Koncentracijski logor Jasenovac

koncentracijski logor u Hrvatskoj

Koncentracijski logor Jasenovac (Sabirni logor Jasenovac) je bio ustaški koncentracijski,[1][2] radni, sabirni i logor smrti[3] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zatvarani i ubijani Srbi, Židovi, Romi, protivnici NDH, komunisti, Hrvati i Bošnjaci protivnici ustaškog režima i zarobljeni jugoslavenski partizani. Logor se nalazio u Jasenovcu u blizini ušća rijeke Une u Savu i bio je u funkciji od augusta 1941. do aprila 1945. Ovo je bio najveći logor na području okupirane Jugoslavije. U logoru je ubijeno, po raznim izvorima od 100.000 do preko 1.000.000 ljudi,[2] a bio je jedini logor smrti u Drugom svjetskom ratu u Evropi, u kojem je, bez njemačkog organizacionog ili materijalnog sudjelovanja sprovođeno sistematsko ubijanje.[3] Sastojao se od pet većih i tri manja logora. Logoru su pripadali i logori Sisak, Gornja Rijeka i Jastrebarsko. U zavisnosti od definicije, površina kompleksa logora je bila oko 240 km2 mada ne postoji jasna definicija pojma "Kompleks logora Jasenovac".[4]

Ulaz u koncentracijski logor Jasenovac

HistorijaUredi

PozadinaUredi

 
Karta Jugoslavije nakon okupacije 1941. i NDH
 
Plakat sa naredbom o iseljavanju Srba i Židova iz stanova u Zagrebu iz maja 1941.

Napadom Sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. i kapitulacijom Vojske Kraljevine Jugoslavije 17. aprila, dolazi do okupacije Jugoslavije i podjele od strane njemačkih, italijanskih, mađarskih i bugarskih vojnih jedinica. Ulaskom njemačkih jedinica u Zagreb 10. aprila, pukovnik Slavko Kvaternik u ime ustaškog pokreta proglašava marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku, pod protektoratom Trećeg rajha i Italije, kojoj će pripasti dijelovi današnje Hrvatske, osim Istre i dijelova Dalmacije, koji su i ranije pripadali Italiji, Slavonija, Srijem, Bosna i Hercegovina, kao i dijelovi današnje Srbije. Proglašavanje NDH je bilo pozdravljeno od većine Hrvata, kao i zvaničnih kulturnih institucija Hrvata, te rimokatoličke crkve. Na ovom području živjelo je oko 3,3 miliona Hrvata, 1,9 miliona Srba, te oko 700.000 Muslimana i manji broj drugih etničkih manjina.

Po ugledu na Nirnberške zakone u Trećem rajhu, u NDH se tri sedmice nakon proglašenja, donose sliči rasni zakoni po kojima se stotinama hiljada Srba, Židova i Roma, ograničavaju prava te priprema njihov progon i istrebljenje. Uhapšeni se Židovi zatvaraju u logore ili se deportuju u koncentracione logore na području Trećeg rajha. Po jednoj zakonskoj odredbi Trećeg rajha, novonastale vlasti u NDH, plaćale bi transport Jevreja Trećem rajhu, a zauzvrat im je bilo omogućeno oduzimanje cjelokupne imovine protjeranih Jevreja.[5] Dio Židova se slao u neke od ukupno 40 logora, dok su se Srbi uglavnom zatvarali u u logore na području NDH.[6]

OsnivanjeUredi

 
Plan logora Jasenovac

Logor je osnovan donošenjem zakonske uredbe Nr. CDXXIX-2101-Z-19 od 25. novembra 1941, obznanjenom od Ante Pavelića, a potpisanom od ministra pravosuđa Mirka Puka formalno legaliziran.[7] Krajem 1941, započela je gradnja logora, kojom je rukovodio Eugen Dido Kvaternik kao zapovjednik Ustaške nadzorne službe (UNS), te koja je kao tajna policija preuzela upravu na svim logorima. Osnivač i organizator logora Vjekoslav Luburić, koji je postao i komadant logora, nazvan je Maks mesar. Luburić je bio na izobrazbi u Koncentracijskom logoru Sachsenhausen, gdje je sudjelovao u izgradnji i izradi egzekucijskih mjesta streljanjem za sovjetske ratne zarobljenike,[8] čime je htio prenijeti taj model u logor Jasenovac.[9] Osnovni cilj ovog logora smrti bilo je uništavanje Srba, Židova i Roma, te svećenštva Srpske pravoslavne crkve. Između ostalog u logoru su logoraši korišćeni za popravku tenkova, izradu kožnih potrebština za ustaške vojnike, te za prinudni rad u ciglani. Izrađen po uzorima nacističkih logora, dobio je u njemačkim krugovima, drugo ime Balkanski Auschwitz. Na glavnom ulazu pisalo je "Sve za poglavnika. Radna služba Ustaške obrane – Sabirni logor Br. III".

