Wikipedia

Pakleni šund

Pakleni šund (engleski: Pulp Fiction) američki je film Quentina Tarantina iz 1994. za koji je napisao i scenario, zajedno s Rogerom Avaryjem. Poznat je po nelinearnoj radnji, eklektičnom dijalogu, ironičnoj mješavini humora i nasilja i referenci iz filma i popularne kulture. Nominiran je za sedam Oscara, uključujući najbolji film; Tarantino i Avery osvojili su nagradu za najbolji originalni scenario. Na Filmskom festivalu u Cannesu nagrađen je Zlatnom palmom. Veliki komercijalni uspjeh revitalizirao je karijeru glavnog glumca, Johna Travolte, koji je bio nominiran za Oscara, kao i Samuel L. Jackson i Uma Thurman.

Pakleni šund
RežiserQuentin Tarantino
ProducentLawrence Bender
Scenarist(i)Quentin Tarantino
Priča:
Roger Avary
Quentin Tarantino
UlogeJohn Travolta
Samuel L. Jackson
Uma Thurman
Bruce Willis
Harvey Keitel
Tim Roth
Amanda Plummer
Maria de Medeiros
Ving Rhames
Eric Stoltz
Rosanna Arquette
Christopher Walken
Žanrkriminalistički film
KinematografijaAndrzej Sekuła
MontažaSally Menke
Produkcija
  • A Band Apart
  • Jersey Films
  • Miramax Izmijeni na Wikipodacima
DistributerMiramax Films
Premijeramaj 1994. (Cannes);
14. oktobar 1994 (SAD)[1]
Trajanje154 minute
ZemljaSAD
Jezikengleski
Budžet8.500.000 $
Zarada213.928.762 $

Naslov filma odnosi se na šund časopise i tvrdo kuhane kriminalističke romane iz sredine 20. stoljeća, poznate po slikovitim opisima nasilja i ispraznim dijalozima. Radnja je, kao i u drugim Tarantinovim djelima, nelinearna. Kritičari su film zbog njegove samoreflektivnosti i nekonvencionalne strukture nazvali prvim primjerom postmodernog filma. Pakleni šund poslužio je kao inspiracija za mnoge kasnije filmove koji su preuzeli mnoge elemente njegova stila. Priroda njegove produkcije, marketinga i distribucije i naknadne profitabilnosti snažno su utjecali na područje nezavisne kinematografije. Film je 2013. godine izabran na čuvanje u Nacionalnom filmskom registru u Kongresnoj biblioteci kao "kulturno, historijski i estetski značajan".[2]

Pregled

uredi

Režiran na vrlo stiliziran način, uključujući mnoge filmske reference, Pakleni šund spaja priče o mafijašima, marginalcima, sitnim lopovima i misterioznoj aktovci u Los Angelesu. Dobar dio vremena posvećen je dijalozima i monolozima, koji otkrivaju smisao za humor pojedinih likova i njihove poglede na život. Iako ga neki kritičari smatraju crnom komedijom[3], film je često etiketiran i kao neo-noir.[4] Kritičar Geoffrey O'Brien tvrdi drugo:

Stare noir strasti, melanholija i operne scene smrti daleko su od onoga što je Tarantino dočarao. Niti neo-noir niti parodija noira, Pakleni šund je više turneja kroz paklenski tematski park ukrašen kulturnim ruševinama, Buddyjem Hollyjem i Mamie Van Doren, Rogerom Cormanom i Shogun Assassin, muzikom s non-stop stanica za koje sva desetljeća od pedesetih egzistiraju istodobno.[5]

Nicholas Christopher ga slično naziva više gangsterskim podzemljem nego neo-noirom'.[6] Foster Hirsch kaže da ga njegov

...lepršavi fantastični krajolik" karakterizira više nego ijedan žanr: smješten "u svijet koji može postojati samo u filmovima", Pakleni šund je "sočni užitak, prekrasno pripremljena brza hrana za sineaste.[7]

Film je strukturiran od tri različite, ali povezane priče: mafijaški plaćeni ubica Vincent Vega glavni je junak prve priče, bokser Butch Coolidge druge, a Vincentov kolega, plaćeni ubica Jules Winnfield, glavni je junak treće priče.[8] Iako se svaka od priča fokusira na drugu seriju incidenata, one su povezane te se podudaraju na različite načine. Film počinje s Pumpkin i Honey Bunny, koji pljačkaju restoran, zatim se nastavlja pričom o Vincentu, Julesu, Butchu i nekoliko važnijih likova, uključujući mafijaškog šefa Marsellusa Wallacea, njegovu suprugu Miu i Winstona Wolfa, čovjeka iz podzemlja zaduženog za rješavanje problema. Na kraju se priča vraća ondje odakle je krenula, u restoran: Vincent i Jules, koji su svratili na ručak, nađu se usred pljačke. Ukupno postoji 7 narativnih sekvenci - trima glavnim pričama prethode naslovi na crnom ekranu:

  1. Prolog - Restoran (1)
  2. Uvod u Vincent Vega i supruga Marsellusa Wallacea
  3. Vincent Vega i žena Marsellusa Wallacea
  4. Uvod u Zlatni sat [a) prisjećanje, b) sadašnjost]
  5. Zlatni sat
  6. "Situacija s Bonnie"
  7. Epilog - Restoran (2)

Kad bi se 7 sekvenci poredalo hronološki, išle bi ovim redoslijedom: 4a, 2, 6, 1, 7, 4b, 5. Sekvence 1 i 7 i 2 i 6 djelomično se preklapaju te su prezentirane iz različitih pogleda. Narativni redoslijed, sa svim svojim zaobilaženjima, zapravo je kružan, budući da se posljednja scena preklapa s prvom. Govoreći o filmu, Tarantino kaže:

Super stvar je ta da se lomljenjem linearne strukture, kad gledam film s publikom, lomi i stanje publike. To je kao ono: 'Moram vidjeti ovo... Moram obratiti pažnju'. Gotovo možete osjetiti kako se svi pomiču u svojim sjedalima. Zapravo je zabavno gledati publiku kako na neki način lovi film.[9]

Radnja

uredi

Prolog

Pumpkin (Tim Roth) i Honey Bunny (Ammanda Plummer) doručkuju u restoranu. Odlučuju ga opljačkati shvativši da bi mogli izvući novac ne samo iz blagajne nego i od mušterija, kao što su to učinili tokom njihove posljednje pljačke. Nekoliko trenutaka poslije počinju prepad, scena nestaje i počinje uvodna špica.

Uvod u Vincent Vega i supruga Marsellusa Wallacea

Dok Jules Winnfield (Samuel L. Jackson) vozi, Vincent Vega (John Travolta), nabijajući sačmaricu, priča o svojim iskustvima u Evropi, iz koje se upravo vratio - o hašiš-baru u Amsterdamu, francuskom McDonald'su i njegovom burgeru sa sirom ("Royale sa sirom"). Dvojac odjeven u odijela na putu je da uzmu aktovku od Bretta (Frank Whaley), koji se ogriješio kod njihova šefa, gangstera Marsellusa Wallacea. Jules kaže Vincentu kako je Marsellus bacio nekoga s četvrtog sprata jer je njegvoj ženi izmasirao stopala. Vincent odvraća da ga je Marsellus zamolio da prati njegovu suprugu dok je izvan grada. Nakon šaljivog, filozofskog podbadanja, vraćaju se svojim pravim ulogama i ubijaju Bretta na dramatičan način nakon što Jules izrecitira zlokobno "biblijsko" proročanstvo.

"Vincent Vega i supruga Marsellusa Wallacea"

uredi
 
"Čuvena scena plesa"[10]; Vincent Vega i Mia Wallace plešu tvist u klubu Jack Rabbit Slim's.

U gotovo praznom koktel-baru, vremešni bokser za nagrade Butch Coolidge (Bruce Willis) prihvaća veliku sumu novca od Marsellusa (Ving Rhames), dogovorivši se da će pasti u 5. rundi sljedećeg meča. Butch i Vincent kratko se susreću dok Vincent i Jules - sada neobjašnjivo odjeveni u majice i šorceve - dolaze u Marsellusov klub kako bi dostavili aktovku. Sljedećeg dana Vincent svraća kod Lancea (Eric Stoltz) i Jody (Rosanna Arquette) kako bi kupio malo visokokvalitetnog heroina. Nafiksavši se prije susreta s Miom Wallace (Uma Thurman), izvodi je van. Odlaze u Jack Rabbit Slim's, dopadljivi restoran tematski uređen u stilu pedesetih u kojem su službenici prerušeni u neke pop-ikone tog desetljeća. Mia se prisjeća svog glumačkog iskustva u propalom televizijskom pilotu "Fox Force Five".

Nakon učestvovanja u tvist takmičenju, vraćaju se u kuću Wallaceovih s trofejem. Dok Vincent u kupaonici sam sebe uvjerava da se ne spetlja sa šefovom ženom, Mia pronalazi Vincentov heroin u džepu negova sakoa. Zamijenivši ga s kokainom, ušmrče ga i predozira se. Vincent je pronalazi i prestrašen odjuri u Lanceovu kuću po pomoć. Ubrizgavaju injekciju adrenalina u njeno srce, oživjevši je. Prije nego se par rastaje, Mia i Vincent dogovaraju se da ne govore Marsellusu o incidentu, bojeći se onoga što bi im mogao učiniti.

Uvod u "Zlatni sat"

Mladi Butch (Chandler Lindauer) gleda televiziju, a tada u sobu ulazi vijetnamski veteran, kapetan Koons (Christopher Walken). Koons objašnjava da mu je donio zlatni sat, koji se prenosio generacijama među muškim Coolidgeima, još od Prvog svjetskog rata. Butchev otac umro je u logoru za ratne zarobljenike, a na njegovu posljednju želju Koons je sakrio sat u svoj rektum i čuvao ga dvije godine kako bi ga donio Butchu. Zazvoni zvono, preplašivši odraslog Butcha iz njegova sanjarenja. On je u bokserskim bojama i vrijeme je za borbu za koju je plaćen da padne.

"Zlatni sat"

uredi

Butch bježi iz arene nakon pobjede u borbi. Pobjegavši taksijem, od svoje vozačice opsjednute smrću, Esmarelde Villalobos (Angela Jones), saznaje da je ubio svog protivnika. Butch je prevario Marsellusa, opkladivši se svojom plaćom na sebe na vrlo povoljan koeficijent. Sljedećeg jutra u motelu, gdje leže, Butch otkriva da je njegova djevojka, Fabienne (Maria de Medeiros), zaboravila spakirati nezamjenjivi sat. Vraća se u svoj stan kako bi ga pokupio, iako ga gotovo sigurno traže Marsellusovi ljudi. Butch brzo pronalazi sat, ali misleći da je sam, zastaje kako bi ispekao tost. Tada na kuhinjskom stolu opaža automatski pištolj. Začuvši puštanje vode u zahodu, Butch uzima pištolj i ubija Vincenta Vegu koji izlazi iz kupaonice.

Vozeći se iz stana, Butch slučajno nalijeće na Marsellusa. Udara ga autom, ali sudara se s drugim autom. Počinje potjera pješke, a dvojica muškaraca završavaju u zalagaonici. Butch podiže pištolj kako bi ubio Marsellusa, ali tada ih vlasnik zalagaonice, Maynard (Duane Whitaker), zarobljava pod prijetnjom puškom. Maynard i njegov ortak Zed (Peter Green) odvode Marsellusa u stražnju sobu i siluju ga, ostavljajući zamaskiranog čovjeka da nadgleda Butcha. Butch se oslobađa i nokautira ovoga. Namjerava pobjeći, ali ipak odlučuje spasiti Marsellusa. Dok Zed siluje Marsellusa, Butch mačem ubija Maynarda. Marsellus uzima Maynardovu sačmaricu i pogađa Zeda u prepone. Kaže Butchu da su kvit ako ne spominje silovanje i ako zauvijek napusti Los Angeles. Butch pristaje, odlazeći iz grada na Zedovom chopperu s Fabienne.

