Hilafet

Hilafet (arapski: خلافة) jest islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Vođa države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici,^[1] a prema šitima to je imam kojeg bira Muhammedova porodica (nasljedna vlast). Od vremena Muhammeda, do 1924. nasljedni hilafet su držali emevijska, abasidska i na kraju osmanlijska dinastija.

Hilafet je jedini oblik vlasti koji ima punu podršku islamske nauke i predstavlja "centralni politički koncept sunnijskog islama konsenzusom muslimanske većine prvih generacija".^[2] Andrew Hammond kaže da su srednjovjekovni hilafeti "uživali globalnu naučnu i vojnu superiornost – od kojih sada nema nijedne".^[3]

Historija

Halifa, odnosno šef države, često se zvao i "emirul-mu'minīn" (arapski: أمير المؤمنين) "vladar pravovjernih", "imamul-ummeh", "imamul-mu'mininīn" (arapski: إمام المؤمنين), ili neformalno vladar svih muslimana. Svaka pokrajina islamske države imala je svog namjesnika (sultan, vali ili emir). Izraz darul-islam (arapski: دار الإسلام, doslovno 'zemlja islama') odnosio se na svaki teritorij pod vladavinom halife, uključujući teritorije naseljene nemuslimanima, a teritorij koji nije pod vladavinom halife se nazivao darul-kufr (doslovno "zemlja nevjerovanja") čak i ako su stanovnici tog teritorija muslimani iz razloga što oni nisu građani pod islamskim zakonom. Prva prijestolnica islamske države bila je u Medini. U nekim periodima muslimanske historije bilo je rivala oko hilafeta u različitim dijelovima islamskog svijeta, i razdvojenih šiitskih i sunijskih dijelova.

Prva četvorica halifa koji se zovu "pravedne halife" (halife rašiduni, ar. el-hulefaur-rašidun) bili su Muhammedovi ashabi: Ebu-Bekr, zatim Omer ibn el-Hattab, zatim Osman ibn Affan i četvrti Alija ibn Ebi-Talib. Muslimani suniti smatraju Ebu-Bekra za prvog legitimnog halifu, a muslimani šiti smatraju da je Alija prvi pravi legitimni halifa, mada potvrđuju da je on prihvatio svoje prethodnike jer je prisegao Ebu-Bekru nakon kratkog vremena.

Nakon prve četvorice halifa pravo na hilafet su polagale dinastije Emevija, Abasida, Osmanlija i u relativno kratkim periodima druge rivalne dinastije u Španiji, Sjevernoj Africi i Egiptu. Kemal Atatürk osnovao je Republiku Tursku 29. oktobra 1923, a hilafet je ukinut početkom naredne godine, 3. marta 1924.^[4] Kralj Maroka se i dalje titulira emirul-mu'mininom za Marokance, mada ne polaže pravo na hilafet.

Također pogledajte

Reference

^ Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123
^ John O. Voll: Professor of Islamic history at Georgetown University http://www.nationalinterest.org/Article.aspx?id=13296 Arhivirano 13. 2. 2008. na Wayback Machine
^ Middle East Online, (statement under heading picture)
^ Afsaruddin, Asma. "Caliph". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 24. 9. 2018. The Ottoman sultans then claimed the title and used it until it was abolished by the Turkish Republic on March 3, 1924.

Vanjski linkovi

Hilafet na Wikimedia Commonsu

[1] Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123

[2] John O. Voll: Professor of Islamic history at Georgetown University http://www.nationalinterest.org/Article.aspx?id=13296 Arhivirano 13. 2. 2008. na Wayback Machine

[3] Middle East Online, (statement under heading picture)

[4] Afsaruddin, Asma. "Caliph". Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 24. 9. 2018. The Ottoman sultans then claimed the title and used it until it was abolished by the Turkish Republic on March 3, 1924.

[1]

[2]

[3]

[4]