Osmanska arhitektura u Bosni i Hercegovini

Osmanska arhitektura nastala je u Maloj Aziji pod uticajem islamske umjetnosti, a razvijala se i širila istovremeno s vojnim osvajanjima Osmanskog Carstva.

Kad se pojavila na Balkanu i u Bosni i Hercegovini, još je bila u fazi razvoja, bez ustaljene forme i građevne tradicije. Kada se pogledaju spomenici iz XV vijeka, još uvijek se vidi neodređenost formi, traženje novih i boljih oblika. Početna faza ove arhitekture (starocarigradski stil) traje na cijelom području osmanske države do polovine XVI stoljeća, sve do Kodža Mimar Sinana i njegovih glasovitih učenika. Nakon toga arhitektura ima sasvim jasno izbalansirane oblike i građevnu tradiciju.

U tom periodu u Bosni i cijelom Osmanskom Carstvu nastao je najveći broj arhitektonskih spomenika i umjetničkih predmeta, te se zbogtoga taj vremenski period naziva zlatni vijek osmanske arhitekture i umjetnosti. Razvoj arhitekture tekao je sa širenjem države i jačanjem njene ekonomske moći. Najznačajniji period u osmanskoj arhitekturi ili klasični period osmanske arhitekture (1501-1703), obilježila su dva velika graditelja, odnosno, dvije graditeljske škole čiji su oni rodonačelnici, a to su mimar Hajrudin i mimar Sinan, najveći neimar ne samo klasičnog nego uopće osmasnkog arhitektonskog stila.

Mimar Hajrudin gradi u vrijeme sultana Bajazita II (1482–1512), s najvažnijom džamijom sultana Bajazita II (1501) u Istanbulu na Bajazitovom trgu. Ova džamija, ima centralno prostorno rješenje sa konstuktivnim sistemom pod uticajem Aja Sofije, i svi ostali neimari toga perioda rade u mimar-Hajredinovom stilu.

Mimar Sinan (1490–1588) označava najveći uspon osmanske arhitekture. Prva njegova džamija Šahzade (1548) nije velika, ali je izvanredne konstrukcije. Predpostavlja se da je njegova najznačajnija osobina, čistoća i smjelost u konstrukciji, došla do izražaja još u početku graditeljske karijere, kada je radio kao konstruktor – inženjer na izgradnji vojnih tvrđava i utvrđenja. U Bosni i Hercegovini je po njegovim projektima izgrađen Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i Karađoz-begova džamija u Mostaru. Njegov učenik Mimar Hajrudin mlađi sagradio je stari most u Mostaru

Poslije poraza pod Bečom osmanska država doživljava stalne neuspjehe, koje prati i opadanje građevne umjetnosti. Nema više onih bogatih zadužbina i sjajnih spomenika XVI stoljeća i sve se svodi na popravke i podizanje manjih objekata.

Domaći graditelji, primajući orijentalne oblike, uvijek su ih prilagođavali ekonomskim prilikama svoje sredine i domaćim tradicijama i tako ih transformirali u gotovo specifičan arhitektonski izraz.

Poznata su dvojica domaćih graditelja, Nedžar Hadži Ibrahim i Sinan, koji su živjeli u Sarajevu u XVI vijeku i ostavili dvije male džamije kao svoje zadužbine. Dunđeri su bili isključivo domaći ljudi, i upravo su oni, gradeći stambene kuće, male džamije, dućane i male magaze, doprinijeli fizionomiji gradova iz turskog doba koja je potpuno dobila osmanski pečat.

Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg za gradnju svojih zadužbina angažovao je majstore iz Dalmacije i Dubrovnika pa zidovi nekih njegovih građevina isti su kao zidovi dubrovačkih građevina toga vremena.

Nijedan spomenik ove arhitekture u Bosni i Hercegovini ne odlikuje se svojom glomaznošću već se skladno ukomponirao u svoju sredinu. Oni su više strukturni, pejzažni i slikoviti, nego što su monumentalni.

I koliko god je ta arhitektura u svojoj biti bila vezana za orijentalne oblike, ona je u Bosni poprimila i specifičnu, domaću notu, pa se može i nazvati bosanskohercegovačka arhitektura orijentalnog tipa.

Hrišćanski dio stanovništva i dalje je gradio sakralne objekte u ranijim stilovima, jer je postojala tradicija u ovoj arhitekturi. Naselja su se počela graditi po novom principu podjele na zanatsko-trgovački dio – čaršiju i stambeni dio naselja – mahalu. Do ovoga je došlo zbog toga što u predosmansko doba nije bilo pravih gradskih naselja.

Arhitektura je bila najrazvijenija umjetnost u Osmanskom Carstvu. Vladarev dvor i institucija vakufa bili su glavni nosioci gradnje javnih i sakralnih objekata, za razliku od hrišćanskih zemalja gdje je crkvena organizacija glavni nosilac arhitektonske djelatnosti.