"Situacija s Bonnie"

uredi

Priča se vraća na Vincenta i Julesa u Brettovom stanu. Nakon što su ga ubili, drugi muškarac (Alexis Arquette, brat Rosanne Arquette) izlazi iz kupaonice i počne divljački pucati na njih, promašivši svaki put zaprepaštene Julesa i Vincenta koji ne uspijevaju ni uzvratiti vatru. Jules ustvrdi da je to čudo i Božiji signal njemu da se penzionira kao plaćeni ubica, iako se Vincent ne slaže. Odlaze s jednim od Brettovih saradnika, Marvinom (Phil LaMarr), njihovim doušnikom. Vincent upita Marvina za mišljenje o "čudu" i slučajno ga ustrijeli u glavu dok je neoprezno mahao pištoljem.

Prisiljen skloniti svoj krvavi automobil s ceste, Jules nazove svog prijatelja Jimmyja (Tarantino). Jimmyjeva žena, Bonnie, ubrzo dolazi s posla, a on je zabrinut da ih ona ne zatekne. Na Julesov zahtjev, Marsellus zatraži pomoć od Winstona Wolfa (Harvey Keitel). Wolf uzima stvari u svoje ruke, naređujući Julesu i Vincentu da očiste auto, sakriju tijelo u prtljažnik, riješe se svoje krvave odjeće i presvuku se u majice i šorceve koje im daje Jimmy. Osim toga, plaća Jimmyju za njegove plahte koje će poslužiti da se sakriju krvava sjedala dok se voze na odlagalište otpada, gdje radi Wolfova djevojka Raquel (Julia Sweeney). Wolf i Raquel odlaze na doručak, a Jules i Vincent odlučuju učiniti isto.

Epilog

Jules i Vincent jedu, a razgovor se vraća na Julesovu odluku da se penzionira. U kratkom presjeku vidimo "Pumpkina" i "Honey Bunny" malo prije nego što odlučuju opljačkati restoran (iz prve scene filma). Dok je Vincent u zahodu, počinje prepad. "Pumpkin" zahtijeva sve dragocjenosti, uključujući Julesovu misterioznu aktovku. Jules iznenađuje "Pumpkina", držeći ga na nišanu. "Honey Bunny", histerična, poteže pištolj na Julesa. Vincent izlazi iz zahoda s pištoljem uperenim u nju. Nastaje tzv. meksički obračun. Jules objašnjava svoju ambivalentnost prema svom kriminalnom životu, a kao svoj prvi čin iskupljenja nagovara dvoje pljačkaša da odnesu novac koji su pokupili i odu, zaključivši mudro kako su pošteđeni, ostavivši aktovku koja će biti vraćena svom vlasniku.

Razvoj i produkcija

uredi

Pisanje scenarija

uredi

Prvi element onoga što će postati scenario Paklenog šunda napisao je Roger Avary u jesen 1990:

"Tarantino i Avary odlučili su napisati kratki film povodeći se za teorijom kako će ga biti lakše snimiti od dugometražnog. Ali ubrzo su shvatili da niko ne producira kratke filmove, pa je film postao trilogija, od čega je jedan dio napisao Tarantino, jedan Avary, a jedan treći režiser koji ga nikad nije materijalizirao. Svaki je na kraju proširio svoj dio u dugometražni scenario..."[11]

Prvobitna inspiracija bio je trodijelni horor, antologijski film Black Sabbath (1963) italijanskog režisera Marija Bave. Tarantinov i Avaryjev projekt privremeno je nazvan "Crna maska", po kriminalističkom šund časopisu.[12] Tarantinov scenario produciran je kao Reservoir Dogs, njegov režiserski debi; Avaryjev, nazvan "Pandemonium Reigns", stvorit će temelje za dio filma nazvan "Zlatni sat".[13]

Nakon što je završio rad na Reservoir Dogs, Tarantino se vratio ideji filma trilogije: "Imam zamisao o onome što rade romanopisci, ali ne i filmaši: ispričati tri odvojene priče, u kojima likovi ulaze i izlaze iz jedne u drugu."[14] Tarantino objašnjava da je ideja "bila predstaviti najotrcanije priče koje ste ikad vidjeli kao kriminalističke... Znate, 'Vincent Vega i žena Marsellusa Wallacea' - najotrcanija priča... Frajer mora izići sa šefovom ženom i ne pipnuti je. Znate, vidjeli ste priču zilion puta."[8] "Koristim stare oblike pripovijedanja i onda ih namjerno iskrivim", kaže. "Dio trika jeste uzeti ove filmske likove, ove žanrovske likove i ove žanrovske situacije i prilagoditi ih nekim pravilima stvarnog života i vidjeti kako se raspliću."[15] U makar jednom slučaju, boksera Butcha Coolidgea, Tarantino je imao na umu određeni lik iz klasične holivudske krimi-priče: ""Htio sam da bude kao Ralph Meeker kao Mike Hammer u Aldrichevom Poljupcu smrti. Htio sam da bude siledžija i nagao."[16]

Tarantino je na scenariju Paklenog šunda počeo raditi u Amsterdamu u martu 1992.[17] Tamo mu se pridružio Avary, koji je projektu pridonio pričom "Pandemonium Reigns" i učestvovao u njenom prepravljanju, kao i u razvoju novih priča koje će se spojiti s njom.[13] Dvije scene koje je originalno napisao Avary za scenario Prave romanse, eksluzivno pripisan Tarantinu, ubačene su u uvod "Situacije s Bonnie".[18] Ideja o kriminalnom "čistaču", koji će postati središnji dio epizode, inspirirana je kratkim filmom, Curdled, koji je Tarantino vidio na filmskom festivalu. Angažirao je glavnu glumicu, Angelu Jones, za Pakleni šund i kasnije podupro dugometražnu verziju Curdled.[19] Scenario je uključivao dva komercijalna brenda koji će se kasnije često pojavljivati u Tarantinovim filmovima: hamburgeri Big Kahuna i cigarete Red Apple.[20] Dok je radio na scenariju, Tarantino je pratio Reservoir Dogs po raznim evropskim filmskim festivalima. Objavljen u SAD-u u oktobru 1992, film je bio kritički i komercijalni uspjeh. U januaru 1993. bio je dovršen Pakleni šund.[21]

Finansiranje

uredi

Tarantino i njegov producent, Lawrence Bender, odnijeli su scenarij u Jersey Films, produkcijsku kuću koju vode Danny DeVito, Michael Shamberg i Stacey Sher. Prije nego što su i pogledali Reservoir Dogs, Jersey je pokušao potpisati s Tarantinom za njegov sljedeći projekt.[22] Na kraju je potpisan ugovor vrijedan oko milion dolara; Jersey je dobio udio u projektu i pravo da proda scenarij studiju.[23] Scenario je prodan studiju Columbia TriStar, koji je platio Tarantinu za pravo da uzme u obzir njihovu ponudu.[24] U februaru se Pakleni šund pojavio u časopisu Variety na popisu filmova u pretprodukciji u TriStaru.[25] U junu je, međutim, studio odbio projekt.[24] Prema direktoru studija, šefu TriStara, Mikeu Medavoyu, učinio se "preblesavim".[26] Bilo je glasina da studio ne želi poduprijeti film koji uključuje ovisnika o heroinu; bilo je i indikacija da je studio jednostavno vidio projekt kao previše niskobudžetan za njhov zvjezdani imidž.[27] Bender je scenarij odnio u Miramax, bivši neovisni studio kojeg je nedavno preuzeo Disney. Harvey Weinstein, supredsjedatelj Miramaxa, zajedno sa svojim bratom Bobom - odmah je ostao očaran scenariom i studio ga je preuzeo.[28] Pakleni šund, prvi Miramaxov projekt koji je dobio zeleno svjetlo nakon Disneyjeva preuzimanja, dobio je budžet od 8.5 miliona dolara.[29] Postao je prvi film koji je Miramax u potpunosti finansirao.[30] Benderov plan bio je smanjiti troškove kako bi mogao platiti svim glavnim glumcima isti iznos sedmično, bez obzira na njihov status u industriji.[31] Najveća zvijezda koja je angažirana bio je Bruce Willis. Iako se prije toga pojavio u nekoliko visokobudžetnih promašaja, ipak je privlačio veliku pažnju. Na snagu njegova imena Miramax je prikupio 11 miliona dolara za filmska prava u ostatku svijeta, osiguravši na taj način profitabilnost filma.[32]

Snimanje

uredi

Snimanje Paklenog šunda počelo je 20. 9. 1993.[33] Glavni igrači iza kamere prethodno su radili s Tarantinom na Reservoir Dogs - snimatelj Andrzej Sekuła, montažerka Sally Menke, scenograf David Wasco i dizajnerica kostima Betsy Heimann. Prema Tarantinu: "Imali smo 8 miliona dolara [sic]. Htio sam da izgleda kao film od 20-25 miliona. Htio sam da izgleda kao spektakl. To je spektakl u svakom pogledu - u inventivnosti, u ambiciji, u dužini, u dosegu, u svemu osim u cijeni."[34] Film je, kaže, sniman na "najnižoj filmskoj brzini (50 ASA). Razlog što smo koristili tu traku jeste taj što ne stvara gotovo nimalo zrnaca, slika je blistava. To je najbliža stvar koju smo imali Technicoloru pedesetih." Najveći dio budžeta - 150.000 dolara - otišao je na stvaranje seta Jack Rabbit Slim's.[35] Sagrađen je u skladištu u Culver Cityju, gdje mu je pridruženo još nekoliko setova, kao i nekoliko produkcijskih ureda.[36] Sekvenca u restoranu snimljena je u gradu Hawthorneu u Hawthorne Grillu, poznatom po svojoj googie arhitekturi.[37] Tarantino je za kostime inspiraciju našao kod francuskog režisera Jean-Pierrea Melvillea, koji je vjerovao da je odjeća koju nose njegovi likovi njihov simbolični oklop.[38] Tarantino je sebi dao skromnu ulogu kakvu je imao i u Reservoir Dogs. Jedan od njegovih pop-totema, pahuljice Fruit Brute, također se vratio iz prethodnog filma.[39] Snimanje je završeno 30. 11.[40] Prije premijere Paklenog šunda Tarantino je nagovorio Avaryja da prepusti svoj kredit za scenarij i uzme onaj za priču ("story by"), pa se potpis "Scenarist i režiser: Quentin Tarantino" mogao koristiti u marketingu i na ekranu.[41]

Glumci

uredi
  • John Travolta kao Vincent Vega: Tarantino je angažirao Travoltu za Pakleni šund samo zato što je Michael Madsen, koji je imao veću ulogu u Reservoir Dogs, odlučio nastupiti u Wyattu Earpu Kevina Costnera. Madsen je više od 10 godina žalio zbog te odluke.[42] Weinstein je u toj ulozi htio vidjeti Daniela Day-Lewisa.[43] Travolta se nagodio za honorar - izvori tvrde ili 100.000 ili 140.000 dolara - ali uspjeh filma i njegova nominacija za Oscara revitalizirali su mu karijeru.[44] Travolta je kasnije nastupio u nekoliko velikih hitova, kao što su Uhvatite maloga, u kojem je glumio sličan lik, i Čovjeku bez lica Johna Wooa.
  • Samuel L. Jackson kao Jules Winnfield: Tarantino je napisao ulogu Julesa imajući Jacksona u vidu, ali ju je glumac umalo izgubio nakon prve audicije - Jackson ju je shvatio kao puko čitanje, pa ga je zasjenio Paul Calderon. Weinstein je nagovorio Jacksona da ode na audiciju drugi put, a njegova izvedba posljednje scene u restoranu osvojila je Tarantina.[45] Lik Julesa u originalnom scenariju opisan je s ogromnom afro frizurom, ali Tarantino i Jackson dogovorili su se oko židovsko-kovrdžave perike koja se može vidjeti u filmu.[46] (Jedan kritičar je to shvatio kao "prešutnu komičnu izjavu o getoizaciji crnaca u filmovima".[47]) Jackson je zaradio nominaciju za Oscara za najboljeg sporednog glumca. Calderon se u filmu pojavljuje kao Paul, Marsellusova desna ruka.
  • Uma Thurman kao Mia Wallace: Miramax je za ulogu Mie htio Holly Hunter ili Meg Ryan. U izboru su se našle i Alfre Woodard i Meg Tilly, ali Tarantino je htio Thurmanovu nakon njihovog prvog sastanka.[41][48] Ona je dominirala na većini promotivnih materijala, pojavivši se na krevetu s cigaretom u ruci. Nominirana je za Oscara za najbolju sporednu glumicu, a uloga joj je donijela transfer na A-listu holivudskih glumica. Iskoristila je novostečenu slavu izabravši da ne snima nijedan visokobudžetni film sljedeće 3 godine.[49] Thurman će se kasnije pojaviti u glavnoj ulozi u Tarantinovim filmovima Kill Bill 1 i Kill Bill 2.
 
