Hipogamaglobulinemija
Hipogamaglobulinemija je problem sa imunskim sistemom u kojem se ne proizvodi dovoljno gamaglobulina u krvi (dakle hipo- + gama + globulin + sufiks –emija). Ovo rezultira manjim brojem antitijela, što narušava imunski sistem, povećavajući rizik od infekcija. Hipogamaglobulinemija može biti posljedica raznih primarnih genetičkih defekata imunskog sistema, kao što je obična varijabilna imunodeficijencija,[1] ili može biti uzrokovan sekundarnim efektima kao što su lijekovi, rak krvi ili loša prehrana ili gubitak gamaglobulina u urinu, kao kod neselektivne glomerulske proteinurije.[2] Pacijenti sa hipogamaglobulinemijom imaju smanjenu imunsku funkciju; važna razmatranja uključuju izbjegavanje upotrebe živih vakcina i poduzimanje mjera predostrožnosti kada se putuje u regije sa endemskom bolešću ili lošim sanitarnim uslovima, kao što je primanje imunizacije, uzimanje antibiotika u inostranstvu, pijenje samo bezbjedne ili prokuhane vode, organizovanje odgovarajućeg zdravstvenog osiguranja prije putovanja i osiguranje nastavka svih potrebnih infuzija imunoglobulina.[3]
| Hipogamaglobulinemija | |
|---|---|
 | |
| Regije i domeni gamaglobulina | |
| Specijalnost | Hematologija  |
| Simptomi | Smanjena razina gamaglobulina |
| Komplikacije | Osjetljivost na infekcije, osobito na: bronhitis, infekcije uha, meningitis, pneumoniju, infekcije sinusa i kožne infekcije. |
| Dijagnostička metoda | Genetičko testiranje |
| Diferencijalna dijagnoza | X-vezana agamaglobulinemija |
| Prognoza | Ako hipogamaglobulinemija ostane neotkrivena i neliječena, ishodi su općenito loši, posebno usljed hroničnog oštećenja pluća ili bronhiektazije. Nažalost, često značajno kasni |
Tipovi
urediU nastavku navedeni su tipovi "agamaglobulinemije" koje su katalogizirane u OMIM-u. Hipogamaglobulinemija može imati i druge tipove; pogledajte odjeljke "Uzroci" i "Terminologija" u nastavku.
| Tip | OMIM | Gen |
|---|---|---|
| AGM1 | OMIM: 601495 | IGHM |
| AGM2 | OMIM: 613500 | IGLL1 |
| AGM3 | OMIM: 613501 | CD79A |
| AGM4 | OMIM: 613502 | BLNK |
| AGM5 | OMIM: 613506 | LRRC8A |
| AGM6 | OMIM: 612692 | CD79B |
Simptomi i znaci
urediPrezentirajuće obilježje hipogamaglobulinemije je obično klinička anamneza rekurentnih, hroničnih ili atipskih infekcija. Ove infekcije uključuju, ali nisu ograničene na: bronhitis, infekcije uha, meningitis, pneumoniju, infekcije sinusa i kožne infekcije. Takve infekcije mogu potencijalno oštetiti organe, što može dovesti do teških komplikacija. Ostali simptomi hipogamaglobulinemije uključuju hroničnu dijareju i komplikacije nakon primanja živih vakcina. Određeni simptomi hroničnog oštećenja mogu biti povezani s rekurentnom infekcijom. Naprimjer, kratkoća daha, hronični kašalj i proizvodnja sputuma mogu ukazivati na prisustvo bronhiektazije. Bol u sinusima, iscjedak iz nosa i postnazalno kapanje mogu ukazivati na hronični sinusitis. Dijareja i steatoreja mogu ukazivati na malapsorpciju.[3] Još jedan znak ili simptom koji se može javiti kod pacijenata su pjege u boji kože, posebno uočena iznad struka, na rukama, vratu i gornjem dijelu grudi, ali mogu se pojaviti i bilo gdje na koži.
