Visoko u sastavu Osmanskog Carstva
Visoko je u sastavu Osmanskog Carstva bilo i prije definitivnog pada Bosanskog kraljevstva. Visočka nahija je osnovana već 1462. Postavši dijelom novog carstva prekinut je način dotadašnjeg razvoja Visokog obzirom da Osmanlije donose novi tip gradnje. Od srednjovjekovnog grada, Visoko će izrasti u naselje osmanskog tipa. U okvirima ovog novog tipa grada historijsku ulogu imao je bosanski namjesnik Ajas-paša koji je u Visokom podigao kompleks građevinskih objekata koji su činili novu urbanu jezgru. 1477. Ajas-paša je izgradio hamam, mekteb, vodovod, most na rijeci Bosni i Medresu, te utemeljio vakuf i tekiju nakšibendijskog reda koja i danas postoji. Džamija se ne spominje u vakufnami, ali znamo iz izvora iz 1704. da je postojala Ajas-pašina džamija koju je srušio Eugen Savojski.[1]
Visoko je tokom osmanskog razdoblja prošlo kroz različite faze urbanog i arhitektonskog razvoja. Koristeći se informacijama koje su dostupne u nekolicini vakufnama[2] a koje se odnose na Visoko, moguće je uočiti da je srednjovjekovno manje naselje (selo) za kratko vrijeme postalo kasabom, odnosno naselje s urbanim karakteristikama koje neophodno moraju sačinjavati i javni i infrastrukturni elementi što ga jasno odvaja od sela. To je značilo postojanje stalno naseljenog muslimanskog stanovništva, najmanje jedne džamije, čaršije i održavanje sedmičnog pazara. Na kraju Visoko postaje nahija, što će i ostati sve do austrougarske okupacije 1878.
Visoko nije sačuvalo skoro ništa od onoga što je sačinjavalo njegovo urbanističko srednjovjekovno tkivo. Utvrđeni grad, nakon osmanskog osvajanja, nije ni popravljan ni održavan, dok je podgrađe bilo podvrgnuto intervencijama koje su u konačnici dovele do stvaranja naselja osmanskog tipa.
Historija
uredi
O prvim decenijama razvoja Visokog pod osmanskom upravom vrlo malo se zna. Skromni uvid u to prvo doba donose sačuvane vakufname, koje imaju važnu historijsku, pravnu, umjetničku i jezičku vrijednost. Prvenstveno je to pravni dokument kojim se definiraju razlozi, svrha, predmet uvakufljenja, uvjeti i način korištenja te način upravljanja zadužbinom.[3] Najstariji do sada poznati izvor u kojem se pominje Visoko kao dio osmanskog teritorija jeste vakufnama Isa-bega Ishakovića iz 1462.[4]
Prema vakufnami Isa-bega Ishakovića iz 1462, koji je udario temelje današnjeg Sarajeva stoji "[Dalje je zavještao] sve mlinove pod jednim krovom na rijeci Željeznici u nahiji Visoko"[5] Par godina poslije tačnije 1477, nastala je vakufnama Ajas-bega, koji se smatra osnivačem osmanskog Visokog. U njegovoj zadužbinskoj povelji navodi se da "je zavještao svoje kupatilo, dućane i vrt koji se nalaze u selu Visokom." [6]
Visočka nahija je najprije pripadala kraljevoj oblasti, oblasti koja je bila pod neposrednom vlašću bosanskog vladara. Nakon što je izvršena reorganizacija bosanskog sandžaka u administrativno-teritorijalnom smislu, krajem sedme decenije 15. stoljeća, kraljeva oblast je podijeljena na tri manje oblasti: sarajevski, brodski i neretvanski (kadiluk). Visočka nahija je priključena Sarajevskom kadiluku.