Most na Dumanu u Livnu iz XVII stoljeća

Mostovi

Mostovi iz osmanskog perioda predstavljaju remek-djelo ne samo tadašnjeg graditeljstva nego i današnjice zahvaljujući metodologiji izgradnje. Tokom svog postojanja izloženi su različitim razarajućim utjecajima: poplave, djelovanja snažnih bujica, miniranja, bombardovanja, te od stalnog utjecaja saobraćaja koji se odvija preko mosta. Nekoliko mostova u cijelosti je prebačeno na nove lokacije. Obavljena saniranja i rekonstrukcije ponekad su se pokazale neadekvatnim i na određeni način narušili njihov autentični izgled, a u nekim slučajevima čak i doprinijeli daljnjoj degradaciji.

Brojni su mostovi iz osmanskog perioda, a najpoznatiji su:

• Stari most u Mostaru
• Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Zajedno sa Starim mostom u Mostaru, nalazi se na UNESCO-ovoj listi mjesta svjetske baštine u Bosni i Hercegovini.
• Stari most u Konjicu
• Most na Žepi je sredinom XX stoljeća prebačen na novu lokaciju, da ne bi bio pokriven vodom novostvorenog vještačkog jezera. Isto se desilo i sa Arslanagića mostom kod Trebinja.

Svrzina kuća u Sarajevu – tipična gradska kuća iz osmanskog perioda

Stambena gradska kuća

Glavni članak: Gradska bosanska kuća osmanskog doba

i

Glavni članak: Kuća u Hercegovini iz osmanskog doba

Nova stambena kuća koju su donijele Osmanlije predstavljala je razvijeniji tip u odnosu na zatečenu drvenu kuću seoskog tipa. Kuća je jasno raščlanjena na prizemlje od kamena i sprat od drveta sa ispunom od ćerpiča ili od dasaka oblijepljenih malterom. Do sprata vodi drveno stepenište u otvoreni prostor divanhane. Sobe su niske sa drvenom tavanicom. Na podu je prostrt ćilim, sredina sobe je slobodna. U njoj porodica danju objeduje na niskim sinijama, a noću spava na dušecima prostrtim po ćilimu. Posteljina je danju u uzidanim drvenim ormarima. Ispod prozora je sećija sa šiljtetima i jastucima.

Sobe su doksatno izbačene iznad prizemlja. Doksat izražava savladavanje sile teže, težnja za lebdenjem.

Krov je kosi i četvorovodni.

U početku su kuće bile odmaknute od ulice i okrenute ka bašti. Vremenom su se primicale ulici, da bi se u XIX vijeku gradile sa doksatom iznad ulica.

Bogatije kuće imale su dva dvorišta: muško, sa ekonomskim dijelom, i žensko, porodično, sa bunarom ili česmom i cvijećem.

Bogatija vlastela gradila je i ishodne kuće za potrebe odmora u ljetnom periodu, sličnih arhitektonskih rješenja.

Čekrekjčina potkupolna džamija u Sarajevu

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, sa kupolom i polukupolom

Sulejmanija džamija u Travniku, sa četverovodnim krovom u stubovima i prodajnim prostorom u prizemlju

Džamija

Džamije u Bosni i Hercegovini nose sve oznake osmanske arhitekture, ali su skromnijih dimenzija. Izuzev dvije, sve su u tlocrtu kvadratnih dimenzija sa središnjim molitvenim prostorom. U sredini prednjeg zida molitvenog prostora nalazi se mihrab, polukružna niša, gdje stoji imam dok predvodi molitvu. U desnom prednjem uglu je minber ili propovijedaonica u vidu uzdignutog jednokrakog stubišta. Pozadi je mahvil, uzdignuti prostor gdje za vrijeme klanjanja stoji mujezin. Ispred ulaza je sofa ili trijem, kao smišljeni psihički posrednik između ulice (svijeta buke) i džamije (mjesta tišine)

Munara je obavezni arhitektonski dio džamije, koja se prvenstveno nalazi sa desne strane. Razlikuju se po visini, veličini i obliku presjeka i materijalu od kojeg su izgrađene (drvo, kamen).

Postoji nekoliko vrsta džamija.

Jednoprostorna potkupolna džamija je jednostavna arhitektonska kompozicija, sa malobrojnim elementima konstrukcije, raščlanjenosti pa i dekoracije.

• Čekrekčijina džamija u Sarajevu iz 1526. Najstarija sačuvana potkupolna džamija u Sarajevu je Čekrekči Muslihudinova džamija. Ova džamija je po mnogo čemu posebna. Njoj nedeostaje uobičajeni trijem specifičan za potkupolne džamije. Umjesto tijema, s prednje strane džamije, nalaze se trgovačke radnje koje su ukomponirane u džamijsku cjelinu. Specifičnost ove džamije je i munara koja je uvučena u centralni kubus objekta. Čekrekčijina džamija objedinjuje tradiciju bursanskog i ranocarigradskog stila, što ukazuje da je riječ o gradnji koja prethodi klasičnom osmanskom arhitektonskom stilu.
• Jeni džamija u Travniku iz 1549.
• Aladža džamija u Foči iz 1550.

