Džamija

Džamije su islamske bogomolje, prepoznatljive po nekoliko specifičnih detalja. Objekat može biti u raznim oblicima, najčešće je centralni dio u obliku kocke, na čijem vrhu je jedna ili više kupola. Sa bočnih strana se nalazi jedna ili više munara (nepravilno u bosanskom jeziku: minareta) dijelova objekta koji liče na kule pri čijem se vrhu nalazi prostor na kome stoji mujezin koji uči ezan, poziv na namaz (Es-Salat). Vrh munare je zašiljen i ima oblik kupe, obično urađene od neke metalne konstrukcije, najčešće od bakra.

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu.

U unutrašnjosti džamije se klanja pet dnevnih namaza, u džematu - posebnoj formaciji koju ljudi prave kada se spremaju za molitvu svojstvenu muslimanima. Obično odmah sa ulaza u unutrašnjosti džamije ispred sebe možete vidjeti jedan specifičan dio u obliku poluluka, malo udubljen u sam zid. Na tom mjestu stoji predvodnik svake molitve - namaza kojega džematlije nazivaju imam. Imam i svi učesnici u namazu su svojim licem okrenuti ka Kibli, koja po geografskom položaju odgovara smjeru ka Bejtullahu - Kabi u gradu Mekki u Saudijskoj Arabiji.

Pored osnovnih dijelova koji su predviđeni za namaz, u sklopu džamije se mogu nalaziti i mektebske učionice, abdesthane, gasulhane, čitaonice itd.

Uređenje džamije

Sultan Ahmetova (Plava) džamija - Istanbul, Turska

U džamiji se često nalazi molitvena niša (mihrab) - ali često je dovolja i crta, strelica ili pločica s riječi kibla - kako bi se odredio pravac prema Kaabi u Mekki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije s tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja (abdesta) prije molitve (namaza). U predprostorima ili na ulazu u džamiju ostavlja se obuća, ali ih se smije i unijeti u džamiju, samo što potplati moraju biti okrenuti jedan prema drugom. U džamiju se ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom, a pod je pokriven tepisima.

Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (minber) za propovjed petkom. To je uzdignuta platforma, dikkah, s koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, s nje se recitira Kur'an. Molitvena niša je mjesto s kojeg imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Mekki. Imam može biti svaki punoljetni musliman koji ima propisana znanja i vlada molitvenim formama. On izlazi pred vjernike koji su svrstani u pravilne redove. Kako muškarci tokom Službe Božije ne smiju vidjeti žene, one se mole iza muškaraca, odvojene u posebnoj prostoriji ili na galeriji.

Često je jedini ukras džamije kaligrafski ispisani ajeti iz Kur`ana i ornamenti. Prikazivanje Boga, ljudi i životinja su zabranjeni, ali ima prikaza pokrajina.

Džamija nije samo prostor za molitvu, nego i općenito okupljalište muslimana. Koristi ju se za javna okupljanja kod sudbenih postupaka kao i za okupljanje radi javnih objava. Razne grupe mogu u njoj održavati svoje skupove, a djeca se okupljaju u njoj da bi pisala domaće zadaće. Često se u nju sklanjaju putnici radi vode, zajedništva s istomišljenicima i mjesta za spavanje.

U različita vremena i različitim zemljama su prevladavali različiti tipovi zgrada. Najstariji oblik je džamija-dvorište okruženo stubovima na kojima su lukovi (u Kairuanu, i u Kairu). Slično su stare i džamije sa "šumom stupova" u svojoj unutrašnjosti koje bi trebale podsjećati na palme pradžamije (Velika džamija u Cordobi, "Alhakim" Kutubija). U vrijeme osmanlija je bila omiljena gradnja džamija s centralnim objektom nadsvođenim s više kupola po uzoru na crkvu Svete Sofije u Istanbulu, i dva ili četiri minareta. Objekti džamija s velikim unutrašnjim dvorištem su tipični za Iran i Indiju, a fantastične građevine od blata su česte u području Sahela, dok se džamije u obliku pagoda grade u Indoneziji.

Također pogledajte

• Spisak džamija u Bosni i Hercegovini
• Džamija u Brnu
• Spisak najvećih džamija na svijetu

Vanjski linkovi

• Slike svih džamija iz BiH Arhivirano 17. 4. 2021. na Wayback Machine

Literatura

Stachowski M.: Slawische Bezeichnungen für Moschee unter besonderer Berücksichtigung des Polnischen, Schlesischen, Tschechischen und Slowakischen. ‒ Janyšková I. / Karlíková H. / Boček V. (ed.): Etymological research into Czech (= Studia Etymologica Brunensia 22), Brno 2017: 361-369.