale. Srpska se vojska uz velike gubitke povukla preko Albanije na jadransku obalu, gdje su je prihvatili Saveznici, prebacili na otok Krf i nakon reorganizacije premjestili na Solunski front. Nijemci su dotad bili istjerani iz Togoa i jugozapada Afrike, a u Kamerunu i Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su se vodile do kraja rata.
1916. uredi
Načelnik njemačkog Generalštaba Erich von Falkenhayn smatrao je da Centralne sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnom frontu, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za ofanzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U februaru je pokrenuta velika ofanziva na francusku tvrđavu Verdun. Nijemci su nastojali slomiti Francusku. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij. Dana 31. maja, odigrala se kraj Jyllanda, najveća pomorska bitka u ratu, u kojoj je britanska flota natjerala njemačku na povlačenje.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u junu pokrenuli ambicioznu ofanzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi važna je i zbog korištenja tenkova, prvi put u historiji.
Na istočnom frontu, Rusi su u martu pokušali su ofanzivu, koja nije uspjela. Početkom juna slijedio prodor generala Brusilova kraj Luc’ka i u Bukovinu, koji je ugrozio austrougarsku liniju i zaprijetio njezinim potpunim slomom. Ruska ljetna ofanziva je bila uspješna. Zauzeta je Bukovina i dio Galicije s oko 400.000 zarobljenika. Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, dovlačenjem snaga s drugih bojišnica, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat. 28. augusta, Rumunije je ušla u rat na stranu Saveznika i napala Ugarsku. Stoga su Nijemci težište rata bacili na Rumunijui zajedno s bugarskim i austrougarskim snagama osvojili Bukurešt i većinu Rumunije.
Na jugu je bilo manjih teritorijalnih pomaka između Italije i Austro-Ugarske. Do kraja 1916. Talijani su vratili izgubljeno i osvojili Goricu. U augustu je došlo do prvih borbi na solunskom frontu.
1917. godina uredi
Ruski planove za ofanzivu u proljeće 1917. omela je revolucija u Petrogradu. Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. ofanziva je započela početkom jula probojem austrougarske linije i zaustavljena je intervencijom Nijemaca. Uskoro je sredinom jula počela uspješna austro-njemačka ofanziva i Rusi su odbačeni duboko na Istok, što je olakšano izbijanjem Oktobarske revolucije u Rusiji, zahvaljujući i zahtjevanju mira od sve većeg broja ruskoga stanovništva. Početkom decembra potpisano je primirje između Centralnih sila i Rusije, što je slijedila i Rumunija.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofanzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost časnicima. Na zapadu, 1917. inicijativa je bila uglavnom u rukama Francuza i Britanaca, koji su proveli nekoliko neuspjelih operacija. Najveću ofanzivu u ratu, poduzeli su Saveznici na Aisnei i u Champagnei (april–maj), ali ni ona nije dala gotovo nikakve rezultate, kao ni britanska ofanziva u Flandriji (juni–novembar). Posljednja je bila potkraj godine kraj Cambraia u kojoj su masovno korišteni tenkovi. U lipnju je na stranu Saveznika stala Grčka.
Nijemci su pribjegnuli neograničenomu podmorničkom ratu, u kojem su više od 10 milijuna tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Time je ubrzan ulazak SAD-a u rat na savezničkoj strani. Nakon potapanja sedam američkih trgovačkih brodova i objavljivanja Zimmermannova telegrama, u kojem je Njemačka nastojala nagovoriti Meksiko za napad na SAD, Amerika je ušla u rat 6. aprila. Izbacivanje Rusije i Rumunije iz rata Nijemci su iskoristili da pojačaju snage na Zapadu i pokušaju postići rješenje prije masovnog dolaska američkih snaga. Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. S druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u obimu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnom frontu. Najveća novina bio je dolazak prvih američke snaga na ratište.
1918. godina uredi
U februaru 1918. Nijemci su obnovili rat protiv Rusije, koja je u martu prisiljena na nepovoljan mir. Rusi su napustili Poljsku, Latviju, Litvaniju i Estoniju, a Ukrajina i Finska postale su zasebne države. Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen Mir u Brest-Litovsku, Centralne sile počele su svoje efektive povlačiti s istočne na zapadni front kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofanzivom prije dolaska američkih snaga. Na zapadni su front stalno stizale američke postrojbe, a udarna je moć Centralnih sila sve više slabila zbog raspada Austro-Ugarske i općenite ratne istrošenosti njezina potencijala.
Od marta do jula 1918. Nijemci su u pet ofanziva (između Somme i Oise, u Flandriji, na Chemin des Dames, na Marni i u Champagnei) pokušali postići pobjedu, ali bez uspjeha. Pažljivo pripremljena ofanziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana je Kaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru bojišta.
Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte. Od jula do septembra, trajala je saveznička protuofanziva. ofanziva od 100 dana je polako, ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Nijemci su primorani povući se na Siegfriedovu liniju. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
Kapitulacija Njemačkog carstva i kraj Prvog svjetskog rata uredi
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana 6. aprila 1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila na istočnom frontu. Boljševici su pregovarali s Nijemcima i u martu 1918. potpisan je mir u Brest-Litovsku.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika počeo je u augustu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u novembru 1918.