IzgradnjaUredi

Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. jula 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Vlasti NDH su planirale da taoce koriste za odvodnjavanje Lonjskog polja i gradnju nasipa duž pruge Jasenovac-Novska.[10] Iako se kao lokacija logora spominjalo mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su na poljanu pored sela Bročice. Logor je osnovan od 15. do 21. augusta 1941, a prvi zatvorenici su stigli 20-21. augusta da naprave barake u logoru Bročice.[11][12] Ti prvi dopremljeni zatočenici bili su muškarci, Srbi i Jevreji koje ustaše nisu stigli likvidirati nakon zatvaranja kompleksa ustaških koncentracijskih logora GospićJadovnoPag.[13] Jedan dio logoraša, slat je od septembra i iz logora u Kruščici, koji je služio kao prihvatni logor u kome su smještani Židovi iz Sarajeva. Nakon zatvaranja ovog logora, Židovi iz župe Lašva-Glaž i gradova Travnika, Visokog, Zenice i Zavidovića, slati su direktno u Jasenovac.[14] Prvi zapovjednik logora Bročice bio je ustaški poručnik Ivan Rako, a područje logora Krapje osiguravala je 22. satnija Ustaške vojnice.[15] Zbog sve bržeg priliva zatočenika ustaše su ubrzo pristupili izgradnji novog logora na livadama između sela Krapje i Plesmo, nekoliko kilometara jugozapadno od Bročica, prema rijeci Savi. Od prvih 600 zatočenika iz Gospića, oko 300 ljudi, uglavnom Jevreja je upućeno u Krapje osam dana po dolasku, gdje su spavali na otvorenom jer su se barake tek gradile.[16] Osim logoraša sa Paga i iz Gospića, u novi logor su počeli dovoditi drugi zatočenici. Prvi zapovjednik logora Krapje bio je poručnik Ante Marić, a čuvali su ga pripadnici postrojbe 14. i 17. satnije Ustaške vojnice.[15] Najraniji pronađeni dokument u kom se pominje logor Jasenovac datiran je na 11. septembar u pismu Dide Kvaternika Glavnom stožeru domobranstva u kom daje instrukcije da se oko 50 uhvaćenih osoba iz Bijeljine otpremi u ovaj logor.[16][17] Do oktobra 1941. logori Bročice i Krapje bili su uglavnom samostalni, a privremeno zapovjedništvo je u mjestu Jasenovac je vodilo brigu samo oko prehrane talaca. Privremeno zapovjedništvo je bilo direktno podređeno Uredu III Ustaške nadzorne službe u Zagrebu, čiji je rukovodilac do decembra 1942. bio Vjekoslav Luburić.[15] Prvi zapovjednik sistema logora Jasenovac od oktobra 1941. bio je Luburićev zamjenik Ivica Matković. Od oktobra 1941. do proljeća 1942. zapovjednik sabirnog logora bio je Ivica Brkljačić, Ljubo Miloš je bio zapovjednik radne službe u logoru Ciglana, a zapovjednik logora Joso Matijević.

PoložajUredi

 
Kompleks logora Jasenovac

Koncentracijski logor Jasenovac je bio zapravo kompleks logora koji se sastojao od pet logora: Krapje (Jasenovac I), Bročice (Jasenovac II), koji zu zatvoreni oko novembra 1943, te logor Ciglana (Jasenovac III), Kožara (Jasenovac IV) i Stara Gradiška (Jasenovac V). Nakon otvaranja oko 40 koncentracijskih logora u NDH, do 1945. većina manjih je ubrzo zatvorena, a logor Jasenovac je odabran kao središnji logor. Za spriječavanje bijega logoraša, odgovarao je položaj logora na ušću Une u Savu, te rubnih rijeka Struge i Lonje, a za dopremu logoraša pogodovala je blizina i povezanost sa prugom BeogradZagreb.

StratištaUredi

 
Nož nazvan "srbosjek" korišćen od ustaša za ubijanje logoraša u logoru[18]

Logoraši su najčešće u logor dovoženi u stočnim vagonima, do zadnje željezničke stanice na rijeci Savi, te su skelom prevoženi u Donju Gradinu (danas u Bosni i Hercegovini) i tamo ubijani. Isprva su ubijani vatrenim oružjem,kasnije nožem, maljem ili sjekirama.[19] Nož "srbosjek" koji je naručen kao pomagalo u poljopriverdnim poslovima, proizveden po naruđbi NDH u Njemačkoj takođe je korišten za ubijanje logoraša.[20][21][22][23]

Zatvaranje logoraUredi

Pokušaji bijegaUredi

Broj žrtavaUredi

Spomen-područjeUredi

U sjećanje na žrtve logora Jasenovac, 1968. godine je osnovano Spomen-područje Jasenovac, a centralni spomenik Kameni cvijet izgradio je arhitekta Bogdan Bogdanović.

