Kosmičko zračenje

Kosmičko zračenje je emisija visokoenergetskih protona i atomskih jezgara koji se kreću kroz svemir gotovo brzinom svjetlosti. Potiču od Sunca, izvan Sunčevog sistema u njegovoj ,[1] udaljenim galaksijama.[2] Otkrio ih je Victor Hess 1912., u eksperimentima s balonima. Direktno mjerenje kosmičkih zraka, posebno pri nižim energijama, postalo je moguće od lansiranja prvih satelita, krajem 1950-ih. Detektori čestica, slični onima koji se koriste u nuklearnoj i fizici visokih energija, koriste se na satelitima i svemirskim sondama za istraživanje kosmičkih zraka.[3] Nakon udara sa Zemljinu atmosferu, kosmički zraci mogu proizvesti pljuskovi sekundarnih čestica koji ponekad dođu do površine. Podaci iz Fermi svemirskog teleskopa (2013)[4] protumačeni su kao dokaz da značajan dio primarnih kosmičkih zraka potiče od eksplozija zvijezda supernova.[5]Aktivna galaktička jezgra također proizvode kosmičke zrake, na osnovu zapažanja neutrino i [gama-zraka]] iz blazara TXS 0506 + 056 u 2018.[6][7]

Kosmički fluks naspram energije čestica

Izrazito brzi razvoj tehnike i instrumenata nakon Drugog svjetskog rata (usavršeni detektori, radio teleskopi, baloni i sateliti, elektronski uređaji) omogućio je daljnje istraživanje kosmičkog zračenja. Pritom su se prvenstveno proučavali uvjeti stvaranja primarnog zračenja tako visoke energije i visokoenergetski subatomski procesi, od kojih su mnogi prvi put opaženi upravo kod kosmičkog zračenja. Međutim, podrijetlo kosmičkog zračenja nije do danas potpuno razjašnjeno.

Kosmičko zračenje može biti primarno i sekundarno. Primarno zračenje, koje dolazi iz svemira do Zemljine atmosfere, sastoji se od atomskih jezgara. Većinu (oko 90%) čine protoni, zatim (oko 10%) helijeva jezgra, a tek neznatan dio ostala lahkea atomska jezgra elemenata do, uključivo, gvožđa. Energija primarnog zračenja doseže i do 1018 eV. Sekundarno kosmičko zračenje nastaje sudarom primarnog zračenja s jezgrima koja se nalaze u atmosferi. Takvim sudarima stvaraju se mezoni, hiperoni i različite nuklearne čestice, pa i radioizotopi elemenata, naprimjer ugljikov radioizotop 14C, nastao od dušika14N. Nabijeni π-mezoni pretvaraju se u stabilnije μ-mezone, koji čine glavninu sekundarnog zračenja na Zemljinoj površini. Neutralni π-mezoni pretvaraju se u γ-zrake, koje mogu dalje proizvesti parove elektronpozitron, a ovi opet stvaraju nove visokoenergetske fotone, koji su izvor daljnjih parova elektron-pozitron. Tako nastaju kaskadne reakcije, koje su izvor takozvanih pljuskova kosmičkih zraka, koje je prvi opisao talijanski fizičar Bruno Rossi.

ObjašnjenjeUredi

Ako se negdje izvan zgrade, na otvorenom prostoru, nalazi nabijeni elektroskop, nakon izvjesnog vremena će se sam od sebe isprazniti. Čak i onda kada se nabijeni elektroskop stavi u posudu od olova, on će se poslije nekog vremena sam od sebe isprazniti. Po tome se zaključuje da ionizaciju zraka, zbog koje se elektroskop isprazni, izazivaju neke vrlo prodorne zrake koje potiču iz svemira, pa se po tome nazivaju kosmičkim zrakama. Da bi se utvrdilo porijeklo tih zraka, vršeni su ekspertimenti u moru, zraku i na kopnu. Pokusi su pokazali da je ionizacija zraka to veća što je veća nadmorska visina iznad površine Zemlje. To je bila potvrda da te zrake potiču iz svemira. Ustanovilo se da jačina kosmičkih zraka na površini Zemlje ovisi o geografskoj širini, da je količina tih zraka najmanja na ekvatoru i da raste prema većim zemljopisnim širinama (prema polovima Zemlje, Sjeverni i Južni pol). To se tumači uticajem geomagnetnog polja na električno nabijene čestice kosmičkog zračenja. Ispitivanjem tih zraka se ustanovilo da u njima ima pozitivno i negativno nabijenih čestica i da su one materijalne zrake, to jest da su sastavljene od sitnih čestica koje nose električni naboj.

