Nikolaj Mandić

Nikolaj Mandić (svjetnovnog imena Petar Mandić, Gornji Gračac, 5. augusta 1840. - Opatija, 2. august 1907.) je bio mitropolit zvorničko-tuzlanski (14. maj 1892-26. jul 1897.) i kasnije mitropolit dabrobosanski (7. novembar 1896-2. august 1907.). Bio je ujak Nikoli Tesli.

Djetinjstvo i školovanje

Rođen je od oca Nikole koji je bio sveštenik, i majke Sofije, djevojački Budisavljević. Jedna od sestara mu je bila Georgina Tesla, majka Nikole Tesle. Nakon završene osnovne njemačke škole, završio je Bogosloviju u Plaškom.

Sveštenik i smrt porodice

U čin đakona rukopoložio ga je 15. decembra 1863. godine vladika gornjokarlovački Petar Jovanović, bivši arhiepiskop Beogradski i mitropolit Srbije. U čin sveštenika rukopoložen je samo 3 dana kasnije, 18. decembra 1863. godine. Jedno vrijeme bio je kapelan starom gornjokarlovačkom svešteniku Filipu Dobriću. Na poziv episkopa gornjokarlovačkog Lukijana Nikolajevića dolazi 1866. godine za profesora Bogoslovije i paroha II parohije u Plaškom. Međutim, po želji naroda i svoga oca, kao i zbog ljubavi prema rodnom mjestu, iste 1866. godine prelazi za sveštenika u Gračac. Uspostavivši dobar odnos sa narodom i vlastima stekao je veliki ugled kao paroh u Gračacu. Uz pomoć krajiške vlade i naroda u Gračacu podigao je crkvu, parohijski dom i školu. Već 1872. godine izabran je za člana eparhijske Konzistorije. Dvije godine kasnije, 1874, gornjokarlovački vladika Teofan Živković ga je odlikovao crvenim pojasom zbog zasluga za Crkvu i narod. Isti vladika ga je 21. maja 1879. godine proizveo za protojereja. Te godine je postavljen za paroha u Gospiću, poslije smrti prote Milutina Tesle, muža negove sestre Georgine. U Gospiću je prota Petar Mandić osnovao Srpsko-pravoslavnu čitaonicu i pjevačko društvo. Krajiška vlada mu je poklonila kuću koju je on pretvorio u parohijski dom. Kao istaknuti radnik, pouzdan poznavalac kulturnih prilika svoje zemlje i kao dobar govornik bio je poslanik na svim srpskim saborima od 1872. do 1892. godine kao i na hrvatskim i ugarskim saborima od 1883. do 1892. godine. Isto tako bio je član komisije za katastarsku procjenu zemalja u Lici i član mješovite komisije za uređenje planinske paše na tromeđi, pa u tom svojstvu znatno doprinosi umirenju Ličana i Dalmatinaca. U želji da upozna osnovne škole i druge zavode putovao je 1888. i 1889. godine po Njemačkoj i Švicarskoj. Posjetio je i izložbu u Parizu. Za zasluge i lojalnost državi odlikovan je 1881. godine Viteškim krstom, ordenom Franje Josipa I, dvije godine kasnije vladika Teofan ga je odlikovao nadbedrenikom, 26. oktobra 1895. odlikovao ga je Franjo Josip I komturnim Krstom sa zvijezdom, drugim stupnjem ovog ordena. Kao mlad čovjek ostao je udovac sa troje djece. Potom su mu pomrla i djeca. Nakon smrti žene i djece, svu ljubav prenosi na Nikolu Teslu, sina prote Milutina Tesle. Starao se o njegovom školovanju, što je doprinijelo Teslinom kasnijem uspjehu.

