Wikipedia

Dubrovačka Republika

bivša država
(Preusmjereno sa Statut Dubrovačke republike)

Dubrovačka republika[1] (lat. Respublica Ragusina) bila je patricijska republika na istočnoj obali Jadrana i jedna od prvih samostalnih južnoslavenskih država. Po svom je uređenju bila republika, prva takve vrste kod južnih Slavena gdje je vlast imala vlastela okupljena u Velikom vijeću. Središte Dubrovačke republike bio je grad Dubrovnik (slav. dub - hrast, dubrava = hrastova šuma), a zauzimala je područje današnje južne Hrvatske, obližnja ostrva i susjedne teritorije. U 15. vijeku imala je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovačka Republika
Respublica Ragusina
Repubblica di Ragusa
1358–1808.
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad Dubrovnik
Službeni jezik latinski
italijanski
Državno uređenje Republika
Zakonodavstvo  

Historija

uredi

Počeci grada

uredi

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi put u historijskim dokumentima se spominje 850. godine. Bizant 925. daje Dubrovnik hrvatskom Kralju Tomislavu sa čitavim Dalmatinskim tematom kao nagradu za pobjede nad Bugarima. Dubrovnik 925. na prvom Crkvenom Saboru podpada pod Splitsku Biskupiju, a 928. na drugom Crkvenom Saboru zajedno sa Stonom i Kotorom dobiva Glagoljicu kao službeno pismo. Nakon Tomislava hrvatski Kralj Držislav bizantski eparh i patricij dobiva cijeli Dalmatinski temat isto kao i Petar Krešimir IV u 11. vijeku. 992. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. vijeka osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija

Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. godine. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačke vlasti. U 13. vijeku osnovan je Dubrovački arhiv.

Razvoj Republike

uredi

Dubrovnik je priznavao vlast Venecije od 1205. Kneza su birali Mlečani a Dubrovčani su birali Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija pomorstvo i trgovina. Vremenom Dubrovnik postaje glavna izvozna luka za države u zaleđu za Zahumlje i Travuniju, a kasnije za Bosnu i Rašku.

U vrijeme uspona Raške Dubrovačka republika se uspješno branila od njenih napada. U 13. vijeku vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. u sastavu Dubrovačke republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike. Zadarskim mirom 1358. posjedi Venecije u Dalmaciji pripali su ugarskoj državi. Time je i Dubrovnik prihvatio ugarsko vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. razvija se u samostalnu državu.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolisati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona, Dubrovačka republika je osigurala kada je krajem 14. vijeka od Bosne kupila Slansko Primorje. U 15. vijeku Dubrovnik je od vojvode Sandalja Hranića juna 1419. i vojvode Radoslava Pavlovića decembra 1426. kupio Konavle. Time je završeno teritorijalno širenje Dubrovnika.

Procvat Dubrovačke republike

uredi
 
Grbovi dubrovačkih plemićkih porodica

U Dubrovačkoj republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika po uzoru na Mletke, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. U Veliko vijeće je ulazila punoljetna vlastela. Postojalo je i Malo vijeće od 11 članova koji su zajedno sa najistaknutijim pripadnicima Velikog vijeća činili Vijeće umoljenih od 45 članova. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku iako je stalno ratovao zbog svog specifičnog položaja koji je bio interesna sfera jačih sila zbog kontrole plovidbe prema istoku i njegove jake posredničko-trgovačke aktivnosti, time je postao težnja vladara iz zaleđa ili pomorski jakih sila kao što su Mleci. Postojali su stalni redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike, a nadasve se oslanjao na svoju diplomaciju. U 15. vijeku imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovačka republika doživljava svoj procvat u 16. vijeku, kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.

Trguje se rudarskim, poljoprivrednim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, soli i dr. U 16. vijeku Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački brodovi prevozili su robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.

Osnova privrednog razvoja Dubrovačke republike činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. vijeku organizuju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i ekonomske ustanove. U 16. vijeku zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna finansijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska preduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između građana, pa se bogatiji izjednačavaju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od zanatstva i trgovine.

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda, pružanje utočišta čime su izrazito ponosili, postoji i izreka "čak i zec kad ga gone, sklanja se u Dubrovnik. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovini 16. vijeka opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodogradnju i zanatstvo, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća.

Opadanje Dubrovačke republike

uredi

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao veliki broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Zemljotres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke republike. Naime, otkrićem Amerike trgovački putevi su se premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nezgoda koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon viševijekovnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju - Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683, kod Mohača 1687) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara potpuno odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, i grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Sremskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popovog polja i vratiti ga u osmanlijske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomatijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Pad Dubrovačke republike

uredi

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao u Osmanskom carstvu. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. godine. U 18. vijeku ponovno jača dubrovačka ekonomija i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. vijeku Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači ekonomski faktor bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. godine prorijedila.

Statut Dubrovačke republike

uredi

Statut Dubrovačke republike je pisani zakon Dubrovnika, kodificiran 1272. U svojoj ranijoj historiji Dubrovčani su se služili običajnim pravom. Statutom su uredili sva dotadašnja pitanja kojima je uređivan život njihove zajednice. Dubrovčani su stvorili prosperitetnu državu zahvaljujući strogo propisanim pravilima kojih su se predstavnici komune, a kasnije republike, morali pridržavati. Zato su ti propisi postavljeni kao izraz najboljih rješenja koje je praksa davala. Poslije donošenja Statuta činjene su nadopune koje su imale snagu zakona. One su izdvajane i ukoričavane u posebne sveske nazvane "Knjiga svih promjena" (Liber omnium reformationum), "Zelena knjiga" (Liber viridis) i "Žuta knjiga" (Liber croceus).

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Dubrovnik | Croatia". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 27. 5. 2016.

Vanjski linkovi

uredi
 
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Dubrovačka Republika
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Dubrovačka_Republika&oldid=3628803"