Wikipedia

Bilal ibn Rebbah

ashab poslanika Muhammeda i prvi mujezin (580–640)

Bilal ibn Rebbah (arapski: بلال بن رباح 5. mart 580 - 2. mart 640), Etiopljanin bio je jedan od ashaba poslanika Muhammeda. Rođen je u Mekki i bio je prvi mujezin, za što ga je odabrao Muhammed.[1][2][3][4] Bio je znan po svom glasu kojim je zvao ljude na molitvu. Njegovo ime se može također izgovarati kao Bilal ibn Rijah ili Bilal ibn Ribah. Također je bio poznat kao Bilal Etiopljanin. Umro je u 640, otprilike kada je imao 60 godina.

Bilal na Kabi uči ezan

Rođenje i rani život

uredi

Bilal ibn Rebbah je rođen u Mekki u Hidžazu 580.[5] Njegov otac Rabah bio je rob klana Banu Jumah, dok je njegova majka, Hamamah, navodno bila bivša princeza Abesinije[6] koja je zarobljena nakon događaja u godini slona i stavljena u ropstvo. Pošto je rođen u ropstvu, Bilal nije imao drugu opciju osim da radi za svog gospodara, Umeja ibn Khalaf. Napornim radom, Bilal je postao poznat kao dobar rob i povjereni su mu ključevi arapskih idola. Međutim, rasizam i društveno-politički statuti Arabije spriječili su Bilala da postigne veliku poziciju u društvu.[5]

Opisivan je kao osoba veoma crnog tena, mršav, veoma visok, guste kose i rijetke brade.[7]

Život kao rob

uredi

Bilal je bio rob u vlasništvu Umeja ibn Khalaf-a, i njegovog sina Safvana iz plemena Kurejš. Među njihovim zadacima bilo je čuvanje stada kamila.

Bilal je prvi put čuo za Muhammeda kada je njegov gospodar govorio gostima o njemu sa bijesom, prkosom i zlobom. Bilal ga je čuo kako kaže:

"Muhammed nije nikada bio lažov, mađioničar ili lud, ali mi moramo da ga tako prikazujemo dok ne okrenemo protiv njega sve koji ga slijede u njegovoj religiji"

Bilal je shvatio da njegovi gospodari imaju tri osnovna razloga za mržnju prema Muhammedu:

  1. Muhammed je osporio tradicionalnu religiju Kurejšija
  2. Bojali su se da će se ekonomski status Kurejšija smanjiti ako ljudi prestanu dolaziti u Mekku da se mole idolima.
  3. Smetao im je ponos plemena Benu Hašim zbog Muhammeda iz njihovog plemena.

Kada je Bilal čuo govor Poslanika, on je odlučio da primi islam.

Bilalov gospodar Umeja ibn Khalaf se zabrinuo zbog primanja islama od strane jednog od robova i počeo da ga muči[5] da bi ga natjerao da odustane od svoje nove vjere. Bilal je izdržao razna mučenja uključujući to da je morao ležati nag na vrućem ugljenu. Svi pokušaji da Bilal odbaci novu vjeru su propali.

Prema Ibn Ishaku, piscu biografije Poslanika, Bilalov gospodar "odveo bi ga po najvrelijem dijelu dana i bacio ga na leđa na dolinu i postavio mu veliki kamen na grudi",[5] i tada bi mu govorio da će ga pustiti tek kad odbaci Muhammedovo učenje, ili kad umre.

Prema drugim izvorima, Bilal je odvođen na užareni pijesak Arapske pustinje. Na grudi bi mu položili težak kamen, a jedan čovjek bi se popeo i skakao po tom kamenu, pokušavajući da ga dokrajči. Iako je pod tim kamenom bio jedva mogao govoriti, jedino što se čulo od njega bilo je: "Ehad, ehad! (Jedan [Bog], Jedan [Bog])"[5]

Nakon što su ga mučili čitav dan, predvečer bi mu vezali uže oko vrata i vodili ga oko planina i ulica Meke. Bilal je i dalje ponavljao: "Jedan... Jedan"

Vijest o progonu Bilala stigla je do nekih Muhammedovih drugova, koji su obavijestili poslanika. Muhammed je poslao Ebu-Bekra da pregovara za emancipaciju Bilala, koji ga je oslobodio nakon što ga je kupio ili zamijenio za nemuslimanskog roba.[5][8][9]

Nakon toga, Ebu-Bekr je odveo Bilala kući, zbrinuo ga, izliječio ga i na poslijetku ga oslobodio u potpunosti.