Monah i mitropolit zvorničko-tuzlanski

Kao sveštenik udovac, zamonašio se 13. maja 1891. godine u manastiru Gomirju. Na monašenju je dobio ime Nikolaj. Iste godine 14. oktobra proizveden je za arhimandrita gomirskog. Za mitropolita zvorničko-tuzlanskog je imenovan 14. maja 1892. godine od austrijskog cara i ugarskog kralja Franje Josipa I. carigradski patrijarh Neofit VIII ga je istog dana kada je imenovan, izabrao, u patrijaršijskom hramu svetog velikomučenika Georgija, za mitropolita zvorničko-tuzlanskog. To je bio prvi Srbin na tronu zvorničko-tuzlanskih vladika poslije drugog ukidanja Pećke patrijaršije. Tada je imao 52 godine. O izboru ga je pismom obavijestio cariradski patrijarh Neofit VIII 23. maja 1892. godine. Istog dana uputio je carigradski patrijarh Neofit VIII pismo mitropolitu dabrobosanskom Georgiju Nikolajeviću, u kome mu naređuje da sa hercegovačkim mitropolitom Serafimom i još jednim vladikom karlovačke mitropolije, izvrši rukopolaganje arhimandrita Nikolaja Mandića.

Novoizabrani mitropolit Nikolaj Mandić doputovao je iz Sarajeva u Tuzlu u srijedu 20. jula 1892. godine. Priređen mu je svečani doček. Na obližnjoj željezničkoj stanici u Kreki dočekalo ga je osam članova srpskog crkveno-školskog odbora sa sveštenikom Cvijetinom Popovićem. Odavde su zajedno nastavili put vozom do Tuzle. Na željezničkoj stanici u Tuzli dočekali su ga predstavnici vlasti, sveštenstvo i mnogobrojni narod. Tom prilikom pozdravio ga je gradonačelnik Ibrahim-beg Džindo. U svom govoru istakao je da se svi građani, bez razlike vjere, iskreno raduju sa pravoslavnom braćom. Zahvaljujući se na dočeku, Mandić se posebno obratio muslimanima rekavši: mi smo krvna braća i ako nas vjera dijeli. Potom se kočijom odvezao do crkve, gdje ga je u crkvenoj porti čekalo mnoštvo naroda.

U petak 10. jula doputovali su vozom vladike: mitropolit dabrobosanski Georgije Nikolajević u pratnji konzistorijalnog prote Davidovića, igumana Gedeona Marića i protođakona R. Boškovića, zahumsko-hercegovački mitropolit Serafim u pratnji đakona Stevana Pravice i vladika pakrački Miron Nikolić. Istog dana je u Tuzlu stigao carski i kraljevski komesar baron Apel. Posvećenje je izvršeno u nedelju 12. jula 1892. godine, po starom kalendaru, u Tuzli. U ime carigradskog patrijarha i svetog sinoda, na liturgiji, novom mitropolitu, vladičanski žezal je predao mitropolit dabrobosanski Georgije Nikolajević. Poslije posvećenja, na kraju Liturgije, svečanu instalaciju izvršio je baron Apel.

Istog dana kada je primio mitropoliju zvorničko-tuzlansku, mitropolit Nikolaj obratio se okružnicom 6. augusta 1892. godine sveštenstvu i srpskom narodu, savjetujući ih da poštuju državne zakone i da ih savjesno vrše, ali i da ljubite svetu pravoslavnu crkvu svoju, i po njezinim pravilima život svoj provodite, da brižljivo njegujete školu i prosvjetu narodnu, da neslogom i ličnim zađevicama ne rastočavate svoj i narodni život, izlažući se pravednoj kletvi potomstva svoga, da se dobro i bratinski slažete sa sugrađanima svojim druge vjere, drugog imena i plemena, poštujući njihove svetinje, a svoje čuvajući i ljubeći.

