Wikipedia

Građanski rat u Siriji

trenutni sukob u Siriji

Građanski rat u Siriji (arapski: الْحَرْبُ الْأَهْلِيَّةُ السُّورِيَّةُ, al-ḥarb al-ʾahlīyah as-sūrīyah) je trenutni višestrani građanski rat u Siriji koji se vodi između Sirijske Arapske Republike koju predvodi sirijski predsjednik Bašar el Asad (podržan od domaćih i stranih saveznika) i raznih domaćih i stranih snaga koje se suprotstavljaju i sirijskoj vladi i jedna drugoj, u različite kombinacije.[1]

Građanski rat u Siriji
Arapsko proljeće, Arapska zima, prelivanje rata u Iraku, Međunarodna vojna intervencija protiv Islamske države, Rat protiv terorizma, Proksi sukob Irana i Saudijske Arabije i Proksi sukob Irana i Izraela
Trenutna vojna i politička situacija:
  Sirija (SAA)
  Sirija i Rožava (SAA i SDF)
  Rožava (SDF)
  Sirijska privremena vlada (SNA) i Turska okupacija
  Sirijska vlada spasa (HTS)
  Revolucionarna vojska komandosa i Američka okupacija
  Opozicija u prekidu vatre
  Islamska Država
Datum (2011-03-15) 15. mart 2011 (13 godina)
LokacijaLevant, Sirija
PovodArapsko proljeće u Siriji
Ishodu toku
Promjene teritorijaOd 31. marta 2020: SAA 63.57% teritorije Sirije; SDF 25.57%; pobunjenici (uključen i HTS) i Turska 9.72%; Islamska Država 1.14%
Sukobljene strane
Sirija
Iran
Rusija (od 2015)
Hezbollah
Irak (2017-2019)
Podrška:
Egipat		 Sirijska privremena vlada
Turska (od 2016)
Podrška:
Katar
SAD (2011-2017)
Saudijska Arabija (2012-2017)
Ujedinjeno Kraljevstvo (2011-2018)
Francuska (2011-2018)
Libija (2013)
Sirijska vlada spasa
Podrška:
Katar (2012-2017)
Saudijska Arabija (2012-2017)
Turska (2012-2017)
Slobodna sirijska armija
Podrška:
SAD
Ujedinjeno Kraljevstvo
Norveška
Jordan
Izrael (2013-2019)		 Islamska Država (od 2013)
Rožava (od 2012)
CJTF – OIR (od 2014)
Podrška:
SAD (od 2014)
Rusija (2015-2018; od 2019)
Francuska (od 2016)
PKK
PUK (od 2013)
KDP (2013-2015)

Nemiri u Siriji počeli su 15. marta 2011. kao dio širih protesta Arapskog proljeća 2011. zbog nezadovoljstva sirijskom vladom, koji su na kraju eskalirali u oružani sukob nakon što su protesti koji su pozivali na Assadovu smjenu bili nasilno ugušeni.[2][3][4] Rat trenutno vodi nekoliko frakcija. Sirijske oružane snage i njihovi domaći i međunarodni saveznici (Ruska Federacija i Iran) predstavljaju Arapsku Republiku Siriju i Assadov režim. Protiv toga je Sirijska privremena vlada; labav savez nacionalističkih i sunitskih opozicionih grupa (čije se obrambene snage sastoje od Sirijske nacionalne armije i Slobodne sirijske armije). Alternativni centar moći je Sirijska vlada spasa; koalicija sunitskih islamističkih pobunjeničkih grupa na čelu sa Tahrir al-Shamom. Od svih njih nezavisna je defacto autonomna teritorija Rožava, čije su oružano krilo mješovite kurdsko-arapske sirijske demokratske snage (SDF). Druge konkurentske frakcije uključuju selefijske džihadističke organizacije kao što su Al-Kaida povezana Organizacija čuvara religije i Islamska država Iraka i Levanta (ISIL). Vrhunac rata bio je oko 2015. godine; nasilje u zemlji se od tada smanjilo, ali situacija je i dalje krizna.[5][6]

Brojne strane zemlje, poput Irana, Rusije, Turske i Sjedinjenih Američkih Država, ili su se direktno uključile u sukob ili su pružile podršku jednoj ili drugoj frakciji. Iran, Rusija i Hezbollah vojno podržavaju Arapsku Republiku Sirije i sirijske oružane snage, a Rusija izvodi zračne napade i druge vojne operacije od septembra 2015. Međunarodna koalicija predvođena SAD-om, osnovana 2014. s deklariranom svrhom suprotstavljanja ISIL-u, izvela je zračne napade prvenstveno protiv ISIL-a, kao i neke protiv vladinih i provladinih ciljeva. Također su rasporedili specijalne snage i artiljerijske jedinice za borbu protiv ISIL-a na terenu. Od 2015. SAD podržavaju Autonomnu upravu Sjeverne i Istočne Sirije i njeno naoružano krilo, Sirijske demokratske snage (SDF), materijalno, finansijski i logistički. Turske snage su se borile protiv SDF-a, ISIL-a i sirijske vlade od 2016. godine, ali su također aktivno podržavale sirijsku opoziciju i trenutno zauzimaju velike dijelove sjeverozapadne Sirije dok sudjeluju u značajnim kopnenim borbama. Između 2011. i 2017. godine, borbe iz sirijskog građanskog rata prelile su se na Liban, dok su protivnici i pristalice sirijske vlade putovali u Liban da se bore i napadaju jedni druge na libanskom tlu, a ISIL i al-Nusra su također angažirali libansku vojsku. Nadalje, iako je zvanično neutralan, Izrael je razmijenio graničnu vatru i izveo višestruke napade na Hezbollah i iranske snage, čije prisustvo u jugozapadnoj Siriji smatra prijetnjom.[7][8]

Međunarodne organizacije optužile su gotovo sve uključene strane, uključujući Ba'asističku sirijsku vladu, ISIL, opozicione pobunjeničke grupe, Rusiju,[9] Tursku,[10] i koaliciju predvođenu SAD-om[11] za teška kršenja ljudskih prava i masakre.[12] Sukob je izazvao veliku izbjegličku krizu, sa milionima koji su pobjegli uglavnom u susjedne zemlje Tursku, Liban i Jordan.[13] Tokom rata pokrenute su brojne mirovne inicijative, uključujući mirovne pregovore u Ženevi o Siriji u martu 2017. koje su predvodile Ujedinjene nacije, ali borbe su se nastavile.[14]

Pozadina

uredi

Assadova vlada

uredi
 
Bašar el Asad, Predsjednik Sirije.

Nereligiozna vlada Sirijskog regionalnog ogranka Ba'ath došla je na vlast državnim udarom 1963. godine. Sirija je nekoliko godina prolazila kroz dodatne udare i promjene u rukovodstvu,[15] sve dok se u martu 1971. general Hafez al-Assad, alavit, nije proglasio predsjednikom. To je označilo početak dominacije kultova ličnosti usredsređenih na dinastiju Assad, koji su prožimali sve aspekte sirijskog svakodnevnog života i bili praćeni sistematskim potiskivanjem građanskih i političkih sloboda; postaje centralna karakteristika državne propogande. Vlast u Baathističkoj Siriji je monopolizirana od strane tri centra moći: alavitskih klanova, Ba'ath partije i oružanih snaga; zalijepljeni nepokolebljivom odanošću dinastiji Assad.[16][17]

 
Protesti u Homsu protiv režima Bašar el Asada.

