Bosna i Hercegovina u Osmanlijskom Carstvu

Razdoblje Bosne pod vladavinom Osmanlijskog Carstva traje od pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine,[1] do Austrougarske okupacije Bosanskog pašaluka 1878. godine. Dolazak Osmanlija je važan događaj u historiji Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za područje današnje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanlijske vladavine islam i judaizam se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na čitav prostor današnje države. U Bosni su utemeljeni gradovi poput Sarajeva i Mostara, a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektonski objekti poput Starog Mosta i Ferhadije džamije. Savremene granice Bosne i Hercegovine su formirane u ovome dobu.

Osvajanje i širenje (1448–1606)Uredi

U proljeće 1448. Osmanlije su zauzele tvrđavu Hodidjed i uspostavile prvu stalnu poziciju na području današnje Bosne i Hercegovine u tadašnjoj župi Vrhbosna. Na tom novom području osnovale su Vilajet Hodidjed i priključili ga Skopskom krajištu.[2] Početkom maja 1463. Osmanlije su se preko Skoplja, Kosova i Sjenice spustile na Drinu i stigle u oblasti Pavlovića i Kovačevića, koji su se predali bez otpora. Sultanu Mehmedu II predao se dobro utvrđen grad Bobovac već poslije trećeg dana opsade zbog nekih obećanja, a poslije toga je sultan krenuo preko Visokog na Travnik, a zatim na Jajce, koje se također predalo bez borbe. Bosanski kralj pobjegao je u tvrdu ključku tvrđavu u Bosanskoj krajini i skupljao vojsku.[3] Poslije četverodnevne opsade posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je kapitulirao i napustio tvrđavu, jer mu je Mahmut-paša zajamčio život. Kralj je odveden u Jajce kod sultana i on je ga nagovorio da naredi svojim kastelanima svojih gradova da se predaju, a zatim ga pogubio zajedno sa Pavlovićem i Kovačevićem.[1] Iste godine su Osmanlije već osnovali Bosanski sandžak i priključili njemu dosada osnovanu teritoriju u tadašnjem Bosanskom kraljevstvu i dijelove Stare Raške.[4]

Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. Osmanlije su od sjevernih dijelova Bosanskog sandžaka osnovali "Bosansko kraljevstvo", kao neku tampon-zonu ili koridor između svojih i ugarskih posjeda u Bosni. Na čelu je postavljen jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog "kralja Bosne". [5] Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još odupirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, koju je osnovao još kralj Tvrtko, gdje i umire 1466. godine, a Novi se otad po njemu zove Herceg Novi.

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, uključujući dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog Carstva; dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije.