Willis je podsjetio Tarantina na jednog glumca iz 50-ih: ""Podsjeća me na Alda Raya u Tourneurovom Sumraku...Rekao sam mu: 'Pokušajmo s tim izgledom.'"[16] Njegov bokserski ogrtač, koji je dizajnirala Betsy Heimann, služi kao primjer Tarantinovog poimanja kostima kao simboličkog oklopa.[38]
  • Bruce Willis kao Butch Coolidge: Willis je bio velika zvijezda, ali većina njegovih nedavnih filmova bili su promašaji. Kao što je to opisao Peter Bart, uzeti ulogu u filmu sa skromnim budžetom "značilo je smanjiti svoj honorar i riskirati zvjezdani status, ali strategija se isplatila kraljevski: Pakleni šund ne samo da je donio Willisu novo poštovanje kao glumcu, nego mu je donijelo i nekoliko miliona zarade kao rezultat učestvovanja u isplati profita."[50] Willisova pojava i fizički izgled bili su presudni za Tarantinov interes da mu ponudi ulogu: "Bruce ima izgled glumca iz 50-ih. Ne mogu se sjetiti nijedne druge zvijezde koja izgleda tako."
  • Harvey Keitel kao Winston Wolf ili jednostavno Vuk: Uloga je napisana posebno za Keitela, koji je nastupio u Tarantinovom filmu Reservoir Dogs, a htio je posredovati i u produkciji. Po režiserovim riječima, "Harvey je bio moj omiljeni glumac od 16. godine."[51]
  • Tim Roth kao "Pumpkin" ili "Ringo": Roth je uz Keitela nastupio u Reservoir Dogs. Koristio je američki naglasak u ranijim filmovima, ali je u Paklenom šundu koristio svoj prirodni, onaj londonski. Iako je Tarantino ulogu napisao posebno za Rotha, šef TriStara Mike Medawoy preferirao je Johnnyja Deppa ili Christiana Slatera.[52]
  • Amanda Plummer kao Yolanda ili "Honey Bunny": Plummer je privukla mnogo pažnje iako se na ekranu pojavljuje jako kratko. Tarantino je ulogu napisao za Plummer i imao u vidu da se na filmu pojavi s Rothom. Roth je upoznao glumicu i režisera, rekavši Tarantinu: "Želim raditi s Amandom u jednom od tvojih filmova, ali mora imati stvarno velik pištolj".[53]
  • Maria de Medeiros kao Fabienne: Butchova djevojka. Tarantino je upoznao portugalsku glumicu dok je putovao s Reservoir Dogs po evropskim filmskim festivalima.[12] Prije toga je nastupila s Thurmanovom u filmu Henry i June (1990), glumeći Anaïs Nin.
  • Ving Rhames kao Marsellus Wallace: Prema Benderu, Rhames je odigrao "jednu od najboljih audicija koje sam ikad vidio."[48] Njegova hvaljena izvedba donijela mu je angažmane u visokobudžetnim filmovima, kao što su Nemoguća misija i Opasan let.
  • Eric Stoltz kao Lance: Vincentov diler. Courtney Love je kasnije izjavila da je Kurtu Cobainu originalno ponuđena uloga Lancea; da ju je prihvatio, Love bi glumila njegovu ženu.[54] Tarantino, međutim, poriče da se ikad susreo s Cobainom, a kamoli da mu je ponudio i ulogu.
  • Rosanna Arquette kao Jody: Lanceova žena. Pam Grier se prijavila za ulogu, ali Tarantino je mislio kako ne bi bilo vjerodostojno da Lance viče na nju.[55] Grier je kasnije dobila ulogu u Tarantinovom filmu Jackie Brown.
  • Christopher Walken kao kapetan Koons: Veteran Vijetnamskog rata. Walken je u maloj ulozi pružio nezaboravnu izvedbu. Pojavio se u još jednoj maloj, ali pamtljivoj ulozi u "sicilijanskoj sceni" u filmu Prava romansa godinu prije, za koji je scenario također napisao Tarantino.

Muzika

uredi

Za Pakleni šund nije komponiran poseban soundtrack nego je Tarantino umjesto toga iskoristio eklektični asortiman surf muzike, rock and rolla, soula i pop-pjesama. Obrada pjesme "Misirlou" Dicka Dalea otvara film. Tarantino je odabrao surf muziku kao osnovni muzički stil za film, ali ne, insistira on, zbog povezanosti sa surferskom kulturom: "Za mene to zvuči kao rock and roll, čak i Morriconeova muzika. Zvuči kao rock and roll špageti western muzika."[56] Neke od pjesama Tarantinu su predložili Chuck Kelley i Laura Lovelace, koji su potpisani kao muzički konsultanti. Lovelace se u filmu pojavljuje kao Laura, konobarica; reprizirala je ulogu u Jackie Brown.[57] Soundtrack album, Music from the Motion Picture Pulp Fiction, objavljen je zajedno s filmom 1994. Popeo se na 21. mjesto Billboardove top 200 liste.[58] Singl "Girl, You'll Be a Woman Soon", obrada pjesme Neila Diamonda u izvedbi grupe Urge Overkill, popeo se na 59. mjesto.[59]

Estella Tincknell usporedila je soundtrack s onim iz Forresta Gumpa, najuspješnijeg filma 1994, koji se također oslanja na period pop-muzike: "Verzija 'šezdesetih' koju je ponudio Pakleni šund... sigurno nije široko prepoznata kao kontrakultura iz Forresta Gumpa, ali je originalnija forma supkulture temeljene oko životnog stila - surfanja, druženja - koji je rezolutno apolitičan." Soundtrack je ključan, kaže, za uspjeh filma kod "mlađih, filmski obrazovanijih gledalaca".[60]

Prijem

uredi

Objavljivanje i box office

uredi

Pakleni šund premijerno je prikazan u maju 1994. na festivalu u Cannesu. Weinsteini su "osvojili plažu kao komandosi", dovevši cijelu filmsku postavu.[61] Film je prikazan u ponoć te je izazvao senzaciju.[62][63] Osvojio je Zlatnu palmu, glavnu festivalsku nagradu, proširivši tako zanimanje za film.[64] Prva američka recenzija filma objavljena je 23. maja u filmskom časopisu Variety. Todd McCarthy nazvao je Pakleni šund "spektakularnim zabavnim djelom popularne kulture... zapanjujućim, ogromnim uspjehom."[65] Od Cannesa nadalje Tarantino je stalno bio na putu, promovirajući film.[66] U sljedećih nekoliko mjeseci film je prikazivan po manjim evropskim festivalima: u Nottinghamu, Münchenu, Taormini, Locarnu, Norveškoj i San Sebastiánu.[67] Krajem septembra prikazan je na Njujorškom filmskom festivalu. Kad se ogromna igla zabila u srce lika Ume Thurman, jedan član publike se onesvijestio.[68] The New York Times objavio je svoju recenziju na sam dan premijere. Janet Maslin nazvala je film "trijumfalnim, pametno dizorijentiranim putovanjem kroz polusvijet koji izvire u potpunosti iz zrele imaginacije g. Tarantina, pejzaž opasnosti, šoka, smijeha i rezonantne boje.... Stvorio je djelo koje je tako duboko, pametno i originalno da ga stavlja u red najboljih američkih režisera."[63]

14. 10. 1994. Pakleni šund počeo se prikazivati u Americi. Kao što je opisao Peter Biskind, "Nije se počeo prikazivati u šačici kina kao što se to obično radi kod nezavisnih (indie) filmova; odmah se počeo prikazivati u 1.100 kina."[1] U očima nekih kulturnih kritičara, Reservoir Dogs je Tarantinu stvorio reputaciju slavljenja nasilja. Miramax se poigrao naslovom filma u svojoj marketinškoj kampanji: "Nećete znati činjenice dok ne vidite fikciju" glasio je jedan slogan.[69] Pakleni šund bio je najuspješniji film prvog vikenda prikazivanja, izguravši Specijalista sa Sylvesterom Stalloneom na 2. mjesto. Taj je film već bio u drugoj sedmici prikazivanja te je igrao u duplo više kina. S budžetom od 8.5 miliona dolara i s oko 10 miliona od troškova marketinga, Pakleni šund je u američkim kinima zaradio 107.93 miliona dolara, postavši tako prvi nezavisni film sa zaradom od preko 100 miliona dolara. U ostatku svijeta zaradio je oko 213 miliona.[70] Po zaradi u Americi bio je deseti najveći hit 1994, iako se prikazivao znatno manje od ostalih koji su ušli u top 20.[71] Film je odmah stekao kultni status, posebno zbog brojnih špekulacija o sadržaju dragocjene aktovke.[72] Kao što je to napisao MovieMaker, "film je bio ništa manje do nacionalni kulturni fenomen."[73] Ista stvar dogodila se i u inozemstvu: u Britaniji, gdje je premijerno prikazan sedmicu poslije američke premijere, film ne samo da je bio veliki uspjeh nego je u obliku knjige scenario postao najuspješniji proizvod u historiji britanskog izdavaštva, top 10 bestseler.[74]

Reakcija kritike

uredi

Reakcije glavnih američkih filmskih kritičara bile su povoljne. Roger Ebert iz Chicago Sun-Timesa opisuje ga kao "tako dobro napisan na naboran, fanzin način da želite trljati noseve od njega - noseve onih zombi scenarista koji idu na časove 'pisanja scenarija' gdje ih uče formulama za 'hit film'."[75] Richard Corliss iz Timea napisao je: "Toliko nadvisuje ostale filmove iz ove godine kao glavni gangster u predškolskom razredu. Izaziva holivudske filmove da budu toliko pametni ako žele postići tu razinu. Ako dobri režiseri prihvate Tarantinov indirektni izazov, kino bi opet moglo postati lijepo mjesto za život."[76] David Ansen napisao je za Newsweek: "Čudo Paklenog šunda Quentina Tarantina je to kako, iako komponiran od korištenih, pokvarenih dijelova, uspijeva zablistati kao nešto novo."[77] "Postanete opijeni njime", napisao je Owen Gleiberman iz Entertainment Weeklyja, "lijepo je ponovo otkriti kako film može biti ugodan. Nisam siguran da sam ikad sreo režisera koji je kombinirao disciplinu i kontrolu s neobuzdanom zabavom na način na koji to radi Tarantino."[47] "Imate poseban osjećaj kad gledate nešto tako senzacionalno živo", napisao je Peter Travers iz Rolling Stonea. "Pakleni šund je nedvojbeno sjajan."[78] Na Rotten Tomatoesu film ima ukupno 96% pozitivnih recenzija[79], a na Metacriticu 94%.[80]

The Los Angeles Times bio je jedan od nekoliko većih listova koji su objavili negativnu recenziju o filmu nakon prvog vikenda prikazivanja. Kenneth Turan je napisao: "Čini se da je scenarist-režiser lud za svojim efektima. Neki prizori, posebno onaj sa zarobljavanjem i homoseksualnim silovanjem, imaju neugodan osjećaj kreativnog očajništva nekog ko se boji gubitka svoje reputacije i otima se da bi povrijedio senzibilitete."[81] Neki koji su pisali kritike sljedećih nekoliko sedmica pridali su više pažnje oduševljenju kritike Paklenim šundom nego samom filmu. Iako nije hvalio film, Stanley Kauffman iz The New Republica mislio je da je "odvratan način na koji su kritičari trabunjali o filmu preko svih granica. Pakleni šund hrani, podupire kulturnu prljavštinu."[82] Odgovarajući na usporedbu između Tarantinovog filma i rada Jean-Luc Godarda, posebno njegovog prvog, najslavnijeg filma, Jonathan Rosenbaum iz Chicago Readera napisao je: "Činjenica da Pakleni šund dobija izaziva ekstravagantnije reakcije nego što je to Do posljednjeg daha ikad učinio govori vam dosta koji su kulturni obrasci plodniji - posebno oni koje već imamo i ne želimo proširivati."[83] Primijetivši da "nijedan film ne stiže s toliko klike", John Simon u National Reviewu bio je nedvosmislen: "Golicanje ne liječi ni šupljinu ni površnost."[84]

