Prednji režanj hipofize
Prednji režanj hipofize – adenohipofiza ili kraće prednja hipofiza – je glavni organ endokrinog sistema. Ovaj žlijezdani režanj, zajedno sa zadnjim režnjem (neurohipofiza) čini hipofizu. Prednja hipofiza regulira nekoliko značajnih fizioloških procesa, uključujući stres, rast, razmnožavanje i laktaciju. Pravilno funkcioniranje prednjeg režnje hipofize i organa koje regulira se može utvrditi putem testova krvi koji mjere razinu hormona.[1][2] [3][4][5][6]
| Prednji režanj hipofize (Adenohipofiza) | |
|---|---|
 Smještena na bazi ljudskog mozga hipofiza je zaštićena koštanom strukturom zvanom tursko sedlo sella turcica sfenoidne kosti. | |
 Srednji leđno-trbušni presjek hipofize odraslog majmuna | |
| Detalji | |
| Prekursor | Usna sluzokoža |
| Sistem | Endokrini sistem |
| Arterija | Gornja hipofizna arterija |
| Vena | Hipofizna vena |
| Identifikatori | |
| Latinski | Hypophysis, Glandula pituitaria |
| MeSH | D010903 |
| NeuroNames | 407 |
| NeuroLex ID | birnlex_1581 |
| TA98 | A11.1.00.002 |
| TA2 | 3855 |
| FMA | 74627 |
| Anatomska terminologija | |
Struktura
uredi
PAS-Orange G bojenje, 200 puta uvećano.
Acidofilne ćelije su žuto-narandžaste,bazofilne crveno-ljubičaste, a hromofobne ćelije su ostale bezbojne.
Prednji kompleks hipofize
urediHipofiza je žlijezda veličine graška, koja se nalazi u zaštićenom koštanom kućištu zvanom sella turcica („tursko sedlo“). Sastoji se od tri režnja: prednjeg, srednjeg i stražnjeg režnja. Kod mnogih životinja, ovi režnjevi međusobno razlikuju. Međutim, kod ljudi, srednji režanj čini samo nekoliko slojeva ćelija i nejasan je. Kao rezultat toga, često se smatra kao dio prednjeg režnja hipofize. U svih životinje, mesnata, žljezdana prednja hipofiza se razlikuje od nervne, tj. zadnjeg režnja hipofize. Prednji režanj hipofize se sastoji od tri regije:
- Pars distalis (distalni dio, onaj koji je dalje od tjelesne osi) čini glavninu prednje hipofize, u kojoj odvija najveći dio proizvodnje hormona hipofize. Sadrži dvije vrste ćelija, uključujući hromofobne i hromofilne ćelije. Hromofilne se mogu dalje dijeliti na acidofilne (alfa ćelije) i bazofilne ćelije (beta ćelije). Ove ćelije zajedno proizvode hormone prednje hipofize i otpuštaju ih u krvotok.[7][8][9]
- Pars tuberalis (cjevasti dio) čini dio plašta koji se proteže od pars distalis koji se spaja sa stablom (također poznatim kao infudibularno stablo ili infundibulum), koje proizilazi iz zadnjeg režnja. Stablo hipofiza povezuje hipotalamus u zadnjoj hipofizi). Funkcija cjevastog dijela je je slabo poznata. Međutim, nije poznato da je važan u dobijanju endokrinog signala u obliku TSHB (β podjedinica TSH) informacije regulaciji fotoperiodizma (ritmici dužine dana). Ispoljavanje ove podjedinice se ispoljava u regulaciji lučenja melatonina, u odgovoru na svjetlosne informacije koje se prenose na epifizu. Ranije studije su pokazivale lokalizaciju melatoninskog receptora na ovim prostorima.[10]
- Pars intermedia, (srednji dio), nalazi se između pars distalis i zadnje hipofize, koja graniči između prednje i zadnje hipofize. Kod ljudi je vrlo malen i nejasan.
Razvoj
urediPrednji režanj hipofize potiče od ektoderma, konkretnije od dijela u embrionskom razvoju tvrdog nepca. Taj dio (Rathkeova torbica) na kraju gubi vezu sa grlom, što dovodi do razvoja prednje hipofize. Prednji zid torbice proliferira pa se njen veći dio popunjava za formiranje pars distalis i pars tuberalis. Zadnji zid prednje hipofize formira pars intermedia. Od njenih mehkih tkiva formira se gornje nepce, nasuprot zadnjem režnju hipofize, koji potiče od neuroektoderma.