RevizionizamUredi

NapomeneUredi

LiteraturaUredi

  • Lituchy, Barry M., ured. (2006). Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia: Analyses and Survivor Testimonies. New York: Jasenovac Research Institute.
  • Komarica, Slavko; Odić, Slavko (2008). Zašto Jasenovac nije oslobođen. Zagreb: Iros.
  • Mataušić, Nataša (2008). Koncentracioni logor Jasenovac: Fotomonografija. Zagreb: Spomen područje Jasenovac.

Vanjski linkoviUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Konzentrazionslager und andere vergleichbare Haftstätten im Rahmen der Anerkennung des Artikel-2 Abkommens mit der Jewish Claims Conference (JCC) Archived 2016-03-05 na Wayback Machine (de)
  2. ^ a b Holm Sundhaussen Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943-2011 - Eine ungewöhnliche Geschichte des Gewönhlichen, Böhlau Verlag Wien - Köln - Weimar, ISBN 978-3-205-79609-1 (de)
  3. ^ a b Ljiljana Radonić (2009). Krieg um die Erinnerung an das KZ Jasenovac: Kroatische Vergangenheitspolitik zwischen Revisionismus und europäischen Standards; Kulturen der Differenz- Transformationsprozesse in Zentraleuropa nach 1989. Göttingen: Heinz Fassmann, Wolfgang Müller-Funk, Heidemarie Uhl. str. 179. (de)
  4. ^ Mario Kevo: Počeci jasenovačkog logora i pojmovna (terminološka) problematika Sustava jasenovačkih logora. str. 587
  5. ^ Hannah Arendt, Eichmann in Jersualem - Ein Bericht von der Banalität des Bösen, Piper München, Zürich ISBN 978-3-492-24822-8
  6. ^ "Logori u NDH". JUSP Jasenovac. Pristupljeno 21. 12. 2019.
  7. ^ Barry M. Lituchy: Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia: analyses and survivor testimonies. Jasenovac Research Institute, 2006, ISBN 0-9753432-0-3, str. 68.
  8. ^ Horst Seferens: Sowjetische Kriegsgefangene im KZ Sachsenhausen 1941-1945. In: Gedenkstättenrundbrief 104 S. 38.
  9. ^ Wolfgang Benz, Barbara Distel (Hrsg.): Der Ort des Terrors. Geschichte der nationalsozialistischen Konzentrationslager. Band 9: Arbeitserziehungslager, Ghettos, Jugendschutzlager, Polizeihaftlager, Sonderlager, Zigeunerlager, Zwangsarbeiterlager. C.H. Beck, München 2009, ISBN 978-3-406-57238-8, S. 327.
  10. ^ Komarica i Odić 2005, str. 31.
  11. ^ Lituchy 2006, str. 39.
  12. ^ Komarica i Odić 2005, str. 40–41.
  13. ^ Zatezalo-Jadovno: Kompleks ustaških logora 1941. — Zbornik dokumenata, Muzej žrtava genocida, Beograd, (2007)
  14. ^ Travnik u NOR-u, knjiga prva, Ćamil Kazazović, Naša riječ, Zenica 1969. godine
  15. ^ a b c Mataušić 2008, str. 100.
  16. ^ a b Komarica i Odić 2005, str. 41.
  17. ^ Mataušić 2008, str. 95-96.
  18. ^ Deutsches Historisches Museum: Garbenmesser
  19. ^ Eberhard Rondholz: Zweierlei Erinnerung: Jasenovac – Das kroatische Auschwitz. auf: Deutschlandfunk. 28. August 2009.
  20. ^ David M. Kennedy, Margaret E. Wagner, Linda Barrett Osborne, Susan Reyburn: The Library of Congress World War II Companion. Simon and Schuster, 2007, S. 640, 646–647, 683: „At Jasenovac, a series of camps in Croatia, the ultranationalist, right-wing Ustasha murdered Serbs, Jews, Gypsies, Muslims, and political opponents not by gassing, but with hand tools or the infamous graviso or srbosjek (literally, „Serb cutter“) – a long, curved knife attached to a partial glove and designed for rapid, easy killing.
  21. ^ Ladislaus Hory, Martin Broszat: Der kroatische Ustascha-Staat, 1941–1945. Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart 1964.
  22. ^ Dave Hunt: Die Frau und das Tier Geschichte, Gegenwart und Zukunft der römischen Kirche. Harvest House Publishers, 1994, S. 289–301.
  23. ^ Egon Berger: 44 mjeseca u Jasenovcu. Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb 1966.