Sirijski regionalni ogranak ostao je dominantan politički autoritet u ono što je bila jednostranačka država sve do održanih prvih višestranačkih izbora za Narodno vijeće Sirije 2012.[18] Dana 31. januara 1973. Hafez al-Assad je implementirao novi ustav; dovodi do nacionalne krize. Ustav iz 1973. povjerio je arapskoj socijalističkoj stranci Baath karakterističnu ulogu „vođe države i društva“; ovlašćujući ga da mobiliše civile za partijske programe, izdaje dekrete kojima se utvrđuje njihova lojalnost i nadgleda sve legalne sindikate. Ba'asistička ideologija je nametnuta djeci kao obavezan dio školskog programa, a Sirijske oružane snage bile su pod strogom kontrolom Partije. Ustav je uklonio islam od priznavanja državne religije i uklonio postojeće odredbe kao što je obaveza predsjednika Sirije da bude musliman. Ove mjere izazvale su široku buru u javnosti; što je dovelo do žestokih demonstracija u Hami, Homsu i Halepu u organizaciji Muslimanske braće i uleme. Assadov režim nasilno je slomio islamske pobune koje su se dogodile tokom 1976-1982, koje su vodili revolucionari iz Sirijskog muslimanskog bratstva.[19]

Stranka Ba'ath pažljivo je konstruisala Asada kao vodeću figuru partije i moderne sirijske nacije; zalažući se za nastavak dinastičke vladavine Assada u Siriji. Kao dio promidžbenih napora da se nacija i dinastija Assad brendiraju kao nerazdvojni; slogani poput "Assad ili spaljujemo zemlju", "Assad ili dođavola sa zemljom" i "Hafez Assad, zauvijek" postali su sastavni dio državnog i partijskog diskursa tokom 1980-ih. Na kraju je i sama partijska organizacija postala pečat, a strukture moći su postale duboko zavisne od sektaške pripadnosti porodici Assad i centralne uloge oružanih snaga potrebne za suzbijanje neslaganja u društvu. Kritičari režima su istakli da je primjena nasilja u srži Ba'athističke Sirije i opisali je kao "diktaturu s genocidnim tendencijama". Nakon smrti Hafeza al-Assada 2000. godine, njegov sin Bašar el Asad ga je naslijedio na mjestu predsjednika Sirije.[20]

 
Protesti podrške Bašar el Asadu.

Basharova supruga Asma, muslimanka sunitska rođena i obrazovana u Velikoj Britaniji, u početku je u zapadnoj štampi pozdravljena kao "ruža u pustinji". Par je svojevremeno budio nade među sirijskim intelektualcima i izvan zapadnih posmatrača, jer žele provesti ekonomske i političke reforme. Međutim, Bashar nije uspio da ispuni obećane reforme; umjesto toga slomiti grupe civilnog društva, političke reformiste i demokratske aktiviste koji su se pojavili tokom proljeća u Damasku 2000-ih. Bašar el Asad tvrdi da ne postoji 'umjerena opozicija' njegovoj vladi i da su sve opozicione snage džihadisti usmjereni na uništavanje trenutnog sekularnog rukovodstva; njegov stav je bio da su terorističke grupe koje djeluju u Siriji 'povezane s agendama stranih zemalja'.

Demografija

uredi

Ukupna populacija u julu 2018. procijenjena je na 19.454.263 ljudi; etničke grupe – otprilike Arapi 50%, Alaviti 15%, Kurdi 10%, Levantinci 10%, ostali 15% (uključuje Druze, Ismailije, Imamate, Asirce, Turkmene, Armene); religije – muslimanske 87% (zvanične; uključuje sunite 74% i alavije, ismailije i šiite 13%), kršćane 10% (uglavnom iz istočnih kršćanskih crkava [21] – možda i manje, jer kršćani bježe iz zemlje), Druzi 3% i Jevreji (nekoliko ih je ostalo u Damasku i Halepu).[22]

Socioekonomska pozadina

uredi
 
Karta zemalja koje okružuju Siriju s vojnim angažmanom:
  Sirija
  Države koje podržavaju vladu
  Države koje podržavaju pobunjenike
  Države koje imaju podijeljenu podršku

Socioekonomska nejednakost se značajno povećala nakon što je politiku slobodnog tržišta pokrenuo Hafez al-Assad u svojim kasnijim godinama, a ubrzala se nakon što je Bašar el Asad došao na vlast. Sa naglaskom na uslužni sektor, ove politike su koristile manjini stanovništva nacije, uglavnom ljudima koji su imali veze s vladom, i pripadnicima sunitske trgovačke klase u Damasku i Halepu.[23] U 2010. nominalni BDP Sirije po glavi stanovnika iznosio je samo 2.834 dolara, što je uporedivo sa zemljama podsaharske Afrike kao što je Nigerija i daleko niže od njenih susjeda kao što je Liban, sa godišnjom stopom rasta od 3,39%, ispod većine drugih zemalja u razvoju.[24]

Zemlja se također suočila sa posebno visokim stopama nezaposlenosti mladih.[25] Na početku rata, nezadovoljstvo protiv vlade bilo je najjače u siromašnim područjima Sirije, pretežno među konzervativnim sunitima.[26] To su uključivali gradove sa visokim stopama siromaštva, kao što su Daraa i Homs, i siromašnije četvrti velikih gradova.

Suša

uredi

Sve se poklopilo s najintenzivnijom sušom ikada zabilježenom u Siriji, koja je trajala od 2006. do 2011. godine i rezultirala velikim neuspjehom usjeva, povećanjem cijena hrane i masovnom migracijom poljoprivrednih porodica u urbane centre.[27] Ova migracija je opterećivala infrastrukturu već opterećenu prilivom od nekih 1,5 miliona izbeglica iz rata u Iraku. Suša je povezana sa antropogenim globalnim zagrijavanjem.[28] Međutim, kasnija analiza dovela je u pitanje narativ o suši kao glavnom faktoru za početak rata.[29][30] Adekvatna opskrba vodom i dalje je problem u tekućem građanskom ratu i često je meta vojnih akcija.[31]

Ljudska prava

uredi
 
Vojna situacija u martu 2013.

Situacija ljudskih prava u Siriji dugo je bila predmet oštrih kritika globalnih organizacija.[32] Prava slobodnog izražavanja, udruživanja i okupljanja bila su strogo kontrolirana u Siriji i prije ustanka.[33] Zemlja je bila pod vanrednim stanjem od 1963. do 2011. godine, a javna okupljanja više od pet ljudi bila su zabranjena.[34] Snage sigurnosti imale su široka ovlaštenja za hapšenje i pritvor. Uprkos nadi u demokratske promjene s Damaskim proljećem 2000. godine, za Bašara el Asada se naširoko navodi da nije uspio implementirati nikakva poboljšanja. Godine 2010. nametnuo je kontroverznu nacionalnu zabranu ženskog islamskog oblačenja, kao što su Niqāb, na univerzitetima i izbacio preko hiljadu učiteljica i nastavnika u školama kao dio zabrane. U izvještaju Human Rights Watch-a objavljenom neposredno prije početka pobune 2011. navodi se da Assad nije uspio značajno poboljšati stanje ljudskih prava od preuzimanja vlasti.[35][36]

Medijska pokrivenost

uredi

Sirijski građanski rat jedan je od najviše dokumentiranih ratova u historiji, uprkos ekstremnim opasnostima s kojima se novinari suočavaju dok su u Siriji.[37]

 
Vojna situacija u julu 2020.

