Wikipedia

Friedreichova ataksija

(Preusmjereno sa Spinocerebelumska ataksija)

Friedreichova ataksija (FRDA ili FA) je autosomno-recesivna genetička bolest koja uzrokuje poteškoće pri hodanju, gubitak čula dodira u rukama i nogama i oštećuje govor koji se vremenom pogoršava. Simptomi obično počinju između 5 i 20 godina života. Mnogi razviju hipertrofnu kardiomiopatiju i trebaju pomoć za kretanje kao što su štap, hodalica ili invalidska kolica u tinejdžerskim godinama. Kako bolest napreduje, neki oboljeli gube i vid i sluh. Ostale komplikacije mogu uključivati skoliozu i dijabetes melitus.

Friedreichova ataksija
(Spinocerebelumska ataksija)
(FRDA)
(FA)
Frataksin
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10G11.1
ICD-9334.0
OMIM229300
DiseasesDB4980
MedlinePlus001411
eMedicinearticle/1150420
MeSHD005621
GeneReviewsFriedreich Ataxia

Stanje je uzrokovano mutacijama u genu "FXN" na hromosomu 9, koji stvara protein koji se zove frataksin. U FRDA, ćelije proizvode manje frataksina. Degeneracija nervnog tkiva u kičmenoj moždini uzrokuje ataksiju; posebno su pogođeni senzorni neuroni neophodni za usmjeravanje pokreta mišića ruku i nogu putem veza sa cerebelumom. Kičmena moždina postaje tanja, a nervne ćelije gube nešto mijelinskog omotača. U Sjedinjenim Državama, FRDA pogađa jednog od 50.000 ljudi i najčešća je nasljedna ataksija. Stope su najviše kod ljudi zapadnoevropskog porijekla. Stanje je nazvano po njemačkom ljekaru Nikolaus uFriedreichu, koji ga je prvi opisao 1860-ih.

Simptomi

uredi

Simptomi obično počinju između 5. i 15. godine, ali kod FRDA sa kasnim početkom, mogu se javiti nakon 25 godina.[1] Simptomi su široki, ali stalno uključuju ataksiju hoda i udova, dizartriju i gubitak reflexa donjih ekstremiteta.[1]

Klasični simptomi

uredi

Postoji određena varijabilnost u učestalosti simptoma, početku i progresiji. Sve osobe sa FRDA razviju neurološke simptome, uključujući dizartriju i gubitak refleksa donjih ekstremiteta, a više od 90% ima ataksiju.[1] Srčani problemi su vrlo česti kod ranih početak FRDA .[1] Većina pogođenih ima srčane probleme kao što su uvećanje srca, simetrična hipertrofija, šumovi u srcu, fibrilacija atrija , tahikardija, hipertrofna kardiomiopatija i defekti provodljivosti. Skolioza je prisutna u oko 60%. Oko 7% ljudi s FRDA također ima dijabetes, koji ima negativan uticaj na osobe s FA, posebno one koji pokazuju simptome u mladosti.[2][3]

Ostali simptomi

uredi

Ljudi koji dugo žive sa FRDA mogu razviti druge komplikacije. Njih 36,8% ima smanjenu oštrinu vida, što može biti progresivno i može dovesti do funkcionalnog sljepila.[3] Gubitak sluha je prisutan u oko 10,9% slučajeva.[3] Neki pacijenti navode simptomi bešike i creva.[4] Uznapredovali stadiji bolesti povezani su sa suprakomorskom tahiaritmijom, najčešće pretkomorskom fibrilacijom.[1]

Ostali simptomi kasnijeg stadija mogu uključivati cerebelumske efekte, kao što su nistagmus, brzi strabizamski pokreti očiju, dismetrija i gubitak koordinacije (trunkusne ataksije i gazeći hod).[1] Simptomi mogu uključivati dorzalni stub kao što je gubitak osjećaj vibracija i proprioceptivni osjećaj.[1]

Progresivni gubitak koordinacije i mišićne snage dovodi do stalnog korištenja invalidskih kolica. Većini mladih ljudi s dijagnozom FRDA potrebna su pomagala za kretanje kao što su štap, hodalica ili invalidska kolica do ranih 20-ih godina.[5] Bolest je progresivna, sa sve jačim teturanjem ili posrtanjem hoda i čestim padovima. Do treće decenije, pogođeni ljudi gube sposobnost da stoje ili hodaju bez pomoći i potrebna su im invalidska kolica za kretanje.[6]

Ranopojavni slučajevi

uredi

Neurološki simptomi kao što su skolioza, pes cavus, kardiomiopatija i dijabetes su češći među ranim slučajevima.[1]

Genetika

uredi
 
FRDA ima autosomno-recesivni obrazac nasljeđivanja: Prikaz kako dva nositelja mogu imatiti 1/4 potomstva sa FRDA. Ovo se zove autosomno-recesivni obrazac nasljeđivanja.

