Bogoslovija u Reljevu

Bogoslovija u Reljevu, odnosno Reljevska bogoslovija, jedna je od bivših pravoslavnih bogoslovija. Nalazi se na području grada Sarajeva, Bosna i Hercegovina.

Zgrada nekadašnje Bogoslovije u Reljevu, 2015. godine

Historija

Zgrada nekadašnje Bogoslovije, 2015. godine

Crkva Prenos mošti svetog oca Nikolaja pored zgrade nekadašnje Bogoslovije

Pogled na zgradu iz crkvenog dvorišta

Unutrašnjost zgrade, 2015. godine

Unutrašnjost zgrade 2015. godine

Početkom austrougarskog perioda u BiH, 1880. godine na osnovu sporazuma između austrougarske vlasti i Carigradske patrijaršije, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini postala je autonomna mitropolija, pod vrhovnom duhovnom vlašću carigradskog patrijarha, u čiji sastav pored Dabrobosanske eparhije ulaze i Zvornička, Zahumsko-hercegovačka, a kasnije i Banjalučko-bihaćka eparhija. U tom historijskom periodu Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini je dobila i svoju nacionalnu jerarhiju (grčke mitropolite zamijenili su velikodostojnici Srbi). Prvi mitropolit bio je dabrobosanski mitropolit Sava Kosanović od 1881. do 1885. godine.

Već 1882. godine osnovana je Bogoslovija sa seminarom za sve bosanskohercegovačke eparhije, koja je do Prvog svjetskog rata radila u Reljevu, a između dva svjetska rata u Sarajevu. Izgradnja zgrade gdje je smještena Bogoslovija u Reljevu izvršena je u periodu između 1883. i 1884. godine, na zemljištu koje je darovao mitropolit Sava Kosanović. U periodu između 1884. i 1886. godine, o trošku barona Feodora Nikolića, izgrađena je crkva sa grobnicom, posvećena prazniku Prenosa moštiju sv. Nikole, a dabrobosanski mitropolit Đorđe Nikolajevića 1896. godine je ipak sahranjen groblju Koševo u Sarajevu, a ne u Reljevu. Tokom većeg dijela austrougarskog perioda crkva je služila isključivo za potrebe đaka i nastavnog kadra Bogoslovije. Godine 1911. dobija ulogu parohijske crkve. Godine 1917., obustavljen je rad Bogoslovije u Reljevu, čije je sjedište prebačeno u Sarajevo. Od tada, pa do 1941. godine zgrada Bogoslovije u Reljevu ima funkciju sirotišta. Tokom Drugog svjetskog rata, crkve i Bogoslovije nisu doživjele razaranja. Nakon 1945. godine, crkva je i dalje parohijska, dok je zgrada Bogoslovije adaptirana u osnovnu školu “Gavrilo Princip”. Ta osnovna škola je bila u funkciji do konca 1995. godine.

Posvećenje kamena temeljca zgrade izvršeno je 19. maja 1883. godine. Iste godine, juna mjeseca, vlada je izdala “Statut za istočno-pravoslavno svešteničko sjemenište u Sarajevu”. Statutom je predviđeno da škola traje osam godina. Pored bogoslovskih izučavali bi se i svjetovni predmeti, a na kraju godine polagali bi se razredni ispiti. Plan o osmorazrednoj bogosloviji nije ostvaren zbog prilika i oskudice u nastavnom osoblju.

Nova zgrada u Reljevu i kuće za stanovanje nastavnika završene su u proljeće 1884. godine. Vlada je utrošila za novu zgradu 60.000 forinti. Preseljavanje učenika je izvršeno od 3. do 15. maja. Istog dana kada je otvorena Bogoslovija posvećen je kamen-temeljac za školsku kapelu posvećenu Svetom Nikoli, koju je sagradio ličnim sredstvima baron Feodor Nikolić, tajni vladin savjetnik. Zgrada Reljevske bogoslovije sa crkvom nalazila se na sjevernoistočnom kraju Sarajevskog polja, sa lijeve strane rijeke Bosne, dvadesetak metara od nje. Mjesto je bilo podvodno i vlažno, pa su se kao posljedica javljale mnoge bolesti: tifus, groznica, razni katari i sušica. Odmah na početku rada Bogoslovije mitropolit Sava je došao u sukob s vlastima. Država je izdržavala školu i propisivala pravila, pa je to koristila da u Zavod, bez znanja mitropolita, postavlja ljude koji su joj odani. Problem je bio i sa udžbenicima. Mitropolit jehtjeo da udžbenike nabavlja iz Beograda, dok je vlada tražila da se u Bogosloviji koriste udžbenici koji se upotrebljavaju u pravoslavnim sjemeništima u Austrougarskoj. Zbog kontrole vlade rijetko se koja knjiga mogla nabaviti na strani.