Pogubljenja ISIL-a i Al-Kaide

uredi

Dana 19. augusta 2014. ISIL je pogubio američkog novinara Jamesa Foleya, koji je rekao da je to bila odmazda za operacije SAD-a u Iraku. Foley je kidnapovan u Siriji u novembru 2012. godine od strane Shabiha milicije. ISIL je također zaprijetio da će pogubiti Stevena Sotloffa, koji je kidnapovan na sirijsko-turskoj granici u augustu 2013. Bilo je izvještaja da je ISIS zarobio jednog japanskog državljanina, dva italijanska državljana i jednog danskog državljanina.[38] Sotloff je kasnije pogubljen u septembru 2014. Najmanje 70 novinara ubijeno je u izvještavanju o sirijskom ratu, a više od 80 oteto, prema Komitetu za zaštitu novinara.[39] Front al-Nusra je 22. augusta 2014. godine objavila video zarobljenih libanskih vojnika i zahtijevao od Hezbollaha da se povuče iz Sirije pod prijetnjom njihovog pogubljenja.

Međunarodne reakcije i diplomatija

uredi

Tokom ranog perioda građanskog rata, Arapska liga, Evropska unija, Ujedinjeni nacije,[40] i mnoge zapadne vlade brzo su osudile nasilni odgovor sirijske vlade na proteste i izrazile podršku pravu demonstranata na slobodu govora. U početku su mnoge bliskoistočne vlade izrazile podršku Assadu, ali kako je broj poginulih rastao, prešle su na uravnoteženiji pristup kritizirajući nasilje i vlade i demonstranata. I Arapska liga i Organizacija islamske saradnje suspendovale su članstvo Sirije. Rusija i Kina su 2011. i 2012. stavile veto na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je izradio Zapad, a koje bi zaprijetile sirijskoj vladi ciljanim sankcijama ako nastavi vojne akcije protiv demonstranata.[41]

Ekonomske sankcije

uredi
 
Vojna situacija u augustu 2016.

Američki Kongres donio je kaznene sankcije sirijskoj vladi zbog njenih postupaka tokom građanskog rata. Ove sankcije bi kažnjavale sve subjekte koji pružaju podršku sirijskoj vladi, kao i sve kompanije koje posluju u Siriji.[42][43][44][45] Američki predsjednik Donald Trump pokušao je zaštititi turskog predsjednika Erdogana od posljedica takvih sankcija.[46]

Neki aktivisti su pozdravili ovaj zakon.[47] Neki kritičari tvrde da će ove kaznene sankcije vjerovatno imati suprotan učinak ili imati neželjene posljedice; oni tvrde da će obični sirijski ljudi imati manje ekonomskih resursa zbog ovih sankcija (i stoga će se morati više oslanjati na sirijsku vladu i njene ekonomske saveznike i projekte), dok će uticaj sankcija na vladajuće političke elite biti ograničen.[48][49][50]

Mohammad al-Abdallah, izvršni direktor Sirijskog centra za pravosuđe i odgovornost (SJAC), rekao je da će sankcije vjerovatno naštetiti običnom sirijskom narodu, rekavši: "To je gotovo nerješiva i neizvodljiva jednadžba. Ako budu uvedene, posredno će naštetiti sirijskom narodu, a ako budu ukinute, indirektno će oživjeti sirijski režim", pripisao je sankcije "političkim razlozima, jer Sjedinjene Države nemaju oružje i alate u Siriji". dosije, a sankcije su njegovo jedino sredstvo."[51]

Peter Ford, bivši ambasador Velike Britanije u Siriji, rekao je "...u budućnosti vidimo sve više ekonomskog rata. Čini se da SAD, pošto nisu uspjele promijeniti režim u Siriji vojnom silom ili putem proksija, stežu ekonomske zavrtnje i glavni razlog zašto SAD drže proizvodne pogone u istočnoj Siriji. Dakle, ekonomska situacija postaje sve ozbiljnija i strašnija u Siriji i to je glavni razlog zašto se izbjeglice ne vraćaju nazad." 

U junu američki državni sekretar Mike Pompeo najavio je nove ekonomske sankcije Siriji usmjerene na poslovne odnose sa sirijskom vladom u inostranstvu. Prema Cezarovom zakonu, posljednje sankcije trebale su biti uvedene za 39 pojedinaca i entiteta, uključujući Asmu al-Assad, suprugu sirijskog predsjednika Bašara el Asada.[52]

Dana 17. juna 2020., James F. Jeffrey, specijalni predstavnik za angažman u Siriji, signalizirao je da bi UAE mogli biti pogođeni sankcijama prema Cezarovom aktu ako nastavi s naporima za normalizaciju sirijskog režima.[53]

 
Esther Brimmer (SAD) govori na hitnoj debati Vijeća Ujedinjenih naroda za ljudska prava o Siriji, februar 2012.

Tokom rata, bilo je nekoliko međunarodnih mirovnih inicijativa koje su poduzeli Arapska liga, Ujedinjene nacije i drugi akteri.[54] Sirijska vlada odbila je napore da pregovara s onim što opisuje kao naoružane terorističke grupe.[55] Dana 1. februara 2016., UN su objavile formalni početak mirovnih pregovora u Ženevi o Siriji uz posredovanje UN-a[56] koje je dogovorila Međunarodna grupa za podršku Siriji (ISSG) u Beču. Dana 3. februara 2016. mirovni posrednik UN-a u Siriji prekinuo je pregovore.[57] Ženevski mirovni pregovori su nastavljeni 14. marta 2016. Sirijska vlada je navela da je rasprava o predsjedavanju Bašar el Asada "crvena linija", međutim sirijski predsjednik Bašar el Asad je rekao da se nada da će mirovni pregovori u Ženevi dovesti do konkretnih rezultata i naglasio potrebu za političkim procesom u Siriji.[58]

Nova runda pregovora između sirijske vlade i nekih grupa sirijskih pobunjenika završena je 24. i 24. januara 2017. u Astani, Kazahstan, pri čemu su Rusija, Iran i Turska podržavale sporazum o prekidu vatre postignut krajem decembra 2016.[59] Pregovore o procesu u Astani ruski zvaničnik je označio kao dopunu, a ne zamjenu, pregovorima u Ženevskom procesu pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Dana 4. maja 2017. godine, u četvrtoj rundi pregovora u Astani, predstavnici Rusije, Irana i Turske potpisali su memorandum kojim će se uspostaviti četiri „zone deeskalacije“ u Siriji, koji stupa na snagu 6. maja 2017.[60][61]

Rusija je 18. septembra 2019. izjavila da SAD i sirijski pobunjenici ometaju proces evakuacije izbjegličkog kampa na jugu Sirije.

Dana 28. septembra 2019., najviši sirijski diplomata zatražio je od stranih snaga, uključujući i SAD i Tursku, da odmah napuste zemlju, rekavši da sirijska vlada ima pravo zaštititi svoju teritoriju na sve moguće načine ako ostanu.