Obzirom da se kadiluk sastojao od više nahija, kadija je, u sjedištima većih nahija postavljao svoje zastupnike, naibe, koji su obavljali sudsko-administrativne poslove, a Visoko je već 1483. imalo svog naib-kadiju koji se zvao Ibrahim, sin Mehmeda.[7]
Političke neprilike vezane za Veliki turski rat prisilile su franjevce da 1688. napuste samostan u Visokom koji su otišli u Gradišku izuzevši gvardijana koji je ostao radi čuvanja crkve i samostanske imovine. Franjevci definitivno napuštaju samostan 1697. gdoine. Tom su se prilikom u Slavoniju otišli i preostali visočki katolici, koji se pridružuju Eugenu Savojskom prilikom njegovog povratka nakon vojnog pohoda na Sarajevo.[8][9] Samostan je tada srušen, i nije više obnavljan do dolaska Austrougarskih vlasti, iako po nekim izvorima kao što je isprava Kreševskog kadije Derviša neki od franjevaca su ostali u Visokom sve do 1737.[10]
U prvoj polovini 1827. Abdurahman-paša je pobio ili protjerao iz zemlje velik broj uglednih i aktivnih protivnika. Za vrijeme rusko-turskog rata protiv njega su se pobunili Visočani i Sarajlije i natjerali ga da napusti Sarajevo.[11]
Demografija
urediJedan od važnijih pokazatelja urbanog razvoja naselja je brojno stanje njegovog stanovništva. Na osnovu podataka katastarskog popisa Bosanskog sandžaka iz 1468-69. u Visokom je živjelo oko 1.800 stanovnika. Potrebno je uzeti u obzir da su ovom vrstom izvora, nastalom iz potrebe kontrolisanja feudalnih poreza, evidentirani samo poreski obveznici tako da ovim brojem nisu bili obuhvaćeni stanovnici administrativnih službi, vojni stalež te drugi. Evidentirano stanovništvo je bilo većinom kršćanske vjeroispovjesti, obzirom da je srednjovjekovno Visoko tek postalo dijelom Osmanskog Carstva.[12]
| Godina | Domaćinstva | Razlika | Broj stanovnika |
|---|---|---|---|
| 1489 | 222 | 1100 | |
| 1516 | 277 | 55 | 1400 |
| 1530 | 172 | -105 | 860 |
| 1540 | 228 | 58 | 1150 |
| 1570 | 160 | -68 | 800 |
| 1604 | 106 | -54 | 530 |
Narednim katastarskim popisom za Bosanski sandžak, 1485, evidentirane su 232 kršćanske porodice i 7 muslimanskih, dok popis iz 1489. broji 11 muslimanskih i 216 kršćanskih porodica. Početak 16. vijeka obilježile su velike demografske promjene. U tom periodu migracije su bile svakodnevna pojava. Epidemija kuge i drugih zaraznih bolesti, zatim elementarne nepogode imale su izrazito nepovoljan uticaj na brojnost stanovništva. Ovi faktori djelovali su i na samu populaciju u Visokom. Stabilizacija političkih prilika na prostoru Osmanskom prostoru poslije 1526. povoljno se odrazila i na demografski razvoj u Visokom a razvoj zanatstva i trgovine privlačio je okolno stanovništvo[13]
Naročit demografski razvoj Visoko doživljava u drugoj polovini 16. stoljeća. Godine 1516. evidentirano je 257 porodica, 1540. 254, dok je 1570. zabilježeno preko 700 porodica. To je vrijeme kada su Osmanlije uživale veliki politički uspjeh i kada su granice Carstva obuhvatale širok, geografski prostor. Početak 17. stoljeća označio je izrazit demografski pad u Visokom, pa je tako 1604. evidentirano samo 308 porodica. Ne zna se sa sigurnošću šta su bili uzoroci ovakvog stanja kada se ima u vidu da je u okolnim selima zabilježen demografski rast. Pretpostavlja se da epidemija kuga koja je 1602. i 1604. decinirala stanovništvo Skoplja, Foče i Carigrada možda nije zaobišla ni Visoko.[13]