FRDA je autosomno-recesivni poremećaj na koji utječe gen (FXN) na hromosomu 9, koji kodira važan protein zvani frataksin.[7]

U 96% slučajeva, mutantni gen FXN ima 90–1300 GAA (trinukleotidna ponavljajuća ekspanzija) u intronu 1 oba alela.[8] Ova ekspanzija uzrokuje epigenetiočke promjene i formiranje heterohromatin a u blizini ponavljanja.[7] Dužina kraćeg GAA ponavljanja je u korelaciji sa godinama početka i težinom bolesti.[9] Formiranje heterohromatina dovodi do smanjene transkripcije gena i niskog nivoa frataksina.[10] Osobe sa FDRA mogu imati 5-35% proteina frataksina u poređenju sa zdravim osobama. Heterozigotni nositelji mutantnog FXN gena imaju 50% niži nivo frataksina, ali ovo smanjenje nije dovoljno da izazove simptome.[11]

U oko 4% slučajeva, bolest je uzrokovana misens ili intronskom tačkastom mutacijom, sa ekspanzijom u jedan alel i tačkasta mutacija u drugom.[12] misens tačkasta mutacija može imati blaže simptome.[12] Ovisno o tačkastoj mutaciji, ćelije ne mogu proizvoditi frataksin, a proizvode nefunkcionalni frataksin ili frataksin koji nije pravilno lokaliziran u mitohondrijama.[13][14]

Patofiziologija

uredi

FRDA utiče na nervni sistem, srce, pankreas i druge sisteme.[15][16]

Degeneracija nervnog tkiva kičmene moždine uzrokuje ataksiju.[15] Osobito su pogođeni senzorni neuronI, neophodni za usmjeravanje pokreta mišića ruku i nogu putem veze sa malim mozgom.[15] Bolest prvenstveno pogađa kičmenu moždinu i periferne nerve.

Kičmena moždina postaje tanja i nervne ćelije gube nešto mijelinskog omotača.[15]Prečnik kičmene moždine je manji od prečnika neoštećenih osoba, uglavnom zbog manjih ganglija dorzalnog korijena.[16] Motorni neuroni kičmene moždine zahvaćeni su u manjoj mjeri nego senzorni.[15] U perifernim nervima dolazi do gubitka velikih mijeliniziranih senzornih vlakana. [15]

FRDA utiče i na strukture u mozgu, posebno na zupčasto jezgro malog mozga.[16] Srce često razvije fibrozu, a tokom vremena razvija hipertrofiju i dilataciju lijeve komore.[16]

Frataksin

uredi

Tačna uloga frataksina ostaje nejasna.[17] Frataksin pomaže sintezu spoja protein gvožđe-sumpor u lancu transporta elektrona da bi se stvorio adenozin-trifosfat, energetska molekula, neophodna za obavljanje metaboličkih funkcija u ćelijama. Takođe reguliše prijenos gvožđa u mitohondrijama, obezbeđujući odgovarajuću količinu reaktivnih vrsta kisika (ROS) za održavanje normalnih procesa.[18] Jedana od posljedica nedostatka frataksina je preopterećenje mitohondraja gvožđem, koje oštećuje mnoge proteine zbog efekata na ćelijski metabolizam.[19]

Bez frataksina, proizvodnja energije u mitohondrijama opada, a višak gvožđa stvara dodatni ROS, što dovodi do daljeg oštećenja ćelija.[18] Niski nivoi frataksina dovode do nedovoljne biosinteze klastera gvožđe-sumpor, koji su potrebni za mitohondrijski transport elektrona i sklapanje funkcionalne akonitaze i dismetabolizma gvožđa cijele ćelije.[19]