 
Mirovni pregovori u Siriji u Beču, 30. oktobra 2015.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao je da Turskoj nije preostalo drugog izbora osim da krene svojim putem u sirijskoj "sigurnoj zoni" nakon što je u septembru istekao rok za zajedničko uspostavljanje "sigurne zone" sa SAD-om u sjevernoj Siriji.[62] SAD su nagovijestile da će povući svoje snage iz sjeverne Sirije nakon što je Turska upozorila na upad u regiju koji bi mogao potaknuti borbu s Kurdima koje podržava Amerika.[63]

Tampon zona sa Turskom

uredi

U oktobru 2019., kao odgovor na tursku ofanzivu, Rusija je organizirala pregovore između sirijske vlade u Damasku i snaga koje predvode Kurdi.[64] Rusija je također pregovarala o obnavljanju primirja između Kurda i Turske koji je uskoro istekao.[65]

Rusija i Turska su se sporazumom iz Sočija 2019. dogovorile da uspostave drugu tampon zonu sjeverne Sirije. Sirijski predsjednik Assad izrazio je punu podršku dogovoru, jer se različiti uvjeti sporazuma odnose i na sirijsku vladu.[66][67] SDF je saopštio da sebe smatra "Sirijcem i dijelom Sirije", dodajući da će pristati na saradnju sa Vladom Sirije.[68] SDF je 27. oktobra zvanično objavio svoju podršku sporazumu.[69][70][71]

Sporazum je navodno uključivao sljedeće uslove:[72][73][74][75][76][77]

  • U sjevernoj Siriji bi se uspostavila tampon zona. Zona bi bila oko 30 kilometara duboka, koja se proteže od rijeke Eufrat do Tall Abyada i od Ras al-Ayna do iračko-sirijske granice, ali isključujući grad Kamišli, de facto glavni grad Kurda.[78]
  • Tampon zonu bi zajednički kontrolisale sirijska vojska i ruska vojna policija.
  • Sve snage YPG, koje čine većinu SDF-a, moraju se u potpunosti povući iz tampon zone, zajedno sa svojim oružjem, u roku od 150 sati od objave sporazuma. Njihovo povlačenje bi nadgledala ruska vojna policija i sirijska granična straža, koja bi potom ušla u zonu.

Trenutna politička situacija, od 2019. do danas

uredi

Kurdska sjeverna zona

uredi

Autonomna uprava Sjeverne i Istočne Sirije (AANES), također poznata kao Rožava, je de facto autonomna regija u sjeveroistočnoj Siriji.[79][80] Sastoji se od samoupravnih podregija u oblastima Afrin, Jazira, Eufrat, Raqqa, Tabqa, Manbij i Deir Ez-Zor.[79][81] Region je stekao svoju de facto autonomiju 2012. godine u kontekstu tekućeg sukoba u Rožavi i šireg sirijskog građanskog rata, u kojem su njene službene vojne snage, Sirijske demokratske snage (SDF), preuzele dio.[82][83]

Iako se bavi nekim spoljnim odnosima, region nije zvanično priznat kao autonoman od strane vlade Sirije ili bilo koje države osim katalonskog parlamenta.[84][85] AANES ima široku podršku za svoju univerzalnu demokratsku, održivu, autonomnu pluralističku, ravnopravnu i feminističku politiku u dijalogu sa drugim strankama i organizacijama.[86][87][88][89] Sjeveroistočna Sirija je polietnička i dom je značajnog etničkog kurdskog, arapskog i asirskog stanovništva, sa manjim zajednicama etničkih Turkmena, Armena, Čerkeza i Jezida.[79][80][90]

Pristalice administracije regiona navode da je to službeno sekularna država[79][91] s direktnim demokratskim ambicijama zasnovanim na anarhističkoj, feminističkoj i libertarijanskoj socijalističkoj ideologiji koja promiče decentralizaciju, rodnu ravnopravnost,[80][79] ekološku održivost, socijalne ekologije i pluralističke tolerancije prema vjerskoj, kulturnoj i političkoj raznolikosti, te da se te vrijednosti ogledaju u njenom ustavu, društvu i politici, navodeći da je to model za federaliziranu Siriju u cjelini, a ne potpunu nezavisnost.[92][93][94][95][96] Upravu regije su također optuživali neki stranački i nestranački izvori za autoritarizam, podršku sirijskoj vladi,[79] Kurdifikaciju i raseljavanje.[97] Međutim, uprkos tome, AANES je bio najdemokratskiji sistem u Siriji, sa direktnim otvorenim izborima, univerzalnom jednakošću, poštovanjem ljudskih prava u regionu, kao i odbranom manjinskih i vkerskih prava u Siriji.[98][99][100][101][102][103][104]

Dana 13. oktobra 2019. godine, SDF je objavio da je postigao sporazum sa sirijskom vojskom koji joj omogućava da uđe u gradove Manbidž i Kobani pod kontrolom SDF-a kako bi odvratio turski napad na te gradove kao dio prekogranične ofanziva turskih i sirijskih pobunjenika koje podržava Turska.[105] Sirijska vojska je također raspoređena na sjeveru Sirije zajedno sa SDF-om duž sirijsko-turske granice i ušla u nekoliko gradova pod kontrolom SDF-a kao što su Ayn Issa i Tell Tamer.[106][107] Nakon stvaranja Druge tampon zone sjeverne Sirije, SDF je izjavio da je spreman surađivati sa sirijskom vojskom ako se postigne političko rješenje između sirijske vlade i SDF-a.[108]

Od 2022. godine, glavna vojna prijetnja i sukob s kojima se suočavaju službene obrambene snage Rožave, Sirijske demokratske snage (SDF), su, prvo, stalni sukob s ISIS-om; i drugo, stalna zabrinutost zbog moguće invazije turskih snaga na sjeveroistočne regije Sirije, kako bi udarile na kurdske grupe općenito, a posebno na Rožavu.[109][110][111] U službenom izvještaju vlade Rožave navode se milicije koje podržava Turska kao glavna prijetnja regiji Rožava i njenoj vladi.[112]

U maju 2022. turski i opozicioni sirijski zvaničnici rekli su da Oružane snage Turske i Sirijska nacionalna armija planiraju novu operaciju protiv SDF-a, sastavljene uglavnom od YPG/YPJ.[113][114] Nova operacija bi trebala nastaviti napore za stvaranje "sigurnih zona" širine 30 kilometara (18,6 milja) duž turske granice sa Sirijom, rekao je predsjednik Erdoğan u saopćenju.[115] Operacija je usmjerena na regije Tal Rifaat i Manbij zapadno od Eufrata i druga područja dalje na istoku. U međuvremenu, Ankara je u pregovorima sa Moskvom o operaciji. Predsjednik Erdoğan je ponovio svoju odlučnost za operaciju 8. augusta 2022.[116]

Sirijski ustavni komitet

uredi

Krajem 2019. godine, novi sirijski ustavni komitet počeo je s radom kako bi razgovarao o novom rješenju i izradio nacrt novog ustava za Siriju.[117][118] Ovaj odbor broji oko 150 članova. Uključuje predstavnike sirijske vlade, opozicionih grupa i zemalja koje služe kao jamci procesa, poput Rusije. Međutim, ovaj komitet se suočio sa snažnim protivljenjem Assadove vlade. 50 članova odbora predstavlja vlast, a 50 članova opozicije.[118] Dok Assadova vlada ne pristane da učestvuje, nejasno je da li će se treća runda pregovora nastaviti po čvrstom rasporedu.[118]

U decembru 2019. EU je održala međunarodnu konferenciju koja je osudila svako potiskivanje Kurda i pozvala da se samoproglašena autonomna uprava u Rožavi sačuva i odrazi u svakom novom sirijskom ustavu. Kurdi su zabrinuti da bi nezavisnost njihove proglašene Autonomne uprave Sjeverne i Istočne Sirije u Rožavi mogla biti ozbiljno smanjena.