Mitropolit Kosanović se starao o Bogosloviji tri godine. Već 1885. godine morao je, pod pritiskom, da podnese ostavku na svoj položaj. Vlasti mu nisu dozvolile da ostane u Bosni, već su mu odredile Beč za mjesto boravka. Bez obzira što je bio prisiljen da živi van Bosne i što do kraja života nije imao priliku da posjeti Bogosloviju, neprekidno se interesovao o njenom radu. Tako se na dalekom putu po Sinaju sjetio Bogoslovije i poslao joj paketić sjemena od tamošnjeg voća i povrća da se posije na školskom zemljištu, radi pouke đacima. Molio je da se iznad aleje napiše: “Sinajsko zelje, povrće i voće”.

Nakon deset godina rada, zalaganjem mitropolita Dabrobosanskog Đorđa Nikolajevića izvršeno je preuređenje Reljevske bogoslovije. Preuređenje je odobrila vlada 21. juna 1892. godine. Pored promjene imena Zavoda u “Istočno-pravoslavno bogoslovsko učilište”, suština reforme bila je u tome da su za pitomce primani kandidati sa položenom velikom maturom; odstupanja je moglo biti samo u nedostatku ovakvih kandidata. Tako će vremenom Bogoslovija dobiti rang fakulteta. I dalje je ostao internatski tip života. Nastava je trajala četiri godine i izvođena je na srpskom jeziku. Prema nastavnom planu iz 1892. godine predavano je 16 predmeta sa 66 časova nedjeljno.

Prvi razred preuređene Bogoslovije otvoren je školske 1892./93., dok je posljednja generacija po starom nastavnom planu i programu završila 1895./96. godine. Broj učenika se kretao, uglavnom, od 40 do 50, a godine 1901./2. u prvi razred se nije niko upisao, dok se 1904./5. upisalo 15 učenika, a 1905/6 18 učenika. Te godine bilo je sedam profesora, među njima i tri doktora bogoslovlja: dr Tomo Popović, dr Simo Popović, dr Vaso Zrnić i doktor pravnih nauka Nikola Krulj (kasnije mitropolit Nektarije Krulj).

Nova promjena nastavnog plana i organizacije u Zavodu izvršena je 1909. godine. U školu su se upisivali kandidati sa širim općim obrazovanjem. Povećan je broj nedjeljnih časova sa 66 na 94. Neki predmeti su podjeljeni, te je umjesto dotadašnjih 16 uvedeno 26 predmeta. Ispiti su podjeljeni na redovne i vanredne. Redovni ispiti su polagani krajem juna, vanredni naknadni ispiti i popravni iz jednog predmeta na početku školske godine. Popravni iz dva predmeta polagani su u prvoj polovini iduće školske godine. Nastava je počinjala početkom septembra, završavala se krajem juna, držana je prije podne. U popodnevnim časovima vršene su vježbe iz crkvenog pjevanja i liturgike, kao i praktične vježbe u poljoprivrednim poslovima.

Zemaljska vlada nije imala povjerenje u bogoslove, pa je budnim okom pratila njihov rad. I pored nadzora koji je vlast imala u školi, bogoslovi su kad god im se pružila prilika javno izražavali svoje neslaganje sa okupacijom Bosne i Hercegovine. Takav jedan slučaj desio se kada je Petar Kočić, zbog svog članka “Miris baruta” u listu Otadžbina, protjeran iz Sarajeva u Banju Luku. Protjerivanje je izvedeno u toku noći da niko ne bi priredio ovacije narodnom piscu i tribunu. Bogoslovi su saznali da će voz u kome će biti Kočić ući u stanicu Rajlovac u ponoć i da će se zadržati jedan minut. Na sat prije dolaska voza oni su, mimo internatskog reda, napustili zavodske prostorije i uputili se na željezničku stanicu Rajlovac. Voz je ušao u stanicu tačno u ponoć. Čovjek koji im je bio veza pokazao je iz voza u kom se vagonu nalazi Kočić. Iako ih je policija ometala, bogoslovi su uspeli da dođu do njegovog vagona. Kada ih je Kočić primijetio, progurao se kroz policiju do prozora sa raširenim rukama, kao da je htjeo da ih zagrli. Jedan od bogoslova ga je pozdravio, uputivši mu podršku da istraje na trnovitom putu za slobodu srpskog naroda i poželio mu da ne poklekne do vaskrsa slobode. Veoma uzbuđen, Kočić je odgovorio bogoslovima: “A vi, draga braćo, kao budući narodni sveštenici, sa krstom u ruci, propovjedajte Austriji rat, rat, rat.” Na ove riječi bogoslovi su horski otpjevali: „U boj, u boj, za narod svoj, da crnoj noći svane, da jarko sunce grane, da Srbin lance zdere i tešku kletvu spere. Kletvu sa srama svog, pa da nas vidi Bog, u boj, u boj, u boj...”