Danas se pretpostavlja da kosmičke zrake nastaju pri velikim promjenama elektromagnetskih polja Sunca i zvijezda kao posljedica snažnih erupcija. Tako jaka polja daju električki nabijenim česticama koje se stvaraju kod erupcija, brzine, približno jednake brzini svjetlosti, pa čestice odu u svemir. Energija kosmičkih zraka dostiže do 1016 eV. Zbog te energije kosmičke zrake imaju veliku prodornost.

Pozitivne čestice u kosmičkim zrakama su pozitroni. Kad elektroni i pozitroni u kosmičkim zrakama prolaze kroz prostor, razbijaju atomska jezgra materije kojom je prostor ispunjen. Kod svakog sudara dolazi do emisije gama-zraka. Gama-zrake šire se dalje u prostor, a kod sudara s atomskim jezgrom nastaje jedan par elektron–pozitron. Naime, u kosmičkim zrakama nalaze se fotoni velike energije h∙ν. Energija fotona pretvara se u masu mp pozitrona i masu me elektrona, te je:

 

gdje je mp = me.

Kod prodora kosmičkih zraka kroz olovo utvrđeno je da u njima postoje čestice čija je masa veća od mase elektrona, a manja od mase protona. To su mezoni.

Kosmičke česticeUredi

Kosmičke zrake su energetske električki nabijene subatomske čestice, koje dolaze iz vanjskog svemira i sudaraju se sa Zemljinom atmosferom. One mogu stvoriti sekundarne čestice (spalacija) koje mogu proći Zemljinu površinu, pa i dublje. Kosmičke zrake su iste čestice koje se kao stabilni dijelovi atoma, mogu pronaći na Zemlji: protoni, atomskog jezgra ili elektroni. To su slične čestice koje kruže unutar akceleratora čestica, s tom razlikom da su energije kosmičkih zraka veće.

Pojam "zrake" dolazi iz ranih dana istraživanja radijacije, kada se bila koja struja ionizirane radijacije opisivana pojmom "zrake". U to vrijeme kada su nazvane kosmičke zrake, još se nije poznavala njihova priroda i pretpostavljalo se da bi mogle biti oblik elektromagnetskog zračenja, kao γ-zrake. Čestice kosmičkih zraka dolaze pojedinačno, ne u obliku zraka – iako jedna čestica može stvoriti “pljusak” puno sekundarnih čestica. Danas se priroda čestica kosmičkih zraka treba naglasiti, tako da bi ih bilo korektnije zvati kosmičke čestice.

Oko 89% dolazećih kosmičkih zraka su jednostavni protoni (jezgro vodika), 10% su jezgra helija (alfa-čestice) i 1% su teži elementi. Te jezgre vodika i helija čine 99% kosmičkih zraka. Pojedinačni elektroni (poput beta-čestica) čine ostalih 1% galaktičkih kosmičkih zraka – to su kosmičke zrake koje dolaze izvan Sunčevog sistema. Još uvijek je nepoznato odakle ti elektroni dolaze i zašto imaju ubrzanje manje od atomskih jezgara.[8]

Porijeklo kosmičkih zraka je različito, jer jedan dio dolazi od Sunca, kao i od ostalih zvijezda, a drugi dio od nepoznatih događaja iz najudaljenijih dijelova vidljivog svemira. Kosmičke zrake imaju energiju veću od 1020 eV, puno veću nego što stvara akcelerator čestica – 1012 do 1013 eV.[9]