Debata o filmu proširila se i van kritičarskih stranica. Česta tema bilo je nasilje. U Washington Postu Donna Britt opisala je kako je bila sretna što nije vidjela Pakleni šund prošlog vikenda i tako izbjegla "rasprave o sceni u kojoj pištolj rasprskava nečiji mozak u autu".[85] Neki su komentatori prigovarali zbog česte upotrebe riječi "crnjo". U Chicago Tribuneu Todd Boyd je ustvrdio da često javljanje te riječi "ima sposobnost da naznači veliku razinu utučenosti bijelih muškaraca koji su kroz historiju koristili svoju percepciju crnačke muževnosti kao utjelovljenje coola."[86] U Britaniji, James Wood je, pišući za Guardian, započeo temu koja će se sve češće pojavljivati u kasnijim kritikama: "Tarantino predstavlja krajnji trijumf postmodernizma, a to je pražnjenje umjetničkog djela od bilo kakvog sadržaja, izbjegavajući tako da učini bilo šta osim da bespomoćno predstavlja naše agonije... Samo u ovom dobu scenarist talentiran kao Tarantino može stvoriti umjetnička djela tako prazna, potpuno pošteđena politike, metafizike ili interesa za moral".[87]

Sezona nagrada

uredi

Krajem godine Pakleni šund je proglašen filmom godine u izborima Nacionalnog društva filmskih kritičara, Nacionalnog odbora filmskih kritičara, Asocijacije filmskih kritičara Los Angelesa, Bostonskog društva filmskih kritičara, Društva teksaških filmskih kritičara, Jugoistočne organizacije filmskih kritičara i Kruga filmskih kritičara Kansas Cityja. Tarantino je proglašen režiserom godine u izboru svih organizacija, kao i u onima Njujorškog kruga filmskih kritičara i Asocijacije filmskih kritičara Chicaga. Scenario je osvojio više nagrada. Na dodjeli Zlatnih globusa Tarantino je proglašen jedinim dobitnikom priznanja za najboljeg scenarista, a nije spomenuo Avaryja u svom govoru zahvale.[88] U februaru 1995. film je zaradio 7 nominacija za Oscara - najbolji film, režiser, glumac (Travolta), sporedni glumac (Jackson), sporedna glumica (Thurman), originalni scenario i montaža. Na svečanosti mjesec dana poslije Tarantino i Avary proglašeni su zajedničkim dobitnicima Oscara za najbolji originalni scenario.[89] Buka oko filma i dalje je bila snažna: dobar dio martovskog izdanja časopisa Artforum bio je posvećen kritičkoj sekciji.[90] Na dodjeli nagrada BAFTA Tarantino i Avary podijelili su nagradu za najbolji originalni scenario, dok je Jackson dobio nagradu za najboljeg sporednog glumca.[91]

Utjecaj i reputacija

uredi

Pakleni šund brzo je postao jedan od najvažnijih filmova svoje ere. U posebnom izdanju Siskel & Ebert iz 1995, posvećenom Tarantinu, Gene Siskel ustvrdio je kako je Pakleni šund veliki izazov "okoštavanju američkih filmova s njihovim brutalnim formulama". Siskel kaže:

"Nasilna intenzivnost Paklenog šunda doziva u sjećanje druge filmove koji su smatrani klasicima u svoje vrijeme i još jesu - Hitchcockov Psiho (1960), Bonnie i Clyde (1967) Arthura Penna i Paklena naranča (1971) Stanleya Kubricka. Svaki od ovih filmova uzdrmao je umornu, naduvenu filmsku industriju i iskoristio svijet upadljivih marginalaca kako bi reflektirao koliko su zatupljeni postali drugi filmovi. I to će, predviđam, biti glavno priznanje Paklenom šundu. Kao i svi veliki filmovi, kritizira druge filmove.[92]

Ken Dancyger piše da njegov "imitativni i inovativni" stil - kao i njegov prethodnik, Reservoir Dogs - predstavlja

"novi fenomen, film čiji je stil stvoren iz konteksta filmskog, a ne stvarnog svijeta. Posljedice su dvojake - pretpostavka o velikom znanju na strani publike o formama kao što su gangsterski filmovi ili vesterni, horori ili pustolovni filmovi. I da parodija ili mijenjanje tog filma stvara novi oblik, različito iskustvo za publiku.[93]

U poznatom govoru od 31. maja 1995, republikanski predsjednički kandidat Bob Dole napao je američku zabavnu industriju za širenje "izopačenosti". Pakleni šund je ubrzo povezan s ovim optužbama zbog bezrazložnog nasilja. Dole zapravo nije spomenuo film; naveo je dva manje poznata filma temeljena na Tarantinovim scenarijima, Rođene ubice i Prava romansa.[94] U septembru 1996. Dole je optužio Pakleni šund - koji nije gledao - zbog promocije "romantičnosti heroina".[95]

Paula Rabinowitz izrazila je opći stav filmske industrije da je Pakleni šund "istodobno uskrsnuo Johna Travoltu i film noir".[96] Prema Peteru Biskindu, stvorio je "lude frajere s pištoljima".[97] Stilistički utjecaj filma ubrzo je postao očit. Manje od godinu dana nakon premijere filma, britanski kritičar Jon Ronson prisustvovao je prikazivanjima filmova na kraju semestra u Nacionalnoj školi filma i procijenio utjecaj: "Od pet studentskih filmova koje sam pogledao, četiri su uključivala nasilne obračune vatrenim oružjem sa soundtrackom ikonoklastičnih pop-hitova sedamdesetih, dva su završila kolektivnim ubistvom glavnih likova, a jedan je imao dvojicu plaćenih ubica koji razgovaraju o Porodici Brady prije nego što će ubiti žrtvu. Od Građanina Kanea nije se pojavio nijedan čovjek iz relativne anonimnosti koji je redefinirao filmsku umjetnost."[98] Među prvim holivudskim filmovima koji su navođeni kao imitatori bili su Sudbina pali radio (1995), u kojem je Tarantino glumio[92], Čekajući smrt u Denveru (1995)[99] i Dva paklena dana (1996).[100] "Potaknuo je bezbroj klonova", piše Fiona Villella.[101] Utjecaj Paklenog šunda na filmsku umjetnost odražava se i 2007, a David Denby iz The New Yorkera napisao je kako je film inicirao neprestani ciklus nepovezanog filmskog pripovijedanja.[102]

Utjecaj na Hollywood bio je još dublji. Prema Varietyju, putanja Paklenog šunda iz Cannesa do komercijalnog trijumfa "zauvijek je promijenila igru" tzv. nezavisnog filma.[103] "Zacementirao je Miramaxov položaj vladara nezavisnog filma", piše Biskind. "Šund je postao Ratovi zvijezda nezavisnog filma, odbacujući očekivanja o tome šta bi nezavisni film mogao postići na box officeu."[104] Finansijska isplativost filma s tako malim budžetom

"transformirala je stav industrije prema niskobudžetnim nezavisnim filmovima. Kad su studiji shvatili da bi mogli postići velike poduhvate uz malo novca, više-manje su odustali od kupovanja ili prerađivanja filmova i počeli su kupovati distributere, kao što je Disney imao Miramax, ili pokrenuli vlastiti... kopirajući Miramaxovu marketinšku i distribucijsku strategiju".[105]

2001. godine Variety je, naglašavajući povećanje broja glumaca koji su se predomišljali između skupih studijskih filmova i niskobudžetnih nezavisnih projekata, sugerirao da je "prekretnica za filmske zvijezde" bila odluka Brucea Willisa - jednog od najplaćenijih holivudskih glumaca - da se pojavi u Paklenom šundu.[106]

 
Vega (Travolta) i Jules (Jackson) u poznatoj pozi iz filma. Ova slika predstavlja Pakleni šund na Timeovoj listi "100 filmova svih vremena"
 
Banksyjev "slavni mural" naslikan je 2002, a radnici komunalnog preduzeća prefarbali su ga 2007. godine.

A utjecaj samog filma bio je daleko širi. Opisan je kao "veliki kulturni događaj", "međunarodni fenomen" koji je utjecao na televiziju, muziku, književnost i oglašavanje.[101][107] Nedugo nakon objavljivanja označen je kao značajan fokus unutar rastuće zajednice korisnika interneta.[108] Stavivši Pakleni šund na svoj popis "Velikih filmova" 2001, Ebert ga je nazvao "najutjecajnijim filmom desetljeća".[109] Četiri godine poslije Corliss iz Timea napisao je nešto slično: "(Neupitno) najutjecajniji američki film devedesetih".[110]

Nekoliko scena i slika iz filma steklo je kultni status. Postao je slavan Julesov i Vincentov "Royale sa sirom" dijalog.[111] Scena u kojoj Travolta i Thurman plešu bila je često predmet referenci, a najjasnije se to vidi u filmu iz 2005, Sve je cool, u kojem su nastupili isti glumci.[112] Slika Travoltinog i Jacksonovog lika kako stoje jedan do drugog u odijelu i kravati, uperenih pištolja, također je postala naširoko poznata. BBC je 2007. izvijestio kako su "londonski prevoznici prefarbali ikonski mural 'gerilskog umjetnika' Banksyja.... Slika je prikazivala scenu iz Paklenog šunda, sa Samuelom L. Jacksonom i Johnom Travoltom kako drže banane umjesto pištolja."[113] Neke rečenice ušle su u svakodnevni govor kao popularne fraze, posebno Marsellusova prijetnja "Slijedi ti inkvizicija!"[114] Julesov "ezekijelski" citat izabran je kao četvrti najbolji filmski govor svih vremena u izboru iz 2004.[115]

Pakleni šund sada se pojavljuje i na kritičkim izborima najboljih filmova svih vremena. 2007. godine izabran je kao 94. od 100 najboljih u izboru Američkog filmskog instituta (AFI).[116] 2005. godine našao se u Timeovih top 100 filmova.[110] Od septembra 2007. nalazi se na 8. mjestu Metacriticove liste najboljih filmova svih vremena.[117] Film ostvaruje dobre plasmane i u javnim anketama. U anketi među online zajednicom iz 2007. našao se na 11. mjestu.[118] Čitaoci britanskog časopisa Total Film proglasili su ga 3. najboljim u historiji.[119] U nacionalnoj anketi na britanskom Channel 4 2001. završio je na 4. mjestu.[120] Od oktobra 2007. nalazi se na 5. mjestu IMDb-ovog izbora najboljih filmova svih vremena.[121]

Kritička analiza

uredi

Tarantino je izjavio da je originalno planirao "snimiti film po uzoru na Crnu masku", referirajući se na časopis odgovoran za popularizaciju "tvrdo kuhane" detektivske fikcije. "Jednostavno sam promijenio planove."[122] Geoffrey O'Brien rezultat vidi kao povezan s "tradicionalnim šundom: priče o nasilju i opasnostima kakve su prakticirali pisci kao što su Cornell Woolrich i Fredric Brown... Obojica su djelovala na području nevjerovatnih slučajnosti i okrutnih kosmičkih šala, što je razradio Pakleni šund."[123] O'Brien posebno naglašava srodnost između zamršene radnje Brownovih romana i isprepletene strukture Paklenog šunda.[124] Robert Kolker vidi "kićene, naizgled banalne dijaloge kao patinu presvučenu preko imitacije. Imitacija... dolazi iz dva filma za koja se čini da ih Tarantino ne može izbaciti iz glave: Ulice zla (1973) Martina Scorsesea i Razbijanje (1956) Stanleya Kubricka."[125] Kontrastira Pakleni šund s prethodnim predstavnicima postmodernog Hollywooda, Hudson Hawkom (1991, s Bruceom Willisom) i Posljednjim akcijskim junakom (1993, sa Schwarzeneggerom), koji su "pretjerali sa šalom... jednostavno se ismijali ili sugerirali da su pametniji od publike" i propali.[126] Todd McCarthy piše da "zapanjujuće kompozicije filma često sadrže objekte u krupnom planu, kao i živahne kontraste, ponekad podsjećajući na vizualne strategije Sergia Leonea", Tarantinovog poznatog heroja.[65] Martina Rubina "opsežni, svijetlo obojeni vizualni elementi" podsjećaju na komedije režisera kao što su Frank Tashlin i Blake Edwards.[127]

