Wikipedia

Obična varijabilna imunodeficijencija

Obična varijabilna imunodeficijencija (CVID) je imunski poremećaj karakteriziran ponavljajućim infekcijama i niskim razinama antitijela, posebno u tipovima imunoglobulina (Ig) IgG, IgM i IgA.[1] Općenito simptomi uključuju visoku osjetljivost na strane napadače, hroničnu bolest pluća, te upale i infekcije gastrointestinalnog trakta.[1] Podjednako pogađa muškarce i žene. Stanje se može naći kod djece ili tinejdžera, ali se općenito ne dijagnosticira ili prepozna sve do odrasle dobi. Prosječna starost dijagnoze je između 20-50 godina. Međutim, simptomi se jako razlikuju među ljudima. "Varijabilna" se odnosi na heterogene kliničke manifestacije ovog poremećaja, koje uključuju ponavljajuće bakterijske infekcije, povećan rizik za autoimunske bolesti i limfoma, kao i gastrointestinalne bolesti.[2] CVID je doživotna bolest.

Obična varijabilna imunodeficijencija
Nasljedne imunodeficijencije
SpecijalnostImunologija Izmijeni na Wikipodacima
KomplikacijeAutoimunske manifestacije (perniciozna anemija, autoimunska hemolitskka anemija (AHA), idiopatska trombocitopenična purpura (ITP), psorijaza, vitiligo, reumatoidni artritis, primarna hipotireoza, atrofijski gastritis.
Frekvencija1/25.000 do 1/50.000 širom svijeta

Znakovi i simptomi

uredi

Simptomi CVID-a razlikuju se među oboljelima. Njegove glavne karakteristike su hipogamaglobulinemija i rekurentne infekcije. Hipogamaglobulinemija se manifestuje kao značajno smanjenje nivoa IgG antitijela, obično uz IgA antitijela. Nivoi IgM antitijela su također smanjeni kod otprilike polovine ljudi.[3] Infekcije su direktna posljedica niskog nivoa antitijela u cirkulaciji, koja ih ne štite adekvatno od patogena. Mikroorganizmi koji najčešće uzrokuju infekcije kod CVID su bakterije Haemophilus influenzae, Streptococcus pneumoniae i Staphylococcus aureus. Kod ljudi su rjeđe izolovani patogeni Neisseria meningitidis, Pseudomonas aeruginosa i Giardia lamblia. Infekcije najviše pogađaju respiratorni trakt (nos, sinusi, bronhije, pluća) i uši; mogu se pojaviti i na drugim mjestima, kao što su oči, koža i gastrointestinalni trakt. Ove infekcije reaguju na antibiotike, ali se mogu ponoviti nakon prestanka uzimanja antibiotika. Kada se teške, ponavljajuće plućne infekcije ne liječe može se razviti i bronhiektazija.

Osim infekcija, osobe sa CVID-om mogu razviti komplikacije. To uključuje:

Anksioznost i depresija mogu se pojaviti kao posljedice suočavanja s ostalim simptomima.[4]

Pacijenti sa CVID-om se uglavnom žale na jak umor.[5]

Kao i kod svakog nedostatka antitijela, najčešći tipovi infekcija i bolesti uključuju uši, sinuse, nos i pluća. Uobičajene infekcije uključuju:

Gastrovaskularne infekcije, kao što su infekcije ili upale su vrlo česte, u većini slučajeva. Mnogi znakovi gastrovaskularne infekcije uključuju bol u trbuhu, mučnine, nadimanje, povraćanje, dijareju i gubitak težine. Mnogi pogođeni imaju smanjenu sposobnost apsorpcije hranljivih materija, uključujući vitamine, proteine, minerale, masti i šećer u probavnom traktu.[6]

Zbog promjena u razvoju u B-ćelijama, neke osobe sa običnom varijabilnom imunodeficijencijom imaju nakupine limfocita u limfoidnim tkivima.[7] To može uzrokovati blago do jako natečene limfne čvorove ili upalu slezene. Osim toga, određeni postotak osoba sa običnom varijabilnom imunodeficijencijom podložniji je razvoju određenih oblika raka, više od onih bez uobičajene varijabilne imunodeficijencije. Dva najčešća karcinoma kod pacijenata sa varijabilnom imunodeficijencijom uključuju limfom i određene karcinome želuca.[6] Rizik za ove date karcinome je skoro pedeset puta veći kod pacijenata sa običnom varijabilnom imunodeficijencijom od onih bez.