Zvaničnici Rožave osudili su činjenicu da su isključeni iz mirovnih pregovora i naveli da "imanje par Kurda" u komitetu ne znači da su sirijski Kurdi u njemu pravilno zastupljeni.[119] Kopredsjedavajući Sirijskog demokratskog vijeća optužio je Tursku da je stavila veto na zastupljenost sirijskih Kurda u komitetu.[120] Kurdska administracija je također organizirala demonstracije ispred ureda UN-a u Qamishliju u znak protesta zbog njihovog isključenja iz komiteta.[121]

Rekonstrukcija

uredi
 
Veći dio Raqqe pretrpio je velika oštećenja tokom Druge bitke za Raqqu.

Vlasti Ujedinjenih naroda procjenjuju da je rat u Siriji prouzročio uništenje koje dostiže oko 400 milijardi dolara.[122] Prema sirijskom ratnom posmatraču, preko 120 crkava je oštećeno ili srušeno od strane opozicionih snaga u sirijskom ratu od 2011.[123]

Dok je rat još u toku, sirijski predsjednik Bašar el Asad rekao je da će Sirija moći sama obnoviti ratom razorenu zemlju. Od jula 2018, procjenjuje se da će rekonstrukcija koštati najmanje 400 milijardi dolara. Assad je rekao da će ovaj novac moći da pozajmi od prijateljskih zemalja, sirijske dijaspore i državnog trezora.[124] Iran je izrazio interes da pomogne obnovu Sirije.[125] Godinu dana kasnije čini se da se ovo materijalizira, Iran i sirijska vlada potpisali su sporazum prema kojem će Iran pomoći u obnovi sirijske energetske mreže, koja je 50% oštećena.[126] Kao jedan od finansijera rekonstrukcije predloženi su međunarodni donatori.[127] Od novembra 2018, pojavili su se izvještaji da su napori na obnovi već počeli. Prijavljeno je da je najveći problem sa kojim se suočava proces obnove nedostatak građevinskog materijala i potreba da se osigura da se resursima koji postoje efikasno upravlja. Napori obnove su do sada ostali u ograničenom kapacitetu i često su bili fokusirani na određena područja grada, ignorirajući na taj način druga područja naseljena ljudima u nepovoljnom položaju.[128]

U toku su razni napori na obnovi infrastrukture u Siriji. Rusija je objavila da će potrošiti 500 miliona dolara za modernizaciju sirijske luke Tartus. Također je objavila da će izgraditi željeznicu koja će povezati Siriju s Perzijskim zalivom.[129][130] Rusija će također doprinijeti naporima UN za oporavak države.[131] Sirija je dodijelila ugovore za istraživanje nafte dvijema ruskim firmama.[132]

Sirija je objavila da je u ozbiljnom dijalogu s Kinom kako bi se pridružila kineskoj "Inicijativi pojas i put" koja je osmišljena da potakne ulaganja u infrastrukturu u više od stotinu zemalja u razvoju širom svijeta.[133][134] U srijedu, 12. januara 2022., Kina i Sirija potpisale su memorandum o razumijevanju u Damasku. Memorandum su potpisali Fadi al-Khalil, šef Komisije za planiranje i međunarodnu saradnju sa sirijske strane i Feng Biao, kineski ambasador u Damasku sa kineske strane. U memorandumu se Sirija pridružila inicijativi čiji je cilj da pomogne u proširenju saradnje sa Kinom i drugim partnerskim zemljama u oblastima kao što su trgovina, tehnologija, kapital, kretanje ljudi i kulturna razmena. Između ostalog, ima za cilj da definiše budućnost ove saradnje sa partnerskim državama.[135]

Njemački sud je 2022. godine osudio Anwara Raslana (58), visokog zvaničnika režima predsjednika Bašara el Asada na doživotni zatvor nakon što je bio uhapšen 2019. kada je tražio azil u Njemačkoj. Optužen je da je saučesnik u ubistvu najmanje 27 ljudi zajedno sa seksualnim napadom i mučenjem najmanje još 4.000 ljudi između 29. aprila 2011. i 7. septembra 2012. godine. Raslan je bio oficir srednjeg ranga u Ogranku 251 i nadgledao je mučenje zatočenika. Njegovo suđenje bilo je bez presedana, jer je Njemačka preuzela suđenje za zločine počinjene u sirijskom ratu, a advokati za ljudska prava to su preuzeli po principu "univerzalne nadležnosti". Univerzalna nadležnost je koncept njemačkog zakona koji dozvoljava da se za teška krivična djela sudi u Njemačkoj čak i ako se nisu dogodila u zemlji. Njegov saoptuženi Eyad al-Gharib (44) niži službenik u Ogranku 251, također je 24. februara 2021. osuđen na 4 godine i 6 mjeseci zatvora. Eyadove dužnosti uključivale su transport zatočenika do lokacije gdje bi bili danima mučeni. Njegovo saznanje o tome da se tamo dešavalo mučenje donijelo mu je kaznu.[136][137]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Syria's civil war explained from the beginning". Al Jazeera. Arhivirano s originala, 30. 4. 2017. Pristupljeno 29. 4. 2017.
  2. ^ "Syria: The story of the conflict". BBC News. 11. 3. 2016. Arhivirano s originala, 22. 6. 2018. Pristupljeno 21. 6. 2018.
  3. ^ "Syrian Troops Open Fire on Protestors in Several Cities". The New York Times. 25. 3. 2011. Arhivirano s originala, 21. 6. 2018. Pristupljeno 23. 5. 2018.
  4. ^ "Mid-East unrest: Syrian protests in Damascus and Aleppo". BBC News (jezik: engleski). 15. 3. 2011. Arhivirano s originala, 21. 7. 2018. Pristupljeno 15. 3. 2013.
  5. ^ "2021 will be a defining year for Syria". Middle East Institute.
  6. ^ "Crisis in Syria: Economic crisis compounds a decade of war". International Rescue Committee (IRC). 31. 1. 2022.
  7. ^ "U.S.-Russian ceasefire deal holding in southwest Syria". Reuters. 9. 7. 2017. Arhivirano s originala, 21. 9. 2018. Pristupljeno 7. 11. 2017.
  8. ^ Death toll in alleged Israeli strikes near Damascus up to 23 fighters — monitor, Times of Israel
  9. ^ "Russia accused of war crimes in Syria at UN security council session". The Guardian. Arhivirano s originala, 1. 4. 2019. Pristupljeno 18. 3. 2019.
  10. ^ "Damning evidence of war crimes by Turkish forces and allies in Syria". Amnesty International. 18. 10. 2019. Arhivirano s originala, 2. 12. 2019. Pristupljeno 9. 2. 2020.
  11. ^ Dewan, Angela; McGann, Hillary (5. 6. 2018). "US-led strikes on Raqqa may amount to war crimes, Amnesty says". CNN. Arhivirano s originala, 5. 6. 2018. Pristupljeno 5. 6. 2018.
  12. ^ Barnard, Anne; Hubbard, Ben; Fisher, Ian (15. 4. 2017). "As Atrocities Mount in Syria, Justice Seems Out of Reach". The New York Times. Arhivirano s originala, 17. 5. 2017. Pristupljeno 18. 5. 2017.
  13. ^ Karasapan, Omer (27. 1. 2022). "Syrian refugees in Jordan: A decade and counting". Brookings Institution.
  14. ^ Lundgren, Magnus (2016). "Mediation in Syria: Initiatives, strategies, and obstacles, 2011–2016". Contemporary Security Policy. 37 (2): 283–298. doi:10.1080/13523260.2016.1192377. Arhivirano s originala, 2. 2. 2017. Pristupljeno 20. 1. 2017.
  15. ^ "Syria escalates attacks against demonstrators". Syria escalates attacks against demonstrators. The Seattle Times. 25. 4. 2011. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  16. ^ Shamaileh, Ammar (2017). Trust and Terror. Abingdon, UK: Routledge. str. 16. ISBN 978-1-138-20173-6. OCLC 1100535819.
  17. ^ Saber, Allam (2019). Assad's Survival: The Symbol Of Resisting The Arab Spring. Aleksandrija, Egipat: Lamar. str. 9. ISBN 978-977-85412-3-6.
  18. ^ "Assad sees way out of crisis". www.aljazeera.com (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  19. ^ "Profile: Syria's ruling Baath Party". BBC News (jezik: engleski). 25. 6. 2012. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  20. ^ Refugees and knowledge production : Europe's past and present. Magdalena Kmak, Heta Björklund. Abingdon, Oxon. 2022. str. 73, 74. ISBN 978-1-000-56836-3. OCLC 1280458557.CS1 održavanje: others (link)
  21. ^ "Syria". U.S. Department of State. Arhivirano s originala, 22. 7. 2019. Pristupljeno 11. 7. 2016.
  22. ^ "The World Factbook: Syria". CIA Library. Arhivirano s originala, 9. 1. 2021. Pristupljeno 21. 12. 2018.
  23. ^ "Rebels in Syria's largest city of Aleppo mostly poor, pious and from rural backgrounds". Associated Press (jezik: engleski). 26. 3. 2015. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  24. ^ "Syria GDP per Capita | Economic Indicators | CEIC". www.ceicdata.com. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  25. ^ Larsen, Rozanne; August 11, The Journalist's Resource; 2011 (11. 8. 2011). "Youth exclusion in Syria: Social, economic and institutional dimensions". The Journalist's Resource (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.CS1 održavanje: numerička imena: authors list (link)
  26. ^ "Rebels in Syria's largest city of Aleppo mostly poor, pious and from rural backgrounds". Fox News Channel. Associated Press. 16. 10. 2012. Arhivirano s originala, 7. 12. 2012. Pristupljeno 28. 1. 2013.
  27. ^ "Researchers Link Syrian Conflict to a Drought Made Worse by Climate Change". NY Times. NY Times. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  28. ^ "Syria: Climate Change, Drought and Social Unrest". The Center for Climate & Security (jezik: engleski). 29. 2. 2012. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  29. ^ Selby, Jan; Dahi, Omar S.; Fröhlich, Christiane; Hulme, Mike (1. 9. 2017). "Climate change and the Syrian civil war revisited". Political Geography (jezik: engleski). 60: 232–244. doi:10.1016/j.polgeo.2017.05.007. ISSN 0962-6298.
  30. ^ Ide, Tobias (1. 12. 2018). "Climate War in the Middle East? Drought, the Syrian Civil War and the State of Climate-Conflict Research". Current Climate Change Reports (jezik: engleski). 4 (4): 347–354. doi:10.1007/s40641-018-0115-0. ISSN 2198-6061.
  31. ^ "Aleppo water supply cut as Syria fighting rages". BBC News (jezik: engleski). 8. 9. 2012. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  32. ^ Human Rights Watch (3. 11. 2015). World Report World Report 2010 | Human Rights Watch (jezik: engleski).
  33. ^ Watch, Human Rights (2005). World Report 2005: Events of 2004 (jezik: engleski). Human Rights Watch.
  34. ^ "Syria's Assad vows to lift emergency law by next week". Reuters (jezik: engleski). 16. 4. 2011. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  35. ^ "Syrian human rights record unchanged under Assad, report says". the Guardian (jezik: engleski). 16. 7. 2010. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  36. ^ News, A. B. C. "Islamic Face Covering Veil Banned From Syrian Universties". ABC News (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  37. ^ "Syria's war may be the most documented ever. And yet, we know so little". The World from PRX (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  38. ^ "Islamic State militants seize four more foreign hostages in Syria". the Guardian (jezik: engleski). 20. 8. 2014. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  39. ^ Beiser, Elana (20. 8. 2014). "James Foley's killers pose many threats to local, international journalists". Committee to Protect Journalists (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  40. ^ "UN chief slams crackdown". www.aljazeera.com (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  41. ^ "China and Russia veto UN resolution condemning Syria". BBC News (jezik: engleski). 4. 10. 2011. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  42. ^ Mansour, Aiman (26. 12. 2019). "Could Congress' latest Syria sanctions bill backfire?". Al-Monitor (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 31. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.