Islamizacija Bosne i HercegovineUredi

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. vijeku. Prelazak na islam je započeo za vrijeme vladavine sultana Murata II (1421-1451) i sultana Mehmeda II (1451-1481), dok je ovaj proces bio najveći u 16. stoljeću. Osmanlije su od kraja 14. stoljeća često prisutni na tlu Bosne. Prvi upadi osmanske vojske desilo se 1386. godine kada ih je kod rijeke Neretve zaustavila bosanska vojska pod vodstvom vojvode Vlatka Vukovića [6][7] Dalji prodori Osmanlija u Bosnu se nastavilo u prve dvije decenije 15. stoljeća. Već su tada povremeno zauzimali Nevesinje, Čajniče, Foču i Pljevlju, a od 1428. su zauzeli Hodidjed i Vrhbosnu (područje današnjeg Sarajeva). [8] U ovome periodu se već podižu prve džamije na tlu Bosne. U Sarajevu je 1452. godine Nesuh-beg sagradio džamiju sa kamenom munarom, [9] dok je džamija Turhan Emin-begova u Ustikolini podignuta 1448/49. godine. [10] U prvih nekoliko decenija nakon pada Bosne islam je primilo mali broj Bošnjana. Prvi popisni defter iz 1468/69. godine pokazuje da je na prostoru Bosanskog sandžaka (s dijelovima Hercegovine) živjelo svega 332 kuće muslimana naspram 37.125 kršćanskih kuća. Na popisnom defteru iz 1485. godine (bez Hercegovačkog sandžaka) dolazi do povećanja broja muslimana kojih je zabilježeno 4.134 kuća pored 30.552. kršćanskih kuća. [11] Proces prihvatanja islama u Bosni je teklo bez prisile jer osmanske vlasti nisu sprovodili nikakvu planiranu službenu akciju islamiziranja stanovništva, nego je svako imao slobodu biranja svoje vjere. Svakome je osigurana vjerska sloboda ukoliko plačaju harač (porez). Pored toga, u islamu je općenito zabranjena ikakva prisila, što je zapisano u Kur’anu (“U vjeri nema prisile, Pravi put se jasno razlikuje od zablude” – 2:256). U prilog tome ide i činjenica da je neposredno nakon osvajanja Bosne sultan Mehmed II na Milodražu 28. 5. 1464. godine izdao bosanskom franjevcu fra Anđeu Zvizdoviću ahdnamu, povelju kojom jamči vjersku slobodu bosanskih katolika. Ovim dokumentom katolička crkva je opstala u Bosni. Islam su jednostavno širile prilike i ljudske okolnosti. [12] Predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević se žalio papi Piu II 1461. godine da su “Turci u mome kraljevstvu podigli nekoliko tvrđava i laskaju seljacima, prikazivajući se tobože ljubazni prema njima, i obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne”. [13] Njegov sin Stjepan Tomaš je na sličan način u razgovoru sa papinim izaslanikom Nikolom Barbucijem 1459. godine žalio da “manihejci (krstjani) više vole Turke nego kršćane”. [14] Ovi zapisi su izuzetno važni jer oni pokazuju da Turci obećavaju stanovništvu društvenu jednakost. Proces prihvatanje islama se intenziviralo tokom 16. stoljeća, pogotovo nakon Mohačke bitke 1526. godine, što se nastavlja kroz čitavo 17. stoljeće. Prihvatanje islama je trajao 250 godina, odnosno do pred austro-ugarske okupacije, samo što je u 18. i 19. stoljeću ovaj proces tekao u manjem obimu nego u ranijem periodu, jer je većina stanovništva Bosne u tom periodu bili muslimani.[15]

Razni historičari[16] govore o tome da su bosanski krstjani odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prešli na islam, ili čak da se taj čin odvijao odjednom u jednom mahu. Često se pozivaju na navodnu predaju o prelasku 30.000 ili 36.000 bosanskih krstjana na islam pred sultanom Mehmedom II u Jajcu u junu 1463. godine. Ovaj podatak ne može da bude tačan iz više razloga. Prvo, nije moguće da je te godine uopšte bilo toliko krstjana, jer se njihova vjerska organizacija potpuno ugasila par godina prije pada Bosne. Neposredno prije dolaska Osmanlija velik broj bosanskih krstjana je nasilno katolicizirano usljed progona dvaju posljednih bosanskih kraljeva. Osmanski defteri pokazuju da je za prvih 150 godina osmanske vladavine postojalo u Bosni svega 700 pripadnika nekadašnje Crkve bosanske. Drugi razlog je zbog toga što nije moguće pohraniti toliki broj ljudi u jednom mjestu. Pored toga, ni turski ljetopisac i hroničar Dursun-beg, koji je pratio sultana Fatiha u svom pohodu na Bosnu, ne navodi ovaj podatak. Mavro Orbini također ne spominje ovaj događaj u svojoj knjizi Kraljevstvo Slavena. Ovaj nestvaran i suviše pretjeran podatak je moderna historiografija odbaila kao nevjerodostojnom. [17] Oni bosanski krstjani koji nisu pobjegli iz Bosne su sigurno prešli na islam, ali ne u tolikom broju odjednom. Uz to ide u prilog prvi popisni defter iz 1468/69. godine koji pokazuje da je na području Bosne živjela svega 332 muslimanske kuće.