Kosmičke zrake imaju najznačajniju ulogu u stvaranju litija, berilija i bora u svemiru, u procesu koji se zove nukleosinteza. One stvaraju neke radioizotope na Zemlji, kao ugljik-14. U historiji fizike, značajne su jer uz njihove reakcije došlo se do otkrića pozitrona, miona i piona (pi-mezona). Zračenje kosmičkih zraka je najvećim dijelom sastav prirodnog pozadinskog zračenja na površini Zemlje i jako se teško zaštiti od njega, tako da je to jedan od najvećih problema za međuplanetarna putovanja.

 
Prva ikad napravljena slika pozitrona.

SastavUredi

Kosmičke zrake imaju dva tipa:

  • galaksijske kosmičke zrake ('GC ') i vangalaksijske kosmičke zrake, tj. visokoenergetske čestice porijeklom izvan Sunčevog sistema, i
  • solarne čestice, visokoenergetske čestice (pretežno protoni) koje sunce emitira, prvenstveno u sunčevim erupcujama.

Međutim, termin "kosmička zraka" često se koristi tako da se odnosi samo na ekstrasolarni tok.

 
Primarna kosmička čestica sudara se s molekulom atmosfere, stvarajući zračni pljusak.
Mesec u kosmičkim zracima
Trostruka Mjesečeva sjena na Jupiteru
Mjesec na Compton Gamma Ray Observatory, u gama zracima s energijom većom od 20  MeV. Proizvode se bombardiranjem kosmičkih zraka na njenoj površini.[10]

Kombinirani efekti svih navedenih faktora doprinose kretanju kosmičkih zraka na površinu Zemlje. Sljedeća tabela prikazuje participativnefrekvencije koje dosežu na lanetu [11] and are inferred from lower energy radiation reaching the ground.[12]

Relativne energije čestica i brzine kosmičkih zraka

Enerija čestice (eV) Stopa čestice–2s–1
1 x 109 (GeV) 1×104
1 x 1012 (TeV) 1
1 x 1016 (10 PeV) 1×10–7 (nekoliko puta godišnje)
1 x 1020 (100 EeV) 1×10–15 (jednom u stoljeću)

Kosmičke zrake se mogu podijeliti na primarne i sekundarne. Galaktičke kosmičke zrake koje dolaze do Sunčevog sistema su primarni izvor. One zatim reagiraju s međuzvjezdanom materijom i stvaraju sekundarne kosmičke zrake. Sunce isto emitira niskoenergetske kosmičke zrake, koje su povezane sa Sunčevim bakljama.

Teži elementi kosmičkih zraka, kao što su jezgra ugljika i kisika, sudaraju se s međuzvjezdanom materijom i lome se na lakše jezgre – litij, berilij i bor. Pored toga, još teža jezgra, kao što su gvožđe i nikl, kada se sudaraju s međuzvjezdanom materijom, nastaju ioni skandija, titanija, vanadija i mangana.

Od primarnih kosmičkih zraka, koji potiču izvan Zemljine atmosfere, oko 99% su jezgra dobro poznatih atoma (lišenih elektronske ljuske), a oko 1% usamljeni elektroni (to jest, jednsn tip beta čestica). Od jezgara, oko 90% su jednostavni protoni (tj. jezgra vodika); 9% su [alfa čestice]], identične jezgrima helija, a 1% su jezgra težih elemenata, nazvanih HZE ioni.[13][14][15]