Aluzije na popularnu kulturu u filmu, od poznatog lika Marilyn Monroe s haljinom koja se diže iznad podzemne željeznice do Julesova obraćanja "Pumpkinu" kao "Ringo" zbog engleskog naglaska, potakle su mnoge kritičare da raspravljaju o tome u okviru postmodernizma. Opisujući film 2005. kao Tarantinovo "postmoderno remek-djelo... do danas", David Walker piše da je to "označeno šaljivim naklonima pedesetima... konstantnim peckanjem i čestim popustljivim referencama na druge filmove". Zamršenu narativnu tehniku opisuje kao "postmoderno poigravanje".[128] Nazvavši film "konačnim postmodernim kolažem", Foster Hirsch vidi Pakleni šund kao nešto daleko od remek-djela: "autoritativan, utjecajan i besmislen".[129] Trenutak u kojem se igla napunjena adrenalinom zabija u Mijino srce Catherine Constable smatra zastrašujućim. Kaže da se to "može vidjeti kao njeno uskrsnuće iz mrtvih, što podsjeća na ubijanje vampira kocem. Prema ovom modelu, referiranje na prethodne estetske oblike i stilove ide dalje."[130]

Mark T. Conard pita "O čemu film govori?" i odgovara: "O američkom nihilizmu".[131] Hirsch kaže: "Ako film zapravo nije ni o čemu drugom nego o svojoj domišljatosti, čini se da je posvećen postavci da su plaćene ubice dio ljudske porodice."[100] Richard Alleva tvrdi da "Pakleni šund sa stvarnim kriminalom ili nasiljem ima kao i Cyrano de Bergerac sa stvarnošću 17. stoljeća u Francuskoj ili Zatočenik dvorca Zenda s politikom na Balkanu."[132] Prema Alanu Stoneu, "apsurdni dijalog", kao onaj između Vincenta i Julesa u sceni gdje potonji ubija Marvina, "neočekivano mijenja značenje klišeiziranog nasilja... Pakleni šund demitologizira mačo legendu čineći je smiješnom i deheroizira standardno holivudsko nasilje."[133] Stone kaže da je film politički korektan. "Nema golotinje i nasilja prema ženama... Film slavi međurasno prijateljstvo i kulturne razlike; tu su i snažne žene i snažni crnci, a redatelj pliva protiv postojećeg klasnog stereotipa."[133]

Gdje Stone vidi veličanje, Kolker vidi vakuum: "Postomoderna bezbrižnost, nasilje, homofobija i rasizam Paklenog šunda bili su savršeno prihvatljivi jer film nije glumio ozbiljnost, pa se zato tome nije ni rugao."[126] Nazvavši ga "vrhuncem postmoderne filmske produkcije devedesetih", on objašnjava: "Postmodernizam govori o površinama; to je izravnana prostornost u kojoj su događaj i junak u mirnom stanju, koje nas podsjeća da su oni figure popularne kulture."[134] Prema Kolkeru:

"Zato je Pakleni šund bio tako popularan. Ne zato što sva publika ima sve ili reference na Scorsesea i Kubricka, nego zbog toga što narativna i prostrana struktura filma nikad nije prijetila da ode izvan sebe u značajnost. Filmski ciklus rasističkih i homofobičnih šala možda prijeti da se pretvori u odvratan pogled na svijet, ali preko te odvratnosti prelazi se šalom - zbog intenzivnosti akcije, vrebajuće, konfrontirajuće, perverzne, ograničene i zrakoprazne odvratnosti svijeta koji Tarantino stvara."[135]

Henry Giroux tvrdi da Tarantino "crpi nasilje bez ikakvog kritičkog tona, nudeći gledaocima samo trenutni šok, humor i površnu ironiju kao elemente posredništva. Nijedan od ovih elemenata ne ide dalje od voajerističkog zurenja... prijazne potrošnje šokantnih slika i halucinatornog užitka."[136]

Reference

uredi

Film

uredi

Pakleni šund je pun referenci na druge filmove. "Tarantinov karakter", piše Gary Groth, "nastanjuje svijet u kojem je cijeli krajolik sastavljen od holivudskih proizvoda. Tarantino je filmski kleptoman - on sebi doslovno ne može pomoći."[137] Dvije scene su posebno izazvale rasprave o naglašenom intertekstualnom stilu filma. Mnogi su pretpostavili da je prizor plesa u Jack Rabbit Slim's referenca na Travoltinu izvedbu u ulozi Tonyja Manera u epohalnoj Groznici subotnje večeri (1977); Tarantino, međutim, inspiraciju za scenu pripisuje filmu Jean-Luc Godarda, Neobična banda (1964). Prema režiseru:

"Svi misle da sam napisao ovu scenu samo kako bi John Travolta plesao. Ali scena je postojala još prije nego je John Travolta dobio ulogu. A kad je angažiran, bilo je nešto u stilu: "Odlično. Vidjet ćemo Johna kako pleše. Još bolje... Moji omiljeni muzički prizori uvijek su bili Godardovi jer su se jednostavno pojavljivali niotkuda. To je tako zarazno, tako dobrohotno. I činjenica da to nije mjuzikl, ali zaustavlja film zbog muzičkog prizora, čini ga još dražim."[138]

Jerome Charyn kaže da je, uprkos onome "još bolje", Travoltina prisutnost od ključne važnosti za snagu scene, a o filmu:

"Travoltina cijela karijera postaje pozadinska priča, mit o filmskoj zvijezdi koja je izgubila na značaju, ali još ostaje u našem sjećanju kao kralj diska. Još ga čekamo da uvuče svoju trbušinu, obuče bijelo odijelo od poliestera i uđe u klub 2001 Odyssey u Bay Ridgeu, Brooklyn, gdje će plesati za nas i nikad, nikad stati. Daniel Day-Lewis ne bi mogao probuditi takvu čežnju u nama. On nije dio američke lude kosmologije... Tony Manero je anđeo koji sjedi na Vinceovom ramenu... Vinceov i Mijin ples je možda bliži koreografiji struganju noga Ane Karine s njena dva dečka gangstera u Neobičnoj bandi, ali se čak i ta referenca gubi i mi smo ponovo s Tonyjem..."[139]

Estella Tincknell naglašava da, iako je "ugođaj restorana slika i prilika restorana iz pedesetih...takmičenje u twistu je muzička sekvenca koja podsjeća na šezdesete, dok se Travoltin ples opet referira na sedamdesete i njegov nastup u Groznici subotnje večeri... Tako je nekoliko stilskih značaja iz raznih decenija spojeno u jedan trenutak."[140] Naglašava da u tom trenutku film nakratko "napušta svoj ironični diskurs i postaje klasični mjuzikl."[140]

Ključni trenutak u kojem Marsellus prelazi ulicu ispred Butchevog auta i primjećuje ga podsjeća na scenu u kojoj šef Marion Crane ugleda nju pod sličnim okolnostima u Psihu.[141] Marsellus i Butch ubrzo postaju zarobljenici Maynarda i Zeda, dvojice sadista izišlih direktno iz Oslobađanja (1972) Johna Boormana.[133] Zed dijeli ime s likom Seana Conneryja iz Boormanovog sljedećeg filma, SF-a Zardoz (1974). "Zed je mrtav" ("Zed's dead") jedna je od posljednjih rečenica izrečenih u tom filmu; u smislu narativne hronologije, to je posljednja rečenica u Paklenom šundu. Kad Butch odlučuje spasiti Marsellusa, prema riječima Glyna Whitea, "pronalazi gomilu predmeta koji u sjećanje prizivaju neke filmove s poznatim junacima".[142] Kritičari su identificirali ova oružja i pripisali im moguće aluzije:

Na kraju scene zloslutna Marsellusova rečenica podsjeća na kriminalističku dramu iz 1973, Charley Varrick, koju je režirao još jedan Tarantinov heroj, Don Siegel; ime lika koji je tamo izgovara jeste Maynard.[144]

David Bell tvrdi da ova scena uključuje klasne stereotipe, sa siromašnim bijelim seljakom. Rustični seksualni izrazi u američkim filmovima često poprimaju oblik homoseksualnog silovanja".[145] Stephen Paul Miller vjeruje da scena u Paklenom šundu prolazi mnogo lakše nego ona na koju podsjeća: "Počinjena sodomija nije toliko šokantna kao što to je bilo u Oslobađanju... Filmovi devedesetih smanjuju takmičenje iz sedamdesetih, horor i tabui pretvaraju se u rafiniranu zabavu nabijenu adrenalinom - u fikciju, šund fikciju."[146] Giroux slično gleda na scenu silovanja: "Tarantinovo korištenje parodije je replika, prekoračenje i smekšavanje lica nasilja."[147] Prema Grothovom pogledu, ključna razlika je ta da silovanje iz Oslobađanja stvara središnju moralnu dilemu filma, dok je ona u Paklenom šundu tek 'najčudniji dan u Butchevom životu'."[148]

Neil Fulwood fokusira se na Butchev izbor oružja, pišući: "Ovdje više nego ikada dolazi do izražaja Tarantinova ljubav prema filmovima, izabirajući najplementije i nazloglasnije oružje i šaljući poruku o svojoj reputaciji strašnog djeteta filmskog nasilja. Osim toga, scena šalje lukavi komentar o spremnosti filma da se uhvati bilo čega što je pri ruci u trenutku sakaćenja ili ubistva."[143] White tvrdi da "ga katana koju konačno izabire identificira s...časnim junacima."[142] Conard kaže kako tri prva predmeta simboliziraju nihilizam koji Butch odbacuje. Tradicionalni japanski mač, u kontrastu, predstavlja kulturu s definiranim moralnim kodeksom i zato se Butch povezuje sa značajnijim pristupom životu.[149]

Televizija

uredi

Robert Miklitsch tvrdi kako je "Tarantinova telefilija" značajnija misao vodilja Paklenog šunda od režiserove ljubavi za rock 'n' roll ili čak film:

"Govoreći o njegovoj generaciji, onoj koja je odrasla u sedamdesetima, Tarantino je komentirao da je "prva stvar koju smo svi dijelili nije bila muzika, to je bila stvar šezdesetih. Naša kultura bila je televizija." Nebrojan popis televizijskih programa na koje se Pakleni šund referirao potvrđuje njegovo zapažanje: Speed Racer, Clutch Cargo, Porodica Brady, Porodica Partridge, Tajni agenti, The Three Stooges, Porodica Kremenko, Ja špijun, Green Acres, Kung fu, Happy Days, i posljednji, ali ne manje vrijedan, Mijin izmišljeni pilot, Fox Force Five."[150]

"Gore navedeni popis, uz izuzetak Tajnih agenata," piše Miklitsch, "sugerira da Pakleni šund ima manje srodnosti s Godardovim filmskim avangardizmom koliko s mainstream televizijskim programima."[151] Jonathan Rosenbaum u svoje poređenje Tarantina i Godarda unio je televiziju, naglašavajući da su režiseri bili slični u tome da u film ubace sve ono što im se svidjelo na televiziji: "Ali razlike između onoga što voli Godard, a šta Tarantino, i zašto su astronomske - to je kao da uspoređujete muzej, knjižaru, filmski arhiv, muzičku trgovinu i robnu kuću sa džuboksom, videoteku i izdanje TV-vodiča."[83]

Sharon Willis fokusira se na način na koji TV-serija (Clutch Cargo) označava početak i nastavak scene između mladog Butcha i kolege njegova oca iz vojske. Vijetnamskog veterana glumi Christopher Walken, čija prisutnost u ulozi podsjeća na njegovu izvedbu traumatiziranog američkog vojnika u filmu o Vijetnamskom ratu, Lovac na jelene (1978). Willis piše da "kad kapetan Koons ulazi u dnevni boravak, vidimo Walkena kao da je izišao iz televizijskog i filmskog repertoara sedamdesetih, koji prikazuje uništenu muževnost u potrazi za rehabilitacijom."[152] Miklitsch primjećuje da je, za neke kritičare, film "prvoklasni primjer utjecaja masovne kulture manifestirane kroz njeno glavno sredstvo: televiziju."[151] Kolker se ne slaže, tvrdeći da je "Pakleni šund slika i prilika naše svakodnevne izloženosti televiziji, njene homofobije, razbojnika i pervertita, sentimentalnih boksera i svodnika promotera koji se konstantno pojavljuju u seriji dramatičnih situacija: gledamo, smijemo se i ništa ne razumijemo."[135]

Poznati motivi

uredi

Misteriozna aktovka

uredi
 
Vincent "zuri...zapanjeno" u svijetleću aktovku, kao što je specificirano u Tarantinovom scenariju.[153] Vincentovo ponašanje predstavlja aluziju na...
 
