Usora (oblast)

Usora je naziv za srednjovjekovnu političko-teritorijalnu jedinicu koja je egzistirala oko dva i po vijeka kao dio bosanske banovine i kraljevine.

Nalazila se između Donjih krajeva na zapadu, Gornje Bosne na jugu i oblast Slavonije na sjeveru. Istočna granica jedno vrijeme bila je oblast Soli, u porječju rijeke Spreče. Sredinom XIV vijeka dolazi do integracije Usore i Soli, pa obuhvataju i srednje Podrinje sa slivom Drinjače.

Kao župski gradovi u njoj su nastali: Maglaj u dolini Bosne, Srebrenik u dolini Tinje, te Stari grad Zvornik i Tvrđava Teočak.

Historija

Župe u Usori

Oblast je sačinjavalo nekoliko župa. Prva župa, nepoznatog imena (možda Maglaj), je nastala u ranijem srednjem vijeku, na području Maglaja, Žepče i Zavidovića.

Druga je župa Usora, na području Doboja, Teslića i Tešnja.

Treća župa je Nenavište na današnjem području Modriče, Gradačca, Orašja, Bosanskog Šamca i Odžaka.

Četvrta župa Koraj je istočno od Nenavišta, na sjeveru do Save, istočno do Semberije sa Bijeljinom i južno do župe Soli.

Peta župa nosila je naziv Bijeljina. U njoj je utvrđeni grad Teočak.

Šesta župa, u kasnijem vremenu, prostirala se na prostoru današnjeg Zvornika.

Usora kao banovina

Nakon Ninoslavove smrti za bosansku bansku vlast bore se njegovi mnogobrojni rođaci i potomci. Borbe svršavaju, 1254. g. kad je Bela IV bosansku banovinu razdvoji na dvije polovine: Usoru i Soli odvaja od Srednje ili prave Bosne i Donjih Krajeva. U Bosni i Donjim krajevima ostaju domaći banovi, potomci bana Kulina i Ninoslava, a u Usori i Solima postavlja ugarski vladar većinom ugarske velikaše, koji su mu pouzdaniji bili od bosanske vlastele.

Uz ovu banovinu Bela je organizirao i banovinu Mačvu (između Drine, Save, Dunava i Morave). Od Mačve, Usore i Soli stvorio je posebnu vojvodinu koju je povjerio kćerki Agnezi i njezinim sinovom. Ali, uz vojvodinu. ostaju ipak mačvanski i usorski banat odnosno banovi. Vojvodsku i banovske časti dijelili su na ugarskom dvoru mnogobrojnim ličnostima: Elizabeta, kraljica majka« (ona je majka Ladislavova), Dragutin Nemanjić, (bivši srpski kralj i Ladislavov šurjak), koji je držao i Beograd, Braničevo i Srem kojima je vladao od 1282. do 1314. g.

Od bana Stjepana II Kotromanića i prema prvoj sačuvanoj Stjepanovoj ispravi iz 1322. on nosi ove vladarske naslove: Az sveti Grgur, a zovom ban Stepan, sin gospodina bana Stepana, po milosti božiei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Hlmske zemle gospodin i brat moi knez Vladislav.

Tvrtko I, koji je sam banovao u Bosni nakon smrti oca Vladislava 1354, morao je ustupiti Usoru mlađem bratu Vuku. Bez Tvrtkova dopuštenja, Vuk odlazi u Usoru i Soli sa sebi vjernim velikašima, da u tim zemljama preuzme bansku vlast. Tako je jedinstvo bosanskih zemalja, koje je Stjepan II tako ljubomorno čuvao, u trenutku razbijeno, Bosna ima sada dva bana. Majka Jelena je najviše pridonijela ovom bratskom razdoru.

Sam Ludovik I, kralj Ugarske je 1363. godine vodio jednu vojsku protiv Bosne i bio poražen kod Sokolgrada. Istovremeno su drugu vojsku vodili palatin Nikola Kont i ostrogonski nadbiskup Nikola. Vojska je prodrla u Usoru sve do Srebrnika, ali kao ni kraljevska vojska, nije mogla zauzeti utvrdu pa se vratila neobavljena posla izgubivši mnogo vojnika. Tada je izgubljen i veliki kraljev pečat ili, tačnije, on je ukraden. Ukrali su ga dvorjanici nadbiskupa Nikole koji je bio i kraljev kancelar.

U toku 1370. dolazi do konačnog pomirenja među braćom. Vuk je zadržao prilično velika prava i dobio je usorski banat koji mu je odavno obećao ugarski kralj. S banatom i svoj dvor odnosno svoje banske činovnike itd.,

Nakon 1463. prekinut je kontinuitet Usorske autarnosti, iako je tada najveći dio njene teritorije ostao izvan turske države. Od vlastelinskih porodica, iz Usore potiču Tihoradići, Zlatonosovići, a iz Podrinja, Trebotići-Dinjičići, Stančići.

Literatura

• Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
• Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
• Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
• Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda