Sultani Osmanlijskog Carstva

spisak na Wikimediji

Sultani Osmanlijskog Carstva, članovi osmanlijske dinastije, vladali su ogromnim transkontinentalnim carstvom od 1299. do 1922. godine. Na svom vrhuncu, carstvo se prostiralo od Mađarske na sjeveru do Somalije na jugu, i od Alžira na zapadu do Irana na istoku. Prvo sjedište carstva je bilo u gradu Bursi u Anadoliji, zatim se glavni grad preselio u Edirne 1366. godine, a zatim u Carigrad (trenutno poznat kao Istanbul) 1453. godine nakon uništenja Bizantijskog carstva. Početak Osmanlijskog Carstva je bio predmet različitih narativa zbog poteškoća sa činjenicama iz legendi, ali većina modernih naučnika se slaže da je carstvo nastalo 1299. godine i da je prvi vladar bio Osman I vođa Kayi plemena Oguz Turaka.

Osmanlijsko Carstvo je trajalo duže od šest stoljeća kroz vladavinu 36. sultana. Osmanlijsko Carstvo je nestalo kao rezultat poraza Centralnih sila sa kojima je bio u savezu tokom Prvog svjetskog rata. To je dovelo do turskog rata za nezavisnost, ukidanja sultanata i rođenja moderne republike Turske.

Osmanlijska državna organizacija uredi

Osmanlijska država je bila apsolutna monarhija tokom većeg dijela svog postojanja. Sultan je bio na vrhu hijerarhije Osmanlijskog sistema i djelovao je u političkom, vojnom, sudskom, društvenom i vjerskom kapacitetu pod različitim naslovima. Bio je teoretski odgovoran samo Bogu i Božijem zakonu (islamski šerijet). Njegov nebeski mandat se ogledao u Irano-islamskim naslovima kao što su "sjena Boga na Zemlji" (arapski: ظل الله في العالم‎ zill Allah fi'l-alem) i "halifa na Zemlji" (perzijski: خلیفه روی زمین‎ khalife-i ru-yi zemina). Svi uredi su bili pod njegovim autoritetom, a svaki zakon je izdavao u obliku uredbe pod nazivom ferman. Bio je vrhovni vojni zapovjednik. Ertoghrul je služio kao izabrani vođa Osmanlija od 1230. do svoje smrti 1281. godine. 1281. godine Ertoghrulov sin Osman, izabran je za lidera Osmanlija. Od 1299. do svoje smrti 1324. godine, Osman je imao titulu kao Osman I "Sultan Osmanskog carstva".

Nakon pada Carigrada 1453. godine, Osmanski sultani su sebe smatrali nasljednicima Rimskog carstva. Nakon osvajanja Egipta 1517. godine, Selim I je dobio titulu halife, čime je postao univerzalni muslimanski vladar.

Iako je imao teokratsku i apsolutnu moć u teoriji, moć sultana je bila ograničena u praksi. Kako bi donio političke odluke morao je uzeti u obzir mišljenja i stavove važnih članova dinastije, kao i vjerskih vođa. Od 17. stoljeća, carstvo je stupilo u dugoročni period stagnacije, tokom kojeg su sultani bili mnogo oslabljeni. Mnogi od njih su na kraju bili svrgnuti od strane moćnih janičarskih korpusa. Uprkos tome što je bilo zabranjeno ženama da vladaju, žene iz harema, posebno sultanova majka, poznata kao Valide sultanija, igrala je iza scene važnu političku ulogu.

Padom ovlasti sultana pokazuje se razlika u dužini vladavine početnih sultana i onih kasnije. Sulejman I je sultan koji je najduže vladao carstvom, punih 46 godina. Murat V je sultan koji je najkraće vladao: bio je na vlasti samo 93 dana a je svrgnut od strane vijeća koji je osnovan za vrijeme njegove vladavine. Muratov nasljednik Abdulhamid II je tako postao prvi ustavni monarh. Iako je Abdulhamid II ukinuo parlament i ustav kako bi vratio ličnu vlast, ponovo je bio prisiljen da vrati ustav i parlament koji ga je svgnuo. Od 2009. godine, šef Osmanlijske dinastije i pretendent na mrtvo Osmansko prijestolje je Bajazit Osman, praunuk Abdul Medžida I.

Vladari Osmanlijskog Carstva uredi

 
Grb Osmanlijskog Carstva

Zvanični puni naslov Osmanskog sultana je:

Njegovo sveto carsko veličanstvo sultan, kan, padišah, monarh, sultan nad sultanima, kan nad kanovima, zapovjednik vjernicima i nasljednik poslanika Gospodara Svemira, čuvar dvije plemenite svetinje svetih gradova Meke i Medine, Rimski car, car tri grada Carigrada, Adrianopolja i Burse, gradova Damaska i Kaira, svog Azerbejdžana, Magreba, Barke, Kairouana, Alepa, arapskog i perzijskog Iraka, Basre, Al-Hasa, Ar Raqqaha, Mosula, Diyarbakira, Kilikija, pokrajine Erzurum, Sivasa, Adane, Karamana, Vana, Barbarije, Abisinije, Tunisa, Tripolija, Damaska, Kipra, Rodosa, Krita, pokrajine Morea, Sredozemnog mora, Crnog mora, kao i njegovih obala, Anadolije, Rumelije, Bagdada, Grčke, Turkistana, Tartarije, Circassie, dvaju regiona Kabardije, Gruzije, stepe u Kypchaksu, cijele zemlje Tatara, Kufe i svih susjednih regija, Bosne, grada i tvrđave Beograd, pokrajine Srbije, sa svim dvorcima i gradovima, cijele Albanije, cijelog Eflaka i Bogdanije, kao i svih zavisnih država, i mnogih drugih zemalja i gradova.

Ime Život Vladavina
Predosmanlijsko doba
Ertuğrul Gazi 1198 - 1281 1227 - 1281
Sultani Osmanlijskog Carstva
Osman I 1258/1259 - 1326 1288 - 1326
Orhan 1281 - 1359 1326 - 1359
Murat I 1326 - 1389 1359 - 1389
Bajazid I 1360 - 1403 1389 - 1402
Sulejman [1] ? - 1410 1402 - 1410
Musa [1] ?- 1413 ? - 1413
Isa [1] ? - 1408 ? - ?
Mehmed I 1389 - 1421 1413 - 1421
Murat II 1403 - 1451 1421 - 1444 i 1445 - 1451
Mehmed II 1432 - 1481 1444 i 1451 - 1481
Bajazid II 1447 - 1512 1481 - 1512
Selim I 1470 - 1520 1512 - 1520
Sulejman I 1495 - 1566 1520 - 1566
Selim II 1524 - 1574 1566 - 1574
Murat III 1546 - 1595 1574 - 1595
Mehmed III 1566 - 1603 1595 - 1603
Ahmed I 1590 - 1617 1603 - 1617
Mustafa I 1592 - 1639 1617 - 1618 i 1622 - 1623
Osman II 1604 - 1622 1618 - 1622
Murat IV 1612 - 1640 1623 - 1640
Ibrahim I 1615 - 1648 1640 - 1648
Mehmed IV 1642 - 1693 1648 - 1687
Sulejman II 1642 - 1691 1687 - 1691
Ahmed II 1643 - 1695 1691 - 1695
Mustafa II 1664 - 1703 1695 - 1703
Ahmed III 1673 - 1736 1703 - 1730
Mahmud I 1696 - 1754 1730 - 1754
Osman III 1699 - 1757 1754 - 1757
Mustafa III 1717 - 1774 1757 - 1774
Abdul Hamid I 1725 - 1789 1774 - 1789
Selim III 1761 - 1808 1789 - 1807
Mustafa IV 1779 - 1808 1807 - 1808
Mahmud II 1785 - 1839 1808 - 1839
Abdul Medžid I 1823 - 1861 1839 - 1861
Abdul Aziz 1830 - 1876 1861 - 1876
Murat V 1840 - 1904 1876
Abdul Hamid II 1842 - 1918 1876 - 1909
Mehmed V 1844 - 1918 1909 - 1918
Mehmed VI 1861 - 1926 1918 - 1922
Republika Turska
Abdul Medžid II 1868 - 1944 1922 - 1924

Također pogledajte uredi