Različite količine kosmičkih zrakaUredi

Kada tok kosmičkih zraka ulazi u gornji sloj Zemljine atmosfere, količina emisije na Zemljinu površinu, ovisi o dvije pojave: Sunčevom vjetru i Zemljinom magnetnom polju. Sunčev vjetar je raspršena magnetizirana plazma, koja dolazi sa Sunca i koja može usporiti dolazeće kosmičke čestice, kao i odbiti neke čestice koje imaju energiju manju od 1 GeV. Količina Sunčevog vjetra je promjenjiva i ovisi o 11-godišnjem Sunčevom ciklusu, tako da za vrijeme Sunčevog maksimuma, najmanja količina kosmičkih zraka dođe do Zemljine površine. Osim toga, Zemljino magnetno polje odbija i lomi jedan dio kosmičkih zraka, pa tako količina kosmičkih zraka koje padnu na Zemljinu površinu ovisi i o geografskoj širini, geografskoj dužini i azimutskom uglu. U smjeru istok-zapad, količina kosmičkih zraka se mijenja, zbog polarnosti Zemljinog magnetskog polja. Količina kosmičkih zraka na ekvatoru je manja nego na polovima, zato što je i gustoća magnetnih linija rjeđa na polovima. Magnetski polovi ne podudaraju se sa geografskim polovima (magnetna deklinacija).

Na velikoj udaljenosti od Sunca, otprilike 94 astronomske jedinice, dokle seže heliosfera, postoji područje do kojeg stiže Sunčev vjetar i s nadzvučne brzine prelazi ispod brzine zvuka, pa se stvara “krajnji udar Sunčevog vjetra”. Između krajnje granice heliosfere, zvane heliopauza i “krajnjeg udara Sunčevog vjetra”, nalazi se područje Sunčeva ravnica , koje smanjuje energiju kosmičkih zraka za 90%.

PosmatranjeUredi

 
Niz vazdušnih teleskopa tipa Cherenkov VERITAS

Jezgra atoma koje čine kosmičke zrake, mogu putovati velike udaljenosti do Zemlje, zbog male gustoće materije u svemiru. Kada stignu do Zemlje, atomska jezgra snažno udaraju u jezgra atmosferskih plinova. Ti sudari, zvani pljusak subatomskih čestica, stvaraju pione (pi-mezone) i K-mezone, nestabilne mezone koji brzo prelaze u mione. Mioni ne reagiraju s atmosferom i dodatno zbog vremenske dilatacije, oni lahko stižu do Zemljine površine i čak mogu prodrijeti do unutrašnjosti plitkih rudnika. Mioni su uključeni u ionizirajuće zračenje, pa se lahko mogu otkriti pom oću Wilsonove komore.

Kosmičke zrake koje se sudaraju izvan Zemljine atmosfere, s elementima težim od vodika i helija, mogu se otkriti s visokoenergetskim emisijama gama-čestica, koristeći teleskope s gama-česticama.

Kosmičke zrake se mogu otkriti ako prolaze kroz detektor čestica, koji se nalaze na satelitima ili balonima, na velikim visinama. Detektor čestica sastoji se od dvije ploče polikarbonatske plastike, koje se diretno izlažu kosmičkom zračenju. Nakon povratka u laboratoriju, ploče se polijevaju rastvorom tople natrijeve baze (NaOH), dok se ne pojave mali stožasti zarezi. Ako se promatra pod mikroskopom, može se utvrditi i električni naboj i energija čestice. Kod nuklearne fuzije, koristi se detektor čestica.[16]

Interakcija sa Zemljinom atmosferomUredi

 
Porast ionizacije sa nadmorskom visinom: izmjerili Hessom 1912. (lijevo) i Kolhörsterom (desno)
 
Izvori ionizujućeg zračenja u međuplanetarnom prostoru
 
Ubrzanje fronta šoka (teorijski model za supernove i aktivna galaksijska jezgra):
Incidentni proton ubrzava se između dva fronta šoka do energije visokoenergetske komponente kosmičkih zraka.
 
