Sergej Lavrov
Sergej Viktorovič Lavrov (ruski: Серге́й Ви́кторович Лавро́в) (Moskva, 21. mart 1950) ruski je političar. Posao ministra vanjskih poslova Ruske Federacije obavlja neprestano od 2004. godine do danas u službi predsjednika Vladimira Putina i Dmitrija Medvedeva.[1] Prije toga bio je sovjetski diplomata i ruski ambasador pri UN-a u vremenu od 1994. do 2004.[2]
| Sergej Lavrov | |
|---|---|
_(cropped).jpg) | |
| Ministar vanjskih poslova | |
| Vrijeme na dužnosti 24. februar 2004 – | |
| Prethodnik | Igor Ivanov |
| Lični podaci | |
| Rođenje | Sergej Viktorovič Lavrov 21. mart 1950 Moskva, SSSR |
| Politička stranka | Jedinstvena Rusija |
| Supružnik | Maria Lavrova |
| Djeca | 1 |
| Obrazovanje | Moskovski državni institut za međunarodne poslove |
| Potpis |  |
Nakon završene srednje škole, Lavrov je pohađao na Odjelu za azijske studije na Državnom institutu za međunarodne poslove u Moskvi. Pored svoje glavne specijalnosti - sinhaleškog jezika, također je studirao engleski i francuski. Tokom svoje duge karijere u UN-a, morao je da se nosi sa svim ključnim međunarodnim pitanjima. Učestvovao je u razgovorima UN-a o sukobima u bivšoj Jugoslaviji, Iraku, Afganistanu i na Bliskom istoku, kao i sastancima gdje se usredsredio na borbu protiv terorizma. Sporazum o uništenju sirijskog hemijskog naoružanja, koji je postignut 14. septembra 2013. godine, bio je prvi veliki dogovor između Moskve i Washingtona u posljednjih nekoliko godina. To je skrenulo međunarodnu pažnju na ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova koji je posredovao u dogovoru. Neki komentatori čak smatraju da je ostvarenjem sporazuma o Siriji bio vrhunac njegove ministarske diplomatske karijere.[3]
Rani život
urediSergej Viktorovič Lavrov rođen je 21. marta 1950. godine u Moskvi. O njegovim roditeljima se malo zna, a jedino je poznato da mu je otac Jermen porijeklom iz Tbilisija (današnja Gruzija) i majka Ruskinja koja je radila u ministarstvu vanjske trgovine. Završio je srednju školu sa srebrnom medaljom, a omiljeni predmet mu je bio fizika. Poslije srednje škole upisao se na Državnom institutu za međunarodne poslove u Moskvi. Za vrijeme svog univerzitetskog obrazovanja studirao je međunarodne odnose. Ubrzo je naučio sinhaleški jezik, u ono vrijeme jedini službeni jezik Šri Lanke, kao i Dhivehi, službeni jezik na Maldivima. Osim toga, Sergej Lavrov je naučio engleski i francuski. Nakon što je primljen na fakultet, Lavrov je zajedno s drugim učenicima poslan na mjesec dana da radi na izgradnji Ostankinskog televizijskog tornja u Moskvi. Za vrijeme svog ljetovanja radio je u Hakasiji, Tuvi i Ruskom dalekom istoku. Svaki semestar Lavrov je sa svojim kolegama studentima izvodio dramske predstave, koje su kasnije izvođene na glavnoj bini Univerziteta. Oženio se u trećoj godini studija.[4]
Karijera
urediSovjetski savez
urediDiplomatska karijera u Šri Lanci
urediLavrov je diplomirao 1972. godine. Po pravilima iz tog vremena, nakon što je diplomirao na Državnom institutu za međunarodne odnose u Moskvi morao je da radi određeno vrijeme za Ministarstvo vanjskih poslova SSSR-a. Lavrov je bio zaposlen u Sovjetskoj ambasadi u Šri Lanci kao savjetnik, pošto je već bio specijalista za tu zemlju. U to vrijeme, Sovjetski Savez i Šri Lanka su imali blisku tržišnu i ekonomsku saradnju gdje je Sovjetski Savez pokrenuo proizvodnju prirodne gume u zemlji. Sovjetska ambasada u Šri Lanci je također održavala odnose sa Maldivima. Ambasada u Šri Lanci je imala zaposlena samo 24 diplomata. Lavrov je dobio zadatak da stalno analizira situaciju u zemlji, ali je također radio kao prevodilac, lični sekretar i pomoćnik za Rafiqa Nishonova. Osim toga, dobio je diplomatski rang atašea.[4]
Međunarodni ekonomski odnosi i UN
urediGodine 1976. Lavrov vratio u Moskvu gdje je radio kao treći i drugi sekretar u odjelu za međunarodne ekonomske odnose SSSR-a. Tamo je bio uključen u analitiku i njegov ured je radio sa raznim međunarodnim organizacijama, uključujući i Ujedinjene nacije. Godine 1981., poslat je kao viši savjetnik sovjetske misije pri Ujedinjenim nacijama u New Yorku. 1988. godine vratio se u Moskvu gdje je imenovan za zamjenika načelnika Odjela za međunarodne ekonomske odnose SSSR-a. Između 1990. i 1992. godine radio je kao direktor Međunarodne organizacije sovjetskog ministarstva vanjskih poslova.[4]