Početni simptomi, uključujući česte infekcije, mogu se javiti tokom adolescencije, međutim, za mnoge pacijente, simptomi i dijagnoza se možda neće pojaviti sve do odrasle dobi. Ljudi sa uobičajenom varijabilnom imunodeficijencijom imaju problema da se bore protiv infekcija zbog nedostatka proizvedenih antitijela koja se normalno odustaju od invazivnih mikroba.[6] Zbog poremećenog razvoja antitijela, vakcine nisu efikasne. Ponavljajuće bakterijske infekcije općenito se nalaze u gornjim i donjim područjima respiratornog trakta. Mnogi koji imaju ponavljajuću infekciju pluća prijavljuju razvoj, hronične bolesti pluća i potencijalno po život opasne komplikacije kasnije u životu.

Dijagnoza

uredi

Prema studiji Evropskog registra, prosječna starost u kojoj su se pojavili simptomi bila je 26,3 godine.[8] Prema kriterijima koje su postavili ESID (European Society for Immunodeficiency) i PAGID (Pan-American Group for Immunodeficiency), CVID se dijagnosticira ako:[9]

  • osoba ima izrazito smanjenje nivoa IgG u serumu (<4,5 g/L) i značajno smanjenje ispod donje granice normale za dob kod najmanje jednog od izotipova IgM ili IgA;
  • osoba ima četiri godine ili više;
  • osoba nema imunski odgovor na antitela na proteinske [[antigengge ili imunizaciju.

Dijagnoza se uglavnom postavlja isključivanjem, tj. alternativni uzroci hipogamaglobulinemije, kao što je X-vezana agamaglobulinemija, moraju biti isključeni prije nego što se može postaviti dijagnoza CVID-a.

Dijagnoza je teška zbog raznolikosti fenotipova uočenih kod osoba sa CVID-om. Na primjer, nivoi imunoglobulina u serumu kod osoba sa KVID-om uvelike variraju. Generalno, ljudi se mogu grupisati na sljedeći način: nema proizvodnje imunoglobulina, samo proizvodnja imunoglobulina (Ig) M ili normalna proizvodnja IgM i IgG. Osim toga, broj B-ćelija je također vrlo varijabilan. Oko 12% ljudi nema B-ćelije koje se mogu detektovati, 12% ima smanjene razine B- ćelija, a 54% je unutar normalnog raspona. Općenito, ljudi sa CVID-om pokazuju višu frekvenciju nevinih B-ćelija i niže frekvencije klasa sa komutacijom memorija B-ćelija. Učestalosti drugih populacija B-ćelija, kao što su IgD [[memorijske B -ćelije]], prijelazne B-ćelije i CD21 B-ćelije, također su pogođene i povezane su sa specifičnim karakteristikama bolesti. Iako se CVID često smatra serumskim imunoglobulinom i bolešću posredovanom B-ćelijama, i T-ćelije mogu pokazati abnormalno ponašanje. Pogođene osobe obično imaju niske frekvencije CD4+, markera T-ćelija, i smanjenu cirkulaciju regulatornih T-ćelija i iNKT ćelija. Primjetno, otprilike 10% ljudi pokazuje broj CD4+ T-ćelija manji od 200 ćelija/mm3; ovaj konkretan fenotip CVID-a je nazvan LOCID (Kombinirana imunodeficijencija sa kasnim početkom) i ima lošiju prognozu od klasične CVID.

Tipovi

uredi
Tip OMIM Gen
CVID1 OMIM: 607594 ICOS
CVID2 OMIM: 240500 TACI
CVID3 OMIM: 613493 CD19
CVID4 OMIM: 613494 TNFRSF13C
CVID5 OMIM: 613495 CD20
CVID6 OMIM: 613496 CD81

Identificirani su sljedeći tipovi CVID-a, koji odgovaraju mutacijama u različitim genskim segmentima.