Usporedba doza zračenja, uključujući količinu otkrivenu na putovanju od Zemlje do Marsa putem RAD-a na MSL-u (2011–2013).[17][18][19]

Nakon što uđu u Zemljinu atmosferu, kosmičke čestice se sudaraju s molekulama, uglavnom dušika i kisika, stvarajući slapove manjih čestica, zvane pljusak elementarnih čestica. Broj sekundarnih čestica koje nastaju nakon sudara jedne primarne čestice, može biti i na milijarde. Uglavnom nastaju pioni (pi-mezoni) i K-mezoni, nestabilni mezoni koji brzo prelaze u mione.

 
Kosmičko zračenje u atmosferi
 
Nakon što uđu u Zemljinu atmosferu, kosmičke čestice se sudaraju s molekulama, uglavnom dušika i kisika, stvarajući slapove manjih čestica, zvane i pljusak elementarnih čestica.

Kosmičke zrake stalno stvaraju i nestabilne izotope u Zemljinoj atmosferi, kao što je ugljik-14:

 

Kosmičke zrake drže količinu ugljika-14 u atmosferi uglavnom stalnim (70 tona) u zadnjih 100.000 godina, sve do 1950-ih, kada se započelo s testiranjem nuklearnog oružja. Ta se činjenica koristi u arheologiji, za datiranje ugljikom-14 ili utvrđivanje starosti nekog nalaza.

Produkti reakcije sekundarnih kosmičkih zraka i vijek trajanja:

  • tricij (12,3 godine)
  • berilij-7 (53,3 dana)
  • berilij-10 (1 600.000 godina)
  • ugljik-14 (5.730 godina)
  • natrij-22 (2,6 godina)
  • natrij -24 (15 sati)
  • magnezij-28 (20,9 sati)
  • silicij-31 (2,6 sati)
  • silicij-32 (101 godina)
  • fosfor-32 (14,3 dana)
  • sumpor-35 (87,5 dana)
  • sumpor-38 (2,8 sati)
  • hlor-34 (32 min)
  • hlor-36 (300.000 godina)
  • hlor-38 (37,2 min)
  • hlor-39 (56 min)
  • argon-39 (269 godina)
  • kripton-85 (10,7 godina)

IstraživanjeUredi

Detektori kosmičkih zraka se postavljaju na Zemlji, u svemirskim letilicama (Voyager 1,Voyager 2, Cassini-Huygens, SOHO) i u balonima.

 
Primarna kosmička čestica se sudara s molekulom atmosfere stvarajući zračni pljusak.
 
Pregled svemirskog okruženja pokazuje odnos između sunčeve aktivnosti i galaksijskih kosmičkih zraka

HistorijaUredi

 
Pacinijevo mjerenje 1910

Nakon što je Antoine Henri Becquerel, 1896., otkrio radioaktivnost, vjerovalo se da kosmičke zrake dolaze iz zemlje, od zračenja radioaktivnih elemenata kao što je radon. U 1909., Theodor Wulf razvio je elektrometar, uređaj koji je mjerio stvaranje iona, u zatvorenom spremniku. U 1912. Victor Franz Hess stavio je elektrometar u balon, koji je podignuo na 5.300 metara, otkrivši da se zračenje pojačalo za otprilike 4 puta nego na površini Zemlje.[20]

Pojam kosmičke zrake stvorio je Robert Andrews Millikan, koji je dokazao da one dolaze izvan Zemljine atmosfere. Zatim su Gottlieb i Van Allen 1948. dokazali su da se primarne kosmičke zrake uglavnom sastoje od protona i nešto jezgru helija (alfa-čestice) i sasvim malim udjelom teških atomskih jezgri.

DjelovanjeUredi

Promjene u atmosferiUredi

Kosmičke zrake u atmosferi ioniziraju molekule dušika i kisika, što vodi do brojnih reakcija. Jedna od rnjih vodi do ozonskih rupa, ali taj udio je puno manji od uticaja freona.

Uticaj na ljudeUredi

Kosmičke zrake čine udio godišnje radijacije na ljude. Na primjer, u Australiji je ukupno prirodno zračenje na ljude 2,3 miliSieverta, dok kosmičke zrake prosječno zrače na ljude 0,3 miliSieverta (13%).[21] Postoji niz inicijativa za istraživanje kosmičkih zraka, dolje navedenih.