Njemačka je kapitulirala 11. novembra 1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara Vilima II. Mirovni ugovor je sklopljen u dvorcu Versalliesu kraj Pariza,na konfereciju su sudjelovale sve države pobjednice tj. Velika četvorka: predsjednik Francuske George Clemenceaus, Velike Britanije David Lloyd George i Italije Victtorio Orlando te predsjednik SAD-a Thomas Woodrow Willson.
Posljedica rata po Njemačko carstvo uredi
Njemačko carstvo je pretrpjela značajan gubitak ljudskih života tijekom Prvog svjetskog rata. Točan broj žrtava može varirati ovisno o izvorima, ali procjenjuje se da je Njemačka izgubila oko 2 milijuna vojnih osoba. Ovaj broj uključuje poginule, nestale i ranjene vojnike.
Također treba napomenuti da je Njemačka doživjela gubitke i u civilnom stanovništvu, iako su ovi podaci teže precizno utvrditi. Civili su stradali kao posljedica ratnih operacija, gladovanja, bolesti i drugih ratnih uvjeta. Procjenjuje se da je za vrijeme rata umrlo 426.000 ljudi.
Versajski ugovor uredi
Versajski ugovor bio je mirovni sporazum potpisan između saveznika Antante i Njemačke 28. juna 1919. u Versaillesu, kod Pariza. Ugovor je nametnut Njemačkoj kao rezultat njenog poraza u Prvom svjetskom ratu. Evo nekoliko ključnih tačaka Versajskog ugovora:
- Teritorijalne promjene: Njemačko Carstvo moralo je prepustiti teritorijalne cjeline drugim zemljama. Francuskoj je vraćena regija Alsace-Lorraine, a Poljskoj su dodijeljeni dijelovi Pruske, Poznanj i Gornja Šleska. Njemačka je također izgubila kolonije u Africi i na drugim kontinentima.
- Reparacije: Njemačka je bila prisiljena platiti ogromne ratne reparacije saveznicima kako bi nadoknadila ratne štete. Iznos reparacija bio je izuzetno visok i težak za njemačku privredu.
- Demilitarizacija: Njemačka je morala demilitarizirati svoje snage i ograničiti broj vojnika, oružja i vojne opreme. Formirana je tzv. Rajnska zona, demilitarizirano područje duž Rajne.
- Priznanje krivice: Njemačka je morala priznati krivicu za izbijanje rata i preuzeti odgovornost za ratne štete i gubitke.
Versajski ugovor izazvao je kontroverze i nezadovoljstvo u Njemačkoj. Mnogi Nijemci smatrali su ga ponižavajućim i nepravednim, te su ga doživljavali kao uvredu nacionalnog ponosa. Ovaj nezadovoljstvo stvorilo je osjećaj nepravde i ekonomskih teškoća, što je kasnije pridonijelo političkim nemirima i usponu nacističkog režima.
Važno je napomenuti da Versajski ugovor nije jedini mirovni sporazum potpisan nakon Prvog svjetskog rata, već je samo jedan od više sporazuma koji su oblikovali naknadno uređenje Europe.
Geopolitičke posljedice uredi
Prvi svjetski rat doveo je do raspadanja nekoliko velikih imperija, uključujući Austro-Ugarsku, Osmansko, Rusko i Njemačko Carstvo. Ovo je rezultiralo stvaranjem novih država i promjenom granica, poput osnivanja Sovjetskog Saveza, Finske, Poljske, Austrije, Turske, Čehoslovačke, Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije) i drugih.
Mnoge granice u Evropi su se promijenile nakon Prvog svjetskog rata. Novo uspostavljene države dobile su teritorijalne nadoknade, dok su poražene zemlje, poput Njemačke, bile suočene s teritorijalnim gubicima. Ova promjena granica ostavila je duboke tragove u regiji i u nekim slučajevima izazvala nove sukobe. Nakon Prvog svjetskog rata, nastala je nova međunarodna organizacija poznata kao Liga naroda, preteča Ujedinjenih nacija. Liga naroda osnovan je s ciljem održavanja mira i rješavanja međunarodnih sporova diplomatskim putem.
Prvi svjetski rat pridonio je usponu novih političkih ideja i ideologija. Nakon rata, marksizam-lenjinizam i komunističke ideje dobile su zamah u Rusiji, što je dovelo do stvaranja Sovjetskog Saveza. Također je bilo naglog porasta nacionalizma i promjena u društvenim i političkim strukturama. Također u Italiji se pojavio fašizam, a u Njemačkoj nacizam.
Prvi svjetski rat imao je velik utjecaj na privredu zemalja sudionica. Ratna razaranja, inflacija, velike ratne troškove i gubitak radne snage imali su dugoročne posljedice na ekonomske sustave mnogih zemalja. Prvi svjetski rat označio je rast američke moći i utjecaja na svjetskoj pozornici. Sjedinjene Američke Države postale su ključni igrač u pregovorima o miru i preuzeli vodeću ulogu u međunarodnim odnosima.