Džamiji sa kupolom i polukupolom pripadaju samo dvije:

• Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu iz 1531, po projektu glavnog osmanskog mimara Adžema Esira Alija. Sama godina izgradnje džamije upućeuje na prelazni period u osmanskoj arhitekturi, te je ona jedan od posljednjih objekata građenih u ranocarigradskom stilu.
• Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci.

Poseban i najbrojniji tip su džamije sa četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Dijele se u dva podtipa: tip jednoprostorne džamije, koji preovladava, i tip džamije sa stupovima. Ovom drugom tipu u Bosni pripada desetak džamija velikih dimenzija koje se javljaju u Bosni u posljednjim stoljećima osmanske uprave. Ovaj tip džamija predstavlja novo tlocrtno rješenje gdje stupovi nose tavanicu i mahvil postavljen duž prednjeg i dva bočna zida. Arhitektonski najznačajnija džamija ovog tipa u Bosni i Hercegovini je:

• Sulejmanija džamija u Travniku (Šarena džamija), izgrađena 1815. godine na temeljima mnogo starije. U prizemlju je ispod čitave džamije kameni bezistan u kojem je ranije bilo 10 dućana, koji su danas uklonjeni. Molitveni prostor je iznad bezistana.
• Magribija džamija u Sarajevu
• Gazanferija džamija u Banja Luci

Brusa bezistan

Bezistan

Bezistan je složena riječ od arapskog bezz i perzijskog nastavka (i)stan, a znači mjesto gdje se bez ili platno prodaje (od svile, pamuka i lana). Kasnije je korišten za prodaju i druge skupocjene robe.

Bezisteni su vrlo solidno građene zgrade. Zidani su od kamena i presvedeni kupolama ili bačvastim svodovima. Osnovica im je pravougaonik ili kvadrat. Zidovi su im debeli metar i više.

Privredni život i graditeljska ekspanzija Sarajeva i drugih većih gradova u 16. vijeku bili su u znaku trgovine i zanatstva, najviše zahvaljujući poslovnoj preduzimljivosti dubrovčana. Uvozi se razna tekstilna roba, riža, papir, čoha. Izvozi se vosak, živa stoka, koža. Da bi se unaprijedila trgovina, sagrađena su tri bezistana u Sarajevu, dva u Travniku i jedan u Banja Luci.

• Mehmed-begov bezistan,
• Gazi Husrev-begov i
• Rustem-pašin (Brusa bezistan) je izgrađen 1551. godine u Sarajevu . Njegov osnivač je Rustem-paša Opuković, porijeklom iz Sarajeva ili iz njegove okoline. Ima 6 velikih kupola, promjera 7 metara (visina vrha kupole je oko 12,50 m iznad poda prizemlja bezistana), i 2 kupolice koje su izvedene od turske cigle. Kupole se oslanjaju na dva stupca. Svi prozorski otvori kao i otvori vrata imaju šembrane izvedene od fino obrađenog kamena, a krila vrata i prozorski kapci su od kovanog gvožđa. Jedini je primjerak potkupolnog bezistana na prostorima bivše Jugoslavije.

Nakon austrougarske okupacije korišten je kao magacin vojničkih uniformi, trgovina manufakturne robe, paromlin, kao magacinski prostor, tržnica mliječnih proizvoda i robna kuća suvenira. Od 2001 enterijer Brusa bezistana je preuređen tako da je dobio funkciju stalne postavke Muzeja grada Sarajeva. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. godine, donijela je odluku da se proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Marti Cheery, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo i Tina Wik .

Tešanjska sahat-kula i Tešanjska tvrđava

Kule i odžaci

Glavni članak: Kula

Turska feudalna gospoda (spahije) gradila je po svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule na više spratova. Služile su za stanovanje i za odbranu. Uz kule gradili su se odžaci ili konaci kao stambeni objekti. To su redovito jednospratne zgrade. U Bosni i Hercegovini ima preko četrdeset sela i zaselaka imenom Kula i dvanaest Kulina, trideset i jedno naselje zove se Odžak, četiri Odžaci i jedno Odžačina.

Poseban vid kula i građevina su sahat-kule.

Turbeta u Bosni i Hercegovini

Glavni članak: Turbe (mauzolej)

U Bosni i Hercegovini nakon osmanskih vremena, ostala su mnoga turbeta, kao obilježje na nečije djelo i postojanje. Mnoga turbeta u Bosni i Hercegovini osim historijskog imaju i religiozno značenje.