Ruska federacija
urediU oktobru 1990. godine, Andrej Kozirev, koji je vodio kontrolu međunarodnih organizacija u to vrijeme, imenovan je za ministra vanjskih poslova Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Te godine ovlaštenja sovjetskog ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva vanjskih poslova Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike su bila podijeljena. Do tada je Ruska SFSR imala samo ceremonijalnu ulogu. U oktobru 1991. godine ministri svih sovjetskih republika, osim Gruzije i baltičkih zemalja, održali su sastanak na kojem su se bavili Unijom vanjskih ministarstava. U novembru 1990. godine, Državni savjet je odlučio promijeniti ime iz Unije vanjskih ministarstava u Ministarstvo vanjskih poslova Sovjetskog Saveza i decembra te godine, Ministarstvo vanjskih poslova sovjetske Rusije postalo je Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije. Godine 1992. Sergej Lavrov je imenovan za direktora Odjela za međunarodne organizacije i globalna pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova Ruske Federacije. U aprilu 1991. godine, imenovan je za zamjenika ministra vanjskih poslova. On je zatražio da nadgleda aktivnosti za ljudska prava i međunarodnu kulturnu saradnju i dva odjela za Zajednicu nezavisnih država - međunarodne organizacije i međunarodna ekonomska saradnja.[4] Sergej Lavrov je radio za Ministarstvo vanjskih poslova do 1994. godine kada se vratio na posao u Ujedinjenim nacijama, ovaj put kao stalni predstavnik Rusije. Dok je bio na već navedenom zadnjem položaju, bio je predsjednik Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u decembru 1995. godine, juna 1997. godine, jula 1998. godine, oktobra 1999. godine, decembra 2000. godine, aprila 2002. godine i u junu 2003.[5]
Ministar vanjskih poslova
uredi
9. marta 2004. godine, predsjednik Vladimir Putin imenovao je Lavrova na mjesto ministra vanjskih poslova. On je naslijedio Igora Ivanova na tom poslu. Dana 21. maja 2012. godine, Lavrov je ponovo imenovan ministrom vanjskih poslova u vladi na čelu sa premijerom Dmitrijem Medvedevom.[6]
Smatra se da Lavrov nastavlja u stilu svog prethodnika: briljantan diplomata, državni službenik, a ne političar. Stručnjak za rusku vanjsku politiku pri londonskom kraljevskom institutu za međunarodne odnose "Chatham House" ga je opisao kao:
"težak, pouzdan, izuzetno spretan pregovarač, ali on nije dio užeg savjetodavnog kruga Vladimira Putina, te da otvrdnjavanja ruske vanjske politike ima vrlo malo veze s njim".[7]
Kriza u Siriji 2012. godine
uredi
2012. godine ruska delegacija otputovala je u Siriju da potvrdi podršku Rusije sirijskoj vladi. Lavrov i Mihail Fradkov, koji su bili dio delegacije su dobili kraljevsku dobrodošlicu od strane hiljada pristalica sirijskog predsjednika Bashara el-Assada mašući ruskim zastavama zahvaljujući na taj način Rusiji zbog veta na rezoluciju UN-a kojom se poziva na teške sankcije sirijskoj vladi.[8] Tokom sastanka održanog od 12-14 septembra u Ženevi sa američkim državnim sekretarom Johnom Kerryem ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je podnio plan Rusije za ispunjavanje inicijative da se stavi sirijsko hemijsko oružje pod međunarodnu kontrolu. Ovaj plan je prihvaćen od strane SAD-a i vlade Sirije čime su spriječeni napadi na Siriju od strane tzv. "zapadnih saveznika" predvođenih SAD-a.[9]
Kriza u Ukrajini
uredi.jpg)
Najdugotrajnija i najsmrtonosnija kriza u Ukrajini od njene nezavisnosti nakon raspada Sovjetskog saveza je počela kao protest protiv vlade koja je odbila planove o bližim trgovinskim vezama sa Evropskom unijom. To je podstaklo pojačavanje napetosti između Rusije i zapadnih sila. Nakon višemjesečnih protesta poznatih pod nazivom "Euromajdan" u februaru 2014. godine zbačena je vlada proruski orijentisanog predsjednika Viktora Janukoviča. Kao posljedica ovog događaja Rusija je pripojila poluostrvo Krim zajedno sa lučkim gradom Sevastopoljem nakon referenduma u kojem je velika većina građana glasala za pripajanje Rusiji. Reakcija tzv. zapadnih zemalja bila je isključenje Rusije iz članstva najrazvijenijih zemalja G8. Također, uvedene su sankcije za ruske i ukrajinske zvaničnike i poslovne organizacije koji su bili povezani sa pripajanjem Krima Rusiji i pojačavanjem napetosti.[10]
