Sykes–Picotov sporazum

Sporazum Sykes-Picot je tajni dogovor između vlada Velike Britanije i Francuske o raspodjeli kolonijalnih interesa na Bliskom Istoku i podjeli Osmanlijskog Carstva nakon završetka Prvog svjetskog rata. Sporazum je potpisan 16. maja 1916, a na njemu je tajno rađeno još od 1914. godine. Sastavili su ga francuski diplomata François Georges-Picot i Englez Mark Sykes u novembru 1915, a prvi prednacrt je bio gotov 3. januara 1916,[1] te se ovaj datum smatra alternativnim datum nastanka sporazuma.

Karta Sporazum Sykes-Picot sa dogovorenim interesnim sferama

Sporazum

uredi

Ovim sporazumom Velikoj Britaniji su dodijeljena područja koja obuhvataju područja današnjeg Jordana, Iraka i područja oko izraelske luke Haifa. Francuska je preuzela vlast na jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Velika Britanija i Francuska su mogle unutar svojih interesnih sfere određivati granice novonastalih država. Područje pod britanskom upravom, kasnije nazvano Palestina, postavljeno je pod međunarodnu upravu Društva naroda. Time su i određene kontroverzne granice područja :

Sporazum je sadržajno kontroverzan sa dijelovima dogovora iz korespodencije Hussein-McMahon iz 1915/16. Tokom prepiske arapskog emira Hussein ibn Alija i britanskog diplomata Henryja McMahona u kojoj su teme bile podrška Velike Britanije Arapima u slučaju nemira protiv Osmanlijskog Carstva i priznavanja nezavisnosti arapskih područja nakon raspada. Uprkos tim neformalnim dogovorima, francuska i britanska vlada su velike dijelove ovog područja podijelila između sebe. Prvi paragraf sporazuma je potvrđivao mogućnost, da se u zonama A i B mogu formirati nezavisne arapske države, koje će imati zaštitu dviju kolonijalnih sila, ali da će i dalje zadržati svoj politički uticaj u tima državama.

Kasnije je sporazum proširen, dijelovima u kojima su dodani interesi Kraljevine Italije i Ruskog carstva. Rusiji je trebala pripasti Armenija, dijelovi Kurdistana, a Italiji Dodekanez ostrva u Egejskom moru i uticajna sfera oko İzmira u jugozapadnoj Anadoliji. Italijansko prisustvo u Maloj Aziji, kao i podjela Arapskog poluotoka, službeno je dovršena Mirovnim ugovorom u Sèvresu 1920. godine.

Posljedice

uredi

Oktobarskom revolucijom 1917. godine, prestali su ruski teritorijalni interesi na područja bivšeg Osmanlijskog Carstva. Boljševička vlada pod kontrolom Lenjina je objavila sadržinu sporazuma 23. novembra 1917. u ruskim dnevnim novinama Pravda i Izvestija. Tri dana nakon toga, britanski The Guardian objavljuje sporazum.[2] Objavljivanje sporazuma dovelo je do nemira i pobune u arapskim područjima, te stvaranje nepovjerenja prema Antanti.

Na Konferenciji u San Remu od 19-26. aprila 1920. i objavljivanjem tzv. Čerčilove bijele knjige 1922. pokušano je naći rješenje ovog pitanja. Jedno od rješenja je definiranje područja Palestine i razgraničenja prema Siriji. Glavne tačke sporazuma potvrđene su na konferenciji u San Remu, te su dodijeljena tri mandata za upravom nad tim područjima. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i Versajskim sporazumom određeno ja de se prizna nezavisnost novonastalim područjima pod arapskom stanovništvom, ukoliko se ta uprava (mandat) potvrdi.[3] Velika Britanija je dobila upravu nad Mezopotamijom, području današnjeg Iraka i mandat nad Palestinom, kojem pripadaju južni dijelovi osmanske provincije Sirije (Sirija, Palestina i Jordan), dok je Francuska dobila mandatnu zonu Sirije i Libanona i preostali dio osmanske Sirije, Libanon i provinciju Hataj.

Posljedice sporazuma, kojima je jednim dijelom određena aktuelna državna granica između Sirije i Iraka su prisutne u Sirijskom građanskom ratu od 2011. te sukobima, koji su se djelovanjem paravojnih formacija organizacije Islamska država Iraka i Levanta, proširile na Irak 2014. godine. Takođe napad Iraka na Kuvajt 1991. godine u tzv. Zaljevskom ratu, je motivisan idejom, da je Kuvajt neodvojivi dio Iraka.

Također pogledajte

uredi

Literatura

uredi
  • James Barr: A Line in the Sand. The Anglo-French struggle for the Middle East, 1914–1948. W.W. Norton, New York City 2011, ISBN 978-0-393-34425-7.
  • Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. (= Fischer 13705) Fischer-Taschenbuch-Verlag, Frankfurt 1997, ISBN 3-596-13705-5.
  • Helmuth K. G. Rönnefarth, Heinrich Euler: Konferenzen und Verträge. Vertrags-Ploetz. Teil II, 4. Band: Neueste Zeit 1914–1959. 2., erweiterte Auflage. Ploetz, Würzburg 1959, S. 14–17.

Reference

uredi
  1. ^ Christopher M. Andrew, Alexander Sydney Kanya-Forstner: The climax of French imperial expansion. 1914–1924. Stanford University Press, Stanford CA 1981, ISBN 0-8047-1101-1, S. 95.
  2. ^ "International Boundary Studie" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 27. 3. 2009. Pristupljeno 6. 7. 2014.
  3. ^ Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. 1997, S. 389.

Vanjski linkovi

uredi