  43. ^ "U.S. Adds Bevy of Sanctions in Defense Authorization Law | Kharon". brief.kharon.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.
  44. ^ EST, Tom O'Connor On 12/17/19 at 1:17 PM (17. 12. 2019). "Syria prepares for a major offensive as the U.S. votes for new sanctions on Assad, Russia and Iran". Newsweek (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 12. 2019. Pristupljeno 17. 1. 2020.
  45. ^ "What's the 'Caesar Act' in Trump's $738bn defence policy bill?". Middle East Eye (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 14. 1. 2020. Pristupljeno 17. 1. 2020.
  46. ^ "Trump administration lays out case against Senate bill that would levy Turkey sanctions". Axios (jezik: engleski). 23. 12. 2019. Arhivirano s originala, 24. 12. 2019. Pristupljeno 17. 1. 2020.
  47. ^ "US Congress approves bill to impose sweeping sanctions against Syrian government". Middle East Eye (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 1. 2020.
  48. ^ Mansour, Aiman (26. 12. 2019). "Could Congress' latest Syria sanctions bill backfire?". Al-Monitor (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 31. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.Mansour, Aiman (26 December 2019).
  49. ^ Alrifai, Oula A. (29. 12. 2019). "Assad is growing stronger under Trump's nonexistent Syria policy". The Washington Post. Arhivirano s originala, 30. 12. 2019. Pristupljeno 31. 12. 2019.
  50. ^ McDowall, Angus (4. 9. 2018). "Long reach of U.S. sanctions hits Syria reconstruction". Reuters. Arhivirano s originala, 2. 4. 2020. Pristupljeno 17. 1. 2020.
  51. ^ "Caesar Act: economic chokehold to adjust political behavior". Enab Baladi (jezik: engleski). 25. 12. 2019. Arhivirano s originala, 26. 12. 2019. Pristupljeno 17. 1. 2020.
  52. ^ "Syria war: New US sanctions target Assad government's foreign backers". BBC News. 17. 6. 2020. Arhivirano s originala, 18. 6. 2020. Pristupljeno 17. 6. 2020.
  53. ^ "Special Representative for Syria Engagement James Jeffrey On Syria Caesar Act Designations". United States Department of States. Arhivirano s originala, 2. 1. 2020. Pristupljeno 17. 6. 2020.
  54. ^ Lundgren, Magnus (1. 5. 2016). "Mediation in Syria: Initiatives, strategies, and obstacles, 2011-2016". Research Gate. Contemporary Security Policy. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  55. ^ "Syria's Assad says he will not negotiate with armed groups". Reuters (jezik: engleski). 11. 12. 2015. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  56. ^ "U.N. announces start of Syria peace talks as government troops advance". Reuters (jezik: engleski). 1. 2. 2016. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  57. ^ "Envoy suspended Syria talks over Russian escalation: U.N. official". Reuters (jezik: engleski). 3. 2. 2016. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  58. ^ "Syria's Assad says hopes Geneva talks lead to concrete results: Kremlin". Reuters (jezik: engleski). 14. 3. 2016. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  59. ^ "Russian negotiator positive after 'birth' of Astana Syria process". Reuters (jezik: engleski). 24. 1. 2017. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  60. ^ "РФ, Турция и Иран подписали меморандум о создании в Сирии зон деэскалации". Interfax.ru (jezik: ruski). 4. 5. 2017. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  61. ^ "Russia, Turkey and Iran continue cooperation on de-escalation zones in Syria". TASS. Pristupljeno 17. 11. 2022.
  62. ^ "Turkey to strengthen efforts for Syria safe zone, says Security Council". Ahval (jezik: engleski). oktobar 2019. Arhivirano s originala, 1. 10. 2019. Pristupljeno 1. 10. 2019.
  63. ^ "US Avoids War With Turkey as Trump Pulls Troops Out of Syria". Mish Talk (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 7. 10. 2019. Pristupljeno 7. 10. 2019.
  64. ^ Russia calls Turkey's invasion of north Syria 'unacceptable.'
  65. ^ "THE NEW MIDDLE EAST: U.S. MILITARY, RUSSIA'S DIPLOMACY AND CHINA'S MONEY, BY TOM O'CONNOR ON 10/22/19". Newsweek. 22. 10. 2019. Arhivirano s originala, 27. 11. 2019. Pristupljeno 18. 12. 2019.
  66. ^ "Russia deploys troops to Turkey-Syria border" (jezik: engleski). 23. 10. 2019. Arhivirano s originala, 11. 12. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  67. ^ Turkey and Russia agree on deal over buffer zone in northern Syria.
  68. ^ "Kurdish Reaction To Turkey-Russia Deal To Patrol Northern Syria". NPR.org (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 11. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  69. ^ "SDF Agrees to Sochi Deal for Northern Syria". The Syrian Observer. 28. 10. 2019. Arhivirano s originala, 5. 11. 2019. Pristupljeno 28. 10. 2019.
  70. ^ Editorial Staff (28. 10. 2019). "Syrian Kurds say pulling out from entire length of Turkey border". Kurd Net - Ekurd.net Daily News (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 9. 12. 2019. Pristupljeno 28. 10. 2019.
  71. ^ Turkey and Russia redraw the map in northeast Syria.
  72. ^ Fahim, Kareem; DeYoung. "Russia and Turkey reach deal to push Kurdish forces out of zone in northern Syria". Washington Post (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 12. 12. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  73. ^ Fraser, Suzan; AP, Vladimir Isachenkov |. "Russia, Turkey seal power in northeast Syria with new accord". Washington Post (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 24. 10. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  74. ^ "Russia deploys troops to Turkey-Syria border" (jezik: engleski). 23. 10. 2019. Arhivirano s originala, 11. 12. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019."Russia deploys troops to Turkey-Syria border". 23 October 2019.
  75. ^ EDT, Tom O'Connor On 10/23/19 at 11:49 AM (23. 10. 2019). "Russia shows off new Syria map, sends troops to border after its deal with Turkey". Newsweek (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 25. 11. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  76. ^ Soylu, Ragıp (22. 10. 2019). "LATEST — Here is the complete text of Turkish, Russian agreement on Northern Syria, that pushed YPG 30km from Turkish, Syria borderpic.twitter.com/jwiOurbfa3". @ragipsoylu (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 27. 11. 2019. Pristupljeno 24. 10. 2019.
  77. ^ The Sochi Agreement And Its Implications OCTOBER 25, 2019.
  78. ^ "Turkey v Syria's Kurds: The short, medium and long story". BBC News. 23. 10. 2019. Arhivirano s originala, 28. 10. 2019. Pristupljeno 16. 9. 2020.
  79. ^ a b c d e f Allsopp i van Wilgenburg (2019).
  80. ^ a b c Zabad (2017).
  81. ^ "Delegation from the Democratic administration of Self-participate of self-participate in the first and second conference of the Shaba region". Cantonafrin.com. 4. 2. 2016. Arhivirano s originala, 9. 8. 2016. Pristupljeno 12. 6. 2016.
  82. ^ "Turkey's Syria offensive explained in four maps". BBC News. 14. 10. 2019. Pristupljeno 1. 11. 2019.
  83. ^ "Syria Kurds adopt constitution for autonomous federal region". TheNewArab. 31. 12. 2016. Arhivirano s originala, 5. 10. 2018. Pristupljeno 5. 10. 2018.
  84. ^ "Umar: Catalonian recognition of AANES is the beginning". Hawar News Agency (jezik: engleski). 26. 10. 2021. Arhivirano s originala, 26. 10. 2021. Pristupljeno 27. 10. 2021.
  85. ^ van Wilgenburg, Wladimir (21. 10. 2021). "Catalan parliament recognizes administration in northeast Syria". Kurdistan24 (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 21. 10. 2021. Pristupljeno 27. 10. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  86. ^ Shahvisi, Arianne (2018). "Beyond Orientalism: Exploring the Distinctive Feminism of democratic confederalism in Rojava". Geopolitics. 26 (4): 1–25. doi:10.1080/14650045.2018.1554564.
  87. ^ "German MP Jelpke: Rojava needs help against Corona pandemic". ANF News.
