Pad i modernizacija Osmanskog Carstva

Nakon vjekovne stagnacije, pad i modernizacija Osmanskog Carstva je period koji počinje početkom 19. vijeka. S ruskim ekspanzionizmom i ekonomskim boljkama, koje su se reflektirale u pobunama naroda, Osmansko Carstvo je pokušalo uhvatiti vezu sa Evropom, ali se na kraju ipak raspalo.

Uvod

Krajem 16. vijeka je moć Osmanskog Carstva počela polahko slabiti, ekonomski i tehnološki napredak Evrope je bio sve veći, a turska država je sve više zaostajala. Nakon rusko-turskog rata (1768-74) i mirovnim sporazumom sklopljenim u Kučuk Kainardžiju, Rusija je dobila Krim, pokroviteljstvo nad Moldavijom i Vlaškom, pa je tako postala zaštitnica skoro svih pravoslavnih turskih teritorija. Evropljanima je postalo jasno da Osmansko Carstvo polahko ali sigurno propada. Za njegovo nasljedstvo su bile zainteresirane sve evropske velesile, pa je tako postalo stalno žarište nestabilnosti na području jugoistočne Evrope i uzroku ratovima. S propadanjem Osmanskog Carstva su pokrenuti narodnooslobodilački pokreti, pa je došlo do oslobađanja mnogih balkanskih naroda, koji su od 19. vijeka jedan za drugim ustanovljavali svoje države. Od kraja 18. vijeka su počele pobune ne samo na Balkanskom poluotoku, nego i u Kurdistanu, Gruziji, Armeniji i na Arapskom poluotoku. Došlo je do raspadanja čitlučkog sistema, raspadala se polahko vojska, spahije nisu bile podvrgnute vojnoj obavezi; a i janjičari su gubili pripadnike, zbog stalnih ratnih poraza i nedostatka ratnog plijena, od kojeg su većinom živjeli.

Od vremena sultana Selima III. država je pokušala napraviti različite reforme vojske, uprave, financija i školstva. Sultan Selim je pokušao uvesti stalnu vojsku, ali su ga ubili janjičari, koji su bili najveći protivnici njegovog plana. Na ljeto 1826. sultanu Mahmutu II. je konačno uspio savladati janjičare, pa je tako najelitniji dio turske vojske prestao postojati. Separatističke težnje u raznim krajevima carstva, od Irana do Egipta su rasle, baš kao i ovlasti paša čiji pašaluci su praktično postali samostalni, npr. Ali paša iz Janjine u Epiru je imao svoju vojsku.

Mahmud II

On se suočio 1821. s veliko pobunom u Grčkoj. Nakon intervencije Velikih sila, koja je rezultirala bitkom kod Navarina 1827. i rusko-turskog rata (1828–1829), Mahmud je bio primoran dati Grčkoj nezavisnost 1832.

Kasnije je Mahmud imao konflikte sa svojim ambicioznim vazalom Mehmed Alijom, valijom (guverner) Egipta. Mahmud je imao Alijevu podršku prilikom ugušivanja grčke pobune, ali mu nije platio obećanu nagradu za njegove usluge. 1831, valija je objavio rat i uspio okupirati Siriju i Arabiju do kraja rata 1833. 1839. je Mahmud obnovio ratna dejstva, nadajući se da će vratiti izgubljena područja, međutim umro je prije vijesti da je njegova vojska izgubila bitku kod Neziba.

Abdulmedžid I

Abdulaziz

Politika

Autokratija sultana Osmanskog Carstva je ostala nepromjenjena vijekovima, dok je ostatak svijeta polahko postajao demokratskiji i liberalniji. Gubitak skoro četvrtine carske teritorije je samo doprinjeo postojećim ekonomskim problemima, koje su vodile revoluciji. Situacija je posebno bila opasna u Carigradu, koji je primio hiljade izbjeglica sa Balkana. pokušan je veliki broj manjih državnih udara, s ciljem svgavanja sultana. Nijedan od njih nije bio dobro organizovan niti približno uspješan, ali su stvarali paranoju kod Abdula Hamida II koja ga je vodila samoizolaciji u svojoj palači u Yildizu.

Cijelo carstvo je bilo građeno oko sultana, ali ovaj sultan nikada nije napustio svoju palaču i imao je povjerenja samo u nekoliko savjetnika. Za razliku od drugih evropskih zemalja, npr. u Njemačkoj gdje bi se oslabljeni premijer mogao zamijeniti jačim, u Osmanskom Carstvu niko nije mogao zamijeniti slabog sultana. Dok se nalazio u svom egzilu, carstvo je nastavilo propadati. Egipat je već dugo vremena bilo samo nominalno vezano za Istanbul, a u 1882. Velika Britanija je priključila Egipat u svoju imperiju, kako bi kontrolisala Sueski kanal. 1896. je se Kreta pobunila i dobila grčku pomoć. Pobuna se vrlo brzo pretvorila u rat između Osmanskog Carstva i bivše provincije. Po prvi put nakon nekoliko vijekova, Osmansko Carstvo je izvojevalo pobjedu bez strane pomoći. Grčka je napadnuta sa sjevera, a osmanlijske trupe su marširale prema jugu i stigle sve do Thermopylae, nakon čega je grčki kralj Đorđe I pristao na primirje. Grčka je izgubila djelove Makedonije, a morala je platiti i ratnu odštetu Istanbulu. Ipak, Kreta je dobila gotovo potpunu autonomiju, kako bi se zadovoljile Britanija i Rusija, koje nisu htjele vidjeti kršćanske stanovnike pod turskom vlašću.

Turska vojna pobjeda nije zaustavila podizanje drugih pobuna i revolucija. Sastanak u Parizu 1902. je skupio vodstvo "Mladih Turaka", grupa koju su sačinjavali studenti, turski nacionalisti sa željom da prekinu veze s nazadnim carstvom. U Bugarskoj i Makedoniji su teroristi počeli bombardovati osmanlijske banke i vladine zgrade, zahtjevajući potpunu nezavisnost. Dvije pobune su se udružile 1908. kaad se vojna regimenta, stacionirana u Makedoniji, pobunila i pobjegla u planine. Njima su se pridružili makedonski pobunjenici kao i veliki broj Mladih Turaka. Ova grupa se nazivala Komitet saveza i progresa (KSP). Uskoro su se i druge regimente u Bugarskoj i Rumeliji pobunile, kao i mnogi anatolski vojnici koji su poslani da uguše pobunu. Abdul Hamid nije imao izbora nego da pristane na zahtjeve pobunjenika. Ustav je usvojen, osnovan je i parlament, a Abdul Hamid je sada bio vođa Osmanlijske ustavne monarhije. Ubrzo nakon prvih izbora, koje je KSP lako dobio, izvršen je kontraudar od strane konzervativnih vojnih oficira. Iapk, udar nije uspio oboriti novu vladu, uglavnom zbog sposobnosti nepoznatog oficira Mustafe Kemala. Kada su liberali saznali da je sultan pomagao državni udar, odlučili su da sultan mora sići s vlasti. Tako je izdata fatva, a duga vlast Abdula Hamida II je okončana.