Nimfa

Nimfa (grč. νύμφη, númphê) je u grčkoj mitologiji pripadnica vrlo širokog kruga nižih ženskih božanstava - duhova prirode. Nimfe se često povezuju sa plodnošću, rastom drveća i vodom. Nisu nužno besmrtne ali žive mnogo duže od ljudi.^[1] U načelu su ljubazne prema ljudima. One su često družbenice božica (Artemida), ljubavnice bogova (Zeus, Apolon, Posejdon), ali i smrtnih ljudi (Minos, Sizif, Odisej).

Često se dijele na različite široke podgrupe, kao što su Melije (nimfe jasena), Drijade (nimfe hrasta), Najade (slatkovodne nimfe), Nereide (morske nimfe) i Oreade (planinske nimfe).^[2]

U Italiji su postojala domaća božanstva potoka, brzaka i vode (zvana Limfe) koja su vrlo slična grčkim nimfama. Također su primjetne paralele sa slovenskim vilama, npr. vile brodarice i Nereide.

Etimologija

Grčka riječ νύμφη ima značenje "mladenka" i "prekrivena veom", odnosno označava djevojku spremnu za udaju. Prema Hesihiju, jedno od značenja također je i ružin pupoljak.

Mitologija

Sophie Anderson: Nimfina glava

Nimfe su prikazivane kao prekrasne mlade žene. Povezane su s božanstvima - Artemidom,^[3] Apolonom, Dionizom te s Panom i Hermesom. Često su bile mete požudnih satira. Bile su ljubavnice mnogih bogova - Zeusa, Apolona, Posejdona, a također i smrtnika - Minosa, Sizifa i Odiseja. Živjele su u prirodi, u planinama, rijekama, izvorima, dolinama.

Grčke nimfe su također bile prikazivane kao duhovi koji su bili vezani za mjesta, za razliku od latinskog genius loci, a ponekad je to proizvodilo komplikovane mitove poput kulta Aretuze na Siciliji. U nekim djelima latinskih pjesnika školovanih u Grčkoj, nimfe su postepeno apsorbirale u svoje redove autohtona italijanska božanstva izvora i potoka (Juturna, Egerija, Karmentu, Fontana), dok su Limpfe, italijanske boginje vode, zahvaljujući zbog slučajne sličnosti njihovih imena, mogle se poistovjetiti s grčkim nimfama. Malo je vjerovatno da su klasične mitologije rimskih pjesnika utjecale na obrede i kultove pojedinačnih nimfi koje su poštovali seljaci u izvorima i rascjepima Lacija. Među rimskom književnom klasom, njihova sfera uticaja bila je ograničena i oni se pojavljuju gotovo isključivo kao božanstva vodenog elementa.

Usnula nimfa

Motiv koji je ušao u evropsku umjetnost tokom renesanse bila je ideja o statui nimfe koja spava u pećini ili izvoru.^[4]^[5]^[6] Ovaj motiv navodno potiče iz italijanskog izvještaja o rimskoj skulpturi nimfe na fontani iznad rijeke Dunav.^[7] Izveštaj i prateća pjesma navodno na fontani koja opisuje usnulu nimfu, sada he generalno stav da je falsifikat iz petnaestog vijeka, ali se motiv pokazao uticajnim među umjetnicima i vrtlarima nekoliko vijekova nakon toga, a kopije su viđene u neoklasičnim baštama kao što su kao pećina u Stourheadu.^[8]^[9]^[10]

Podjela nimfi

Zemljane nimfe

Evelyn De Morgan: Drijada

Alseide - nimfe dolina i gajeva; voljele su plašiti putnike
Napeje - nimfe dolina s drvećem i gajeva; stidljive ali vesele, povezivane s Artemidom
Aulonijade - nimfe pašnjaka; često u Panovu društvu; Euridika je bila ova vrsta nimfe
Lejmakide ili Lejmonijade - nimfe livada
Oreade - nimfe gorja i planina; Artemidine družice
Minta - nimfa rijeke Kokit
Hesperide - nimfe u svome izoliranu vrtu jabuka
Drijade - nimfe drveća i šuma
- Dafne - nimfe sa stabala lovora
- Hamadrijade - nimfe hrasta
- Melije - nimfe jasena
- Leuka - nimfa bijele jasike
- Epimelijade - nimfe jabuka, zaštitnice ovaca
- Karijatide - nimfe stabla oraha

Vodene nimfe

James Herbert Draper: Vodena nimfa

Helejade - nimfe fenova
Okeanide - nimfe oceana, slane vode
Nereide - nimfe mora, pogotovo Sredozemlja
Najade - nimfe slatkih voda
Plejade - nimfe, kćeri Okeanide Plejone i Atlanta
Sirene - nimfe s glavom djevojke i tijelom ptice, morske nimfe

Ostale nimfe

Francesco Hayez: Nimfe na kupanju, 1831.