Bebe s prolaznom hipogamaglobulinemijom (THI) obično postaju simptomske 6–12 mjeseci nakon rođenja, a simptomi se obično sastoje od čestih infekcija uha, sinusa i pluća. Ostali simptomi uključuju infekcije respiratornog trakta, alergije na hranu, ekcem, infekcije urinarnog trakta i crijevne infekcije.[2]
Uzroci
urediHipogamaglobulinemija može biti uzrokovana ili primarnom ili sekundarnom imunodeficijencijom. Primarne imunodeficijencije uzrokovane su mutacijama ili nizom mutacija genoma.[2] Naprimjer, studija iz 2012. godine otkrila je da je kombinacija heterozigotno štetna mutacija u CD21 povezana sa hipogamaglobulinemijom. Genetička analiza otkrila je da je pacijent bio heterozigotan za CD21, pri čemu je nasllijeđen očev alel (također dijelio sa jednom sestrom) imao poremećeno mjesto donora za preradu na egzonu 6, dok je alel naslijeđen od majke imao mutaciju koja je rezultirala preuranjenim stop kodonom u eksonu 13. Niti jedna mutacija nije pronađena kod 100 zdravih kontrolnih osoba, što pokazuje rijetkost mutacija.[4] Ukupno je identifikovano oko 300 različitih gena koji su odgovorni za različite oblike primarne imunodeficijencije (PID). Ovi različiti oblici mogu uticati na različite dijelove imunskog sistema, uključujući proizvodnju imunoglobulina. Primarne imunodeficijencije obično imaju nekoliko godina kašnjenja između početne kliničke prezentacije i dijagnoze. Neki primarni imunski nedostaci uključuju ataksija-telangiektazija (AT), autosomno recesivnu agamaglobulinemiju (ARA), običnu varijabilnu imunodeficijenciju (CVID), hiper-IgM sindromi , nedostatak potklase IgG, izolirani nedostaci ne-IgG imunoglobulina, tešku kombinovanu imunodeficijenciju (SCID), nedostatak specifičnih antitijela (SAD), Wiskott–Aldrichov sindrom ili X-vezanu agamaglobulinemiju. CVID je najčešći oblik primarne imunodeficijencije. SCID se smatra slučajem za hitnu medicinsku pomoć i sumnjivi slučajevi zahtijevaju hitnu uputu u specijalističku centar radi dijagnoze i liječenja. Češće se hipogamaglobulinemija razvija kao posljedica nekog drugog stanja, koje se naziva sekundarnim ili stečenim imunskim nedostacima. To uključuje rak krvi kao što je hronična limfocitna leukemija (CLL), limfom ili mijelom, HIV, nefrotski sindrom, loša prehrana, enteropatije sa gubitkom proteina, dobijanje transplantiranih organa ili terapiju zračenjem. Ovo također uključuje lijekove koji mogu uzrokovati hipogamaglobulinemiju kao što su kortikosteroidi, hemoterapijski lijekovi ili anti-konvulzivni lijekovi.[2]
Skrining
urediSkrining nivoa imunoglobulina kod srodnika pacijenata sa CVID i IgA otkriva stopu porodičnog nasljeđivanja od 10% do 20%. U slučajevima kada bi nositelj takve mutacije želio imati djecu, ponuđena je predimplantacijska genetička dijagnoza (PGD).[3] PGD se definira kao testiranje embriona prije implantacije ili oocita za genetičke defekte. Zahtijeva in vitro oplodnju, biopsiju embrija i ili fluorescentnu in situ hibridizaciju ili lančanu reakciju polimeraze na pojedinačnoj ćeliji, što je čini složenom procedurom . Dok neki dovode u pitanje etičnost takve vještačke selekcije, ona se općenito smatra važnom alternativom preneonatusnoj dijagnozi.[5] Prevencija sekundarne imunodeficijencije uključuje pažljivo praćenje pacijenata sa visokim rizikom od razvoja hipogamaglobulinemije. Ovo uključuje mjerenje nivoa imunoglobulina kod pacijenata sa krvnim malignostima ili onih koji primaju hemoterapiju ili imunosupresivnu terapiju kao što je rituksimabom.[3]
Tretman
urediProtokoli za različite oblike primarne imunodeficijencije značajno se razlikuju. Cilj tretmana koje provode specijalistički centri obično je smanjenje rizika od komplikacija. Jedan od metoda liječenja je parenteralna primjena gamaglobulina, bilo mjesečno intravenozno, supkutano ili, u novije vrijeme, samoprimijenjenom sedmične hipodermoklize . U oba slučaja, blage alergijske reakcije su uobičajene i obično se mogu kontrolisati oralnim difenhidraminom. Dokazi koji upoređuju zamjenu imunoglobulina bez liječenja su ograničeni i stoga su smjernice za liječenje uglavnom izvedene iz studija posmatranja. Antibiotici se takođe često koriste kao tretman. Drugi standardni oblici liječenja uključuju oblik enzimske zamjenske terapije zvani PEG-ADA i liječenje antibioticima za prevenciju slučaju Pneumocistis pneumonia.[3]
Jedna od novih terapija je transplantacija hematopoetskih matičnih ćelija, koja se smatra standardnim tretmanom za mnoge kombinovane primarne imunodeficijencije, uključujući SCID, nedostatak CD40, nedostatak liganda CD40 i Wiskott-Aldrichov sindrom, ali je proširen na sekundarne imunodeficijencije u posljednje dvije decenije.[6] Još jedna terapija u nastajanju je genska terapija, koja se koristila za liječenje X-vezanog SCID-a, SCID-a zbog nedostatka adenozin-deaminaze i hronične granulomske bolesti.[3]
Prognoza
urediPoznato je da rano otkrivanje i liječenje hipogamaglobulinemije smanjuje stopu morbiditeta i mogućnost dugotrajnih plućnih komplikacija. Dokazi pokazuju da postoji povezanost između postizanja viših nivoa IgG i smanjene učestalosti infekcija.[7] Ako hipogamaglobulinemija ostane neotkrivena i neliječena, ishodi su općenito loši, posebno ako je došlo do hroničnog oštećenja pluća ili bronhiektazije. Nažalost, dijagnoza hipogamaglobulinemije često značajno kasni.[3]
Terminologija
uredi"Hipogamaglobulinemija" je uglavnom sinonim za "agamaglobulinemiju". Kada se koristi potonji termin (kao u "X-vezana agamaglobulinemija") to implicira da razina gamaglobulina nije samo smanjene, već su i potpuno odsutni. Moderni testovi su omogućili da se većina agamaglobulinemija preciznije definiše kao hipogamaglobulinemije,[8] ali ta razlika obično nije klinički relevantna.
