Divič
Divič je naseljeno mjesto u gradu Zvorniku, Bosna i Hercegovina.
Divič | |
|---|---|
Naseljeno mjesto | |
 | |
  Divič | |
| Koordinate: 44°21′56″N 19°06′46″E / 44.3656°N 19.1128°E | |
| Država |  Bosna i Hercegovina |
| Entitet | Republika Srpska |
| Grad | Zvornik |
| Stanovništvo (2013) | |
| • Naseljeno mjesto | 853 |
| Vremenska zona | CET (UTC+1) |
| • Ljeti (DST) | CEST (UTC+2) |
| Pozivni broj | (+387) 56 |
| Matični broj | 208574[1] |
| Matični broj grada | 20168 |
Geografija
urediNalazi se na Zvorničkom jezeru, na trećem kilometru puta Zvornik - Sarajevo, iza hidroelektrane. Izgradnjom hidroelektrane (od 1947. do 1955) naselje je poprimilo oblik poluostrva. Prema Drini prostire se do Gornjeg mejdana, a iznad asfalta do puta za Kula Grad iznad Mlađevca. Na jugu se proteže do brda Hadžibair (iznad Vakufa), a na sjeveru do Donjeg turbeta, odnosno do ulaza u naselje iz pravca Tabaka i Zvornika. U srbijanskom naselju Sakar prostire se brdo Orlovina sa kojeg se pruža pogled na Divič.
Historija
urediKroz Divič je prolazio stari rimski put Srebrenica - Sremska Mitrovica (Domavia - Sirmium). Pred Drugi svjetski rat, na stijeni Ograda, gdje se danas nalazi hotel "Vidikovac", otkrivena je rimska utvrda koja se sastojala od tornja za osmatranje i zgrade za smještaj straže. Tu je najvjerovatnije bila stacionirana manja rimska jedinica koja je obezbjeđivala put kroz Zvornik.
Divič je najvjerovatnije nastao sredinom 16. vijeka, poslije Mohačke bitke 1526. O nastanku naselja u ovom periodu svjedoči veliki mezaristan. Prvobitno naselje nije se zvalo Divič i nije bilo uz Drinu. Prostiralo se na prostoru Starog Vakufa gdje se nalazilo Donje turbe, Vakufa, Gornjeg turbeta i puta što od Vakufa i Gornjeg turbeta vodi ka centru naselja. Veći dio današnjeg naselja prije podizanja brane i formiranja jezera bio je nenaseljeni dio poznat kao Ada. U popisima iz osmanlijskog perioda Divič se ne spominje pa se može pretpostaviti da se u to doba smatrao dijelom grada Zvornika. Vremenom se Divič proširivao na Adu, gdje se postepeno broj kuća povećavao, a naročito od 1830-ih kada je počeo progon muslimana iz Srbije. U Divič, Mali Zvornik i Sakar doselilo se 1833. i 1834. više porodica iz Srbije. Iz mjesta Pašića ravan kod Užica u Divič su se doselili Pašići. Drugo veće naseljavanje bilo je 1862, kada iz Užica dolaze Hadžiefendići.
Najbrojnije doseljavanje u Divič bilo je 1880-ih u vrijeme izgradnje ceste Zvornik - Sarajevo iz Tabaka, jer se većina kuća nalazila na trasi puta te se morala porušiti. Tabaci su od tada postali manje mjesto, a proces doseljavanja Tabačana nastaviće se sve do 1950-ih. Doseljavanja na Divič bilo je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada se naselilo stanovništvo iz Kula Grada, Kamenice, Janje, Nove Kasabe, Malog Zvornika, Sakara i dr.
Izgradnjom ceste Zvornik - Sarajevo, put je podijelio mezaristan na dva dijela. Rasječena je i strma stijena koja se nalazila iza Diviča na prostoru zvanom Hisar ili Kisar (po predaji Kidisar, od turske riječi kidisati). Kasnije je stijena ograđena pa je dobila ime Ograda. Do izgradnje novog puta, stari put ka Sarajevu išao je od Tabaka spuštajući se ukoso prema Drini pa pored Drine do Donjeg turbeta, odakle se ukoso penjao prema Vakufu i nastavljao prema Drinjači. Od Donjeg turbeta jedan dio puta odvajao se ka divičkom mejdanu i džamiji. Dio naselja oko turbeta prozvan je Starim Vakufom, a raniji put Starom cestom.
Pojedine porodice su se iselile iz Diviča, posebno u vrijeme podizanja hidroelektrane kada je potopljen veliki dio naselja. Jedan dio se iselio u Zvornik i druga mjesta, a većina je podigla nove kuće u mezaristanu ispod puta, tako da je od starog mezarja ostalo samo ono iznad puta koje je i danas aktivno. Znatan broj kuća podignut je i u Gornjem mejdanu.