Početak 15. stoljeća označio je i promjene koje se tiču konfesionalne strukture visočkog stanovništva. Domaće kršćansko stanovništvo postepeno je prihvatalo islam i tekovine islamske civilizacije. Prema podacima iz dostupnih izvora u Visokom je 1485. zabilježeno sedam muslimanskih porodica a 1489. jedanaest porodica. Već tokom 16. stoljeća dolazi do izrazitijih promjena u konfesionalnoj strukturi stanovništva. Evidentno je opadanje kršćanskog i porast muslimanskog stanovništva. U Visokom je 1485. evidentirano 3% muslimanskog stanovništva, 1489. 5%, 1516. 38%, 1528./30. 60%, 1540. 78%, a 1570. 93%. Do kraja 16. stoljeća ono je činilo apsolutnu većinu što se neće značajnije mijenjati sve do propasti Osmanskog Carstva
Ekonomija
uredi
Transformacijom Visokog u naselje osmanskog tipa dolazi do razvijanja novih vrsta zanata koje su nastale kao potreba zadovoljenja novih i raznovrsnijih oblika života. Zanatstvo se, po pravilu, razvija u okviru esnafskih organizacijâ. Njegovane različite vrste zanatskih struktura. Naročito se razvilo zanatstvo vezano za preradu stočnih proizvoda, prvenstveno obrada kože, pa su tako razvijeni kožarski, obućarski, krznarski i sarački zanat. O važnosti zanata za obradu obradu kože, kao najbrojnijeg i najefikasnijeg u Visokom, svjedoči i postojanje mahale tabaka Muruvveta, formirane prije 1570.
Visoko se, na ekonomskom planu, razvilo i kao tržni centar lokalnog i tranzitnog značaja. To su mu omogućili, prije svega, situiranost na putu važnih prometnica s udaljenim i značajnim gradskim aglomeracijama kao i raznovrsna zanatska i agrarna djelatnost. Visoko se nalazilo na raskršću važnih prometnica, od kojih je jedna dolinom rijeke Bosne povezivala srednju Bosnu s Panonijom a druga ušće Neretve sa srednjim primorjem i dalje s Ugarskom. Neposredna blizina rudarskog bazena omogućili su mu da se razvije u centar preko kojeg se uvozila roba iz Dubrovnika, Venecije i nekih drugih italijanskih gradova. To je predstavljalo jedno od naslijeđa srednjeg vijeka, jer je Visoko kao važan centar Bosanskog kraljevstva bilo mjesto u kojem su boravili Dubrovački trgovci.
Urbani razvoj
uredi
Na urbanističkom planu, osmansko Visoko je bilo podijeljeno na zanatsko-trgovački dio – čaršiju i mahalu, te stambeni dio grada. Strukturu čaršije činili su različiti poslovni objekti, zatim sakralni objekti, hamam, javne kuhinje i drugi neophodni prostori. Gradskim prostorom dominirali su minareti džamija koji su davali Visokom karakterističnu fizionomiju grada osmanskog tipa. Stambeni dio grada je pružao prijatnu sliku sa bujnim, zelenim baštama.
Varoš Visokog imala je šest mahala: Božana, Boljašina, Radiča, Ivana, Nenada i Tvrdisava. Tokom 15. vijeka niti se mijenjao broj mahala, niti su se mijenjali njihovi nazivi. Tek u 16. vijeku došlo je do promjena u nazivima mahala koje su i dalje nosile isključivo nemuslimanska imena: mahala Grgura, mahala Pavla Cvitkova, mahala Stipana, mahala Mateja, mahala Radula i mahala Božidara. Ovakav naziv mahala ostao je do kraja 16. vijeka. s tom razlikom što je mahala Grgura dobila novo ime: mahala Nesuha sina Valdisavova.[14]
Osnovu stambenog dijela grada činile su mahale koje su dobijale imena na osnovu džamijâ koje su u njima podizane. Do početka 17. vijeka Visoko je brojalo jedanaest mahala od kojih je najbrojnija bila mahala džamije Alauddina Kebira. Dalje slijede mahale Muslihuddina Čekrekčije, potom mahala tabaka Muruvveta, zatim mahala Piri hodže i mahala Šerefuddina.
Na osnovu navedenih podataka, moguće je zaključiti da Visoko, već na početku osmanskog osvajanja, dobija osnovne komponente koje su činile sastavni dio jednog naselja. Ovi objekti predstavljaće početno jezgro, privredni centar novog naselja koji se formira na prostoru srednjovekovnog trga. U sredini čaršije, koja je i danas smještena na istom mjestu, nalazio se sebilj. Od Sebilja izgrađivalo se Visoko niz lijevu obalu Fojnice prema ušću i niz Bosnu prema mostu i dalje.
Nosioci islamske kulture bile su džamije i njihovi službenici, stoga ni ne čudi činjenica da prva džamija u Visokom, Šerefuddinova, nastaje najvjerovatnije nedugo nakon osvajanja srednjovjekovnog naselja čime započinje proces intenzivnije urbanizacije. Džamije su bile ne samo vjerski već i kulturno-prosvjetni centri. Skoro cijelo 17. stoljeće obilježila je gradnja Tabačke, Kraljevačke, Šadrvanske, Donjomahalske i džamije Saračice. Dvije posljednje džamije koje nastaju u drugoj polovini 18. stoljeća jesu džamija na Novom Brdu i u Rosuljama. Nigdje nema pismenih dokaza o tome ko je i kada podizao visočke džamije te se zapravo ni za jednu ne zna tačan datum gradnje pa je zbog toga jedino moguće datiranje po stoljećima.
Pored devet džamija i tekije Visoko je imalo još musallu, otvoreni prostor za molitvu, gdje su se klanjale džume i bajram-namazi. Na musalli se nalazio kameni mihrab s mimberom vrlo jednostavne gradnje, skromne dekoracije. Nalazila se na mjestu koje se danas naziva Jalija. Starost ovog zdanja nije moguće tačno utvrditi, iako je najvjerovatnije iz 17. stoljeća.
Usporedo s gradnjom džamija u Visokom se grade i mostovi, mektebi, tekije, medrese, hamami, hanovi, ruždija, musalu kao i vjerski objekti za pravoslave, između ostalog crkva i srpska pravoslavna škola. Hamdija Kreševljaković navodi „da je i nakon 1463. u Visokom postojao Franjevački samostan s katoličkom crkvom. Također, u samostanu je bila i škola.“[10] Kreševljaković dalje navodi „prema jednoj ispravi kreševskog kadije Derviša, bili su fratri u Visokom još 1737. i imali su tu svoju kuću.“
Nisu podizani samo vjerski objekti nego i oni neophodni za svakodnevno, nesmetano funkcionisanje jednog naselja koje je moglo zadovoljiti potrebe stanovništva. Uz džamije su postojali mektebi, a prvi nastaje već 1477. kao dio zadužbine Ajas-bega. Kako su tekije imale neosporno veliku zaslugu ne samo u prihvatanju i širenju islama već i islamske kulture, zabilježena je gradnja jedne tekije 1485.[15]
Prvi visočki most nastaje prije 1477. kojeg podiže Ajas-beg, a zatim tačno pedeset godina poslije, tačnije, 1526. most gradi i Muslihuddin Čekrekčija.[16] U periodu između 1833. i 1878, u dva navrata, gradi se Davud-pašin most, čiji je vakif jedan od velikih vezira Osmanskog Carstva.[10] Most se nalazio na rijeci Bosni, na mjestu današnjeg Betonskog ili Gradskog mosta. Također, Visoko je imalo i dva hamama, od kojih prvi nastaje prije 1477. a za njegovu gradnju zaslužan je Ajas-beg. U zadnjim decenijama osmanske uprave u Visokom sagrađena je i otvorena nova medresa (1840.) a zatim i ruždija (1870.). Pravoslavna crkva Sv. Prokopija sagrađena je 1857, a nedugo i pravoslavna škola. U 1861. otvoren je put Visoko-Kiseljak. Zbog sve većeg povezivanja Visokog saobraćajnica u gradu dolazi do promjena, tako se 1870. gradi veliki podzid uz rijeku, kaldrmiše prostor od Tabhane do mosta, i izgrađuje novi konak. Slabljenjem Osmanskog Carstva dolazi do Austrougarske okupacije 1878. kojoj se suprotstavlja manja Visočka milicija koja biva poražena te se tako završava preko 400 godina vladavine Osmanskog Carstva na prostoru Visokog i visočke općine. Prva javna kupatila, prvu javnu rasvjetu[17], vodovod i besplatna konačišta i svratišta u Visokom egzistiraju od vremena uspostave osmanske vlasti. U Visokom je prvo javno kupatilo postojalo još od 15. stoljeća.
Medresa
urediMedresa Ahmed-efendije podignuta je 1838. zahvaljujući dobrovoljnim prilozima visočkih muslimana te je iste godine i otvorena. Zemljište za medresu darovao je Ahmed ef. Pinjagić. Izgorjela je u velikom požaru 1911. da bi nova zgrada medrese bila podignuta već naredne godine. Stara medresa se nalazila na istom mjestu gdje je poslije požara izgrađena nova. Tokom 1945. tadašnje vlasti su zabranile dalje izvođenje nastave u ovoj medresi, te je ona zvanično i zatvorena iste godine. Sada se u ovoj zgradi nalazi Medžlis Islamske zajednice Visoko. Na zgradi nekadašnje bivše medrese nalazi se na kamenoj ploči isklesan ovaj natpis ispisan u osam elipstastih polja nes ta'lik pismom. Natpis je kroz sredinu i sa strana uokviren bordurom sa cvjetovima.
„Kada je Ahmet-efendija ustupio zemljište, Iskreni vjernici se potrudiše da tu podignu zgradu medrese. Koja će služiti oživotvorenju vjere, A za to će djelo uslijediti nagrada. Kako je lijepa zgrada... (nečitko) Pomognuta od stvoritelja svjetova. Kada je gradnja dovršena, Rašid joj izreče kronogram: Ovo je stjecište dobrih i kuća savršenih ljudi. Godina 1254. (1838.).“ [18]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ GHb MD, IV, (preveo: Abdulah Polimac P) 468;MD, 2942/318-1, (preveo: Abdulah Polimac).
- ^ Vakufnama Isa-bega Ishakovića (1462.) Vakufnama Ajas-bega (1477.) Vakufnama Hadži-Mustafe Čekrekčije (1526.)
- ^ Adem Handžić, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću“, 133.
- ^ Čar-Drnda, „Teritorijalna i upravna organizacija visočke nahije do početka 17. stoljeća“, 186.
- ^ Šabanović, „Dvije najstarije vakufname u Bosni“, 22.
- ^ Šabanović, „Dvije najstarije vakufname u Bosni“, 35.
- ^ Hatidža Čar-Drnda, „Sidžil visočkog kadiluka (1755.-1810.) kao historijski izvor“, 253.
- ^ Fra Igmacije Gavran, Vrata u život, Uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, : Svjetlo riječi, 2000, 19
- ^ "Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika". old.kons.gov.ba. Arhivirano s originala, 16. 6. 2020. Pristupljeno 30. 10. 2019.
- ^ a b c Kreševljaković, „Visoko“, 11.
- ^ "Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda". www.rastko.rs. Pristupljeno 22. 5. 2019.
- ^ Čar-Drnda, „Visoko u sastavu Osmanskog carstva – XV i XVI stoljeće“, 198.
- ^ a b Čar-Drnda, „Visoko u sastavu Osmanskog carstva XV i XVI stoljeće“, 199.
- ^ Istanbul, BOA, TD, 18, TD 24, TD 157, TD 56, TD 211, TD 379. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604, Sv. I/1, Obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000, str. 455-652. BOA, TD, 742, str. 281-393.
- ^ Durajlić, Islamski sakralni spomenici iz osmanlijskog perioda na području općine Visoko, 209.
- ^ Čar-Drnda, „Visočka nahija u 15. i 16. stoljeću“, 26-28.
- ^ Čar-Drnda, „Visoko u sastavu Osmanskog carstva – XV i XVI stoljeće“, 214.
- ^ Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, 455.