"Hipogamaglobulinemija" se razlikuje od disgamaglobulinemija, što je smanjenje nekih tipova gamaglobulina, ali ne i ostalih.[9]
Reference
uredi- ^ "common variable immunodeficiency" na Dorland's Medical Dictionary
- ^ a b c d Watson, Stephanie "Hypogammaglobulinemia." Healthline, 20 Feb. 2018, https://www.healthline.com/health/hypogammaglobulinemia.
- ^ a b c d e f g "Hypogammaglobulinemia." (2018). Retrieved from https://online.epocrates.com/diseases/105851/Hypogammaglobulinemia/Prognosis
- ^ Thiel, Jens; Kimmig, Lucas; Salzer, Ulrich; Grudzien, Magdalena; Lebrecht, Dirk; Hagena, Tina; Draeger, Ruth; Völxen, Nadine; Bergbreiter, Astrid; Jennings, Stephanie; Gutenberger, Sylvia; Aichem, Annette; Illges, Harald; Hannan, Jonathan P.; Kienzler, Anne-Kathrin; Rizzi, Marta; Eibel, Hermann; Peter, Hans-Hartmut; Warnatz, Klaus; Grimbacher, Bodo; Rump, Jörg-Andres; Schlesier, Michael (2012). "Genetic CD21 deficiency is associated with hypogammaglobulinemia". Journal of Allergy and Clinical Immunology. 129 (3): 801–810.e6. doi:10.1016/j.jaci.2011.09.027. PMID 22035880.
- ^ Geraedts, JPM; De Wert, Gmwr (2009). "Preimplantation genetic diagnosis". Clinical Genetics. 76 (4): 315–325. doi:10.1111/j.1399-0004.2009.01273.x. PMID 19793305. S2CID 39510284.
- ^ Compagno, Nicolã²; Malipiero, Giacomo; Cinetto, Francesco; Agostini, Carlo (2014). "Immunoglobulin Replacement Therapy in Secondary Hypogammaglobulinemia". Frontiers in Immunology. 5: 626. doi:10.3389/fimmu.2014.00626. PMC 4259107. PMID 25538710.
- ^ Roifman, Chaim M.; Schroeder, Harry; Berger, Melvin; Sorensen, Ricardo; Ballow, Mark; Buckley, Rebecca H.; Gewurz, Anita; Korenblat, Phillip; Sussman, Gordon; Lemm, Georg (2003). "Comparison of the efficacy of IGIV-C, 10% (caprylate/chromatography) and IGIV-SD, 10% as replacement therapy in primary immune deficiency". International Immunopharmacology. 3 (9): 1325–1333. doi:10.1016/S1567-5769(03)00134-6. PMID 12890430.
- ^ "agammaglobulinemia" na Dorland's Medical Dictionary
- ^ "Dysgammaglobulinemia" na Dorland's Medical Dictionary
Dopunska literatura
uredi- Rose, M. E.; Lang, D. M. (2006). "Evaluating and managing hypogammaglobulinemia". Cleveland Clinic Journal of Medicine. 73 (2): 133–7, 140, 143–4. doi:10.3949/ccjm.73.2.133. PMID 16478038.
- Robert Y Li, et al.: "Hypogammaglobulinemia", Medscape. Accessed 2009-07-17.
Vanjski linkovi
urediŠablon:Imunski poremećaji Šablon:Poremećaji globina i globulinskih proteina