PrizemniUredi

SatelitiUredi

BaloniUredi

Uloga u okolinskom zračenjuUredi

Kosmički zraci čine dio godišnje izloženosti zračenja ljudi na Zemlji, u prosjeku 0,39 mSv, od ukupno 3 mSv godišnje (13% ukupne pozadine) za Zemljinu populaciju . Međutim, pozadinsko zračenje kosmičkih zraka raste s nadmorskom visinom, sa 0,3 mSv godišnje za područja na morskom nivou na 1,0 mSv godišnje za veće gradove, povećavajući izloženost kosmičkom zračenju na četvrtinu ukupne izloženosti pozadinskom zračenju za stanovništvo navedenih gradova. Posade aviokompanija koje lete na velikim daljinskim rutama mogu biti izložene 2,2 mSv dodatnog zračenja svake godine zbog kosmičkih zraka, gotovo udvostručujući njihovu ukupnu izloženost ionizujućem zračenju.

Izvor Efektivna prosječna
godišnja doza
Efektivna uobičajena
godišnja doza
Direktna jonizirajuća i fotonska komponenta
0,28
Neutronska komponenta
0,10
Kosmički radionuklidi
0,01
Ukupno kosmičko i kosmogeno zračenje
0,39
0,3—1,0.
(Ovisno o nadmorskoj visini (od nivoa mora do vrhova planina
Prosječna godišnja izloženost zračenju (milisieverti)

Radijacija UNSCEAR[22][23] Princeton[24] Wa stanje[25] MEXT[26] Napomena
Tip Izvor Svjetski
prosjek
Tipski raspon SAD SAD Japan
Prirodno Zrak 1,26 0,2–10,0a 2,29 2,00 0,40 Prvenstveno od radona, (a) ovisi o unutrašnjoj akumulaciji plina radona.
Unutrašnji 0,29 0,2–1,0b 0,16 0,40 0,40 Uglavnom iz radioizotopa u hrani (40K, 14C, itd.) (b Uglavnom iz izotopa u hrani (40K, 14C, itd) zavisi o ishrani.
Zemljišni 0,48 0,3–1,0c 0,19 0,29 0,40 (c) Ovisi o sastavu tla i građevinskom materijalu konstrukcija.
Kosmička 0,39 0,3–1,0d 0,31 0,26 030 (d)Općenito povećanje sa porastom nadmorske visine.
Podukupni 2,40 1,0–13,0 2,95 2,95 1,50
Vještački Medicinski 0,60 0,03–2,0 3,00 0,53 2,30
Radioaktivne
padavine
0,007 0–1+ 0,01 Vrhunac u 1963., sa skokom 1986.; još uvijek visoko u blizini mjesta nuklearnih pokusa i nesreća.
Za Sjedinjene Države padavine su uključene u druge kategorije.
Ostalo 0,0052 0–20 0,25 0,13 0,001 Prosječna godišnja izloženost na radu je 0,7 mSv; rudarski radnici imaju veću izloženost.
Stanovništvo u blizini nuklearnih elektrana ima dodatnih ≈ 0,02 mSv izloženosti godišnje.
Podukupni 0,6 0 – deseci 3,25 0,66 2,311
Svekupno 3,00 0 – deseci 6.20 3.61 3.81
Podaci su za vrijeme prije nuklearne katastrofe Fukushima Daiichi. Vrijednosti koje je kreirao UNSCEAR, japanski Nacionalni institut za radiološke nauke, koji je sažeo UNSCEAR-ove podatke.

