Sluh

Sluh je jedno od pet čula kičmenjaka, uključujući i ljude. Kod njih Slušni sistem prikuplja mehaničke vibracije, koje uzrokuju zvučne talase. Zvuk čujemo, jer živci u ušima pretvaraju vibracije u signale, koji idu u mozak.^[1] Slušni sistem se sastoji od uha, slušnog živca i dijelova središnjeg živčanog sistema koji su uključeni u osjet sluha. Nemogućnost slušnih organa, da primaju podražaje naziva se gluhoća.

Čulo sluha je veoma osjetljiv receptor spoljnjih draži, koji ima visoko razvijenu sposobnost da mehaničku energiju zvučnih talasa pretvara u biolektrične impulse i upućuje ih odgovarajućim moždanim centrima. Mehanoreceptori ovog čula su smješteni u tzv. Kortijevom organu unutrašnjeg uha – glavnom funkcijskom dijelu puža. Do njega zvuk dopire preko vanjskog i srednjeg uha. Zvučni valovi izazivaju treperenje bubne opne, koje se prenosi na slušne koščice:

čekić,
nakovanj i
uzengija.

Budući da su međusobno povezane ligamentima, one imaju stalan položaj, ali i naročito značajnu sposobnost da djeluju kao svojevrsna opruga, koja jačinu primljenih treperenja povećava za više od 20 puta. Sa uzengije ove vibracije (preko "ovalnog okna") dospijevaju do puža.

Puž je2,5 puta spiralno savijena cijev, čija je unutrasnjost, baznom membranom, uzdužno podijelje na na dvije šupljine. Ispunjena je slušnom tečnošću, kroz koju se zvučni treptaji prenose na baznu membranu, a sa nje na čulne ćelije Kortijevog organa. Bazna membrana je uža na osnovi nego pri vrhu puža, što omogućava da se visoki tonovi čuju na početku, a duboki – na kraju puževe cijevi. Time se ostvaruje prostorna analiza zvuka po visini. Mehanoreceptori Kortijevog organa obuhvataju tri spoljna i jedan unutrašnji red trepljastih ćelija. Krajnje spoljne ćelije registriraju najtiše zvukove, sa granice čujnosti. Prema unutrašnjosti se raspoznaju sve snažniji tonovi, što omogućava razlikovanje zvuka po jačini. Stvoreni bioelektriCni impulsi osjetnih celija, putem slusnog zivca, dospijevaju do sljepoocnog dijela kore veli kog mozga, gd je se vrsi ne sa mo izostravanje zvuka, nego i psihoakusticka analiza, pose bno kada je rijec o govornim elementima.

Svojstva zvuka i testiranje funkcije

Intenzitet (jačina) i frekvencija (učestalost) zvučnih vibracija osnovna su svojstva zvučnih talasa, od kojih zavise količina i kvalitet zvučnih informacija. Zvuk je zračno treperenje odredene amplitude (talasne dužine) i frekvencije (broja treptaja u sekundi). Osnovna jedinica mjere jačine je decibel (dB), a frekvencije herc (Hz). Jake zvučne draži imaju visoku amplitudu, a frekvencija raste sa visinom tona. Normalno ljudsko čulo osjeća zvučne talase frekvencije od 20 do 20.000 Hz.

Funkcionalne sposobnosti čula sluha su određene minimalnom količinom zvučnih informacija na osnovu kojih su precizno raspoznatljive najmanje promjene intenziteta i frekvencije zvučnih vibracija. Ovi diferencijalni pragovi (razlikovanja) posebno su značajni u području tihih – jedva čujnih i veoma jakih tonova.

Apsolutni prag sluha je onaj stepen njegove osjetljivosti na kojem se određeni zvuk jedva može raspoznati od apsolutne tišine. Diferencijalni prag dviju frekvencija ili dva intenziteta zvuka predstavlja najmanju razliku koju je moguće osjetiti u određenom području dubine slušnog polja. On nema stalnu vrijednost, a zavisi od učestalosti zvučnih vibracija. Prag nelagodnosti i prag bola nalaze se u području visokih intenziteta, kada zvuk gubi svoja bitna svojstva i izaziva osjećaj nelagodnosti i bola. Prag sluha je različit za pojedine frekvencije i oznacava se sa 0 (nula) dB, dok je prag bola priblizno konstantan i normalno se krece od 110 do 130 dB.