Za vrijeme Muhammeda

uredi

Mujezin

uredi

Postoje različite predaje o tome kako je Abdullah ibn Zeid došao kod Poslanika i rekao mu za san u kojem je sanjao ezan kao islamski poziv na molitvu,[10] međutim svi se slažu da je Bilal bio mujezin koji je proučio prvi ezan.

Kasnije su neki ljudi predlagali da ta čast pripadne nekom drugom zbog Bilalovog slabog izgovora arapskog slova šin, koga je izgovarao kao sin. Međutim, Muhammed se na ovo jako naljutio i rekao da je Bilalovo sin u ušima Allaha isto kao šin, misleći pri tome da Bog ne gleda na fizičku manifestaciju koliko na čistoću srca.

Trezor

uredi

Bilal je postao istaknut u Islamskoj zajednici Medine, pošto ga je Muhammed imenovao ministrom Bejtu-lmala (riznice).[11] U tom svojstvu, Bilal je dijelio sredstva udovicama, siročadi, putnicima i drugima koji nisu mogli sami sebe izdržavati.[11][12]

Hidžra

uredi

Godine 622, za vrijeme Hidžre, Bilal se također preselio u Medinu i preko deset narednih godina pratio Muhammeda na svim njegovim vojnim ekspedicijama, i pomagao mu kao mačonoša i stjuart, ali također i kao mujezin. Također se brinuo o Muhammedovom koplju koje je korišteno od 624 pa nadalje za pokazivanje smjera molitve.

Učestvovao je u bitci na Bedru, gdje je ubio čovjeka koji ga je mučio ranije, Umeju ibn Khalafa. Također je bio u svim važnijim bitkama i događajima, kao što su Bitka na Uhudu i Bitka na Hendeku.

Nakon Muhammeda

uredi

Postoje kontradiktorni izvještaji o tome šta se desilo sa Bilalom nakon smrti Poslanika Muhammeda 632. godine. Ono što izgleda sigurno je da se Bilal pridružio muslimanskoj vojsci u Siriji.[13]

Sunitsko viđenje

uredi

Neki sunitski izvori govore da je nakon što je Ebu-Bekr postao halifa, Bilal nastavio da poziva vjernike na molitvu kao njegov mujezin, ali da je za vrijeme hilafe Omera odbio da nastavi u istom obimu.

Drugi autori govore da je Muhammedova smrt značila kraj Bilalove karijere mujezina i da je zvao vjernike na molitvu još samo dva puta u životu: jednom u Siriji, zbog počasti posjete Omer ibn el-Hattaba drugi put u Medini, zbog izrazite želje Muhammedovih unuka.

Šiitsko viđenje

uredi

Šiitski izvori tvrde da je Bilal prestao mujeziniti i otišao u Siriju nakon što je Muhammed umro i nakon što je, po njihovoj tvrdnji, oteto pravo Aliji na hilafet.

Neki izvori navode da je Ebu-Bekr naredio Bilalu da ostane u njegovoj ličnoj službi (asocirajući na službu kao rob), navodeći da je Bilal to odbio, te da su se Ebu-Bekr i Omer rasrdili na njega. Čak tvrde da ga je nakon toga Omer protjerao iz Medine, te da je to bio razlog zbog kojeg je Bilal otišao u Siriju.[14]

Smrt

uredi
 
Grob Bilala na groblju Bab al-Saghir, Damask.

Sunitski učenjak el-Sujuti u svom djelu Tarikh al-Khulafa napisao je: "On (Bilal) je umro u Damasku 17. ili 18. hidžretske godine, ali neki kažu 20. hidžretske, ili čak 21. hidžretske godine kada je imao nešto više od šezdeset godina. Neki su rekli da je umro u Medini, ali to je pogrešno. Tako je u al-Isabahu i drugim djelima kao što je tahdhib an-Nawawi."[15]

Kada je Bilalova žena shvatila da se Bilala približava smrt, postala je tužna.[16] Dokumentirano je da je plakala i rekla: "Kakva bolna nevolja!"[16] Međutim, Bilal se usprotivio mišljenju svoje žene rekavši: "Naprotiv, kakva srećna prilika! Sutra ću se sresti sa svojim voljenim Muhammedom i njegovim frakcijom (hizb)!"[16]

Vjeruje se da je sahranjen na groblju Bab al-Saghir u Damasku.[17][18] Međutim, postoji još jedno turbe,[19] za koje se vjeruje da je grob Bilala, u blizini malog sela zvanog al-Rabahiyya, u Ammanu, Jordan.