Do podizanja brane na Diviču se nalazila i velika pjeskovita plaža Burun. Ispod Buruna nalazila se Otoka gdje su vezivane lađe i čamci. Iznad Buruna nalazila se Tečibašča, slobodan prostor između kuća i Drine, gdje su priređivana veselja. Na sredini Drine, naspram Sakara, do podizanja brane nalazilo se ostrvo Ada, koje je tokom jeseni i proljeća bilo pod vodom. Na ulazu u naselje iz pravca Tabaka, na mjestu gdje je Drina najbrža i gdje je sada brana, nalazila se divička vodenica koja je sa radom prestala 1952.
Osnovna zanimanja Divičana tokom osmanlijskog perioda bili su zemljoradnja, stočarstvo, voćarstvo i lađarenje, a od dolaska Austro-Ugarske do 1955. i splavarenje. Lađarenje se kao zanimanje ugasilo jer su Nijemci 1941. porušili sve lađe. Osim u Diviču, Divičani su imali posjede i u Zvorničkom polju, Sakaru, Malom Zvorniku, Jošanici i Novom Selu, a najviše u dolini Drine od Diviča do Drinjače, kao i na adama i oko ušća Jošaničke i Kameničke rijeke. Veći dio ovog plodnog zemljišta pored Drine i njenih utoka (orasi, jabuke, šljive, šeftelije) potopljen je nastankom jezera 1955. čime su nestali lokaliteti poput Svrabljivca, Ljučice, Torova, Zlohanja, Đevanja i Đerzelez kamena. Na prostoru od Diviča do Drinjače do Drugog svjetskog rata bilo je nekoliko hanova. Han na ušću Jošaničke rijeke bio je vlasništvo divičke džamije, a u Torovima Kadrije Muratovića.
Austro-ugarski period ostao je upamćen među Divičanima kao "zlatno doba", posebno Vakufa. Otvoreno je nekoliko dućana i pekara. Za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine, sa Diviča su lađama izvožene jabuke, orasi i suhe šljive. Kroz period Kraljevine, Divič je stagnirao. Žene su sve do Zakona o zabrani nošenja zara i feredže iz 1950. bile pokrivene.
U naselje od davnina vode tri puta, jedan od Tabaka i Bijele vode i dva od Vakufa. Umjesto starog puta oko Bijele vode, 1970-ih je izgrađen novi asfaltni put čime Divič dobija stalnu autobusku liniju za Zvornik. Postojali su Gornji (iznad džamije) i Donji mejdan (ispod džamije). Donji je potopljen vodama jezera, a na Gornjem su 1954. i 1955. izgrađene kuće.
Do završetka Drugog svjetskog rata, Divič nije imao osnovnu školu te je samo poneko dijete išlo u školu u Zvornik. U novembru 1945. sa radom je počela četverorazredna škola u privatnoj kući na Vakufu. Sadašnja zgrada škole pored jezera podignuta je 1962. Prvi učitelj bio je Sulejman Đananović. U školskoj godini 1945/46. škola je imala samo prvi i drugi razred, a nastavu nisu pohađale djevojčice.
Tokom 1970-ih i 1980-ih kanalizacija je postavljena u čitavom naselju, dovedena je pitka voda u svako domaćinstvo, asfaltirani glavni putevi i većina sokaka, izgrađena nogometna i košarkaška igrališta, priobalni put i novi put od brane do igrališta, otvorena ambulanta, uvedeni telefoni u većini kuća i dr. Sa izgradnjom komunalnih i sportskih objekata, otvorene su i prodavnice, kafići, restorani i mesare. Divičko korzo nalazilo se na Kisaru. Hotel "Vidikovac" podignut je 1978. U Diviču je 1991. bilo 385 čamaca.
U martu 1992, kraj Malog Zvornika raspoređeni su tenkovi i artiljerija JNA. U aprilu 1992, Zvornik i okolica pali su u ruke srpskih paravojski i JNA. Divič je 26. aprila granatiran, a srpske snage zauzele su ga 27. aprila, nakon povlačenja branilaca sa Kula Grada. 162 muškarca iz Diviča odvedena su u Dom kulture u Čelopeku, gdje su se nad njima srpski vojnici brutalno iživljavali, a mnogi su i ubijeni.[2] U sklopu šire kampanje kulturocida, Divič je dobio ime "Sveti Stefan", a džamija i turbe su srušeni. Na mjestu porušene džamije, 1997. je izgrađena pravoslavna crkva.[3]
Islamski objekti
urediDžamija na Diviču postoji najvjerovatnije od sredine 16. vijeka. Stara džamija od kamena, ćerpića i drveta srušena je 1935. kako bi se sagradila nova. Nova džamija otvorena je krajem oktobra 1936, kada je povodom predstojećih općinskih izbora održan zbor Jugoslavenske radikalne zajednice na kojem su govorili Mehmed Spaho, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, i narodni poslanici Dušan Davidović i Husein Ćumavić. Dimenzije džamije bile su 14,5x10,5 metara uz munaru visine 30 m. O svom trošku izgradio ju je Haso Bojić, a uz nju je podignut i mekteb. Svi imami stare džamije od 1863. do 1935. bili su iz užičke muhadžirske porodice Hadžiefendića. Prvi je bio Ahmet ef. koji je u Užicu bio muftija. U novoj džamiji prvi imam bio je Salih ef. Kavazbašić, a 1979. ga je zamijenio Ruvejd ef. Jahić iz Kalesije. Džamija je 1973. renovirana, a umjesto krova postavljena su kubeta. Na mektebu je 1976. podignut stan za imama i dovedena voda u dvorište džamije.