Dijagnoza

uredi

Poteškoće u ravnoteži, gubitak propriocepcije, odsustvo refleksa i znaci drugih neuroloških problema uobičajeni su znaci fizičkog pregleda.[6][20] Dijagnostički testovi se rade kako bi se potvrdili nalazi fizičkog pregleda, kao što su elektromiogram, studije nervnog provođenja, elektrokardiogram, ehokardiogram, test krvi za povišene razine glukoze i vitamina E i skeniranja kao što je rendgenski snimci za skoliozu.[21] MRI i CT-snimci mozga i kičmene moždine obavljaju se za isklučivanje ostalih neuroloških stanja.[22] Konačno, provodi se genetički test za potvrdu.[22]

Druge dijagnoze mogu uključivati Charcot-Marie-Toothova bolest tipovi 1 i 2, ataksiju sa nedostatkom vitamina E, ataksijsko-okulomotorna apraksija 1 i 2, i druge ataksije sa ranim početkom.[23]

Upravljanje

uredi

Fizioterapeuti igraju ključnu ulogu u edukaciji o pravilnom držanju, upotrebi mišića i identifikaciji i izbjegavanju karakteristika koje pogoršavaju spastičnost kao što su uska odjeća, loše prilagođena invalidska kolica, bol i infekcija.[24]

Fizioterapija obično uključuje intenzivnu motornu koordinaciju, ravnotežu i stabilizacijski trening, kako bi se sačuvali dobici.[25] Vježbe jačanja niskog intenziteta uključene su kako bi se održala funkcionalna upotreba gornjih i donjih ekstremiteta.[25] Vježbe istezanja i opuštanja mišića mogu se prepisati, kako bi se lakše upravljalo spazmima i spriječile deformacije.[25] Ostali ciljevi fizioterapije uključuju povećanje neovisnosti o prijenosu i kretanju, jačanje mišića, povećanu fizičku otpornost, strategiju "sigurnog pada", učenje korištenja pomagala za kretanje, učenje kako smanjiti potrošnju tjelesne energije i razvijanje specifičnih obrazaca disanja.[25] Govorna terapija može poboljšati kvalitet glasa.[26]

Prognoza

uredi

Bolest se različito razvija kod različitih ljudi. Općenito, oni kojima je dijagnosticirana u mlađoj dobi ili sa dužim GAA tripletnim ekspanzijama obično imaju teže simptome.[5]

Kongestivno zatajenje srca i abnormalni srčani ritmovi su vodeći uzroci smrti,[27] ali ljudi sa manje simptoma mogu doživjeti 60-te ili više.[22]

Epidemiologija

uredi

FRDA utiče na indoevropsku populaciju. Rijetka je kod istočnih Azijata, subsaharskih Afrikanaca i autohtonih Amerikanaca. FRDA je najrasprostranjenija nasljedna ataksija, koja pogađa otprilike 1 od 40.000 ljudi evropskog porijekla.[15] Muškarci i žene su podjednako pogođeni. Procijenjena prevalencija nosioca je 1/100.[5] Studija Evropljana iz 1990-1996. izračunala je da je stopa incidencije 2,8/100.000.[28] The prevalence rate of FRDA in Japan is 1:1,000,000.[29]

FRDA prati isti obrazac kao haplogrupa R1b. Haplogrupa R1b je najčešća očeva loza u zapadnoj Evropi. FRDA i haplogrupa R1b su češći u sjevernoj Španiji, Irskoj i Francuskoj, rijetka u Rusiji i Skandinaviji, a prati gradijent kroz centralnu i istočnu Evropu. Populacija koja je nosila bolest prošla je kroz genetičko usko grlo u Franko-Kantabrijskoj regiji tokom posljednjeg ledenog doba.[30]

Historija

uredi
 
Nikolaus Friedreich

Stanje je nazvano po njemačkom patologu i neurologu Nikolausu Friedreichu iz 1860-ih]].[31] Friedreich izvjestio je o ovoj bolesti 1863. na University of Heidelberg.[32][33][34] Dalja opažanja obravio je u radu iz 1876.[35]

Frantz Fanon napisao je svoju medicinsku tezu o FRDA, 1951. godine.[36]

Kanadska studija iz 1984. pratila je 40 slučajeva do jednog zajedničkog para predaka koji je stigao u Novu Francusku 1634.[37]