Funkcija
urediPrednji režanj hipofize sadrži pet vrsta endokrinih ćelija, a one su definirane od hormonima koje luče: somatotropine (GH), prolaktine (PRL), gonadotropine (LH i FSH); kortikotropine (ACTH) i tirotropine (TSH).
Hormoni koje luči prednji režanj hipofize su trofski hormoni i tropski hormoni. Trofni hormoni neposredno utiču na rast, prema hiperplaziji ili hipertrofiji tkiva. Tropni hormoni su imenovani prema sposobnost da djeluju direktno na ciljna tkiva ili druge endokrine žlijezde za oslobađanje hormona, uzrokujući brojne kaskadne fiziološke odgovore.
Uloga u endokrinom sistemu
uredi{{Glavni| Hipotalamus]] Lučenje hormona iz prednje hipofize je regulirano oslobađanjem hormona koji luči hipotalamus. Neuroendokrine ćelije u hipotalamusu upućuju impulse aksona do mediana eminetcia, na bazi mozga. Na ovom mjestu, ove ćelije mogu osloboditi supstance u male krvne sudove, koji putuju direktno na prednjiu hipofizu (hipotalamus-hipofizini pokretni krvni sud).
Ostali kontrolni mehanizmi
urediOsim hipotalamusa, kontrolu prednje hipofize, obavljaju drugi sistemi u tijelu. GABA može ili stimulirati ili inhibirati izlučivanje luteinizirajućeg hormona (LH) i hormona rasta (GH) i može stimulirati izlučivanje tireostimulirajućeg hormona (TSH). Poznato je da prostaglandini inhibiraju adrenokortikotropni hormon (ACTH), kao i da stimuliraju oslobađanje TSH, GH i LH oslobađanje. U eksperimentima je pokazano da GABA, putem akcije hipotalamusa, utiče na nivo GH sekrecije. Te nalaze podržavaju i klinički dokazi podražavajućeg i kočećeg uticaja GABA na sekreciju GH, ovino o mjestu djelovanja GABA unutar hipotalamus-jedinica.
Efekti prednjeg režnja hipofize
urediUloga prednjeg režnja hipofize u održavanju Homeostaza je od ključne važnosti za fiziološko održavanje pogodnog stanja. Povećan plazmatski TSH izaziva hipertermiju putem mehanizma koji povećava metabolizam i širenje kožnih sudova. Povećanje razine LH također dovodi do hipotermije, ali preko smanjenih metaboličkih aktivnosti. ACTH povećava metabolizam i izazvati kožnu vazokonstrikciju, povećanu koncentraciju u plazmi, što također može dovesti do hipertermije i smanjenja lučenja prolaktina, sa snižavanjem temperature. Folikul-stimulirajući hormon (FSH) također može uzrokovati hipotermiju ako je povećan iznad homeostatska razine, povećanjem samo aktivnostimetaboličkih mehanizama.
Iz prednjeg režnja hipofize se luče gonadotropni hormoni, prije svega luteinizirajući hormon (LH), koji stimulira ovulacijski ciklus ženki sisara, dok u mužjaka, LH stimulira sintezu androgena koji pokreće nagon da se pari, zajedno sa stalnom proizvodnjom sperme.[14] [15][16]
HPA osovina
urediPrednja hipofize ima važnu ulogu u odgovoru na stres. Kortikotropin oslobađajući hormon (CRH) iz hipotalamusa stimulira ispuštanjem ACTH u kaskadni učinak koji završava proizvodnjom glukokortikoida iz kore nadbubrežne žlijezde.
Uticaj na ponašanje
urediOslobađanje GH, LH, FSH je potrebno za pravilan ljudski razvoj, uključujući i gonade. Oslobađanje hormona prolaktina je od suštinske važnosti za laktaciju.