Korikijske nimfe - nimfe koričkih izvora
Lampade - nimfe podzemlja
Muze - nimfe i božice umjetnosti i znanosti
Helijade - sestre Apolonova sina Fetona, neutješne zbog njegove smrti na Helijevim kolima
Hijade - nimfe, Hijove sestre, zvijezde i sestre Plejada
Lamuzidijske nimfe - Lamusove kćeri i Dionizove dojilje
Jonske nimfe - nimfe koje su liječile bolesti
Menade - lude nimfe, Dionizove pratilje
Silfe - nimfe zraka
Apsare - nimfe neba

Nimfe

Jules Joseph Lefebvre: Nimfa sa slakovima

William-Adolphe Bouguereau: Satir i nimfe, 1873.

Također pogledajte

Reference

^ Parad, Carlos; Förlag, Maicar (1997). "Genealogical Guide to Greek Mythology: Nymphs". Astrom Editions. Pristupljeno 25. 5. 2019.
^ Grimal, str. 313, s.v. Nymphs.
^ Larson, Jennifer (1997). "Handmaidens of Artemis?". The Classical Journal. 92 (3): 249–257. JSTOR 3298110.
^ "The Nymph of the Spring". National Gallery of Art. Pristupljeno 23. 9. 2016.
^ Stephen John Campbell (2004). The Cabinet of Eros: Renaissance Mythological Painting and the Studiolo of Isabella D'Este. Yale University Press. str. 95–6. ISBN 978-0-300-11753-0.
^ Maryan Wynn Ainsworth; Joshua P. Waterman; Dorothy Mahon (2013). German Paintings in the Metropolitan Museum of Art, 1350-1600. Metropolitan Museum of Art. str. 95–6. ISBN 978-1-58839-487-3.
^ Jay A. Levenson; National Gallery of Art (U.S.) (1991). Circa 1492: Art in the Age of Exploration. Yale University Press. str. 260. ISBN 978-0-300-05167-4.
^ Leonard Barkan (1999). Unearthing the Past: Archaeology and Aesthetics in the Making of Renaissance Culture. Yale University Press. str. 237–8. ISBN 978-0-300-08911-0.
^ Elisabeth B. MacDougall (januar 1994). Fountains, Statues, and Flowers: Studies in Italian Gardens of the Sixteenth and Seventeenth Centuries. Dumbarton Oaks. str. 37–56. ISBN 978-0-88402-216-9.
^ Kenneth Gross (1992). The Dream of the Moving Statue. Cornell University Press. str. 170–175. ISBN 978-0-8014-2702-2.

Vanjski linkovi

Logo Commonsa

Nimfa na Wikimedia Commonsu.

Nimfe u klasičnoj literaturi i umjetnosti (en)

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Nimfa

[Parad1997-1] Parad, Carlos; Förlag, Maicar (1997). "Genealogical Guide to Greek Mythology: Nymphs". Astrom Editions. Pristupljeno 25. 5. 2019.

[2] Grimal, str. 313, s.v. Nymphs.

[Larson1997-3] Larson, Jennifer (1997). "Handmaidens of Artemis?". The Classical Journal. 92 (3): 249–257. JSTOR 3298110.

[National_Gallery_of_Art-4] "The Nymph of the Spring". National Gallery of Art. Pristupljeno 23. 9. 2016.

[Campbell2004-5] Stephen John Campbell (2004). The Cabinet of Eros: Renaissance Mythological Painting and the Studiolo of Isabella D'Este. Yale University Press. str. 95–6. ISBN 978-0-300-11753-0.

[AinsworthWaterman2013-6] Maryan Wynn Ainsworth; Joshua P. Waterman; Dorothy Mahon (2013). German Paintings in the Metropolitan Museum of Art, 1350-1600. Metropolitan Museum of Art. str. 95–6. ISBN 978-1-58839-487-3.

[Levenson(U.S.)1991-7] Jay A. Levenson; National Gallery of Art (U.S.) (1991). Circa 1492: Art in the Age of Exploration. Yale University Press. str. 260. ISBN 978-0-300-05167-4.

[Barkan1999-8] Leonard Barkan (1999). Unearthing the Past: Archaeology and Aesthetics in the Making of Renaissance Culture. Yale University Press. str. 237–8. ISBN 978-0-300-08911-0.

[MacDougall1994-9] Elisabeth B. MacDougall (januar 1994). Fountains, Statues, and Flowers: Studies in Italian Gardens of the Sixteenth and Seventeenth Centuries. Dumbarton Oaks. str. 37–56. ISBN 978-0-88402-216-9.

[Gross1992-10] Kenneth Gross (1992). The Dream of the Moving Statue. Cornell University Press. str. 170–175. ISBN 978-0-8014-2702-2.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]