Pošto je Mandić bio darovit propovjednik, iskusan u crkvenoj službi, od njega se kao mitropolita mnogo očekivalo. Za četiri i po godine koliko je bio na tronu zvorničko-tuzlanskih mitropolita uradio je mnogo. Strpljivim radom zaveo je poredak u mitropoliji. Izdao je 36 naredbi. Jednom od prvih naredbi tražio je od sveštenstva da mu se dostavi spisak svešteničkih udovica, kojima je od zemaljskih sredstava izradio godišnju pomoć. Obezbijedio je pomoć i mnogim siromašnim sveštenicima. Zalagao se za osnivanje vladičanskog fonda, ali u tome nije uspjeo. Da bi podigao nivo svešteničkog obrazovanja, pozivao je obrazovane ljude iz Srbije da dođu u Tuzlu, ali se oni tim pozivima nisu odazivali. Sastavio je i odštampao obrasce za matice i besplatno ih razaslao svim parohijama. Trošak oko štampanja na njegovu molbu isplatila je zemaljska vlada. Da bi se učino kraj divljim brakovima, kupovini i prodaji ženske djece kao i velikom broju razvoda, izdao je Uredbu o sklapanju braka. Posebnu pažnju je posvetio vjerskoj nastavi. Podsticao je podizanje novih crkava. Od 1893. do 1897. godine posvetio je novopodignute crkve u Požarnici i Puračiću. Njegovom inicijativom započete su još mnoge narodno-crkvene građevine, koje će biti dovršene po njegovom odlasku na prijesto dabrobosanske mitropolije. Za ovo kratko vrijeme sagrađeni su i posvećeni parohijski domovi u: Požarnici, Jasenici, Osječanima, Srpskoj Grapskoj, Gradačcu, Sandićima, Obarskoj, Batkoviću i Zagonima. Rukopoložio je veći broj sveštenika. Pošto je za kratko vrijeme učinio mnogo na tronu Zvorničko-Tuzlanskih vladika, savremenici su za njega govorili da je bio takav arhijerej kakvog Bosna nikada dotle nije imala.

Mitropolit dabrobosanski

Nakon smrti dabrobosanskog mitropolita Georgija Nikolajevića dabrobosanska mitropolija bila je upražnjena više od devet mjeseci. Rješenjem austrijskog cara i ugarskog kralja Franje Josipa I od 7. novembra 1896. godine u sporazumu sa carigradskim patrijarhom Antimom VII i sinodom carigradske patrijaršije, imenovan je za dabrobosanskog mitropolita Nikolaj Mandić, dotadašnji zvorničko-tuzlanski mitropolit. Odlukom cara Franje Josipa I od 17. decembra 1896. godine mitropolit Mandić je istovremeno određen za administratora zvorničko-tuzlanske mitropolije, do njenog popunjavanja. Čim je obavješten da je izabran za dabrobosanskog mitropolita, Mandić je 7. decembra 1896. godine obavijestio sveštenstvo i narod svoje nove mitropokije, da će ustoličenje biti u Sarajevu 20. decembra. Odmah su počele pripreme za doček i ustoličenje. Pripremljen je veoma svečan program.

Mitropolit Mandić je posljednju arhijerejsku liturgiju kao mitropolit zvorničko-tuzlanski služio u Tuzli na Nikoljdan 18. decembra 1896. godine. Na liturgiji je bilo mnogo naroda koji je došao da se oprosti od svog omiljenog arhijereja. U oproštajnoj dirljivoj besjedi mitropolit je poučio narod da čuva pradjedovsku vjeru i da živi u bratskoj slozi. Istog dana, krenuo je vozom za Sarajevo, ispraćen od mnogobrojnog naroda: pravoslavaca, rimokatolika i muslimana. U nedjelju 20. decembra u novoj sabornoj crkvi, služena je sveta arhijerejska liturgija. Služili su novi dabrobosanski mitropolit Nikolaj Mandić i zahumsko-hercegovački mitropolit Serafim Perović, uz sasluženje deset protojereja, devet sveštenika i četiri đakona. Dva dana nakon ustoličenja, mitropolit Mandić je o tome obavijestio okružnicom sveštenstvo dabrobosanske mitropolije i naredio im da u svim bogosluženjima i obredima spominju njegovo ime kao kanonskog jerarha. Time je stavljena van snage okružnica Konzistorije od 10. februara 1896. godine.

Preuzevši upravu dabrobosanskom mitropolijom mitropolit Nikolaj i dalje je administrirao zvorničko-tuzlanskom mitropolijom do njenog popunjenja. To je bio razlog da okružnicom od 31. decembra 1896. godine pozove sveštenstvo, srpsko-pravoslavne opštine i narod mitropolije zvorničko-tuzlanske, da se u svima duhovnim i crkveno-administrativnim poslovima, do konačnog popunjavanja mitropolijske stolice obraćaju njemu, odnosno upravi zvorničko-tuzlanske mitropolije. Sveštenstvu je naredio da u svim bogoslužbenim obredima i jektenijama spominju njegovo ime. Ovom mitropolijom je administrirao do 26. jula 1897. godine. Sinod carigradske patrijaršije je 29. aprila 1897. godine izabrao potpredsjednika sarajevske Konzistorije arhimandrita Grigorija Živkovića za mitropolita zvorničko-tuzlanskog. Bečki dvor je ovaj izbor potvrdio 29. maja 1897. godine. Rukopolaganje su izvršili mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mandić, izaslanik carigradskog patrijarha, mitropolit zahumsko-hercegovački Serafim Perović i vladika vršački Gavrilo Zmejanović.