...scenu u Poljupcu smrti u kojoj Lily Carver, alias Gabrielle (Gaby Rodgers) prestrašeno gleda u svijetleću aktovku.

Kombinacija misteriozne aktovke je 666, "broj zvijeri". Tarantino je rekao kako ne postoji objašnjenje za taj kontekst. Aktovka je originalno trebala sadržavati dijamante, ali to se činilo preobičnim. Za potrebe snimanja sadržavala je skrivenu narančastu sijalicu koja je stvorila izvanzemaljsku svjetlost.[154] U videointervjuu iz 2007 s prijateljem i režiserom Robertom Rodriguezom Tarantino "otkriva" tajni sadržaj aktovke, ali se film tada prekida i prebacuje na scenu u stilu kakav je viđen u Tarantinovom i Rodriguezovom Grindhouseu, s titlom "Nema trake". Intervju se nastavlja s Rodriguezom koji govori kako "znanje" o sadržaju aktovke radikalno mijenja razumijevanje filma.[155]

Unatoč Tarantinovim izjavama, ponuđena su mnoga rješenja ove "neobjašnjene postmoderne zagonetke".[72] Slična scena može se vidjeti u Poljupcu smrti, film noiru iz 1955. U tom filmu, čijeg je protagonista Tarantino naveo kao inspiraciju za Butcha, pojavljuje se svijetleća aktovka koja sadrži nuklearni eksploziv.[156] Prema historičaru filma Paulu Gormleyu, iz ove sličnosti s Poljupcem smrti i sličnom scenom iz Otimača izgubljenog kovčega (1981) može se iščitati da je tajanstvena svjetlost simbol nasilja sama po sebi.[157] Po Susan Fraiman, neviđeni sadržaj predstavlja "branjenu, smućenu, mušku inferiornost. Jako hvaljena, jako isticana, a nikad konačno pokazana, ova blistava, nedefinirajuća mehkoća zaključana je u tvrdom, vanjskom oklopu. Iako Jules, koji se želi riješiti vlastitih ograničenja, odlazi iz filma i dalje je čvrsto držeći."[158]

Julesov biblijski odlomak

uredi

Jules ritualno recitira ono što opisuje kao biblijski odlomak, Ezekijel 25:17, prije nego ubije nekoga. Odlomak čujemo tri puta - u uvodnom prizoru, u kojem Jules i Vincent uzimaju Marsellusovu aktovku od osuđenog Bretta, zatim na početku "Situacije s Bonnie", što se nadovezuje na završetak prethodnog prizora, te u epilogu u restoranu. Prva verzija ide ovako:

"Put pravedna čovjeka sa svih strana napada nepravda sebičnih i tirana. Blagoslovljen bio onaj koji u ime milosrđa i dobrote nemoćne vodi kroz doline mračne. Jer on je čuvar brata svoga i nalaznik djece izgubljene. Tako ću se strašno osvetiti kaznama jarosnim onima što braću moju otrovati i uništiti pokušaju. I kad im se osvetim, znat će da moje ime je Jahve!"

Druga verzija je identična, osim posljednje rečenice: "...I kad im se osvetim, znat će da sam ja Jahve!"

Dok su dvije posljednje rečenice Julesova govora slične stvarnom citiranom odlomku, prve dvije su sastavljene iz raznih biblijskih fraza.[159] Tekst Ezekijela 25 prije stiha 17 govori da je Božija srdžba odmazda za neprijateljstvo Filistejaca. U verziji kralja Jakova, iz koje je Julesov govor prenesen, Ezekiel 25:17 ide ovako: "Tako ću se strašno osvetiti kaznama jarosnim; i kad im se osvetim, znat će da ja jesam JAHVE!"[160] Tarantinova originalna inspiracija za govor bilo je djelo japanske zvijezde borilačkih vještina, Sonnyja Chibe. Tekst potječe iz gotovo identične molitve korištene u jednom ili oba Chibina filma, Bodigaado Kiba (Tjelohranitelj Kiba, 1973) i Karate Kiba, (1976).[161] U TV-seriji iz 1980, Kage no Gundan (Ratnici iz sjene), Chibin lik kaže negativcu kako bi se svijet trebao riješiti zla prije nego ga ubije.[162] Ubica izgovara sličnu biblijsku propovijed u šund romanu Modesty Blaise, s kojim je Vincent prikazan u dvjema scenama.[163]

Dva su kritičara analizirala ulogu govora u kontekstu Julesove transformacije i postmodernizma. Gormley kaže da je, za razliku od drugih glavnih likova u filmu (posebno Marsellusa), Jules

"...povezan s 'nečim' što se nalazi izvan granica postmodernizma.... Ovo se možda najbolje vidi kad se on upušta u ulogu baptističkog propovjednika, recitira Ezekijela jer je to 'nešto cool za reći...' U njegovom razgovoru Jules je prikazan višim od same simulacije, koja je, u ovom slučaju, konstrukcija Boga".[164]

Adele Reinhartz piše da je "dubina Julesove transformacije" indicirana razlikom u dvije recitacije odlomka: "U prvoj, on je veličanstven i lik dostojan strahopoštovanja, izgovara proročanstvo bijesom i samouvjerenošću... U drugom... pojavljuje se kao jedan drugi čovjek... U pravom postmodernističkom stilu, on reflektira značenje svog govora i prilagođava se trenutnoj situaciji."[165] Slično kao i Gormley, Conard isto tako tvrdi da kako Jules reflektira odlomak, tako i odlomak oslikava njega "jer se odnosi na objektivni poredak vrijednosti i značenja koji je odsutan u njegovom životu"; prema Conardu, ovo je u kontrastu s prevladavajućom nihilističkom kulturom koju film predstavlja.[166] Rosenbaum ne pridaje toliko važnosti Julesovu objavljenju: "Duhovno buđenje na kraju Paklenog šunda, sa Jacksonom koji to prekrasno izvodi, dio je zafrkancije upravo inspirirane kung-fu filmovima. Možda ćete se radi toga osjećati bolje, ali vas ne čini ništa mudrijim."[167]

Kupaonica

uredi

Pakleni šund je najekstremniji primjer Tarantinove sklonosti referencama koje uključuju kupaonice i zahode.[168] U Jack Rabbit Slim'su, Mia odlazi "napudrati nos", i to doslovno: u zahodu ušmrkava kokain, okružena s nekoliko žena koje to jedva primjećuju. Butch i Fabienne igraju podužu scenu u kupaonici, on je pod tušem, ona pere zube; sljedećeg jutra, ali samo nekoliko sekundi filmskog vremena poslije, ona opet četka zube. Dok se Jules i Vincent suprotstavljaju Brettu i dvojici njegovih ortaka, četvrti muškarac skriva se u zahodu - njegove će akcije dovesti do Julesova "preobraćenja". Nakon Marvinove apsurdne smrti, Vincent i Jules peru se u Jimmyjevoj kupaonici, gdje ulaze u prepirku zbog krvavog peškira. Nakon što se prepad u restoranu pretvori u meksički obračun, "Honey Bunny" uzvikne: "Moram piškiti!"[169]

Kao što opisuju Peter i Will Brooker, "u tri važna trenutka Vincent odlazi u zahod i vraća se u svijet krajnje izmijenjenih okolnosti u kojem mu prijeti smrt."[170] Opasnost se povećava dok naracija teče hronološki, a realizira se u trećem primjeru:

  1. Vincentov i Julesov doručak u restoranu i filozofski razgovor prekida oružana pljačka dok Vincent čita na zahodu.
  2. Dok se Vincent u kupaonici brine zbog mogućnosti da ode predaleko s Marsellusovom ženom, Mia zamjenjuje heroin za kokain, ušmrkava ga i predozira se.
  3. Tokom upada u Butchev stan, Vincent izlazi iz zahoda sa svojom knjigom, a Butch ga ubija Vinceovim oružjem.

U Brookerovoj analizi "kroz Vincenta...vidimo kako je svijet nesiguran, kako se mijenja, katastrofalno, u slučaju da ne pazite."[170] Fraiman smatra značajnim to što Vincent u dva od tri primjera čita Modesty Blaise. Ona povezuje tu činjenicu s podrugljivim pogledom na žene kao "arhetipske konzumente šunda".

"Locirajući popularnu fikciju u kupaonicu, Tarantino je dovodi u vezu sa sranjem, što je već sugerirano značenjima riječi "šund" iz rječnika na početku filma: mehkana, vlažna, bezlična masa tvari; časopis ili knjiga šokantnog sadržaja štampana na nekvalitetnom papiru. Nakon toga imamo seriju štetnih poveznica - šund, žene, sranje - to ljagu baca ne samo na muške pisce masovne fikcije nego i na muške konzumente. Posađen na zahod sa svojom knjigom, Vincent je feminiziran zato što sjedi, a ne stoji, kao i svojim jeftinim ukusima; preokupiran analnim, on je indirektno podjetinjen i homoseksualiziran; a neizbježnu sudbinu određuje mu Butch njegovim oružjem. A da mu je sudbina određena njegovim čitalačkim navikama snažno se sugerira sporim prijelazom s knjige na podu direktno na njegovo tijelo u kadi."[171]

Willis Pakleni šund smatra gotovo u potpunosti obrnutom režijom, nalazeći da je "projekt pokušaj da se sranje pretvori u zlato. To je jedan način opisivanja projekta iskupljenja i recikliranja popularne kulture, pogotovo one iz djetinjstva." Uprkos tome, kaže Fraiman, "Pakleni šund demonstrira...da se čak otvoreni šundofil kao Tarantino može nastaviti osjećati uznemiren i osiromašen svojim sklonostima."[169]

Nagrade

uredi

Pakleni šund osvojio je sljedeća priznanja:[64][89][91][172][173]

Kategorija — Dobitnik
Oscari

Najbolji originalni scenarij — Tarantino i Avary

BAFTA nagrade

Najbolji sporedni glumac — Samuel L. Jackson
Najbolji originalni scenarij — Tarantino/Avary

Filmski festival u Cannesu

Zlatna palma — Pakleni šund (Tarantino, režiser)

Zlatni globusi

Najbolji scenarij — Tarantino

Nacionalno društvo filmskih kritičara

Najbolji film — Pakleni šund (Tarantino, režiser)
Najbolji režiser — Tarantino
Najbolji scenarij — Tarantino i Avary

Zaradio je i sljedeće nominacije:[89][91][172]

Kategorija — Nominiran(i)
Oscari

Najbolji film (Lawrence Bender, producent) | Najbolji režiser (Tarantino)
Najbolji glumac (Travolta)
Najbolja sporedna glumica (Thurman)| Najbolji sporedni glumac (Jackson)| Najbolja montaža (Sally Menke)

BAFTA nagrade

Najbolji film (Bender/Tarantino) | Najbolji redatelj (Tarantino)
Najbolja glavna glumica (Thurman) | Najbolji glavni glumac (Travolta)
Najbolja fotografija (Andrzej Sekuła) | Najbolja montaža (Sally Menke) | Najbolji zvuk (Stephen Hunter Flick/Ken King/Rick Ash/David Zupančić)

Zlatni globusi

Najbolji film - drama (L. Bender) | Najbolji režiser (Tarantino)
Najbolji glumac u drami (Travolta)
Najbolji sporedni glumac (Jackson) | Najbolja sporedna glumica (Thurman)

U tajnom glasanju Nacionalnog društva filmskih kritičara Samuel L. Jackson je bio je drugi u kategorijama najboljeg i najboljeg sporednog glumca.[173]