Liječenje

uredi

Liječenje se sastoji od nadomjesne terapije imunoglobulinima, koja nadoknađuje nedostajućw Ig podtipove . Ovaj tretman se daje u čestim intervalima doživotno, a smatra se da pomaže u smanjenju bakterijskih infekcija i jačanju imunske funkcije.[10] Prije početka terapije, donirane plazme se testiraju na poznate patogene koji se prenose krvlju, zatim se objedinjuju i obrađuju, kako bi se dobili koncentrirani uzorci IgG. Infuzije se mogu davati u tri različita oblika: intravenozno (IVIg):,[11] potkožno (SCIg) i unutarmišićno (IMIg).

Primjena intravenskih imunoglobulina zahtijeva umetanje kanile ili igle u venu, obično u ruke ili šake. Budući da se koristi visoko koncentrirani proizvod, infuzije IVIg se vrše svake 3 – 4 sedmice. Potkožne infuzije polahko oslobađaju Ig serum ispod kože, ponovo kroz iglu, a obavljaju se svake sedmice.[12] IIntramuskularne infuzije se više ne koriste u širokoj upotrebi, jer mogu biti bolne i vjerojatnije će izazvati reakcije.

Ljudi često doživljavaju neželjene nuspojave na infuzije imunoglobulina, uključujući:

Epidemiologija

uredi

Kod kavkazoida, CVID ima procijenjenu prevalenciju od oko 1:50.000.[14] Čini se da je bolest manje rasprostranjena među Azijatima i Afroamerikancima. Muškarci i žene su podjednako pogođeni; međutim, među djecom preovlađuju dječaci. Nedavno istraživanje ljudi u Evropi sa primarnim imunodeficijencijama pokazalo je da 30% ima CVID, za razliku od ostalih imunodeficijencija. Oko 10–25% ljudi je nasljedilo bolest, obično preko autosomno-dominantno nasljeđivanje. S obzirom na rijetkost bolesti, još uvijek nije moguće generalizirati prevalenciju bolesti među etničkim i rasnim grupama. CVID skraćuje životni vijek; ali nijedna dosadašnja studija nema zabilježenu srednju starost. Jedna studija sugerira da je srednja dob smrti za muškarce i žene sa 42, odnosno sa 44 godine, ali većina pacijenata uključenih u studiju je još uvijek živa. Oni ljudi s pratećim poremećajima imali su najgoru prognozu, a oni ljudi sa CVID-om samo su imali česte infekcije, imali su najdužu stopu preživljavanja, sa očekivanim životnim vijekom gotovo jednakim općoj populaciji Ujedinjenog Kraljevstva.[15] Osim toga, osobe s CVID-om s jednom ili više neinfektivnih komplikacija imaju 11 puta veći rizik od smrti u odnosu na osobe samo sa infekcijama.

Historija

uredi

Imunodeficijencije obuhvataju mnoge bolesti i genetički su defekti koji utiču na imunski sistem. Postoji otprilike 150 imunodeficijencija koje obuhvataju preko 120 genetičkih defekata.[9] Charlesu Janewayu Sr. općenito se pripisuje prvi opis slučaja CVID-a, 1953. godine.[16] Slučaj je uključivao 39-godišnjaka koji je imao rekurentne infekcije, bronhiektazije i meningitis.[17] Iako je opisana 1953. godine, nije postojala standardna definicija CVID-a sve do 1990-ih, što je izazvalo široku konfuziju tokom postavljanja dijagnoze. Tokom 1990-ih, Evropsko društvo za imunodeficijencije (ESID) i Panamerička grupa za imunodeficijenciju (PAGID) razvili su dijagnostičke kriterije, uključujući minimalnu starost za postavljanje dijagnoze i potrebu da se isključe druga stanja, kako bi opisali bolest. Ovi kriteriji su objavljeni 1999. godine i od tada su neki aspekti, poput povećanja minimalne starosne dobi, promijenjeni.