Iste 1897. godine došlo je do izvjesne promjene granica dabrobosanske i zahumsko-hercegovačke mitropolije. Na prijedlog mitropolita Serafima Perovića i u sporazumu sa mitropolitom Nikolajem Mandićem, sela Konjičkog kotara su izdvojena od dabrobosanske mitropolije i pripojena zahumsko-hercegovačkoj, a od zahumsko-hercegovačke je uzeto Rudo i pripojeno dabrobosanskoj mitropoliji. Mitropolit Nikolaj Mandić je odmah po dolasku u Sarajevo počeo da radi na podjeli dabrobosanske mitropolije na dvije. Razlog za to je bio veliko prostranstvo koje je zahvaćala dabrobosanska mitropolija: imala je 25 protoprezviterata, 212 parohija, preko 270 sveštenika, a komunikacije su bile loše, pa se teško njome moglo uspješno upravljati. Na njegov prijedlog carigradski patrijarh Konstantin je sa Svetim sinodom 1899. godine od dijelova dabrobosanske mitropolije osnovao četvrtu mitropoliju u Bosni i Hercegovini – banjalučko-bihaćku sa sjedištem u Banjoj Luci.

Štampanje crkvenih knjiga o državnom trošku koje je započeo mitropolit Georgije Nikolajević nastavio je i mitropolit Mandić. Za njegovo vrijeme, o državnom trošku, štampane su knjige: Trebnik i Dopuniteljni Trebnik 1897, Služebnik 1898, Opšti Minej 1899, Praznični Minej 1901, i Časoslov 1902. godine. Ovim, kao i onim ranije štampanim crkvenim knjigama, snabdjela je Zemaljska vlada, na mitropolitov prijedlog, one crkve koje su se za to molbom obratile. Isto tako, vlada je na zauzimanje mitropolita snabdjela mnoge crkve odeždama i crkvenim predmetima, a 1900. godine nabavila je nov namještaj za salu gdje su držane konzistorijalne sjednice. Godine 1905. od uštede pisarničkog paušala osnovana je Konzistorijalna biblioteka sa preko 1.000 dijela bogoslovske, pravne i lijepe književnosti.

Mitropolit Mandić često je obilazio svoju mitropoliju i na licu mjesta se upoznavao sa problemima. Sljedeće godine po dolasku u Sarajevo, maja 1897. o prazniku Pedesetnica posjetio je Banju Luku. Prvi i drugi dan Pedesetnice, služio je svetu arhijerejsku liturgiju u Banjoj Luci. Treći dan Pedesetnice posjetio je Maglaj i upoznao se sa radovima na novoj crkvi. Prije toga, posjetio je staru drvenu crkvu i srpsko-pravoslavnu osnovnu školu gdje je provjeravao znanje učenika iz vjeronauke. Zadovoljan njihovim znanjem, poklonio im je malo novca. Iz Banje Luke, na putu za Sarajevo, posjetio je manastir Krupu, Jajce (jajački vodopad) i Travnik. U Sarajevo je došao 6. juna. Sljedeće 1898. godine o Pedesetnici, posetio je Vlasenicu. Tom prilikom je posjetio crkve u okolini Vlasenice na: Rudištu, Lovnicu i manastir Papraću. U selu Koprivnu posvetio je novosagrađenu crkvu. Iz Vlasenice je 28. maja otputovao u Srebrenicu, gdje je posjetio okolne crkve u: Fakovićima, Žlijebcu, Crkvici, Skelanima, Visočniku, Pribojeviću, Krnjiću, Karinsku crkvu (Karine), Bratuncu i Kravici. Iz Vlasenice je 5. juna otišao u Rogaticu i Višegrad, gdje je posjetio Dobrun, Štrpce i Rudo. U drugoj polovini 1900. godine oko mesec dana obilazio je zapadni dio svoje mitropolije. U istočnom dijelu mitropolije je ponovo bio maja 1902. godine u pratnji prote Vasa Popovića i đakona Petra Lalića. Ovom prilikom je posjetio: Višegrad, Dobrun, Štrpce i Rudo (višegradski protoprezviterat); Rogaticu, Sokolac i Donju Praču(glasinački protoprezviterat); Vlasenicu, Miliće, Lovnicu i Papraću (vlasenički protoprezviterat); Srebrenicu i Drinjaču (srebrenički protoprezviterat). Crkvenu općinu u Visokom posjetio je 28. septembra 1903. godine, služio svetu arhijerejsku liturgiju i poučio narod. Na dan svetog Dimitrija 24. oktobra 1904. godine služio je u Jajcu svetu arhijerejsku liturgiju. Za vrijeme ovih posjeta pregledao je crkve, crkvene bogoslužbene predmete, parohijske matice, arhivu, crkveni inventar i škole, provjeravajući znanje iz vjeronauke.