Djelujući u okviru osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA), prednji ežanj hipofize ima veliku ulogu u neuroendokrinim sistemima odgovora na stres. Stres izaziva oslobađanje kortikotropin-oslobađajućeg hormona (CRH) i vazopresina iz hipotalamusa, koji aktivira oslobađanje adrenokortikotropnog hormona (ACTH) iz prednje hipofize. Zatim, ovo deluje na koru nadbubrežne žlijezde za proizvodnju glukokortikoida, poput kortizola. Ovi glukokortikoidi povratno djeluju na prednji režanj hipofize i hipotalamus s negativnom povratnom informacijom da uspore proizvodnju CRH i ACTH.
Povećana količina kortizola pod uvjetima stresa može uzrokovati slijedeće:
- metabolički efekti (mobilizacija glukoze, masnih kiselina i aminokiselina), reapsorpcija kostiju (mobilizacija kalcija), aktiviranje odgovora simpatičkog nervnog sistema , anti-upalni efekti i inhibicija reprodukcije / rasta. Kada se ukloni prednji režanj hipofize (hipofiz ectomija) kod pacova, uspore se mehanizmi učenje, ali injekcije ACTH obnovljaju njihov rad. Osim toga, stres može odgoditi otpuštanje reproduktivnih hormona, kao što su luteinizirajući hormonluteinizirajući (LH) i folikul-stimulirajući hormoni (FSH) . To pokazuje da je prednji režanj hipofize uključena u funkcije ponašanja, kao dijela vdužeg puta odgovora stres. Poznato je i da se (HPA) hormoni odnose na pojedine kožne bolesti i homeostazu kože. Postoje dokazi koji povezuju hiperaktivnost HPA hormona sa stres-vezanim bolestima kože i kožnih tumora.
Starenje
urediOperirajući kroz os hipotalamus-hipofiza-gonade, prednji režanj hipofize također utiče i na reprodukcijski sistem. Hipotalamus luči gonadotropin oslobađajući hormon (GnRH), koji stimulira oslobađanje luteinizirajućeg hormona (LH) i hormona stimulacije folikula. Tada gonade proizvode estrogen i testosteron. Smanjenje oslobađanja gonadotropina (LH i FSH) za normalno starenje, može biti odgovorno za impotenciju i krhkost starijih muškaraca. zbog eventualnog smanjenja proizvodnje testosterona. Ovaj niži nivo testosterona može imati i druge efekte, kao što su smanjen libido, blagostanje i raspoloženje, snagu mišića i kostiju i metabolizam.
Čulo dodira
urediDokazano je da novorođenčad miševa koja su pomilovana četkicom (simulira majčinsku njegu) imala veće otpuštanje i vezivanje hormona rasta (GH) iz prednje hipofize.
Cirkadijski ritmovi
urediPrimljene svjetlosne informacije, oči prenosi na epifizu preko cirkadijskog pejsmejkera (u superhijazmatskom jezgru). Smanjuje svjetla stimulira oslobađanje melatonina iz epifize. što također može uticati na razine lučenjea u hipotalamus-hipofiza-gonadnoj osi. Melatonin može sniziti razine LH i FSH, što će smanjuje razinu estrogena i testosterona. Pored toga, melatonin može uticati i na proizvodnju prolaktina.
Klinički značaj
urediPovećana aktivnost
urediHiperpituitarizam je stanje u kojem hipofiza luči prekomjerne količine hormona. Ova hipersekrecija često rezultira u formiranju adenoma hipofize (tumora), koji su benigni, osim malobrojnih. Postoje uglavnom tri vrste tumora prednjeg režnja hipofize i njihovih povezanih poremećaja. Na primjer, akromegalija je posljedica prekomjernog lučenja hormona rasta (GH), koji se često oslobađa iz adenoma hipofize. Ovaj poremećaj može uzrokovati izobličavanje tijela i moguću smrt, a može dovesti i do gigantizma, poremećaja hormona koji se ispoljava i džinovskom rastu, kao što je bio André Gigant, gdje se pred epifiznim pločama u kostima pojavljujun poremećaji u kostima, neposredno oko puberteta.
Najčešća vrsta tumora hipofize je prolaktinom koji je posljedica prekomjernog kučenja prolaktina. Treći tip adenoma hipofize luči višak ACTH, koji zauzvrat, izaziva višak kortizola koji se luči i uzrokuje Cushingovu bolest.
