Benu Hašim

klan plemena Kurejš

Benu Hašim (arapski: بنو هاشم) je arapski klan unutar plemena Kurejšija kojem je pripadao Muhammed, nazvan po Muhamedovom pradjedu Hašimu ibn Abd Manafu.

Benu Hašim

(arapski: بنو هاشم)

Arapski klan Kurejša
Etnicitet Arapi
Lokacija Mekka, Hidžaz

Bliski istok, Južna Azija, Sjeverna Afrika, Rog Afrike

Potekli iz Hašima ibn abd Manafa
Ogranci
  • Alidi
  • Džaferiti
  • Akiliti
  • Abasidi
Religija Islam

Članovi ovog klana, a posebno njihovi potomci, nazivaju se i Hašimidi, Hašimiti ili Hašemiti, a često nose prezime el-Hašimi. Ovi potomci, a posebno oni koji vode svoju lozu od Muhammeda preko njegove kćerke Fatime, nose tradicionalnu titulu Šerif.[1]

Od 8. vijeka pa nadalje, porijeklo Hašimida počelo se smatrati oznakom plemstva i predstavljalo je osnovu na kojoj su mnoge dinastije legitimirale svoju vlast.[2] Neke od najpoznatijih islamskih dinastija hašimidskog porijekla uključuju Abaside (vladali su iz Bagdada 750–945; držali halifat bez vršenja vlasti 945–1258 u Bagdadu i 1261–1517 u Kairu), Fatimidi (vladali iz Kaira i preuzeli halifat 909–1171), Alidi (vladari Maroka, 1631–danas) i Hašemiti (vladari Jordana, 1921–danas).

Historija uredi

Tradicionalno, pleme je nazvano po Hašimu ibn Abd Manafu. Bio je oženjen Selmom bint Amrom iz Benu Nadžar, klana Azd.[3][4]

Među predislamskim Arapima, ljudi su se klasifikovali prema svom plemenu, svom klanu, a zatim svojoj kući/porodici. Postojale su dvije glavne plemenske vrste: Adnaniti (potomci Adnana, tradicionalnog pretka Arapa sjeverne, srednje i zapadne Arabije) i Kahtanije (koji potiču iz Kahtana, tradicionalnog pretka Arapa južne i jugoistočne Arabije).[5][6] Benu Hašim je jedan od klanova plemena Kurejšija,[7] i pripada plemenu Adnanita. Zajedno sa klanovima Benu Abd-Šems, Benu el-Muttalib i Benu Navfal čini dio Kurejšija Benu Abdul-Manaf .

Dinastije uredi

Arabija:

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ Routledge, Bruce (26. 7. 2004). Moab in the Iron Age: Hegemony, Polity, Archaeology (jezik: engleski). University of Pennsylvania Press. str. 236. ISBN 978-0-8122-3801-3.
  2. ^ Van Arendonk i Graham 1960–2007.
  3. ^ al-Tabari, Abu Jafar. The History of al-Tabari Vol. 6: Muhammad at Mecca. p. 125.
  4. ^ The Agrarian System of Islam Muḥammad Taqī Amīnī Idarah-i Adabiyat-i Delli, 1991
  5. ^ Reuven Firestone (1990). Journeys in Holy Lands: The Evolution of the Abraham-Ishmael Legends in Islamic Exegesis. str. 72. ISBN 9780791403310.
  6. ^ Göran Larsson (2003). Ibn García's Shuʻūbiyya Letter: Ethnic and Theological Tensions in Medieval al-Andalus. str. 170. ISBN 9004127402.
  7. ^ Al-Mubarakpuri, Safi-ur-Rahman (2002). The Sealed Nectar (Ar-Raheeq Al-Makhtum). Darussalam. str. 30. ISBN 1591440718.
  8. ^ a b c d Vachon, Boudreau i Cogné 1998.
  9. ^ Hoiberg 2010.