Đakon (grč. diákonos = poslužitelj) osoba je prvog od tri stupnja svećeničkog reda.

Najranija historija

uredi
 
Sv. Franjo Asiški prikazan u đakonskom odijelu (Giotto, 13. – 14. st.)

Prema Novom zavjetu, đakoni koji imaju dužnost dijeliti milostinju spominju se u apostolsko doba. To je bio i ostao najniži red. Djela apostolska pominju sedam muževa koji su trebali brinuti o milostinji i brinuti se za siromašni u zajednici: , Nikanor, Timon, Parmen i Nikola (Djela 6:5). Međutim, njihova se služba tek kasnije naziva đakonom i bitno se razlikuje od one koju će đakoni obavljati u kasnijim vremenima. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni su upravljali materijalnim dobrima Crkve, čuvali svete posude i svete knjige. U kasnijim stoljećima opseg njihovih dužnosti se proširio – tako da su čitali evanđelje na misi, propovijedali uz dopuštenje biskupa, dijelili pričest, a u nekim slučajevima i krštenje.

U starim crkvenim spisima đakoni se nazivaju uho i oko prezvitera i biskupa, ruke biskupa, njegovih anđela i proroka. Djelokrug njihovog rada uključivao je praćenje ponašanja vjernika i dešavanja u njihovoj sredini, brigu o njihovom ispravljanju, objavljivanje i ispunjavanje svih biskupskih uredbi, te brigu o poslovima biskupije. Takva uloga ih je činila moćnima, pa je često dolazilo do zloupotrebe vlasti, tako da je na Prvom saboru u Nici bilo potrebno strogo odrediti njihove dužnosti i odnos prema višim činovima. Vijeće je ukinulo njihovu izvršnu ulogu, a svaka crkva je imala najviše sedam đakona.

Slične sumnje će se kasnije javiti u Crkvi u Rimu, gdje su đakoni postali toliko moćni da je obično jedan od njih biran za papu. To će također ograničiti njihovu ulogu u liturgiji.

U Rimokatoličkoj Crkvi

uredi
 
Đakon rimskoga obreda (Rimokatolička Crkva) u dalmatici

U srednjem vijeku značaj đakonata u Rimokatoličkoj crkvi opada, te postaje drugi od 3 "viša reda" (podđakonat, đakonat i svećeništvo). Od tog perioda đakon je bio samo pomoćnik u svečanoj liturgiji. Ali na Zapadu, za razliku od istočnih Crkava, đakon može redovno krstiti i prisustvovati venčanju. Drugi vatikanski sabor daje biskupima priliku da obnove instituciju stalnog đakonata. U mnogim Crkvama Zapada, trajni đakonat je dugo bio prihvaćena stvarnost. Osim toga, ukinut je i subđakonat, pa je đakonat postao prvi red koji je zaređen.

Svaki sveštenik prvo postaje đakon, a zatim sveštenik. U novije vrijeme Crkva je zaredila đakone i oženjene muškarce koji ostaju đakoni doživotno i ne mogu postati svećenici. Svaki đakon može krstiti, vjenčati, sahraniti, propovijedati na misi i pričestiti bolesne. Ne može služiti sv. misa, ispovijed i podjela bolesničkog pomazanja, što su službe koje pripadaju svećeniku.

Prilikom sudjelovanja u misi, đakonovo redovno liturgijsko ruho sastoji se od bijele albe zategnute u struku cingulom ili pojasom, preko koje se stavlja štola tako što se stavlja preko lijevog ramena i veže za desnu stranu. Dalmatinci su odjeveni preko štole. Stola i dalmatika uvijek su u odgovarajućoj liturgijskoj boji, što ovisi o liturgijskom vremenu (Advent, Božićno vrijeme, Korizma, Uskrs ili doba godine) ili o određenim praznicima koji se slave na određeni dan. Liturgijska boja đakonske odežde jednaka je liturgijskoj boji svešteničke odežde.

Za vrijeme ostalih službi, izvan misnog slavlja, đakon obično ne nosi dalmatiku, već samo album i štolu. Tako se oblači da proslavi krštenje, da se pričesti izvan mise, da učestvuje u proslavi vjenčanja, na sprovodu.

Pravoslavne crkve

uredi
 
Đakon bizantskoga obreda (pravoslavci i grkokatolici) u svom liturgijskom odijelu

U pravoslavnim crkvama đakon je najniži, početni stepen svešteničkog čina (ne može sam vršiti bogosluženje, već samo pomaže svešteniku). Međutim, u samoj liturgiji njegova je uloga mnogo veća nego u liturgiji Rimokatoličke crkve. Đakonska hirotonija se zove hirotonija, a vrši je episkop.

Protestantske Crkve

uredi

Među protestantima đakoni su činovnici i ekonomisti crkvene zajednice, orguljaši, dobrotvorni radnici i sl.

Pitanje đakonisa

uredi

Đakoni su bili poznati i u prvoj Crkvi, ali njihova uloga nije sasvim jasna i nije se održala u crkvenoj tradiciji. Čini se da su pomagali sveštenstvu i posvećeni su polaganjem ruku, koje je pratila molitva. Imali su sljedeće dužnosti: 1) da pripreme žene za krštenje, učeći ih postupcima i reakcijama tokom krštenja i njihovom ponašanju nakon krštenja; 2) pomagao sveštenstvu u krštenju žena; 3) izvršavao vladičanske naredbe ženama, obilazeći bolesne i siromašne; 4) stojeći pored vrata crkve, odlazile su žene koje su dolazile i pratile njihovo ponašanje tokom službe. Od 11. stoljeća u Istočnoj crkvi đakoni su ukinuti i potisnuti dolaskom časnih sestara. Đakoni nisu postojali u Ruskoj Crkvi. U posljednje vrijeme pokušavaju se uvesti đakoni u život te Crkve. Kao primjer služi Mučenički manastir sestara milosrdnica u Moskvi, koji je osnovala velika kneginja Elizabeta Fjodorovna. Na hrvatskom se mogu nazvati i "đakoni" (Biblijski leksikon, Zagreb 1988). Među protestantima, đakoni su žene koje se posvećuju vjerskoj propagandi i dobrotvornom radu.

Reference

uredi
  • Opća enciklopedija JLZ (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
  • Mala enciklopedija Prosveta(1 A-J), Beograd, 1978.
  • Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik (tom I), Novi Sad, 2000.
  • Radomir Rakić: Biblijski rečnik, Beograd, 1993.
  • Milan Vujaklija: Leksikon stranih reči i izraza, Beograd, 1991.
  • Jovan Nedić: Oko i uho prezvitera i episkopa, "Novosti sedam dana", VI, 252, 19 - Zagreb, 14. X. 2004.