Smanjena aktivnost
urediHipopituitarizam odlikuje smanjeno lučenje hormona prednjeg režnja hipofize. Naprimjer, smanjeno lučenje GH prije puberteta može biti uzrok patuljastog rasta. Pored toga, smanjeno lučenje ACTH i nedostatka kortizola može izazvati Addisonovu bolest. Hipopituitarizam, među drugim uzrocima, može biti posljedica uništavanja ili uklanjanja tkiva prednje hipofize nakon traumatskih ozljeda mozga, tumora, tuberkuloze ili sifilisa,. Ovaj poremećaj se nekad nazivao Simmondsova bolest, ali sada, prema bazi podataka o bolestima, zove se Sheehanov sindrom. Ako je hipopituitarizam uzrokovan gubitkom krvi povezanog sa porodom, poremećaja se naziva Sheehanov sindrom.
Historija
urediGrčki liječnik Galen je ime hipofize dao samo pomoću (starogrčke) riječi ἀδήν = žlijezda. On je opisao hipofizu kao dio serije sekrecijskih organa za izlučivanje nosne sluzi. Anatom Andreas Vezalius je preveo ἀδήν kao in quam pituita destillat = "žlijezda u kojoj kaplje sluz (pituita). Osim toga 'opisnog' imena, Vezalijus koristi i glandula pituitaria, iz čegs je izvedeno englesko ime hipofize.
U službenoj latinskoj nomenklaturi Terminologia Anatomica, izraz glandula pituitaria se i dalje koristi kao zvanični sinonim hipofize. U sedamnaestom stoljeću je pretpostavljena funkcijs hipofize je proizvodnja sluznice nosa. Izraz landula pituitaria i njegov engleski ekvivalent hipofiza može se opravdati samo iz historijskog aspekta. Uključenje ovog sinonima je opravdano samo ističući da je glavni pojam hipofiza u nekim jezicima manje popularan termin.
Ime hipofize skovao je anatom Samuel Thomas von Sömmerring. Sastoji od ὑπό – hypo = pod + φύειν – trofein = rasti. Kasniji grčki naziv ὑπόφυσις (hypotrofos) preuzeli su grčki ljekari, u značenji izdanak koji se različito koristi. Sommering također koristiti ekvivalentan izraz appendix cerebri (moždani dodatak).
Etimologija
urediPrednji režanj hipofize je također poznat kao adenohipofiza, što znači "žljezdano šiblje", od grčkog adeno- = žlijezda + hipo = ispod + physis = rast".
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Alberts B. (2002)ː Molecular biology of the cell Garland Science, New York, ISBN 0-8153-3218-1.
- ^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
- ^ Laidler K. J. (1978): Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings, Menlo Park, ISBN 0-8053-5680-0.
- ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
- ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
- ^ Ikegami K, Iigo M and Yoshimura T. Circadian clock gene Per2 is not necessary for the photoperiodic response in mice. PLoS One 2013;8(3).PMID 23505514
- ^ Dardente H. Melatonin-dependent timing of seasonal reproduction by the pars tuberalis: pivotal roles for long daylengths and thyroid hormones.J.Neuroendocrinol.2012.Feb;24(2)
- ^ Morgan PJ and Williams LM.The pars tuberalis of the pituitary: a gateway for neuroendocrine output. RevReprod 1996 Sep;1(3) PMID 9414453
- ^ Nelson, R. J. (2011) An Introduction to Behavioral Endocrinology, 4th Edition. Sunderland, MA: Sinauer Associates, Inc.ISBN 978-0878936205
- ^ Eroschenko, Victor P.; Fiore, Mariano S. H. di (1. 1. 2013). DiFiore's Atlas of Histology with Functional Correlations (jezik: engleski). Lippincott Williams & Wilkins. ISBN 9781451113419.
- ^ Malendowicz L. K. Et al. (2007): Leptin and the regulation of the hypothalamic-pituitary-adrenal axis. Int Rev Cytol., 263: 63-102.
- ^ Sone M. , Osamura R.Y. (2001): Leptin and the pituitary. Pituitary, 4(1-2): 15-23.
- ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.
- ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
- ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
Vanjski linkovi
uredi