FRDA je prvi put bila povezana s GAA ponavljkajućom ekspanzijom na hromosomu 9 u 1996.[38]

Reference

uredi
  1. ^ a b c d e f g h Cook, A.; Giunti, P. (2017). "Friedreich's ataxia: Clinical features, pathogenesis and management". British Medical Bulletin. 124 (1): 19–30. doi:10.1093/bmb/ldx034. PMC 5862303. PMID 29053830.
  2. ^ McCormick, Ashley; Farmer, Jennifer; Perlman, Susan; Delatycki, Martin; Wilmot, George; Matthews, Katherine; Yoon, Grace; Hoyle, Chad; Subramony, Sub H.; Zesiewicz, Theresa; Lynch, David R.; McCormack, Shana E. (2017). "Impact of diabetes in the Friedreich ataxia clinical outcome measures study". Annals of Clinical and Translational Neurology. 4 (9): 622–631. doi:10.1002/acn3.439. PMC 5590524. PMID 28904984.
  3. ^ a b c Reetz, Kathrin; Dogan, Imis; Hohenfeld, Christian; Didszun, Claire; Giunti, Paola; Mariotti, Caterina; Durr, Alexandra; Boesch, Sylvia; Klopstock, Thomas; Rodríguez De Rivera Garrido, Francisco Javier; Schöls, Ludger; Giordano, Ilaria; Bürk, Katrin; Pandolfo, Massimo; Schulz, Jörg B.; EFACTS Study Group (2018). "Nonataxia symptoms in Friedreich Ataxia" (PDF). Neurology. 91 (10): e917–e930. doi:10.1212/WNL.0000000000006121. PMID 30097477. S2CID 51956258.
  4. ^ "Friedreich Ataxia Fact Sheet". Arhivirano s originala, 23 January 2019. Pristupljeno 10 February 2019.
  5. ^ a b c "Friedreich ataxia clinical management guidelines". Friedreich Ataxia Research Alliance (USA). 2014. Archived from the original on 20 October 2018. Retrieved 23 October 2018.
  6. ^ a b Parksinson, MH; Boesch, S; Nachbauer, W; Mariotti, C; Giunti, P (August 2013). "Clinical features of Friedreich's ataxia: classical and atypical phenotypes". Journal of Neurochemistry. 126 (Supplement 1): 103–17. doi:10.1111/jnc.12317. PMID 23859346.
  7. ^ a b Klockgether T (August 2011). "Update on degenerative ataxias". Current Opinion in Neurology. 24 (4): 339–45. doi:10.1097/WCO.0b013e32834875ba. PMID 21734495.
  8. ^ Clark E, Johnson J, Dong YN, Mercado-Ayon, Warren N, Zhai M, McMillan E, Salovin A, Lin H, Lynch DR (Nov 2018). "Role of frataxin protein deficiency and metabolic dysfunction in Friedreich ataxia, an autosomal recessive mitochondrial disease". Neuronal Signaling. 2 (4): NS20180060. doi:10.1042/NS20180060. PMC 7373238. PMID 32714592.
  9. ^ Dürr A, Cossee M, Agid Y, Campuzano V, Mignard C, Penet C, et al. (October 1996). "Clinical and genetic abnormalities in patients with Friedreich's ataxia". The New England Journal of Medicine. 335 (16): 1169–75. doi:10.1056/nejm199610173351601. PMID 8815938.
  10. ^ Montermini L, Andermann E, Labuda M, Richter A, Pandolfo M, Cavalcanti F, et al. (August 1997). "The Friedreich ataxia GAA triplet repeat: premutation and normal alleles". Human Molecular Genetics. 6 (8): 1261–6. doi:10.1093/hmg/6.8.1261. PMID 9259271.
  11. ^ Bürk K (2017). "Friedreich Ataxia: current status and future prospects". Cerebellum & Ataxias. 4: 4. doi:10.1186/s40673-017-0062-x. PMC 5383992. PMID 28405347.
  12. ^ a b Cossée M, Dürr A, Schmitt M, Dahl N, Trouillas P, Allinson P, et al. (February 1999). "Friedreich's ataxia: point mutations and clinical presentation of compound heterozygotes". Annals of Neurology. 45 (2): 200–6. doi:10.1002/1531-8249(199902)45:2<200::AID-ANA10>3.0.CO;2-U. PMID 9989622.