Reference

uredi
  1. ^ a b Biskind (2004), str. 189.
  2. ^ Library of Congress announces 2013 National Film Registry selections pristupljeno 18. decembra 2013.
  3. ^ Vidi, npr., King (2002), str. 185–187; Rita Kempley, "Pulp Fiction", The Washington Post, 14. 10. 1994; Mike LaSalle, "Pulp Grabs You Like a Novel" Arhivirano 12. 1. 2012. na Wayback Machine, San Francisco Chronicle, 15. 9. 1995.
  4. ^ Vidi, npr., Waxman (2005), str. 64; Silver i Ursini (2004), str. 65; Real (1996), str. 122.
  5. ^ O'Brien (1994), str. 90.
  6. ^ Christopher (2006), str. 240. Vidi i: Rubin (1999), str. 174–175.
  7. ^ Hirsch (1997), str. 359, 360.
  8. ^ a b "Pulp Fiction: The Facts" (intervju iz 1993), Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  9. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 24, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  10. ^ Waxman (2005), str. 71. Vidi i: Barker i Austin (2000): "ikonska scena" (str. 78).
  11. ^ Biskind (2004), str. 129.
  12. ^ a b Enhanced Trivia Track, ch. 14, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  13. ^ a b Biskind (2004), str. 167; Dawson (1995), str. 144–146; Craig MacInnis , "Heavyweight Tarantino Won't Be Taken Lightly", Toronto Star, 8. 10. 1994.
  14. ^ Citirano u: Beverly Lowry, "Criminals Rendered in 3 Parts, Poetically", The New York Times, 11. 9. 1994.
  15. ^ "Pulp Fiction: The Facts" (promotivni intervju iz 1994), Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  16. ^ a b Citirano u: Dargis (1994), str. 10. Drugi izvori tvrdili su da je Butch zamišljen prema Rayevoj ulozi u Sumraku — Brooker i Brooker (1996), str. 234; Polan (1999), str. 23. Tarantinova javna izjava o ovoj temi, koja je citirana ovdje, očigledno se odnosi na Butchev fizički izgled, a ne na njegovu osobnost.
  17. ^ Dawson (1995), str. 139.
  18. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 22, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  19. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 13, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  20. ^ Jeffrey Wells, "Searching for a Big Kahuna Burger" Arhivirano 8. 10. 2009. na Wayback Machine, SouthCoast Today, 12. 7. 1996.
  21. ^ Charyn (2006), str. 65; Dawson (1995), str. 147.
  22. ^ Dawson (1995), str. 140.
  23. ^ Dawson (1995), str. 146; Biskind (2004) kaže "1 milion $" (str. 167); Polan (2000) kaže "blizu milion dolara" (str. 68). Enhanced Trivia Track, Pulp Fiction DVD, kaže 900.000 $ (ch. 14).
  24. ^ a b Dawson (1995), str. 148.
  25. ^ "TriStar Pictures Slate for 1993" Arhivirano 5. 8. 2011. na Wayback Machine, Variety, 5. 2. 1993.
  26. ^ Biskind (2004), str. 168.
  27. ^ Polan (2000), str. 68–69; Biskind (2004), str. 167–168.
  28. ^ Biskind (2004), str. 168–169.
  29. ^ Waxman (2005), str. 67; Biskind (2004), str. 170; Polan (2000), str. 69; Dawson (1995), str. 147, 148.
  30. ^ Dawson (1995), str. 149.
  31. ^ Polan (2000), str. 69; Dawson (1995), str. 148. The New York Times je izvijestio: "Većina glumaca primila je relativno male plaće zajedno s postotkom od zarade." Bernard Weinraub, "Filmadžija i umjetnost sklapanja dogovora", New York Times, 22. 9. 1994.
  32. ^ Biskind (2004), str. 170. Tarantino tvrdi da su prekomorske prodaje bile na račun njegovog imena; vidi: Dawson (1995), str. 173.
  33. ^ Polan (2000), str. 69, 70.
  34. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 8, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  35. ^ Polan (2000), str. 69; Dawson (1995), str. 159.
  36. ^ Dawson (1995), str. 159–160.
  37. ^ Dawson (1995), str. 158. Hawthorne Grill srušen je nedugo nakon snimanja Paklenog šunda.
  38. ^ a b Manohla Dargis, "Quentin Tarantino on Pulp Fiction", Sight and Sound, novembar 1994.
  39. ^ Hoffman (2005), str. 46.
  40. ^ Dawson (1995), str. 164.
  41. ^ a b Biskind (2004), str. 170.
  42. ^ Sanjiv Bhattacharya, Mr Blonde's Ambition", Guardian, 18. 4. 2004.
  43. ^ Charyn (2006), str. 68.
  44. ^ Za 100.000 $; vidi, npr., Enhanced Trivia Track, ch. 3, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment). Za 140.000 $ vidi, npr., Dominic Wills, "Biografija Johna Travolte" Arhivirano 4. 1. 2007. na Wayback Machine, Tiscali. Uòčite ponovo da su svi glavni glumci dobijali identične sedmične plaće. Izgleda da ovi iznosi koji se navode za Travoltu ne uključuju njegovo učešće u zaradi filma.
  45. ^ Dawson (1995), str. 154; Enhanced Trivia Track, ch. 5, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  46. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 3, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  47. ^ a b Owen Gleiberman, Pulp Fiction (1994) Arhivirano 15. 10. 2007. na Wayback Machine, Entertainment Weekly, 10. 10. 1994.
  48. ^ a b Dawson (1995), str. 155.
  49. ^ Dominic Wills, "Biografija Ume Thurman" Arhivirano 7. 5. 2007. na Wayback Machine, Tiscali.
  50. ^ Bart (2000), str. 85. Willisov ugovor o postotku od zarade na blagajnama vjerovatno je bio veći od osnovne sedmične plaće koja je bila identična za ostale glavne glumce - prema: Polan (2000), str. 69; Dawson (1995), str. 148.
  51. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 23, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  52. ^ Charyn (2006), str. 73.
  53. ^ Jeff Dawson, "Hit Man" Arhivirano 8. 10. 2003. na Wayback Machine, Empire, decembar 1995.
  54. ^ WENN, "Cobain odbio ulogu u Paklenom šundu", Hollywood.com, 20. 9. 2006.
  55. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 6, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment). Vidi i: Nathan Rabin, "Intervjui: Pam Grier" Arhivirano 2. 10. 2007. na Wayback Machine, A.V. Club, Onion, 25. 6. 2003.
  56. ^ Dawson (1995), str. 162.
  57. ^ Enhanced Trivia Track, chs. 1, 2, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  58. ^ Pulp Fiction: Top-liste i nagrade/Billboard albumi
  59. ^ Pulp Fiction: Top-liste i nagrade/Billboard singlovi[mrtav link]
  60. ^ Tincknell (2006), str. 139.
  61. ^ Charyn (2006), str. 96.
  62. ^ Biskind (2004), str. 174.
  63. ^ a b Janet Maslin, "Pakleni šund: Tarantinova divlja vožnja opasnom cestom života", New York Times, 23. 9. 1994.
  64. ^ a b "Sve nagrade — Kanski festival 1994." Arhivirano 13. 10. 2007. na Wayback Machine, Cannes Festival
  65. ^ a b Todd McCarthy, "Pakleni šund" Arhivirano 1. 5. 2009. na Wayback Machine, Variety, 23. 5. 1994.
  66. ^ Dawson (1995), str. 173.
  67. ^ "Pakleni šund", Variety.
  68. ^ "Ozbiljan sam kao srčani udar" Arhivirano 29. 4. 2008. na Wayback Machine, Entertainment Weekly, 4. 11. 1994.
  69. ^ Dawson (1995), str. 171.
  70. ^ Biskind (2004), str. 189; Waxman (2005), str. 78; Pakleni šund, Box Office Mojo.
  71. ^ "Domaće zarade filmova 1994.", Box Office Mojo.
  72. ^ a b Real (1996), str. 259.
  73. ^ Andy Rose, 10 godina MovieMakera, "10 godina rasta nezavisnog filma" Arhivirano 22. 11. 2007. na Wayback Machine, MovieMaker, zima 2004.
  74. ^ Dawson, str. 171, 13.
  75. ^ Roger Ebert, "Pakleni šund" Arhivirano 16. 2. 2013. na Wayback Machine, Chicago Sun-Times, 14. 10. 1994.
  76. ^ Richard Corliss, "Eksplozija u srcu" Arhivirano 2. 4. 2009. na Wayback Machine, Time, 10. 10. 1994.
  77. ^ David Ansen, "The Redemption of Pulp", Newsweek, 10. 10. 1994.
  78. ^ Peter Travers, "Pakleni šund", Rolling Stone, 6. 10. 1994.
  79. ^ "Pulp Fiction (1994)", Rotten Tomatoes.
  80. ^ Pulp Fiction Arhivirano 15. 3. 2010. na Wayback Machine, Metacritic.
  81. ^ Kenneth Turan, "Quentin Tarantino's Gangster Rap", Los Angeles Times, 14. 10. 1994.
  82. ^ Stanley Kauffman, "Shooting Up", The New Republic, 14. 11. 1994.
  83. ^ a b Jonathan Rosenbaum, "Allusion Profusion (Ed Wood, Pulp Fiction)", Chicago Reader, 21. 10. 1994.
  84. ^ John Simon, "Pakleni šund", National Review, 21. 11. 1994.
  85. ^ Donna Britt, "Let's Lose the Gory 'Gulp' Fiction", Washington Post, 25. 10. 1994.
  86. ^ Todd Boyd, "Tarantino's Mantra?", Chicago Tribune, 6. 11. 1994. Vidi i: Willis (1997), str. 211, 213, 256, bilj. 39.
  87. ^ James Wood, Guardian, 12. 11. 1994.
  88. ^ Biskind (2004), str. 206.
  89. ^ a b c "Oscari za Pakleni šund" Arhivirano 29. 10. 2013. na Wayback Machine, AMPAS.
  90. ^ Charyn (2006), str. 87.
  91. ^ a b c Film Winners 1990–1999 Arhivirano 2. 2. 2007. na Wayback Machine, BAFTA.
  92. ^ a b "Pulp Faction: The Tarantino Generation", Siskel & Ebert, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  93. ^ Dancyger (2002), str. 228.
  94. ^ Michael Janofsky, "Reviews by Weekend Moviegoers Are In. Dole Gets a Thumbs Down", New York Times, 4. 6. 1995; Richard Lacayo, "Nasilna reakcija" Arhivirano 22. 4. 2008. na Wayback Machine, Time, 12. 6. 1995.
  95. ^ Steven J. Gorman, Dole Takes on Drug Issue: Clinton Faulted for 'Naked' Lack of Leadership Arhivirano 19. 7. 2008. na Wayback Machine, Daily News, 19. 8. 1996.
  96. ^ Rabinowitz (2002), str. 15.
  97. ^ Biskind (2004), str. 258.
  98. ^ Citirano u: Dawson (1995), str. 207.
  99. ^ Jonathan Rosenbaum, "The World According to Harvey and Bob (Smoke, The Glass Shield)", Chicago Reader, 16. 6. 1995.
  100. ^ a b Hirsch (1997), str. 360.
  101. ^ a b Fiona A. Villella, Circular Narratives: Highlights of Popular Cinema in the '90s Arhivirano 31. 12. 2006. na Wayback Machine, Senses of Cinema, januar 2000.
  102. ^ David Denby, "The New Disorder", The New Yorker, 5. 3. 2007.
  103. ^ Derek Elley, "Ko je lansirao koga?", Variety, 14. 5. 2006.
  104. ^ Biskind (2004), str. 195.
  105. ^ Biskind (2004), str. 193.
  106. ^ Robert Koehler, "Radi umjetnosti", Variety, 7. 3. 2001.
  107. ^ Mark Samuels, "Pulp Fiction", Total Film, 8. 11. 2006. Za utjecaj na muziku, vidi, npr., Roni Sarig, "Fun Lovin' Criminals — Come Find Yourself" Arhivirano 21. 6. 2008. na Wayback Machine, Rolling Stone, 1996.
  108. ^ Robert W. Butler, "Pakleni šund je kulturni fenomen — i to je činjenica", Kansas City Star, 17. 3. 1996.
  109. ^ Roger Ebert, "Veliki filmovi: Pakleni šund (1994)" Arhivirano 13. 2. 2013. na Wayback Machine, Chicago Sun-Times, 10. 6. 2001.
  110. ^ a b "100 filmova svih vremena: Pakleni šund (1994)" Arhivirano 3. 6. 2007. na Wayback Machine, Time.
  111. ^ Vidi, npr., Bee Wilson, "The Joy and Horror of Junk Food" Arhivirano 21. 11. 2007. na Wayback Machine, Timesov književni dodatak, 14. 2. 2007; Anita Gates, "Filmovi: Izbor kritičara", New York Times, 1. 8. 2004.
  112. ^ Daniel Laverick, "Prodavanje filma u 2 minute — foršpan modernog filma" Arhivirano 11. 10. 2007. na Wayback Machine, Close-Up Film.
  113. ^ "Prefarbana ikonska Banksyjeva slika", BBC News, 20. 4. 2007.
  114. ^ Dinshaw (1997), str. 116.
  115. ^ "'Napalm' govor na vrhu izbora filmskih govora", BBC News, 2. 1. 2004.
  116. ^ "AFI-jevih 100 godina... 100 filmova — izdanje za 10. godišnjicu" Arhivirano 16. 7. 2011. na Wayback Machine, Američki filmski institut.
  117. ^ ""Metacritic.com's List of All-Time High Scores"". Arhivirano s originala, 19. 8. 2012. Pristupljeno 26. 2. 2008.
  118. ^ Anne Thompson, "Liste top 100 filmova: online filmofili", Variety.com, 31. 7. 2007.
  119. ^ Matt Mueller, "Total Film predstavlja top 100 filmova svih vremena", Total Film, 17. 10. 2006.
  120. ^ Ratovi zvijezda izglasan najboljim filmom ikad", BBC News, 26. 11. 2001.
  121. ^ "IMDb top 250 filmova", IMDb.
  122. ^ Citirano u: O'Brien (1994), str. 90.
  123. ^ O'Brien (1994), str. 90, 91.
  124. ^ O'Brien (1994), str. 91.
  125. ^ Kolker (2000), str. 249.
  126. ^ a b Kolker (2000), str. 281.
  127. ^ Rubin (1999), str. 174.
  128. ^ Walker (2005), str. 315.
  129. ^ Hirsch (1997), str. 360, 340.
  130. ^ Constable (2004), str. 54.
  131. ^ Conard (2006), str. 125.
  132. ^ Richard Alleva, "Pakleni šund", Commonweal, 18. 11. 1994.
  133. ^ a b c Alan Stone, "Pakleni šund" Arhivirano 21. 6. 2007. na Wayback Machine, Boston Review, april/maj 1995.
  134. ^ Kolker (2000), str. 249, 250.
  135. ^ a b Kolker (2000), str. 250.
  136. ^ Giroux (1996), str. 77.
  137. ^ Groth (1997), str. 189.
  138. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 9, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  139. ^ Charyn (2006), str. 106.
  140. ^ a b Tincknell (2006), str. 140.
  141. ^ Dawson (1995), str. 178; Polan (2000), str. 19.
  142. ^ a b c d e f g White (2002), str. 342.
  143. ^ a b c d e f Fulwood (2003), str. 22.
  144. ^ Groth (1997), str. 188–189; Dinshaw (1997), str. 186. O Tarantinovom divljenju Siegelu vidi: Dawson (1995), str. 142.
  145. ^ Bell (2000), str. 87.
  146. ^ Miller (1999), str. 76.
  147. ^ Giroux (1996), str. 78.
  148. ^ Groth (1997), str. 188.
  149. ^ Conard (2006), str. 125, 133.
  150. ^ Miklitsch, str. 15, 16. Three Stooges imali su originalnu TV-seriju koja se emitirala sredinom 1960-ih, ali su ipak bili poznatiji po kratkim filmovima koji su "prebačeni" na televiziju.
  151. ^ a b Miklitsch, str. 16.
  152. ^ Willis (1997), str. 195.
  153. ^ Tarantino (1994), str. 28.
  154. ^ "Šta je u aktovci?", Snopes.com, 17. 8. 2007.
  155. ^ "Rodriguez i Tarantino: Umjetnik o umjetniku" Arhivirano 20. 1. 2013. na Wayback Machine, MySpace.com, 6. 4. 2007.
  156. ^ Vidi, npr., Groth (1997), str. 188; Polan (2000), str. 20; [ttp://www.straightdope.com/mailbag/mpulpfiction.html "Šta je u aktovci u Paklenom šundu?"], The Straight Dope, 31. 5. 2000.
  157. ^ Gormley (2005), str. 164.
  158. ^ Fraiman (2003), str. 13–14.
  159. ^ Reinhartz (2003), str. 108.
  160. ^ "Knjiga proroka Ezekijela, 25", Biblija, verzija kralja Jakova.
  161. ^ Thomas (2003) navodi da se ovaj kredo pojavljuje u početnoj sceni Karate Kibe, zamjenjujući frazu "...i oni će znati da sam ja Chiba, Tjelohranitelj..." (str. 61–62). Conard (2006) navodi da je ovo iz Bodigaado Kibe i da posljednja fraza glasi "...i vi ćete znati da je moje ime Chiba Tjelohranitelj..." (str. 135, b. 4).
  162. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 4, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  163. ^ Enhanced Trivia Track, ch. 25, Pulp Fiction DVD (Buena Vista Home Entertainment).
  164. ^ Gormley (2005), str. 167.
  165. ^ Reinhartz (2003), str. 106, 107.
  166. ^ Conard (2006), str. 130.
  167. ^ Jonathan Rosenbaum, "Allusion Profusion (Ed Wood, Pulp Fiction)", Chicago Reader, 21. 10. 1994. Primijètite da je priznātā inspiracija zapravo TV-serija, Kung Fu.
  168. ^ Mike White i Mike Thompson, "Tarantino u zahodu?" Arhivirano 11. 2. 2012. na Wayback Machine, Cashiers du Cinemart, proljeće 1995.
  169. ^ a b Fraiman (2003), str. 15.
  170. ^ a b Brooker i Brooker (1996), str. 239.
  171. ^ Fraiman (2003), str. 14.
  172. ^ a b "Pretraga nagrada/Pakleni šund", Hollywood Foreign Press Association.
  173. ^ a b Janet Maslin, "Pakleni šund dobio glavnu nagradu od domaćih filmskih kritičara", New York Times, 4. 1. 1995.