Reference

uredi
  1. ^ a b "Common Variable Immune Deficiency". Genetics Home Reference. Pristupljeno 8. 2. 2016.
  2. ^ Cunningham-Rundles, C. Clinical manifestations, epidemiology, and diagnosis of common variable immunodeficiency in adults. In: UpToDate, Notarangelo, LD, Feldweg, AM (Eds), UpToDate, Waltham, MA, 2020. Retrieved April 08, 2020.
  3. ^ Herriot R, Sewell WA (2008). "Antibody deficiency". Journal of Clinical Pathology. 61 (9): 994–1000. doi:10.1136/jcp.2007.051177. PMID 18755724. S2CID 25106807.
  4. ^ Sanger, David E. "An Investigation of Coping and Psychosocial Functioning in Persons with Common Variable Immunodeficiency (CVID)" Arhivirano 28. 7. 2003. na: Archive.today, Barts and The London NHS Trust, 2003, accessed August 7, 2011.
  5. ^ "PatientsLikeMe - Symptoms". www.patientslikeme.com. Arhivirano s originala, 14. 4. 2018. Pristupljeno 14. 4. 2018.
  6. ^ a b c "Common Variable Immune Deficiency". NORD (National Organization for Rare Disorders) (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 18. 11. 2021. Pristupljeno 18. 11. 2021.
  7. ^ Giannobile, J.V.; Kapoor, P.; Brown, E.E.; Schroeder Jr., H.W. (februar 2009). "(1) CVID Patients with HLA∗B8 or ∗B44 Have Higher Numbers of Class Switched Memory B cell Numbers than CVID Patients Without ∗B8 or ∗B44". Journal of Allergy and Clinical Immunology. 123 (2): S11. doi:10.1016/j.jaci.2008.12.055. ISSN 0091-6749.
  8. ^ Bonilla, Francisco A.; Geha, Raif S. (2009). "Common Variable Immunodeficiency". Pediatric Research. 65 (5): 13R–19R. doi:10.1203/pdr.0b013e31819dbf88. PMID 19190529. S2CID 9361175.
  9. ^ a b Chapel, Helen; Cunningham-Rundles, Charlotte (2009). "Update in understanding common variable immunodeficiency disorders (CVIDs) and the management of patients with these conditions". British Journal of Haematology. 145 (6): 709–727. doi:10.1111/j.1365-2141.2009.07669.x. PMC 2718064. PMID 19344423.
  10. ^ "Primary immunodeficiency". Mayo Clinic. Pristupljeno 17. 2. 2016.
  11. ^ Pourpak Z, Aghamohammadi A, Sedighipour L, et al. (2006). "Effect of regular intravenous immunoglobulin therapy on prevention of pneumonia in patients with common variable immunodeficiency". J Microbiol Immunol Infect. 39 (2): 114–20. PMID 16604243. Arhivirano s originala (abstract), 29. 9. 2008. Pristupljeno 1. 3. 2008.
  12. ^ Schwartz, Robert A; Modak, Rohit; Modak, Prema. "Common Variable Immunodeficiency Treatment and Management". Medscape. Pristupljeno 17. 2. 2016.
  13. ^ "Common Variable Immune Deficiency". Immune Deficiency Foundation. Pristupljeno 16. 2. 2016.
  14. ^ Common Variable Immunodeficiency : Article by Robert A Schwartz na eMedicine
  15. ^ Chapel, Helen; Cunningham-Rundles, Charlotte (1. 6. 2009). "Update in understanding common variable immunodeficiency disorders (CVIDs) and the management of patients with these conditions". British Journal of Haematology (jezik: engleski). 145 (6): 709–727. doi:10.1111/j.1365-2141.2009.07669.x. ISSN 1365-2141. PMC 2718064. PMID 19344423.
  16. ^ Janeway CA, Apt L, Gitlin D (1953). "Agammaglobulinemia". Trans Assoc Am Physicians. 66: 200–2. PMID 13136263.
  17. ^ Park, Miguel A; Ti, James T; Hagan, John B; Maddox, Daniel E; Abraham, Roshini S (2008). "Common variable immunodeficiency: a new look at an old disease". The Lancet. 372 (9637): 9–15. doi:10.1016/s0140-6736(08)61199-x. PMID 18692715. S2CID 205951889.

Vanjski linkovi

uredi

Šablon:Imunski poremećaji

 Portal Biologija
 Portal Medicina
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Obična_varijabilna_imunodeficijencija&oldid=3573917"