Otvori glavni meni
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Spahije (osmanlijski turski: سپاهی sipâhi, iz perzijskog سپاهی što znači "vojnik") su bili elitni vojni red osmanlijske vojske. Sistem spahija imao je elemente srednjevijekovnog evropskog viteštva kao i japanskih samuraja, ali je to ipak u najvećem bio specifičan osmanlijski sistem. Položaj spahija je bio uređen timarskim sistemom. To je originalni turski “izum”, timar, što znači “nadarbina”. Spahije su dobijale posjed u osvojenim krajevima i tako osiguravali prisutnost Porte u svim dijelovima carstva ujednačeno. Pri tom nisu postajali vlasnici zemlje, nisu je mogli ostaviti u nasljedstvo niti prenijeti na drugog. Dokle god dobro ratuje, do tad je u posjedu zemlje, te su i zbog toga postizali izvanredne rezultate. Prema dokumentima iz toga perioda zabilježeno je da je Osmanlijsko Carstvo imalo početkom 16. st. oko 90 000 spahija. Ukupna efektiva pokrajinske vojske u to doba bila je oko 200 000 ljudi. Naravno, u onim krajevima koji su bili krizna žarišta vojske je bilo više za razliku od unutrašnjosti gdje je ta pokrajinska vojska obavljala svakodnevne vojne zadatke (uključujući održavanje reda i mira). U slučaju velikih ratnih operacija ili frontalnih bitaka ova vojska mogla se sazvati u vrlo kratkom roku na jedno mjesto.

Bosanski spahijeUredi

Za razliku od ostatka Carevine, timari bosanskih spahija su se nasljeđivali unutar porodice te su na taj način spahije postali neki oblik vojnog plemstva, a ovaj način naslijeđivanja je imao utjecaja i na razvoj bosanskog osmanlijskog plemstva općenito. Na čelu bosanskih spahija stajao je alajbeg.

Za razliku od janjičara koji su bili pješadija i mogli su biti regrutovani i iz nemuslimanskih porodica, spahije su morali biti rođeni kao muslimani. Kroz čitavu historiju dolazilo je do različitih čarki između spahija i janjičara. Spahije su sebe smatrali nadmoćnijim i plemenitijim od janjičara, a gotovo da nije zabilježena ni jedna pobuna spahija, tako je i nastala čuvena poslovica koja je i danas prisutna u Turskoj:"Atlı er başkaldırmaz", što bi na bosanskom jeziku značilo:"Konjanik se ne buni", iz poslovice se jasno da zaključiti da se rečeno odnosi na spahije (konjanici), i, u negativnom kontekstu, na janjičare (pješadinci) čije su bune bile česte, što je od strane spahija smatrano nedostojnim.

Izvor:Uredi

  • Shaw, Stanford J. (1976). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey1. Cambridge: Cambridge University Press. 

Vanjski linkoviUredi