Iznad Vakufa nalazi se brdo Hadžibair sa kojeg se vidi cijela kotlina Drine od Zvornika do Jošaničke rijeke. Uz ramazan su sa Hadžibaira akšam i prekid posta najavljivali topovi. Na ovome brdu nalazi se među krupnim nišanima mezar Tatar-hana, koji je po narodnoj legendi osmanlijski komandant koji je ovdje poginuo.
Gornje turbe na Vakufu nalazi se ispod puta, u blizini hotela "Vidikovac". Izgrađeno je 1618. Prema legendi, u turbetu su pokopana braća rodom iz Perzije koji su poginuli zajedno sa Tatar-hanom. Dimenzije turbeta su 11x5,5 metara. Poznato je i kao Turbe tekija. Obnovljeno je krajem 1980-ih. Umjesto krova postavljena su kubeta, a renovirana je i unutrašnjost.
Donje turbe nalazilo se kod Starog Vakufa, na ulazu u Divič iz pravca Zvornika. Zvalo se još i Dudakovo, po turbedaru Dudaku Kuroševiću, i Turbe u šljivaku. Ne zna se kome je podignuto. Potopljeno je formiranjem jezera 1955. Zadnji turbedar bio je Dedo Jošanica.
Sport
urediPrvu nogometnu utakmicu odigrali su pioniri Diviča protiv pionira Zvornika na Gradskom stadionu u proljeće 1947. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih djelovao je FK Splavar. FK Mladost nastao je početkom 1970-ih kada je podignuto i nogometno igralište kraj jezera. Uz igralište podignuti su i hangari za glisere, kajake i jedrilice, a početkom 1980-ih izgradnjom košarkaškog igrališta nastao je KK Mladost. I nogometni i košarkaški klub igrali su u regionalnom rangu takmičenja. Početkom 1970-ih osnovano je i Brodarsko društvo u kojem su bili zastupljeni motonautika, jedriličarstvo, skijanje na vodi i kajakaštvo. Društvo je svake godine od 4. do 7. jula bilo organizator motonautičkih trka na državnom i evropskom nivou.
Stanovništvo
urediPrema popisu iz 1910, Divič je imao 479 stanovnika, a 1921. 399 od čega su svi bili muslimani. Nakon toga, broj stanovnika stalno se povećavao: 1931. 609, 1948. 796, 1953. 863 i 1961. 1.032.
| Sastav stanovništva – naselje Divič | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 2013.[4] | 1991.[5] | 1981.[6] | 1971.[7] | ||||
| Osoba | 853 (100,0%) | 1 388 (100,0%) | 1 276 (100,0%) | 1 183 (100,0%) | |||
| Bošnjaci | 850 (99,65%) | 1 360 (97,98%)1 | 1 259 (98,67%)1 | 1 170 (98,90%)1 | |||
| Muslimani | 3 (0,352%) | – | – | – | |||
| Ostali | – | 13 (0,937%) | 1 (0,078%) | 8 (0,676%) | |||
| Jugoslaveni | – | 7 (0,504%) | 14 (1,097%) | 1 (0,085%) | |||
| Srbi | – | 4 (0,288%) | 1 (0,078%) | 4 (0,338%) | |||
| Hrvati | – | 4 (0,288%) | – | – | |||
| Makedonci | – | – | 1 (0,078%) | – | |||
Literatura
uredi- Hudović, Mehmed (2000). Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti. Sarajevo: Udruženje građana općine Zvornik.
Reference
uredi- ^ "Sistematski spisak općina i naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini" (PDF). fzs.ba. Arhivirano s originala (PDF), 5. 3. 2016. Pristupljeno 7. 1. 2016.
- ^ "Zvjerstva Šešeljevih dobrovoljaca u Domu kulture Čelopek". Al Jazeera Balkans. 2. 5. 2018. Pristupljeno 5. 4. 2019.
- ^ Overview of destroyed and damaged religious buildings in Bosnia and Herzegovina.
- ^ "Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013 – Etnička/nacionalna pripadnost, vjeroispovijest, maternji jezik". popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Arhivirano s originala, 7. 4. 2021. Pristupljeno 7. 4. 2021.
- ^ "Nacionalni sastav stanovništva Republike Bosne i Hercegovine 1991. (str. 127)" (PDF). fzs.ba. Pristupljeno 7. 1. 2016.
- ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 7. 1. 2016.
- ^ "Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1971" (PDF). stat.gov.rs. Pristupljeno 7. 1. 2016.