Duhovni rasadnik sveštenstva – Bogosloviju u Reljevu – često je posjećivao. Prvi put kao mitropolit dabrobosanski posjetio je ovaj bogoslovski zavod 30. marta 1897. godine u pratnji arhimandrita Živkovića. U prvoj poučnoj besjedi učenicima, mitropolit je istakao potrebu da se što bolje pripreme da posluže pravoslavnoj crkvi i svome narodu. Obećao je da će u dogovoru sa vlastima raditi da se zavod preseli u Sarajevo gdje ćete arhijereja viđati ne jedanput u dve godine, već svake nedjelje. Iz izvještaja bogoslovije vidi se da je u toku godine više puta boravio u školi, posjećivao nastavu, prisustvovao i predsjedavao ispitima, prisustvovao pri podjeli svjedočanstava i služio na hramovnoj slavi i na dan nekih praznika. On je prvi dabrobosanski mitropolit koji je od zemaljskih vlasti dobio stipendije za svršene bogoslove radi daljeg usavršavanja na bogoslovskim fakultetima u Černivcima i Atini. Mitropolit se starao da se kompletira bogoslovska biblioteka, pa joj je u više navrata poklanjao knjige.

U brizi za očuvanje pravoslavne vejre mitropolit Nikolaj je posebnu pažnju posvetio vjeronauci. Međutim, bilo je seoskih, čak i varoških parohija u kojima nije bilo narodne osnovne škole, pa nije bilo ni vjeronauke. Nastojeći da i vanškolska omladina stekne znanje o svojoj vjeri, okružnicom od 19. marta 1898. godine, naredio je sveštenicima da u formulare unesu imena vanškolske omladine od 10-15 godina i da se za njih organizuje vjerska nastava u nedjeljne i praznične dane, prije podne kod crkve, a gdje crkve nema, u parohijskom stanu ili nekom drugom pogodnom mjestu. Ovaj vid vjerskog obrazovanja vanškolske omladine, i pored mnogih problema, ostvaren je zahvaljujući upornosti mitropolita Mandića. U Sarajevu je posebno svake godine vršeno svečano bogojavljensko vodoosvećenje. Tako je bilo i za vrijeme mitropolita Nikolaja Mandića. Takođe je svečano proslavljan i dan svetog Save, kao i mitropolitova krsna slava, Lazareva subota.