Fiziološko djejstvo buke na čulo sluha i organizam u cjelini u najvećoj mjeri se ostvaruje povećanjem nadražaja simpatičkog dijela nervnog sistema, koji djeluje bez uticaja naše volje. Ogromna većina ljudskih djelatnosti odvija se u uslovima odredenog ozvučenja radnog prostora pa je organizam adaptiran na izvjesne "normalne" tonalitete buke. Njen optimum uveliko zavisi od vrste rada, raspoloženja, individualnih sklonosti i drugih činilaca. Zato apsolutna tišina, u kojoj šumovi tijela, puls, disanje, protok krvi i zvučni znaci ostalih životnih funkcija postaju vrlo glasni, izaziva neprijatan osjećaj, uznemirenje i psihičke smetnje koje se ne mogu dugo izdržati. Medutim, pri intenzitetima buke preko 60 dB,a naročito preko 80 dB, javljaju se različiti simptomi pojačanog nadražaja simpatikusa, koji na većoj budnosti postaju još izraženiji i dovode do burnih reakcija organizma i oštećenja čula sluha.

Mogući poremećaji u ljudskom organizmu usljed prekomjerne buke

Poremećena funkcija	Posljedica
Cirkulacija	Stezanje krvnih sudova: porast krvnog pritiska, slabljenje periferne cirkulacije
Disanje	Smetnje u ritmu i razmjeni gasova
Varenje	Poremecaji misicne radljivosti (peristaltike) probavnih organa
Metabolizam	Rast općeg metabolizma, Povećana potrošnja energije
Rad centralnog nervnog sistema	Umor, razdražljivost i nesanica
Aktivnost endokrinih žlijezda	Povećano lučenje stimulatora metabolizma (hipofiza) Smanjeno lučenje insulina (gušterača): povećanje koncentracije šećera u krvi

U pužu, naročito u njegovom vršnom dijelu, smanjuje se cirkulacija krvi, osobito pri frekvencijama zvuka oko 4000 Hz. Istovremeno se povećava opterećenje Kortijevog organa i bazne membrane, gdje se obično i javljaju prva organska oštećenja unutrašnjeg uha.

Ispitivanje funkcije čula sluha obuhvata proučavanje njegovih kvalitativnih (kakvoćnih) i kvantitativnih (količinskih, mjernih) svojstava. Kvalitativne sposobnosti se određuju orijentaciono, u cilju procjene općeg stanja oštrine sluha, a kvantitativne osobine se tiču mogućnosti razlikovanja jačine i frekvencije zvuka, odnosno stepena oštećenja receptora za frekventno područje koje se nenormalno čuje. U ovoj oblasti još uvijek se može primjeniti i ispitivanje sluha pomoću šapata i govora različite glasnosti. Šapat se normalno čuje sa udaljenosti od 6 m. Ako je njegova čujnost ispod 4 m, radi se o lahkom oštećenju, ispod 1 m – o srednje teškom, a sposobnost da se čuje tek vikanje uz samo uho, prate teška oštećenja ove funkcije. Savremene kvantitativne metode ispitivanja funkcije sluha su:

akumetrija – pomoću zvučnih viljuski i
audiometrija – pomocu elektronskog aparata-audiometra. U oba slučaja mjere se provodljivost zvučnih vibracija kroz ušni kanal i mastoidni (sisasti) dio sljepoočne kosti iza ušne skoljke. Prva se označava kao
vazdušna provodljivost, a druga kao
koštana provodljivost Audiometrija je naučno najpouzdaniji i najprecizniji metod ispitivanja svih svojstava funkcije sluha, a može biti tonska, uz upotrebu zvučnog generatora čistih tonova i govorna - na osnovu broja prepoznatih i ispravno ponovljenih emitovanih riječi. Ako iz bilo kojih razloga ispitanik ne može ili ne želi da subjektivno sarađuje, u testiranju ove funkcije primjenjuje se objektivna audiometrija, prema prirodi odgovarajućih moždanih i refleksnih reakcija.

Reference

^ Craig A., Rosney C. (1990): Dječja enciklopedija znanosti, Svjetlost Sarajevo.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Sluh

[1] Craig A., Rosney C. (1990): Dječja enciklopedija znanosti, Svjetlost Sarajevo.

[1]