Ostavština

uredi

Ako postoje neslaganja o životu i smrti Bilala, njegova važnost je na svim nivoima neosporna. Afrički muslimani posebno osjećaju bliskost sa ovim čovjekom, jer on je bio Etiopljanin, koji je pored toga bio jako blizak sa Muhammedom i predstavlja model čvrstoće i odanosti vjeri. Osim toga, on predstavlja najbolju sliku čistoće islama gdje je u jednom robovlasničkom sistemu iznikla vjera koja nije mjerila čovjeka ni kroz nacionalnost, ni kroz socijalni status, ni kroz boju kože, nego kroz pobožnost.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Slavery in Islam." BBC News. BBC, 2009. Web. 2013.
  2. ^ Ludwig W. Adamec (2009), Historical Dictionary of Islam, p.68. Scarecrow Press. ISBN 0810861615.
  3. ^ Robinson, David. Muslim Societies in African History. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2004. Print.
  4. ^ Levtzion, Nehemia, and Randall Lee Pouwels. The History of Islam in Africa. South Africa: Ohio UP, 2000. Print.
  5. ^ a b c d e f Janeh, Sabarr. Learning from the Life of Prophet Muhammad (SAW): Peace and Blessing of God Be upon Him. Milton Keynes: AuthorHouse, 2010. Print. ISBN 1467899666 str. 235-238
  6. ^ Stadler, Nurit (2020). Voices of the Ritual (jezik: engleski). Oxford University Press. ISBN 978-0-19-750130-6.
  7. ^ Muir, Sir William. The Life of Mohammad From Original Sources. Edinburgh: J. Grant, 1923. Print. ISBN 0404563066 str. 59
  8. ^ Ibn Hisham, Sirah, V. 1, str. 339-340
  9. ^ Ibn Sa’d, Tabaqat, V. 3, str. 232
  10. ^ "Sunan Ibn Majah - The Book of the Adhan, Hadith #1". sunnah.com.
  11. ^ a b Charbonneau, Joshua (Mateen). The Suffering of the Ahl-ul-bayt and Their Followers (Shi'a) throughout History. Washington, D.C.: J. M. Charbonneau, 2012. Print.
  12. ^ Razwy, Ali A. A Restatement of the History of Islam & Muslims 570 to 661 CE. Stanmore, Middlesex, U.K.: World Federation of K S I Muslim Communities Islamic Centre, 1997. Print. str. 553
  13. ^ Dr. Ali Muhammad As-Sallaabee The Biography of Abu Bakr As-Sideeq. Riyadh: Maktaba Dar-us-Salaam, 2007. Print. ISBN 9960-9849-1-5
  14. ^ https://web.archive.org/web/20110807053919/http://www.al-islam.org/slavery/4.htm
  15. ^ Rijal: Narrators of the Muwatta of Imam Muhammad." Bogvaerker. 8. 1. 2005. Web. 2013.
  16. ^ a b c Qušairī, Abd-al-Karīm Ibn-H̲awāzin Al-, and Abu'l-Qasim al-Qushayri. al-Qushayri's Epistle on Sufism: al-Risala al-Qushayriyya Fi 'ilm al-Tasawwuf. Trans. Alexander D. Knysh. Lebanon: Garnet & Ithaca Press, 2007. Print. ISBN 1859641865 str. 313
  17. ^ "Bab al-Saghir Cemetery (Goristan Ghariban)". Madain Project. Arhivirano s originala, 2. 6. 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020.
  18. ^ "Tomb of Bilal ibn Rabah (Bilal, the Ethiopian)". Madain Project. Arhivirano s originala, 2. 6. 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020.
  19. ^ "Shrine of Bilal ibn Rabah". Madain Project. Arhivirano s originala, 2. 6. 2020. Pristupljeno 2. 6. 2020.

Dodatna literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bilal_ibn_Rebbah&oldid=3644942"