Sergej Lavrov je naglasio da je federalizam rješenje za ustavni zastoj u Ukrajini, a osudio je izbacivanje ruskog jezika iz zvanične upotrebe. On je naveo rad sekretarijata "Vijeća Evrope" u "Venecijanskoj komisiji" kako bi se spriječilo ozakonjenje Krimskog referenduma, kao i da protjerivanje Rusije iz te organizacije. Lavrov je bio zatečen onim što je američki predsjednik Barack Obama rekao o Rusiji kao o regionalnoj sili i o troškovima koje će oni morati platiti. On je tvrdio da je korištena taktika pritisaka od strane SAD-a u UN-a da se proglasi nevažećim referendum na Krimu.[11]
On je osudio zloupotrebe Šengenskog sporazuma kojim se prisiljavaju stanovnici Krima koji posjećuju Kijev da imaju šengenske vize, i primijetio je da E.U. predlaže bezvizni režim za ukrajinske građane. Rusi nadgledaju kontakte ambasadora E.U. sa "Svoboda" strankom i tvrdio je da Ukrajinci izgleda rade u suprotnosti sa sporazumom ICAO organizacije o predahu pilota. Lavrov je izjavio:
Ja nisam toliko iznenađen sitničavošću onih koji su preuzeli vlast u Ukrajini. Ali sitničavost njihovih zapadnih sponzora je zapanjujuća.
On je ponovio tri dijela ruskog prijedloga za napredak političkog stanja u Ukrajini:
- Ustavni federalizam.
- Priznavanje jezičkih manjina.
- Ukrajina kao nesvrstana država.[12]
Njegov podređeni u Londonu, ambasador Alexander Yakovenko, objavio je 28. marta članak u Daily Telegraph u kojem u velikoj mjeri ponavlja ruski plan u tri tačke. Yakovenko je primijetio da Sjedinjene Države, Velika Britanija i Njemačka također imaju federalizovane sisteme, i predložio je da ruski jezik zajedno sa ukrajinskim treba imati službeni status jezika dok će ostalim jezicima biti odobren status u skladu sa Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima.[12]
Vlada u Kijevu je 30. marta 2014. godine osudila prijedloge Lavrova kao namjeru ka "potpunoj kapitulaciji Ukrajine, njenom rasparčavanju i uništavanju ukrajinske državnosti." Njegovi prijedlozi za federalizaciju, drugi službeni jezik i referendum se posmatraju u Ukrajini kao ništa manje nego dokaz ruske agresije.[13] Ovaj stav je snažno ponavljen 10. aprila iste godine u Londonu u novinama Daily Telegraph od strane ambasadora Volodimira Kandogija. On je tvrdio da je
"Ukrajina je uvijek bila i ja sam ubijeđen, bit će unitarna država.
Kijev je nedvosmisleno pozvao Moskvu da "izbjegne miješanje u unutrašnje poslove Ukrajine, a umjesto toga Rusi nude ideju federalizacije s ciljem uništavanja Ukrajine."[14]
U značajnom iskoraku ka mirnom rješavanju ovog sukoba, premijer Ukrajine Arsenij Jacenjuk je 11. aprila ponudio ustupke pobunjenicima u gradu Donjecku navodeći prijedlog Sergeja Lavrova o federalizmu. On je rekao regionalnih vođama i poslovnim ljudima da parlament treba uzeti u obzir "zakon o referendumima ... kako bi se omogućilo regijama da odlučuju o pitanjima od ključne važnosti za njih. Izvršni odbori svake regije imali bi sva financijska, ekonomska, administrativna i druga ovlaštenja u kontrolisanju vlastite teritorije. To bi im dalo mogućnost da razviju ove teritorije za privlačenje investicija i dobiju dodatni prihod za svaku regiju izmjenom zakona o budžetu Ukrajine. Središnja vlada je spremna ne samo za dijalog sa regijama, već i da ispunjava zakonske zahtjeve i želje svakog stanovnika zemlje."[15]
Lavrov je negirao optužbe da Rusija naoružava proruske separatiste i izjavio da:
"postoje razlozi da se vjeruje da su nas čuli o drugim aspektima ruskog stava u vezi krize u Ukrajini, ali to ne znači da su odmah obraćali pažnju na naše pozive."[16]
Povodom ovoga on je rekao i da:
separatisti žele da "brane svoju kulturu, svoju tradiciju, proslavljaju svoje praznike radije nego godišnjicu Romana Šukevića i Stepana Bandere."[17]
Privatni život
urediPisanje i čitanje poezije je jedna od njegovih omiljenih aktivnosti u slobodno vrijeme još od studentskih dana. Prijatelji ga opisuju kao veoma druželjubivog, voli pjevati, svirati gitaru i piti škotski viski. Za razliku od mnogih članova ruske elite, on provodi godišnji odmor na ruskim riječnim brzacima, a ne na egzotičnim stranim odmaralištima. On također uživa rafting, nogomet, planinsko skijanje i podvodni lov. Voli sportove i poseban užitak mu predstavlja cijepanje drva, a to je radio dok je još bio u ambasadorskoj rezidenciji u New Yorku.[3]
Nagrade i priznanja
uredi
- Nagrada reda Svetog Sergeja Radonežskog (Rusija, 2015. godine.)