Zaslugom mitropolita Nikolaja Mandića zaživjeo je mirovinski fond, za izdržavanje sirotih svešteničkih porodica, kome je temelj položio blaženopočivši mitropolit Georgije Nikolajević. U okružnici od 16. februara 1898. godine upućenoj protoprezviterima, mitropolit Mandić pokreće pitanje pomenutog fonda, u kojoj kaže da temelj fondu čini prilog Zemaljske vlade. Pored toga svaki sveštenik je dužan kao osnovnu glavnicu, da uloži jednom ili u više rata, izvjesnu svotu novca, na koju će plaćati godišnje interes od šest posto. Mitropolit Nikolaj Mandić je vodio i borbu za crkveno-prosvjetnu autonomiju pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini. U tome je uspjeo kada je od carigradske patrijaršije 31. maja 1905. a od austrijskog dvora 13. augusta 1905. godine odobrena uredba crkveno-prosvjetne autonomije, nad čijom je izradom radio mitropolit Mandić. Ovom Uredbom regulisana je organizacija pravoslavne crkve u Bosni i u Hercegovini, koju čine četiri mitropolije, pod jurisdikcijom carigradske patrijaršije. Opći dio Uredbe uređuje upravu svakog vladičanstva, čiji su dijlovi crkvene općine, odnosno parohije, protoprezviteri, manastiri i manastirske parohije. Organi te uprave u crkvenim općinama su: crkvene skupćine, crkveni odbori i protoprezviteri; u središtima vladičanstava, za obavljanje crkvene jurisdikcije, vladičanski crkveni sudovi, a za crkveno-ekonomske i prosvjetne stvari vladičanski upravni i prosvjetni savjet. Članom XX Uredbe uzakonjena je narodna crkvena zastava za srpske pravoslavne mitropolije, s bojama: odozgo crvena, u sredini plava i odozdo bijela. Službeni jezik u svim narodno upravnim organima je srpski, a pismo ćirilica.

Više godina je pokretano pitanje osnivanja svešteničkog udruženja i svešteničkog mirovinskog fonda za Bosnu i za Hercegovinu. Na sjednici održanoj u Sarajevu 6. februara 1907. godine na kojoj su prisustvovali izaslanici sveštenstva Bosne i Hercegovine usvojena su pravila svešteničkog udruženja i mirovinskog svešteničkog fonda za Bosnu i Hercegovinu. Mitropolit Mandić je posebnu pažnju posvetio svetoj tajni krštenja. Naredio je sveštenicima da na prvi poziv roditelja odmah krste novorođenče, da se ne bi desilo da dijete umre nekršteno. Okružnicom od 30. augusta 1906. godine zabranio je sveštenicima da vrše svetu tajnu krštenja po domovima i naređuje da je vrše u parohijskim hramovima. Izuzetno je dozvolio, tamo gdje nema crkve, da se sveta tajna krštenja vrši u parohijskom domu. Takođe je naredio sveštenicima da svaki u svojoj parohijskoj crkvi, odnosno u parohijskom domu, napravi krstionicu.

Prema sačuvanim podacima mitropolit Mandić je u dabrobosanskoj mitropoliji rukopoložio preko 60 sveštenika. Veoma mali broj ih je odlikovao, jer je u dodjeljivanju odlikovanja bio strog. Posvetio je sljedeće novosagrađene crkve: u Blažuju 1897, Koprivnu 1898, Bihaću 1898, Pritoci 1899, Pribiniću 1900, zvonik crkve u Sokocu 1901, crkvu u Žepču 1902, Srebrenici 1903, Podrašnjici 1904, Drinjači 1905, Gustovari 1907. godine. Srpsku narodnu školu u Travniku je posvetio 1905. godine. Temelje mitropolije na jugoistočnoj strani od nove saborne crkve, na uglu Fran-Josipove i Rudolfove ulice, posvetio je na Malu Gospojinu, 8. septembra 1898. godine. Zgrada je završena sljedeće godine i posvetio ju je mitropolit Mandić, uz sasluženje nekoliko sveštenika 3. oktobra 1899. godine.

Smrt i sahrana

Godine 1906. počeo je poboljevati, pa je u raznim lječilištima tražio oporavak. Umro je 2. augusta 1907. godine u 8 sati uveče u Opatiji u 67. godini. Pored njega je bio paroh riječki prota Kosanović, djever njegove nećakinje Marice Kosanović kćerka njegove sestre Georgine Tesla. Upravu nad mitropolijom preuzeo je vladianski crkveni sud na vanrednoj sjednici 8. augusta 1907. godine i istog dana zatražio od okružnih protojereja da obavjeste sveštenike: Da do 29. augusta o. g. na svakoj svetoj liturgiji na proskomidiji i poslije osvećenja časnih darova tajno, a iza sugube jektenije javno, jektenijom za pokojne spominjete: usopšeg arhipastira, a 29. augusta poslije svete liturgije, da odsluže parastos i da izgovore kratku besjedu u spomen pokojnog arhijereja, da njegovo ime upišu u diptih i da do daljnjeg u jektenijama gdje se spominje arhijerej, pominju carigradskog patrijarha.