  13. ^ Lazaropoulos M, Dong Y, Clark E, Greeley NR, Seyer LA, Brigatti KW, et al. (August 2015). "Frataxin levels in peripheral tissue in Friedreich ataxia". Annals of Clinical and Translational Neurology. 2 (8): 831–42. doi:10.1002/acn3.225. PMC 4554444. PMID 26339677.
  14. ^ Galea CA, Huq A, Lockhart PJ, Tai G, Corben LA, Yiu EM, et al. (March 2016). "Compound heterozygous FXN mutations and clinical outcome in friedreich ataxia". Annals of Neurology. 79 (3): 485–95. doi:10.1002/ana.24595. PMID 26704351. S2CID 26709558.
  15. ^ a b c d e f g Delatycki, Martin B.; Bidichandani, Sanjay I. (2019). "Friedreich ataxia- pathogenesis and implications for therapies". Neurobiology of Disease. 132: 104606. doi:10.1016/j.nbd.2019.104606. PMID 31494282. S2CID 201839487.
  16. ^ a b c d Hanson, Emily; Sheldon, Mark; Pacheco, Brenda; Alkubeysi, Mohammed; Raizada, Veena (2019). "Heart disease in Friedreich's ataxia". World Journal of Cardiology. 11 (1): 1–12. doi:10.4330/wjc.v11.i1.1. PMC 6354072. PMID 30705738.
  17. ^ Maio, Nunziata; Jain, Anshika; Rouault, Tracey A. (2020). "Mammalian iron–sulfur cluster biogenesis: Recent insights into the roles of frataxin, acyl carrier protein and ATPase-mediated transfer to recipient proteins". Current Opinion in Chemical Biology. 55: 34–44. doi:10.1016/j.cbpa.2019.11.014. PMC 7237328. PMID 31918395.
  18. ^ a b Sahdeo S, Scott BD, McMackin MZ, Jasoliya M, Brown B, Wulff H, et al. (December 2014). "Dyclonine rescues frataxin deficiency in animal models and buccal cells of patients with Friedreich's ataxia". Human Molecular Genetics. 23 (25): 6848–62. doi:10.1093/hmg/ddu408. PMC 4245046. PMID 25113747.
  19. ^ a b "Role of Frataxin, a Protein Implicated in Friedreich Ataxia, in Making Iron-Sulfur Clusters♦". Journal of Biological Chemistry. 288 (52): 36787. 2013. doi:10.1074/jbc.P113.525857. PMC 3873538. S2CID 220291178.
  20. ^ Corben, LA; Lynch, D; Pandolfo, M; Schulz, JB; Delatycki, MB; Clinical Management Guidelines Writing Group (November 2014). "Consensus clinical management guidelines for Friedreich ataxia". Orphanet Journal of Rare Diseases. 9: 184. doi:10.1186/s13023-014-0184-7. PMC 4280001. PMID 25928624.
  21. ^ Brigatti KW, Deutsch EC, Lynch DR, Farmer JM (September 2012). "Novel diagnostic paradigms for Friedreich ataxia". Journal of Child Neurology. 27 (9): 1146–51. doi:10.1177/0883073812448440. PMC 3674546. PMID 22752491.
  22. ^ a b c "Friedreich's Ataxia Fact Sheet". National Institute of Neurological Disorders and Stroke. Arhivirano s originala, 26 August 2017. Pristupljeno 26 August 2017.   Ovaj članak sadrži tekst iz ovog izvora, koji je u javnom vlasništvu.
  23. ^ "Friedreich ataxia NIH page". NIH Rare diseases. Arhivirano s originala, 31 March 2019. Pristupljeno 17 March 2019.
  24. ^ Aranca TV, Jones TM, Shaw JD, Staffetti JS, Ashizawa T, Kuo SH, et al. (Feb 2016). "Emerging therapies in Friedreich's ataxia". Neurodegenerative Disease Management. 6 (1): 49–65. doi:10.2217/nmt.15.73. PMC 4768799. PMID 26782317.
  25. ^ a b c d Chien H, Barsottini O (10 December 2016). Chien HF, Barsottini OG (ured.). Movement Disorders Rehabilitation. Springer, Cham. str. 83–95. doi:10.1007/978-3-319-46062-8. ISBN 978-3-319-46062-8.