Mnogi historičari smatraju da je jedan od glavnih razloga prelaska pripadnika Crkve bosanske na islam bila i vjerska popudarnost i sličnost među dvije vjere. [18] [19] [20] [21] [22] Može se reći da su oni i iz političkih razloga prelazili na islam. Bosanski krstjani, koji su kroz srednji vijek proganjani od katoličke crkve, radije primili vjeru koja im je blakonaklono ponuđena. [23] Pored toga, nakon dolaska Osmanlija, bosanskim krstjanima se uspjelo da osigura da im imanja ostanu u njihovom vlasništvu i da im nova vlast ne konficira. Ovo se može vidjeti na osnovu katastarskog popisa iz 1468/69. godine. [24] Ovo znači da Bošnjani nisu morali prelaziti na islam da bi sačuvali svoje feudalne posjede. [25]

Islamizacija je vrlo sporo napredovala u Hercegovini, sjevernoj i sjeveroistočnoj Bosni. Gradovi su se brže islamizirali nego sela. Na području čitave sjeveroistočne Bosne godine 1533. muslimani su činili jednu trećinu stanovništva, a već 1548. godine 40%. Za vrijeme osmanskog doba ime Bošnjanin je pretvoreno u današnje Bošnjak, pri čemu je sufiks -ak zamijenjen sa -anin, da bi se prilagodilo turskom jeziku. Nakon 1530. prestaju se voditi popisni defteri pa nedostaju tačni podaci, ali krajem 16. i početkom 17. stoljeća muslimani su stekli apsolutnu većinu na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Jedan posjetilac bilježi da je u Bosni 1626. godine živjelo 250 000 katolika, i da je broj muslimana bio veći od broja katolika. [26]

Stagnacija (1606–1683)Uredi

Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko Carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603, rata s Venecijom (Mlecima) od 1640. do 1669, te ponovo protiv Austrije 1663, nakon čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683, kad je rat nastavljen.

Propadanje (1683–1804)Uredi

U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat protiv Austrijancima završava se tako što dolazi do sklapanja Karlovačkog mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog Carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom Carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog Carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitki kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog Carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog Carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu Neuma. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava kapetanija u Bosni.

Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava putove sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti. Teritorija kojom je upravljao se zvala "kapetanija", koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a također su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni[nedostaje referenca]. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom Carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom.

Otpori i reforme (1804–1908)Uredi

1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na veliki otpor u Bosni, te sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u Bosni, ali on postiže veoma malo uspjeha u tome. Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate. Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom Carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog Carstva. Bosanski vilajet je po tome dogovoru ostao dijelom Osmanlijskog Carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum korigovan u julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

StanovništvoUredi

Osmanlijsko Carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti. Prvi porezni registar Osmanlijskog Carstva uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz 1624 godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i 450.000 muslimana. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog Carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjana prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog Carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjana prihvatio pravoslavlje.

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ a b Šabanović, Hazim (1982). Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost. str. 39.
  2. ^ Šabanović, Hazim (1982). Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost. str. 35.
  3. ^ Šabanović, Hazim (1982). Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost. str. 38.
  4. ^ Šabanović, Hazim (1982). Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Svjetlost. str. 117.
  5. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 109
  6. ^ Zoranić, Hakija, (2009), O etnogenezi Bošnjaka - Bošnjaka, str. 409-410, Svjetlost
  7. ^ Aličehić, Galešić, (2018), Tragom drevnih Bošnjana, str. 24
  8. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 143
  9. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 186
  10. ^ Mujezinović, Mehmed, (1974), Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini: Istočna i centralna Bosna, str. 506
  11. ^ Hadžijahić, Muhamed, (1990), Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 164, Izdavačko-trgovinsko preduzeće „Bosna“ Sarajevo.
  12. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 143 i 168
  13. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelja i pisma stare bosanske države, str. 827, Mladinska knjiga
  14. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 144
  15. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 140
  16. ^ Safvet-beg Bašagić, Mehmed ef. Handžić, Enver Imamović
  17. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 138-140
  18. ^ Arnold, Thomas, (1989), Povijest islama, historijski tokovi misije, El-Kalem
  19. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 144
  20. ^ Truhelka, Ćiro, (1934), O porijeklu bosanskih muslimana, str. 11-12
  21. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 175
  22. ^ Handžić, Mehmed, (2012), Islamizacija Bosne i porijelo bosansko-herc. muslimana, str. 33
  23. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 150
  24. ^ Jalimam, Salih, (2002), Historija bosanskih bogomila, str. 186-187
  25. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 152
  26. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 125

Vanjski linkoviUredi