  88. ^ Şimşek, Bahar; Jongerden, Joost (29. 10. 2018). "Gender Revolution in Rojava: The Voices beyond Tabloid Geopolitics". Geopolitics. 26 (4): 1023–1045. doi:10.1080/14650045.2018.1531283.
  89. ^ Burç, Rosa (22. 5. 2020). "Non-territorial autonomy and gender equality: The case of the Autonomous Administration of North and East Syria - Rojava" (PDF). Philosophy and Society. 31 (3): 277–448. doi:10.2298/FID2003319B.
  90. ^ Schmidinger, Thomas (2019). The Battle for the Mountain of the Kurds. Prevod: Schiffmann, Thomas. Oakland, CA: PM Press, Kairos. str. 12. ISBN 978-1-62963-651-1. Afrin was the home to the largest Ezidi minority in Syria.
  91. ^ "Syria Kurds challenging traditions, promote civil marriage". ARA News. 20. 2. 2016. Arhivirano s originala, 22. 2. 2016. Pristupljeno 23. 8. 2016.
  92. ^ "PYD leader: SDF operation for Raqqa countryside in progress, Syria can only be secular". ARA News. 28. 5. 2016. Arhivirano s originala, 1. 10. 2016. Pristupljeno 8. 10. 2016.
  93. ^ Ross, Carne (30. 9. 2015). "The Kurds' Democratic Experiment". The New York Times. Pristupljeno 20. 5. 2016.
  94. ^ In der Maur, Renée; Staal, Jonas (2015). "Introduction". Stateless Democracy (PDF). Utrecht: BAK. str. 19. ISBN 978-90-77288-22-1. Arhivirano s originala (PDF), 25. 10. 2016. Pristupljeno 19. 4. 2016.
  95. ^ Jongerden, Joost (6. 12. 2012). "Rethinking Politics and Democracy in the Middle East" (PDF). Ekurd.net. Arhivirano s originala (PDF), 15. 3. 2016. Pristupljeno 9. 10. 2016.
  96. ^ "ANALYSIS: 'This is a new Syria, not a new Kurdistan'". MiddleEastEye. 21. 3. 2016. Arhivirano s originala, 22. 9. 2018. Pristupljeno 25. 5. 2016.
  97. ^ "SDF Agrees to Sochi Deal for Northern Syria". The Syrian Observer. 28. 10. 2019. Arhivirano s originala, 5. 11. 2019. Pristupljeno 28. 10. 2019."SDF Agrees to Sochi Deal for Northern Syria".
  98. ^ [1][mrtav link]
  99. ^ Küçük, Bülent; Özselçuk, Ceren (1. 1. 2016). "The Rojava Experience: Possibilities and Challenges of Building a Democratic Life". South Atlantic Quarterly. 115 (1): 184–196. doi:10.1215/00382876-3425013.
  100. ^ [2][mrtav link]
  101. ^ Shahvisi, Arianne (2018). "Beyond Orientalism: Exploring the Distinctive Feminism of democratic confederalism in Rojava". Geopolitics. 26 (4): 1–25. doi:10.1080/14650045.2018.1554564.Shahvisi, Arianne (2018).
  102. ^ Gerber, Damian; Brincat, Shannon (2018). "When Öcalan met Bookchin: The Kurdish Freedom Movement and the Political Theory of Democratic Confederalism". Geopolitics. 26 (4): 1–25. doi:10.1080/14650045.2018.1508016.
  103. ^ "NATION-BUILDING IN ROJAVA: PARTICIPATORY DEMOCRACY AMIDST THE SYRIAN CIVL WAR" (PDF). Imemo.ru. Pristupljeno 4. 12. 2021.
  104. ^ "RUPTURES AND RIPPLE EFFECTS IN THE MIDDLE EAST AND BEYOND" (PDF). Repository.bilkent.edu.tr. Pristupljeno 4. 12. 2021.
  105. ^ "Report: Syrian army to enter SDF-held Kobani, Manbij". Reuters. 14. 10. 2019. Pristupljeno 1. 11. 2019.
  106. ^ "Syrian army to deploy along Turkish border in deal with Kurdish-led forces". Reuters. 14. 10. 2019. Pristupljeno 1. 11. 2019.
  107. ^ "Syrian army moves to confront Turkish forces as US withdraws". Times of Israel. 14. 10. 2019. Pristupljeno 1. 11. 2019.
  108. ^ "Syrian Kurds accuse Turkey of violations, Russia says peace plan on track". Reuters. 24. 10. 2019. Arhivirano s originala, 24. 10. 2019. Pristupljeno 1. 11. 2019.
  109. ^ Is This the End of Rojava?
  110. ^ We stand in solidarity with Rojava, an example to the world.
  111. ^ Statement regarding Syrian Democratic Forces security operation in al-Hol camp, 18 Sept. 2022 U.S. Army Central Command Communication Integration official statement.
  112. ^ The Syrian National Army: The Turkish Proxy Militias of Northern Syria Arhivirano 21. 7. 2022. na Wayback Machine, 21 July 2022, Rojava official website.
  113. ^ "Turkey planned Syria military operation after Russia withdrawal, sources reveal". Middle East Monitor (jezik: engleski). 5. 6. 2022. Pristupljeno 8. 6. 2022.
  114. ^ "Syria: US-backed SDF 'open' to working with Syrian troops to fight off Turkey invasion". Middle East Eye (jezik: engleski). Pristupljeno 8. 6. 2022.
  115. ^ Agencies (7. 6. 2022). "Russian, regime forces boosted after Turkey signals Syria operation". Daily Sabah (jezik: engleski). Pristupljeno 8. 6. 2022.
  116. ^ "President Erdoğan reiterates determination for Syria operation - Türkiye News". Hürriyet Daily News (jezik: engleski). Pristupljeno 9. 8. 2022.
  117. ^ Russia-backed Syria constitution talks begin in Geneva, Patrick Wintour, Wed 30 Oct 2019.
  118. ^ a b c Sabah, Daily (10. 12. 2019). "Regime continues to violate Sochi deal amid diplomatic efforts for political solution in Syria". Daily Sabah (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2022.
  119. ^ "Syrian Kurds criticise UN envoy over new committee". www.aljazeera.com. Arhivirano s originala, 30. 10. 2019. Pristupljeno 30. 10. 2019.
  120. ^ "Turkey vetoed inclusion of Syrian Kurds in constitutional committee – official". Ahval (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 10. 2019. Pristupljeno 30. 10. 2019.
  121. ^ "Syria's Kurds protest exclusion from constitutional committee" (jezik: engleski). France 24. 2. 10. 2019. Arhivirano s originala, 30. 10. 2019. Pristupljeno 30. 10. 2019.
  122. ^ "Sanctions On Damascus And Tehran Have Led To Serious Fuel Shortages In Syria". Arhivirano s originala, 14. 4. 2019. Pristupljeno 14. 4. 2019.
  123. ^ "Report: Over 120 churches damaged war in Syria since 2011". www.citynews1130.com. Arhivirano s originala, 21. 9. 2019. Pristupljeno 10. 9. 2019.
  124. ^ "Syrians will reconstruct country after war themselves, Assad says". Tass. Arhivirano s originala, 27. 6. 2018. Pristupljeno 2. 7. 2018.
  125. ^ Pike, John. "Iran will remain on Syria side in post-war reconstruction: VP". globalsecurity.org. Arhivirano s originala, 25. 6. 2018. Pristupljeno 2. 7. 2018.
  126. ^ "Iran strikes initial deal to rebuild Syrian power grid". Reuters. 2. 11. 2019. Arhivirano s originala, 2. 11. 2019. Pristupljeno 2. 11. 2019.
  127. ^ Sayigh, Yezid. "Reconstructing Syria: The need to break the mould". Al Jazeera. Arhivirano s originala, 25. 6. 2018. Pristupljeno 2. 7. 2018.
  128. ^ ""Upon land soaked with the blood": on the architects planning the reconstruction of Syria – CityMetric". www.citymetric.com. Arhivirano s originala, 15. 12. 2018. Pristupljeno 20. 12. 2018.
  129. ^ Russia to modernize Syria port, build railway across Syria to Persian Gulf.
  130. ^ "UPDATE 1-Russia to invest $500 mln in Syrian port, build grain hub -Interfax - Reuters". Reuters. 18. 12. 2019. Arhivirano s originala, 18. 12. 2019. Pristupljeno 10. 1. 2020.
  131. ^ "5 Russian-Syrian Projects Announced This Week - The Moscow Times". 18. 12. 2019. Arhivirano s originala, 18. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.
  132. ^ "Syria hands oil exploration contracts to two Russian firms - Oil & Gas 360". 18. 12. 2019. Arhivirano s originala, 18. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.
  133. ^ Ensor, Josie (17. 12. 2019). "Syria in 'serious dialogue' with China about joining Belt and Road initiative, says Assad". The Telegraph. Arhivirano s originala, 17. 12. 2019. Pristupljeno 15. 1. 2020.
  134. ^ "Syria Reaches Out To Join China's Belt & Road Initiative, December 17, 2019Posted bySilk Road Briefing". 17. 12. 2019. Arhivirano s originala, 18. 12. 2019. Pristupljeno 18. 12. 2019.
  135. ^ "Syria, China sign MoU in framework of Silk Road Economic Belt Initiative". 12. 1. 2022. Pristupljeno 15. 1. 2022.
  136. ^ "Syrian intelligence officer is convicted of crimes against humanity, gets life in prison in landmark German trial". The Washington Post. 14. 1. 2022.
  137. ^ "How an Alleged Syrian Intelligence Officer was Put on Trial in Germany". 14. 1. 2022.

Literatura

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Građanski_rat_u_Siriji&oldid=3651229"