- za njegove političke napore u korist Ruske pravoslavne crkve.
- Počasni član "Imperijalnog pravoslavnog palestinskog društva."
- Nagrada "Zasluga za domovinu" (prvog reda, 2015. godine), (drugog reda, 2010. godine), (trećeg reda, 2005. godine), (četvrtog reda, 1998. godine).
- Orden časti (1996. godine).
- Počasni radnik diplomatske službe Ruske Federacije (2004. godine).
- Nagrada "Svetog kneza Danijela moskovskog" (prvog i drugog reda, Ruska pravoslavna crkva, 2010. godine).
- Orden prijateljstva (Kazahstan, 2005. godine).
- "Orden veliki krst sunca", (Peru, 2007. godine.
- Orden prijateljstva naroda (Bjelorusija, 2006. godine).
- Orden prijateljstva (Vijetnam, 2009. godine).
- Orden prijateljstva (Laos.
- Medalja časti (Južna Osetija, 19. mart 2010. godine), za veliki lični doprinos jačanju međunarodne sigurnosti, mira i stabilnosti na Kavkazu, razvoju prijateljskih odnosa između Republike Južne Osetije i Ruske Federacije.
- Orden "Svetog Maštotsa" (Armenija, 19. august 2010) - za izuzetan doprinos učvršćivanju i razvoju dugotrajnih armensko-ruskih prijateljskih odnosa.
- Zlatna medalja "Univerziteta u Jerevanu" (Armenija, 2007. godine).
- Počasni medalja "za učešće u programima Ujedinjenih nacija" (Udruženje UN-a Rusije, 2005. godine).
Reference
uredi- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 20. 6. 2015. Pristupljeno 20. 6. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ Hayes, Rupert Wingfield (15. 12. 2007). "Russia's deep suspicion of the West". BBC News. British Broadcasting Corporation. Arhivirano s originala 16. 12. 2007. Pristupljeno 16. 12. 2007.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ a b http://rbth.com/international/2013/10/17/foreign_minister_sergei_lavrov_in_a_changing_world_30909.html
- ^ a b c d Лавров, Сергей (jezik: Russian). Lenta. Pristupljeno 17. juli 2012.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
- ^ "Presidents of the Security Council: 1990–1999", UN.org.
- ^ Dubien, Arnaud (jun 2012). "The composition of Russia's new Cabinet and Presidential Administration, and its significance". Policy Department DG External Policies. Pristupljeno 28. mart 2013.
- ^ Jackson, Patrick (29. 6. 2007). "Profile: Putin's foreign minister Lavrov". BBC News. British Broadcasting Corporation. Arhivirano s originala 28. 8. 2007. Pristupljeno 28. 8. 2007.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ Lavrov in Syria to Strongly Back Assad
- ^ http://www.theguardian.com/world/2013/sep/11/syria-crisis-john-kerry-sergey-lavrov
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 10. 5. 2015. Pristupljeno 25. 6. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ^ businessweek.com: "Crimea Resolution Backed by U.S. Barely Gets UN Majority" 27 Mar 2014
- ^ a b telegraph.co.uk: "Ukraine crisis: Crimea is like Scotland, says Russian ambassador" 28 Mar 2014
- ^ telegraph.co.uk: "Ukrajina krize: Rusija 'povlačenje vojnika iz granice', Putin je rekao Merkel" 31 Mar 2014
- ^ telegraph.co.uk: "Ukraine crisis: We will take no lessons from Russia" 10 Apr 2014
- ^ "Kiev hands over powers to stop pro-Russian east breaking away" 11 Apr 2014
- ^ "Sergei Lavrov accuses US of fuelling Ukraine crisis" 28 June 2014
- ^ "Answers to questions of the mass media by the Russian Foreign Minister, Sergey Lavrov, summarising the results of his negotiations with the US Secretary of State, John Kerry, Paris, 5 June 2014"
Vanjski linkovi
uredi