Uticaj na elektronske uređajeUredi

Kosmičke zrake imaju dovoljno energije da izmijene stanje elemenata u elektroničkim integriranim krugovima, uzrokujući kratkotrajne greške, kao što je promjena podataka u radnoj memoriji ili kriva operacija procesora. To je veliki problem kod elektroničkih uređaja u satelitima. Kako tranzistori postaju sve manji i manji, sve više se pojavljuje sličan problem i na tlu Zemlje.[27] Jedna studija tvtke IBM napravljene 1990., pokazala je da računala dožive jednu pogrešku uzrokovanu kosmičkim zrakama po 256 megabajta memorije i u jednom mjesecu. Da bi se ublažio taj problem, tvrtka Intel predložila je ugradnju detektora kosmičkih zraka, koji bi se mogli ugraditi u buduće male mikroprocesore, kako bi mogli ponoviti zadnju komandu, prije uticaja kosmičke čestice.[28]

Kosmičke zrake su nedavno osumnjičene za mogući uzrok avionske nesreće kompanije Qantas Airways, na linijskom putničkom avionu Airbus A330, koji je dva puta ponirao stotinjak metara, nakon nepravilnosti u radu kontrolnog sustava leta. Puno putnika i članova posade je ozlijeđeno, neki ozbiljno. Nakon nesreće, istražitelj je utvrdio da je kontrolni sustav leta primio oznaku na ekranu, koja se ne može objasniti, a da je cijeli sustav radio ispravno. To je ponukalo tvrtke u cijelom svijetu da dograde programe za putničke zrakoplove Airbus A330 i A 340, tako da oznake na ekranima budu filtrirane elektronski.[29]

