Korisnik:Nidurhaf/Radionica/Pad Osmanlijskog carstva

Nakon vjekovne stagnacije, pad Osmanlijskog carstva je period koji počinje početkom 19. vijeka. S ruskim ekspanzionizmom i ekonomskim boljkama, koje su se reflektirale pobunama naroda, Osmanlijsko carstvo je pokušalo uhvatiti vezu sa Evropom, ali je se na kraju ipak raspalo.

Vremeplov

• 1856
  1856
• 1878
  1878
• 1885
  1885

Uvod

Krajem 16. vijeka je moć Osmanlijskog carstva počela polako slabiti, ekonomski i tehnološki napredak Evrope je bio sve veći, a turska država je sve više zaostajala. Nakon rusko-turskog rata (1768-74) i mirovnim sporazumom sklopljenim u Kučuk Kainardžiju, Rusija je dobila Krim, pokroviteljstvo nad Moldavijom i Vlaškom, pa je tako postala zaštitnica skoro svih pravoslavnih turskih teritorija. Evropljanima je postalo jasno da Osmanlijsko carstvo polako ali sigurno propada. Za njegovo nasljedstvo su bile zainteresirane sve evropske velesile, pa je tako postalo stalno žarište nestabilnosti na području jugoistočne Evrope i uzroku ratovima. S propadanjem Osmanlijskog carstva su pokrenuti narodnooslobodilački pokreti, pa je došlo do oslobađanja mnogih balkanskih naroda, koji su od 19. vijeka jedan za drugim ustanovljavali svoje države. Od kraja 18. vijeka su počele pobune ne samo na Balkanskom poluostrvu, nego i u Kurdistanu, Gruziji, Armeniji i na Arapskom poluostrvu. Došlo je do raspadanja čitlučkog sistema, razpadala se polako vojska, spahije nisu bile podvrgnute vojnoj obavezi; a i janjičari su gubili pripadnike, zbog stalnih ratnih poraza i nedostatka ratnog plijena, od kojeg su većinom živjeli. Tehnički gledajući, osmanlijska vojska je ostala na razini 16. vijeka, i to je bio glavni razlog stalnim porazima.

Od vremena sultana Selima III. država je pokušala napraviti različite reforme vojske, uprave, financija i školstva. Sultan Selim je pokušao uvesti stalnu vojsku, ali su ga ubili janjičari, koji su bili najveći protivnici njegovog plana. Na ljeto 1826. sultanu Mahmutu II. je konačno uspio savladati janjičare, pa je tako najelitniji dio turske vojske prestao postojati. Separatističke težnje u raznim krajevima carstva, od Irana do Egipta su rasle, baš kao i ovlasti pašâ čiji pašaluci su praktično postali samostalni, npr. Ali paša iz Janjine u Epiru je imao svoju vojsku.

Mahmud II

On se suočio 1821. s veliko pobunom u Grčkoj. Nakon intervencije Velikih sila, koja je rezultirala bitkom kod Navarina 1827. i rusko-turskih ratom 1828–9., Mahmud je bio primoran dati Grčkoj nezavisnost 1832.

Kasnije je Mahmud imao konflikte sa svojim ambicioznim vazalom Mehmed Alijom, valijom (guverner) Egipta. Mahmud je imao Alijevu podršku prilikom ugušivanja grčke pobune, ali mu nije platio obećanu nagradu za njegove usluge. 1831., valija je objavio rat i uspio okupirati Siriju i Arabiju do kraja rata 1833. 1839. je Mahmud obnovio ratna dejstva, nadajući se da će vratiti izgubljena područja, međutim umro je prije vijesti da je njegova vojska izgubila bitku kod Neziba.

Politika

Autokratija sultana Osmanlijskog carstva je ostala nepromjenjena vijekovima, dok je ostatak svijeta polako postajao demokratskiji i liberalniji. Gubitak skoro četvrtine carske teritorije je samo doprinjeo postojećim ekonomskim problemima, koje su vodile revoluciji. Situacija je posebno bila opasna u Carigradu, koji je primio hiljade izbjeglica sa Balkana. pokušan je veliki broj manjih državnih udara, s ciljem svgavanja sultana. Nijedan od njih nije bio dobro organizovan niti približno uspješan, ali su stvarali paranoju kod Abdula Hamida II koja ga je vodila samoizolaciji u svojoj palači u Yildizu.

Cijelo carstvo je bilo građeno oko sultana, ali ovaj sultan nikada nije napustio svoju palaču i imao je povjerenja samo u nekoliko savjetnika. Za razliku od drugih evropskih zemalja, npr. u Njemačkoj gdje bi se oslabljeni premijer mogao zamjeniti jačim, u Osmanlijskom carstvu niko nije mogao zamjeniti slabog sultana. Dok se nalazio u svom egzilu, carstvo je nastavilo propadati. Egipat je već dugo vremena bilo samo nominalno vezano za Istanbul, a u 1882. Velika Britanija je priključila Egipat u svoju imperiju, kako bi kontrolisala Suecki kanal. 1896. godine je se Kreta pobunila i dobila grčku pomoć. Pobuna se vrlo brzo pretvorila u rat između Osmanlijskog carstva i bivše provincije. Po prvi put nakon nekoliko vijekova, Osmanlijsko carstvo je izvojevalo pobjedu bez strane pomoći. Grčka je napadnuta sa sjevera, a osmanlijske trupe su marširale prema jugu i stigle sve do Thermopylae, nakon čega je grčki kralj Đorđe I pristao na primirje. Grčka je izgubila djelove Makedonije, a morala je platiti i ratnu odštetu Istanbulu. Ipak, Kreta je dobila gotovo potpunu autonomiju, kako bi se zadovoljile Britanija i Rusija, koje nisu htjele vidjeti kršćanske stanovnike pod turskom vlašću.

Turska vojna pobjeda nije zaustavila podizanje drugih pobuna i revolucija. Sastanak u Parizu 1902. je skupio vodstvo "Mladih Turaka", grupa koju su sačinjavali studenti, turski nacionalisti sa željom da prekinu veze s nazadnim carstvom. U Bugarskoj i Makedoniji su teroristi počeli bombardovati osmanlijske banke i vladine zgrade, zahtjevajući potpunu nezavisnost. Dvije pobune su se udružile 1908. kaad se vojna regimenta, stacionirana u Makedoniji, pobunila i pobjegla u planine. Njima su se pridružili makedonski pobunjenici kao i veliki broj Mladih Turaka. Ova skupina se nazivala Komitet saveza i progresa (KSP). Uskoro su se i druge regimente u Bugarskoj i Rumeliji pobunile, kao i mnogi anatolski vojnici koji su poslani da uguše pobunu. Abdul Hamid nije imao izbora nego da pristane na zahtjeve pobunjenika. Ustav je usvojen, osnovan je i parlament, a Abdul Hamid je sada bio vođa Osmanlijske ustavne monarhije. Ubrzo nakon prvih izbora, koje je KSP lako dobio, izvršen je kontraudar od strane konzervativnih vojnih oficira. Iapk, udar nije uspio oboriti novu vladu, uglavnom zbog sposobnosti nepoznatog oficira Mustafe Kemala. Kada su liberali saznali da je sultan pomagao državni udar, odlučili su da sultan mora sići s vlasti. Tako je izdata fatva, a duga vlast Abdula Hamida II je okončana.

Također pogledajte

• Historija Turske