Prilikom posjete cara i kralja Franje Bosni i Hercegovini i Sarajevu 1910. godine reljevskim bogoslovima je bilo zabranjeno da izlaze iz kruga Bogoslovije za vrijeme njegovog boravka u Sarajevu.

Ratne nevolje od 1914. do 1915. godine odrazile su se na broj diplomiranih pitomaca. Tako je 1914./15. Bogosloviju završio jedan kandidat; 1915./16. - 4; 1916./17. - 12; 1917./18. - 4; 1918./19. - 3.

Do završetka rata Bogoslovija je radila u Reljevu. Godine 1917. preseljena je u Sarajevo, u zgradu Crkvene općine, kod Saborne crkve. Pošto zgrada nije odgovarala internatskim uslovima, počelo se ozbiljno razmišljati o podizanju nove zgrade. Iako je bio nađen plac i prikupljena prilična sredstva, nova zgrada nije podignuta. Bogosloviju u Reljevu spominje Dragutin Franić u svojoj putopisnoj knjizi.

Bogoslovija u Reljevu i Nikolaj Mandić

Nikolaj Mandić, dabrobosanski mitropolit, je posjetio ovaj bogoslovski zavod 30. marta 1897. godine u pratnji arhimandrita Živkovića. U prvoj poučnoj besjedi učenicima, mitropolit je istakao potrebu da se što bolje pripreme da posluže pravoslavnoj crkvi i svome narodu. Obećao je da će u dogovoru sa vlastima raditi da se zavod preseli u Sarajevo gdje ćete arhijereja viđati ne jedanput u dve godine, već svake nedjelje. Iz izvještaja bogoslovije vidi se da je u toku godine više puta boravio u školi, posjećivao nastavu, prisustvovao i predsjedavao ispitima, prisustvovao pri podjeli svjedočanstava i služio na hramovnoj slavi i na dan nekih praznika. On je prvi dabrobosanski mitropolit koji je od zemaljskih vlasti dobio stipendije za svršene bogoslove radi daljeg usavršavanja na bogoslovskim fakultetima u Černivcima i Atini. Mitropolit se starao da se kompletira bogoslovska biblioteka, pa joj je u više navrata poklanjao knjige.

Bogoslovija u Reljevu i Petar Zimonjić

Petar Zimonjić, najmlađi sin popa i vojvode Bogdana i Mare i budući mitropolit dabrobosanski, prvo obrazovanje je stekao u očevoj kući, a zatim se upisao u Bogosloviju u Reljevu 1883/84. godine i završio ju je 1887. 1895. godine postaje profesor u Bogoslovskom učilištu u Reljevu, gdje ostaje do kraja školske 1900/01. godine. Kao neumorni radnik i talentovani pedagog, pridobio je simpatije bogoslova. Uspjeo je zgradu Bogoslovije u Reljevu sa zemljištem, vratiti u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve. Primpremao je zidanje nove bogoslovije u sklopu Stare crkve u Sarajevu na Baščaršiji, da bi Reljevsku bogosloviju pretvorio u monašku školu, ali su ga rat i smrt u tome omeli.

Galerija

• 
  Dva prozora zgrade, 2015. godine
• 
  Tabla s nazivom ulice i kućnim brojem na zgradi, 2015. godine
• 
  Unutrašnjost zgrade, 2015. godine
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade
• 
  Unutrašnjost zgrade

Također pogledajte

• Mitropolija dabrobosanska
• Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini