Tekija u Blagaju

Tekija u Blagaju nalazi se na izvoru rijeke Bune, nedaleko od centra Blagaja kod Mostara. Predstavlja vrijedan sakralno-stambeni objekat islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, sa vrlo izraženim odlikama koje su proistekle iz utjecaja baroka na osmansku arhitekturu. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 11. decembra 2003. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se Tekija u Blagaju proglasi za nacionaln spomenike Bosne i Hercegovine. Ovu odluke Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća) i Tina Wik.

Tekija na Vrelu Bune

Sufijstvo ima svoje korijene u životu poslanika Muhameda, koji se običavao osamljivati u molitvama. Kada je u 12. stoljeću sufijstvo poprimilo institucionalne oblike izražavanja i kada su nastali prvi tarikati (sufijska bratstva), ta pojava je svoj odraz imala i u nastanku novog arhitektonskog oblika, pod različitim nazivima: hanikah, tekija, zawija, dargha, ribat, itd. Sufijstvo se javlja u svim krajevima Osmanskog carstva. Ono je ostavilo tragove u književnosti, filozofiji kao i u samom životu muslimanskog stanovništva. Pripadnici tog pravca su derviši koji se dijele u više redova.

U Bosni i Hercegovini uobičajno se koristi naziv tekija, mada se pojavljuju i nazivi zavija i hanikah, u nešto izmijenjenom značenju. U Bosni i Hercegovini je bilo više derviških redova i oni su se raširili po čitavoj njenoj teritoriji, tako da u to vrijeme nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo makar jednu tekiju.

Historija

Kompleks blagajske Tekije izgrađen je po uspostavljanju osmanske vlasti u Hercegovini, a najkasnije, oko 1520. godine. Prvobitno vođena je od strane bektijaškog reda, a kasnije, u 18. stoljeću, poslije obnove od strane mostarskog muftije Zijaudin Ahmed-ibn-Mustafe, postat će centar okupljanja halvetija.

Blagajska tekija je usljed odronjavanja stijena i košćela iznad samog izvora i tekije više puta stradala i obnavljana. Na molbu Ačik-paše (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije, Omer-paša Latas je 1851. godine naredio izvršenje prve restauracije tekije, turbeta i musarfihane. Tridest godina nakon restauracije tekija je srušena tako što se jedna stijena odronila na nju.

Nakon opsežnih studija u ljeto 1952. godine Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture NR BiH pristupio je restauraciji turbeta i musafirhane sa ciljem da se tekija što potpunije dovede u prvobitno stanje i očuva dojam starine. Tamo gdje materijal nije vidljiv korišteni su i neki novi materijali kao što je cigla i rezano drvo. Krovna konstrukcija koja je bila gotovo potpuno porušena, izrađena je od rezane građe. Stropovi i stropne grede iznad turbeta i na tavanu, kao i strop u lođi i kahvodžaku izrađeni su od blanjanih dasaka. Zamijenjeni su podovi u skoro svim prostorijama i to je urađeno od starih dasaka.

U toku ratnih djejstava 1993. godine objekat je pretrpio manja oštećenja na krovu i kruništu zapadne fasade, što je sanirano po završetku rata.

Tekija je aktivno radila do 1925.g. kada je umro i njen posljednji šejh Sejdo Šehović. Od Drugog svjetskog rata rad derviša i tekija službeno je bio zabranjen u Bosni i Hercegovini. Tekijom je do ranih 70-tih godina upravljao Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Od tada do 1974.g. službeno bila je bez titulara, kad je Islamska zajednica ponovo preuzima i počinje koristiti i štititi od daljeg propadanja.

Opis

Detalj drvene konstrukcije blagajske tekije

Musafirhana ima podrum, prizemlje i sprat. Podrum se nalazi ispod prostorija hajata i sobe na etaži prizemlja i zauzima 1/3 površine prizemlja. Prostorije podruma čine hajat sa londžom i izba. Preko 5 kamenih stepenica se silazi do rijeke. Jednokrakim kamenim stepeništem se penje do prizemlja. Na londžu se izlazi iz hajata i ona je izbačena nad rijekom. Londža je izrađena od drvene konstrukcije sa drvenim podom i drvenom ogradom.

Prizemlje je nepravilne osnove i sastoji se od četiri prostorije. U ove prostorije se ulazi iz natkrivenog prostora, hajata. Kuhinja) ima ravan strop (nije otvorena do pod krov što je bilo uobičajeno rješenje za objekte iz tog perioda), a ognjište je uzdignuto i uvučeno u nišu iz koje se odvodi dim širokim dimnjakom. Zidovi prostorija okrenutih na sjevroistočnu i sjeverozapadnu stranu su ukopani u stijenu.

Sprat musafirhane je nepravilne osnove, a sastoji se od: ulaznog prostora koji se naziva tavan, prostorije na uglu koja se zove ćošak, velike prostorije koja se zove odaja (3,6 x 4,7 m), zatim kahvodžak (3,1 x 3,5 m), ćulhan, hamam i ćenifa (nužnik). Hamam je natkriven perforiranom kupolom izvedenom od kamena. Iz posebne prostorije uz kahvodžak se pripremala topla i hladna voda. Uređaj za zagrijavanje samog hamama je ispod kamenog poda i pomoću glinenih cijevi kroz njegove zidove se razvodila toplota. U perforirane dijelove kupole hamama su bili ubačeni komadi stakla u boji. Uz hamam su i druge prostorije, koje zajedno sa njim čine čitav sanitarni blok, a to su ćenifa i abdestluk (umivaonik) sa zajedničkim predprostorom.

Unutrašnjost blagajske tekije

Otomanski barokni utjecaj se vidi u oblikovanju krova i dekorativnim elementima na zabatu glavne fasade (iznad gostinjske sobe zvane ćošak). Krov je blago povijen, neuobičajne forme za pokrivanje kamenim pločama. U prostoriji ćošak strop je raskošno ukrašen drvenim polihromnim rezbarijama. U prostoriji su i tradicionalne musandere zamijenjene nišama koje danas imaju dekorativnu ulogu.

Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh blagajske tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini.

Prema Nominaciji za listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pod nazivom Ambijentalna cjelina grada Blagaj koju je izradio Zavod za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Vrelo Bune sa liticama je svrstano u geomorfološke spomenike prirode, a Vrelo Bune u hidrološke spomenike prirode. Stijena iznad tekijskih građevina također je dio sakralne cjeline. Ona je istovremeno i dio objekta.

Sadašnje stanje

Turbe sa musafirhanom blagajske tekije je u građevinski dobrom stanju. Osim za sakralnu namjenu musafirhana se danas koristi i kao ugostiteljski objekat sa prodajom suvenira. Vodenica na desnoj strani rijeke je u dobrom stanju, i sada služi za prodaju suvenira, dok su od vodenice na lijevoj strani rijeke ostali samo ostaci kamenih zidova.

Literatura

• Džemal Ćehajić - Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986.
• Amra Hadžimuhamedović - Prostorne osobenosti tekija u Bosni i Hercegovini, University of Trieste.
• Mehmed Mujezinović - Islamska epigrafika Bosne I Hercegovine, knjiga 2, Istočna i centralna Bosna, Veselin Masleša, Sarajevo
• Nermina Mujezinović - Blagaj kod Mostara, Hercegovina br. 11-12, Mostar, 2000.
• Alija Bejtić - Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, III-IV, 1952-53, Veselin Masleša, Sarajevo
• Džemal Čelić - Naše starine I, Sarajevo, 1953.

Vanjski linkovi

• Tekija Blagaj - Zvanična stranica