Reference

uredi
  • Bart, Peter (2000). The Gross: The Hits, the Flops—The Summer That Ate Hollywood (New York: St. Martin's). ISBN 0-312-25391-5
  • Bell, David (2000). "Eroticizing the Rural" u: De-Centering Sexualities: Politics and Representations Beyond the Metropolis, ur. David Shuttleton, Diane Watt i Richard Phillips (London i New York: Routledge). ISBN 0-415-19466-0
  • Biskind, Peter (2004). Down and Dirty Pictures: Miramax, Sundance, and the Rise of Independent Film (New York: Simon & Schuster). ISBN 0-684-86259-X
  • Brooker, Peter, i Will Brooker (1996). "Pulpmodernism: Tarantino's Affirmative Action" u: Film Theory: Critical Concepts in Media and Cultural Studies, ur. Philip Simpson, Andrew Utterson i Karen J. Shepherdson (London i New York: Routledge). ISBN 0-415-25971-1
  • Charyn, Jerome (2006). Raised by Wolves: The Turbulent Art and Times of Quentin Tarantino (New York: Thunder's Mouth Press). ISBN 1-56025-858-6
  • Christopher, Nicholas (2006). Somewhere in the Night: Film Noir and the American City (Emeryville, Calif.: Shoemaker & Hoard). ISBN 1-59376-097-3
  • Conard, Mark T. (2006). "Symbolism, Meaning, and Nihilism in Pulp Fiction" u: The Philosophy of Film Noir, ur. Mark T. Conard (Lexington: University Press of Kentucky). ISBN 0-8131-2377-1
  • Constable, Catherine (2004). "Postmodernism and Film" u: The Cambridge Companion to Postmodernism, ur. Steven Connor (Cambridge: Cambridge University Press). ISBN 0-521-64840-8
  • Dancyger, Ken (2002). The Technique of Film and Video Editing: History, Theory, and Practice, 3. izdanje (New York: Focal Press). ISBN 0-240-80420-1
  • Dargis, Manohla (1994a). "Pulp Instincts", Sight and Sound 4, br. 5 (maj). Sabrano u: Quentin Tarantino: Interviews, ur. Gerald Peary (Jackson: University Press of Mississippi, 1998). ISBN 1-57806-051-6
  • Dargis, Manohla (1994b). "Quentin Tarantino on Pulp Fiction", Sight and Sound 4, br. 11 (novembar).
  • Dawson, Jeff (1995). Quentin Tarantino: The Cinema of Cool (New York i London: Applause). ISBN 1-55783-227-7
  • Dinshaw, Carolyn (1997). "Getting Medieval: Pulp Fiction, Gawain, Foucault" u: The Book and the Body, ur. Dolores Warwick Frese i Katherine O'Brien O'Keeffe (Notre Dame: University of Notre Dame Press). ISBN 0-268-00700-4
  • Fraiman, Susan (2003). Cool Men and the Second Sex (New York: Columbia University Press). ISBN 0-231-12962-9
  • Fulwood, Neil (2003). One Hundred Violent Films that Changed Cinema (London i New York: Batsford/Sterling). ISBN 0-7134-8819-0
  • Giroux, Henry A. (1996). Fugitive Cultures: Race, Violence, and Youth (London i New York: Routledge). ISBN 0-415-91577-5
  • Gormley, Paul (2005). The New-Brutality Film: Race and Affect in Contemporary Hollywood Cinema (Bristol, UK, i Portland, Oregon: Intellect). ISBN 1-84150-119-0
  • Groth, Gary (1997). "A Dream of Perfect Reception: The Movies of Quentin Tarantino" u: Commodify Your Dissent: Salvos from The Baffler, ur. Thomas Frank i Matt Weiland (New York: W.W. Norton). ISBN 0-393-31673-4
  • Hirsch, Foster (1997). "Afterword" u: Crime Movies, ur., Carlos Clarens (Cambridge, Massachusetts: Da Capo). ISBN 0-306-80768-8
  • Hoffman, David (2005). The Breakfast Cereal Gourmet (Kansas City, Missouri: Andrews McMeel). ISBN 0-7407-5029-1
  • King, Geoff (2002). Film Comedy (London: Wallflower Press). ISBN 1-903364-35-3
  • Kolker, Robert (2000). A Cinema of Loneliness: Penn, Stone, Kubrick, Scorsese, Spielberg, Altman, 3. izdanje (New York: Oxford University Press). ISBN 0-19-512350-6
  • Miller, Stephen Paul (1999). The Seventies Now: Culture As Surveillance (Durham, Sjeverna Karolina: Duke University Press). ISBN 0-8223-2166-1
  • O'Brien, Geoffrey (1994). "Quentin Tarantino's Pulp Fantastic" u: Castaways of the Image Planet: Movies, Show Business, Public Spectacle (Washington, D.C.: Counterpoint). ISBN 1-58243-190-6
  • Polan, Dana. (2000). Pulp Fiction (London: BFI). ISBN 0-85170-808-0
  • Rabinowitz, Paula (2002). Black & White & Noir: America's Pulp Modernism (New York: Columbia University Press). ISBN 0-231-11480-X
  • Real, Michael R. (1996). Exploring Media Culture: A Guide (Thousand Oaks, Kalifornija, London i New Delhi: Sage). ISBN 0-8039-5877-3
  • Reinhartz, Adele (2003). Scripture on the Silver Screen (Louisville, Kentucky: Westminster John Knox Press). ISBN 0-664-22359-1
  • Rubin, Nathan (1999). Thrillers (Cambridge, New York, i Melbourne: Cambridge University Press). ISBN 0-521-58839-1
  • Silver, Alain, i James Ursini (2004). Film Noir (Köln: Taschen). ISBN 3-8228-2261-2
  • Tarantino, Quentin (1994). Pulp Fiction: A Screenplay (New York: Hyperion/Miramax). ISBN 0-7868-8104-6
  • Thomas, Brian (2003). VideoHound's Dragon: Asian Action & Cult Flicks (Canton, Michigan: Visible Ink Press). ISBN 1-57859-141-4
  • Tincknell, Estella (2006). "The Soundtrack Movie, Nostalgia and Consumption" u: Film's Musical Moments, ur. Ian Conrich i Estella Tincknell (Edinburgh: Edinburgh University Press). ISBN 0-7486-2344-2
  • Walker, David (2005). "Tarantino, Quentin" u: The Routledge Companion to Postmodernism, 2. izdanje, ur. Stuart Sim (London i New York: Routledge). ISBN 0-415-33358-X
  • Waxman, Sharon (2005). Rebels on the Backlot: Six Maverick Directors and How They Conquered the Hollywood Studio System (New York: HarperCollins). ISBN 0-06-054017-6
  • White, Glyn (2002). "Quentin Tarantino" u: Fifty Contemporary Filmmakers, ur. Yvonne Tasker (London i New York: Routledge). ISBN 0-415-18973-X
  • Willis, Sharon (1997). High Contrast: Race and Gender in Contemporary Hollywood Film (Durham, Sj. Karolina: Duke University Press). ISBN 0-8223-2041-X

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Pakleni šund
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Pakleni_šund&oldid=3655917"