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Sharma (2008). Atomic And Nuclear Physics. Pearson Education India. str. 478. ISBN 978-81-317-1924-4.
  2. ^ "Detecting cosmic rays from a galaxy far, far away". Science Daily. 21 September 2017. Pristupljeno 26 December 2017.
  3. ^ Vaclav Cilek, ured. (2009). "Cosmic Influences on the Earth". Earth System: History and Natural Variability Volume I. Eolss Publishers. str. 165. ISBN 978-1-84826-104-4.
  4. ^ Ackermann, M.; Ajello, M.; Allafort, A.; Baldini, L.; Ballet, J.; Barbiellini, G.; Baring, M. G.; Bastieri, D.; Bechtol, K.; Bellazzini, R.; Blandford, R. D.; Bloom, E.D.; Bonamente, E.; Borgland, A. W.; Bottacini, E.; Brandt, T. J.; Bregeon, J.; Brigida, M.; Bruel, P.; Buehler, R.; Busetto, G.; Buson, S.; Caliandro, G. A.; Cameron, R. A.; Caraveo, P. A.; Casandjian, J. M.; Cecchi, C.; Celik, O.; Charles, E.; et al. (15 February 2013). "Detection of the Characteristic Pion-Decay Signature in Supernova Remnants". Science. 339 (6424): 807–811. arXiv:1302.3307. Bibcode:2013Sci...339..807A. doi:10.1126/science.1231160. PMID 23413352.
  5. ^ Ginger Pinholster (13 February 2013). "Evidence Shows that Cosmic Rays Come from Exploding Stars".
  6. ^ HESS collaboration (2016). "Acceleration of petaelectronvolt protons in the Galactic Centre". Nature. 531 (7595): 476–479. arXiv:1603.07730. Bibcode:2016Natur.531..476H. doi:10.1038/nature17147. PMID 26982725.
  7. ^ Collaboration, IceCube (12 July 2018). "Neutrino emission from the direction of the blazar TXS 0506+056 prior to the IceCube-170922A alert". Science (jezik: engleski). 361 (6398): 147–151. arXiv:1807.08794. Bibcode:2018Sci...361..147I. doi:10.1126/science.aat2890. ISSN 0036-8075. PMID 30002248.
  8. ^ Mewaldt, Richard A. (1996). "Cosmic Rays". California Institute of Technology.
  9. ^ L. Anchordoqui, T. Paul, S. Reucroft, J. Swain (2003). "Ultrahigh Energy Cosmic Rays: The state of the art before the Auger Observatory". International Journal of Modern Physics A. 18 (13): 2229. arXiv:hep-ph/0206072. doi:10.1142/S0217751X03013879.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  10. ^ "EGRET detection of gamma rays from the Moon". GSFC. NASA. 1 August 2005. Pristupljeno 11 February 2010.
  11. ^ "How many?". Auger.org. Cosmic rays. Pierre Auger Observatory. Arhivirano s originala, 12 October 2012. Pristupljeno 17 August 2012.
  12. ^ "The mystery of high-energy cosmic rays". Auger.org. Pierre Auger Observatory.
  13. ^ "What are cosmic rays?". NASA, Goddard Space Flight Center. Arhivirano s originala, 28 October 2012. Pristupljeno 31 October 2012. copy Archived 4 mart 2016 na Wayback Machine
  14. ^ H. Dembinski; et al. (2018). "Data-driven model of the cosmic-ray flux and mass composition from 10 GeV to 10^11 GeV". Proceedings of Science. ICRC2017. doi:10.22323/1.301.0533.
  15. ^ "Cosmic Rays". National Aeronautics and Space Administration. Nasa. Pristupljeno 23 March 2019.
  16. ^ R.L. Fleischer, P.B. Price, R.M. Walker (1975). Nuclear tracks in solids: Principles and applications. University of California Press.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  17. ^ Kerr, Richard (31 May 2013). "Radiation Will Make Astronauts' Trip to Mars Even Riskier". Science. 340 (6136): 1031. Bibcode:2013Sci...340.1031K. doi:10.1126/science.340.6136.1031. PMID 23723213.
  18. ^ Zeitlin, C.; Hassler, D. M.; Cucinotta, F. A.; Ehresmann, B.; Wimmer-Schweingruber, R. F.; Brinza, D. E.; Kang, S.; Weigle, G.; et al. (31 May 2013). "Measurements of Energetic Particle Radiation in Transit to Mars on the Mars Science Laboratory". Science. 340 (6136): 1080–1084. Bibcode:2013Sci...340.1080Z. doi:10.1126/science.1235989. PMID 23723233.
  19. ^ Chang, Kenneth (30 May 2013). "Data Point to Radiation Risk for Travelers to Mars". The New York Times. Pristupljeno 31 May 2013.
  20. ^ D. Pacini (1912). "La radiazione penetrante alla superficie ed in seno alle acque". Il Nuovo Cimento, Series VI. 3: 93–100. doi:10.1007/BF02957440.
    Prevedeno i komentirano u citatu arhivaTranslated and commented in cite arxiv
    {{cite journal |author=A. de Angelis |year=2010 |title=Penetrating Radiation at the Surface of and in Water |class=physics.hist-ph |arxiv=1002.1810
  21. ^ "Arhivirana kopija" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 17. 11. 2003. Pristupljeno 22. 2. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  22. ^ UNSCEAR "Sources and Effects of Ionizing Radiation" page 339 retrieved 29 June 2011
  23. ^ Japan NIRS UNSCEAR 2008 report page 8 retrieved 29 June 2011
  24. ^ Princeton.edu "Background radiation" Archived 9 juni 2011 na Wayback Machine retrieved 29 June 2011
  25. ^ Washington state Dept. of Health "Background radiation" Archived 2 maj 2012 na Wayback Machine retrieved 29 June 2011
  26. ^ Ministry of Education, Culture, Sports, Science, and Technology of Japan "Radiation in environment" Archived 2011-03-22 na Wayback Machine retrieved 29 June 2011
  27. ^ IBM experiments in soft fails in computer electronics (1978-1994), from Terrestrial cosmic rays and soft errors, IBM Journal of Research and Development, Vol. 40, No. 1, 1996.|accessdate=April 16, 2008.
  28. ^ Intel plans to tackle cosmic ray threat, BBC News Online, April 8, 2008.| accessdate= April 16, 2008.
  29. ^ Cosmic rays may have hit Qantas plane of the coast of North West Australia, News.com.au|accessdate= November 19, 2009.

Dopunska literaturaUredi

Vanjski linkoviUredi

Šablon:Radijacija