  26. ^ {{cite journal |doi=10.1007/s12311-020-01153-3 |title=Feasibility and Acceptability of Lee Silverman Voice Treatment in Progressive Ataxias|year=2020|last1=Lowit|first1=Anja|last2=Egan|first2=Aisling|last3=Hadjivassiliou|first3=Marios|journal=The Cerebellum|volume=19|issue=5|pages=701–714|pmid=32588316|pmc=7471180}
  27. ^ Doğan-Aslan M, Büyükvural-Şen S, Nakipoğlu-Yüzer GF, Özgirgin N (September 2018). "Demographic and clinical features and rehabilitation outcomes of patients with Friedreich ataxia: A retrospective study" (PDF). Turkish Journal of Physical Medicine and Rehabilitation. 64 (3): 230–238. doi:10.5606/tftrd.2018.2213. PMC 6657791. PMID 31453516. Arhivirano (PDF) s originala, 30 October 2018. Pristupljeno 29 October 2018.
  28. ^ Dürr A, Cossee M, Agid Y, Campuzano V, Mignard C, Penet C, et al. (October 1996). "Clinical and genetic abnormalities in patients with Friedreich's ataxia". The New England Journal of Medicine. 335 (16): 1169–75. doi:10.1056/NEJM199610173351601. PMID 8815938.
  29. ^ Kita K (December 1993). "[Spinocerebellar degeneration in Japan--the feature from an epidemiological study]". Rinsho Shinkeigaku = Clinical Neurology. 33 (12): 1279–84. PMID 8174325.
  30. ^ Vankan P (August 2013). "Prevalence gradients of Friedreich's ataxia and R1b haplotype in Europe co-localize, suggesting a common Palaeolithic origin in the Franco-Cantabrian ice age refuge". Journal of Neurochemistry. 126 Suppl 1: 11–20. doi:10.1111/jnc.12215. PMID 23859338. S2CID 39343424.
  31. ^ Nicolaus Friedreich na Who Named It?
  32. ^ Friedreich N (1863). "Ueber degenerative Atrophie der spinalen Hinterstränge" [About degenerative atrophy of the spinal posterior column]. Arch Pathol Anat Phys Klin Med (jezik: njemački). 26 (3–4): 391–419. doi:10.1007/BF01930976. S2CID 42991858.
  33. ^ Friedreich N (1863). "Ueber degenerative Atrophie der spinalen Hinterstränge" [About degenerative atrophy of the spinal posterior column]. Arch Pathol Anat Phys Klin Med (jezik: njemački). 26 (5–6): 433–459. doi:10.1007/BF01878006. S2CID 34515886.
  34. ^ Friedreich N (1863). "Ueber degenerative Atrophie der spinalen Hinterstränge" [About degenerative atrophy of the spinal posterior column]. Arch Pathol Anat Phys Klin Med (jezik: njemački). 27 (1–2): 1–26. doi:10.1007/BF01938516. S2CID 46459932.
  35. ^ Friedreich N (1876). "Ueber Ataxie mit besonderer Berücksichtigung der hereditären Formen" [About ataxia with special reference to hereditary forms]. Arch Pathol Anat Phys Klin Med (jezik: njemački). 68 (2): 145–245. doi:10.1007/BF01879049. S2CID 42155823.
  36. ^ Adam Shatz, "Where Life Is Seized" Arhivirano 12. 1. 2017. na Wayback Machine, London Review of Books, 19 January 2017
  37. ^ Barbeau A, Sadibelouiz M, Roy M, Lemieux B, Bouchard JP, Geoffroy G (November 1984). "Origin of Friedreich's disease in Quebec". The Canadian Journal of Neurological Sciences. 11 (4 Suppl): 506–9. doi:10.1017/S0317167100034971. PMID 6391645.
  38. ^ Campuzano V, Montermini L, Moltò MD, Pianese L, Cossée M, Cavalcanti F, et al. (March 1996). "Friedreich's ataxia: autosomal recessive disease caused by an intronic GAA triplet repeat expansion". Science. 271 (5254): 1423–7. Bibcode:1996Sci...271.1423C. doi:10.1126/science.271.5254.1423. PMID 8596916. S2CID 20303793.

Vanjski linkovi

uredi

Šablon:Mitohondrijske bolesti Šablon:Poremećaji trinukleotidnog ponavljanja

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Friedreichova_ataksija&oldid=3396964"