U početku se mislilo da će blaženopočivši mitropolit Mandić biti sahranjen u Rijeci. Poslije nekoliko dana donešena je odluka da se sahrani u Sarajevu. U petak 9. augusta u 8 sati, počela je sveta liturgija, koju je služilo pet sveštenika. Liturgiji je prisustvovao mitropolit banjalučko-bihaćki Evgenije Letica. Na kraju liturgije u crkvu su došli predstavnici zemaljskih i vojničkih vlasti i razna izaslanstva. Opelo je služio mitropolit banjalučko-bihaćki Evgenije sa dva arhimandrita, 45 sveštenika i dva đakona. Nakon opela, sprovod je krenuo na groblje na Koševu. Sahranjen je u grobnicu mitropolita Georgija Nikolajevića. Među mnogobrojnim telegramima saučešća povodom smrti mitropolita Mandića, ističu se telegrami cara Josipa I i carigradskog patrijarha Joakima.

Tesla i mitropolit Mandić

Nikšićki list Nevesinje je u jednom članku o Bosni i Hercegovini 1898. godine spomenuo Teslu i mitropolita Nikolaja: Mitropolit Mandić neposredno agitira za sebe. Kakvo je stanje u BiH vidi se najbolje po tome, što je slavni elektro-tehničar i vatreni pravoslavni Srbin Nikola Tesla pisao Mitropolitu Mandiću, svojem ujaku: Ujače! Proklet bio ako izdaš narod i vjeru pravoslavnu i bilo prokleto srbsko mlijeko, koje si sisao!

Mitropolit Nikolaj Mandić je iz Sarajeva 2. septembra 1903. godine poslao pismo Nikoli Tesli u Ameriku, u kojem mu, između ostaloga, piše: ...Naš prijatelj, pukovnik Kosanović dosta nas je uznemirio opisujući dosta nepovoljno tvoj položaj tamo, što nas je svijuh vrlo u brigu bacilo. Nu i da nije ove vijesti, ja sam uvjeren bio, po sopstvenom svom sudu, da Ti mora teško biti, boriti se s takovim lavovima - kapitalistima, nu pri svem tom nijesam izgubio nade, da ćeš najposlije samo ako ti Bog zdravlja dade, uspjeti i pobjediti. Neprilika je imalo svako fenomenalno otkriće i preduzimači su skoro svi imali težak položaj, dokle su izume svoje u djelo pretvorili, ali za to su i bili tim mnogo slavniji, i viđeniji i znamenitiji, nego što bi onda bili da im je sve lako za rukom pošlo... Dragi Nikola! ti se nemoj prepadati ništa, ti si još hvala Bogu mlad, možeš malko poniknuti nikom, ali propasti nemožeš nikako. Sila i snaga duha tvoga još je tek na kulminacionoj počivci, odatle će on još zasijnuti, ako Bog da, svijetu ko zvijezda Danica, al tako, da ne potavni nikada! Mi, koji smo još živi, otimljemo se od smrti, jer smo ostarjeli, ali radimo još svi snažno... pa smo u radu i zadovoljni. Ja se spremam na put u moju eparhiju, i imam podaleko od mjesta moje rezidencije da osveštam jednu novu crkvu, pomoliću se Bogu i za tebe i za tvoje zdravlje, a ostalo će sve samo pomoću Božjom doći. Primi, dragi moj Nikola, srdačan pozdrav i u duhu cjeliv, od svoga ujaka, Nikolaja Mandića.

Zagrebačke novine Srbobran su 1910. pisale da je pokojni sarajevski mitropolit Mandić ostavio sve svoje imanje svome nećaku, velikom srpskom naučniku Nikoli Tesli, koji je živjeo stalno u Americi. Kako se tada doznalo, Tesla je uputio sudu pismo, u kojem javlja, da sve to nasljedstvo poklanja srpskoj školi u Gospiću. U novinama je to komentarisano sa odobravanjem, uz konstataciju da Tesla u stranom svijetu nije zaboravio na svoj narod.

Također pogledajte

• Mitropolija dabrobosanska
• Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini