Wikipedia

Ljudska prava u Bosni i Hercegovini

Međuvladine organizacije, uključujući Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Evropski sud za ljudska prava, Organizaciju za evropsku sigurnost i saradnju, kao i mnoge strane i domaće nevladine organizacije poput Human Rights Watch i Amnesty International kritizirale su trenutno stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Vladu Bosne i Hercegovine kritizirali su zbog etničke i vjerske diskriminacije u postupanju prema etničkim i vjerskim manjinama kao što su Romi i Jevreji.[1]

Vlada je kritizirana i zbog tretmana interno raseljenih osoba nakon rata u Bosni i Hercegovini i zbog toga što tražiocima azila nije pružila osnovne resurse poput hrane, skloništa i medicinske pomoći. Prema BH Novinarima, bosanskohercegovačkom udruženju novinara, sloboda medija problem je u Bosni i Hercegovini. Novinari se suočavaju sa napadima, prijetnjama i pritiscima vlasti. Nevladine organizacije za ljudska prava također su prijavile miješanje Vlade u njihov rad. Evropska unija kritizirala je bosanskohercegovačku vladu zbog sporog odgovora na procesuiranje ratnih zločinaca iz proteklog rata nakon zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u decembru 2017.

Historija uredi

Etnički sukobi su česti u bosanskohercegovačnom društvu.[2] Tri glavne etničke grupe su Bošnjaci (muslimani), Hrvati (katolici) i Srbi (pravoslavci).[2] Odvajanje Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije rezultiralo je ratom u Bosni i Hercegovini (1992–1995).[3] Broj žrtava rata penje se i do 100.000 umrlih.[4] Ratne zločine i kršenja ljudskih prava počinili su pripadnici sva tri naroda.[3]

Etnička i vjerska diskriminacija uredi

Svjetska banka objavila je 2019. izvještaj u kojem je utvrđeno da je diskriminacija Roma značajan problem u zemljama zapadnog Balkana, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Izvještaj je pokazao da Romi, koji čine 1,7% bosanskohercegovačke populacije, teže imaju pristup osnovnim uslugama poput zdravstvene zaštite, obrazovanja, zapošljavanja i stanovanja u odnosu na neromsko stanovništvo.[5]

Međunarodna nevladina organizacija Human Rights Watch identifikovala je u svom godišnjem izvještaju za 2020. da diskriminacija etničkih i vjerskih manjina ostaje važno pitanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.[1] Ustav Bosne i Hercegovine zabranjuje da etničke manjine poput Jevreja i Roma kandiduju svog člana predsjedništva.[1]

Složenost Ustava Bosne i Hercegovine rezultat je Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je potpisan 1995. po završetku rata.[2]

Zbog značajnih uloga etničkog nacionalizma i politike etničkog identiteta u njenom društvu, Ustav Bosne i Hercegovine predviđa da se predsjedništvo mora sastojati od tri direktno izabrana člana.[2] Po jednog člana predsjedništva biraju Bošnjaci, Hrvati i Srbi.[2] Kandidat za predsjednika mora se identifikovati samo s jednim od ta tri naroda.[2] Uz to, Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu glasati samo za jednog kandidata koji pripada njihovoj etničkoj grupi.[2]

Ova ograničenja koja se temelje na etničkoj pripadnosti u pogledu kandidature za izabranu dužnost su kontroverzna, a kritizirala su ih međunarodna tijela poput Evropskog suda za ljudska prava.[1] U slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine iz 2009, Evropski sud za ljudska prava presudio je da je ustav Bosne i Hercegovine diskriminirajući, te u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.[6] Rom Dervo Sejdić i Jevrej Jakob Finci podnijeli su žable Evropskom sudu za ljudska prava jer nisu bili u mogućnosti kandidovati se za članove Predsjedništva ili Dom naroda Bosne i Hercegovine zbog pripadnosti manjinskim etničkim grupama, uprkos činjenici da su obojica državljani Bosne i Hercegovine.[6]

Ratni zločini uredi

Tokom rata u Bosni i Hercegovini dogodio se veliki broj kršenja ljudskih prava.[7] Pod tim se misli na etničko čišćenje, vansudska pogubljenja, silovanja i mučenja ljudi.[7] U decembru 2017. zatvoren je MKSJ, sud Ujedinjenih naroda stvoren zbog procesuiranja ratnih zločina koji su se dogodili tokom rata u Bosni i Hercegovini.[8] Domaći sudovi od tada su preuzeli nadležnost i odgovorni su za procesuiranje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji su se dogodili.[8] Izvještaj Vijeća za ljudska prava UN-a izvijestio je o zabrinutosti da su domaći sudovi u Bosni i Hercegovini sporo završavali slučajeve ratnih zločina. Žrtve silovanja i torture suočavaju se sa brojnim izazovima u postizanju pravne pravde, te sa ekonomskim posljedicama (5.000 eura sudske takse ako se optuženi oslobodi optužbi).[4]

Tražioci azila i raseljenici uredi

Zaključno s 2020, 96.421 građanin Bosne i Hercegovine smatra se za interno raseljenu osobu.[1] Njih 58% koji su napustili zemlju kao izbjeglice tokom rata još se nisu vratili u Bosnu i Hercegovinu.[1] Državni regionalni stambeni program finansirao je 1.000 domova za smještaj interno raseljenih osoba i povratnika.[1]

I Human Rights Watch i Amnesty International kritizirali su upravljanje Vlade Bosne i Hercegovine zbog nedavnog priliva azilanata.[1] Kritike uključuju vladinu polaganu obradu zahtjeva za azil i nepružanje osnovne hrane, skloništa i medicinske zaštite za tražioce azila.

Borci za ljudska prava i civilno društvo uredi

Organizacija Human Rights Watch izvijestila je u svom Svjetskom izvještaju za 2019. da su se borci za ljudska prava i nevladine organizacije suočili sa miješanjem u njihov rad. Također su izvijestili da je policija izrekla novčane kazne za ometanje javnog reda i mira ljudima koji sudjeluju u javnim okupljanjima i protestima. Sigurnosna mreža za evropske novinare izvijestila je da je 2014. Savez nezavisnih socijaldemokrata, najveća politička partija u Republici Srpskoj, objavio spisak novinara i nevladinih organizacija koje smatraju "neprikladnim". Human Rights Watch također je izvijestila da je Vlada Repulike Srpske donijela zakon koji će im omogućiti praćenje rada i finansija nevladinih organizacija koje primaju strane donacije.

Sloboda medija uredi

Ustavom Bosne i Hercegovine definira se sloboda medija. Freedom House klasifikuje medije u Bosni i Hercegovini kao djelomično slobodne. Prema Platformi Vijeća Evrope za promoviranje zaštite novinarstva i sigurnosti novinara, od 2015. bilo je sedam "napada na fizičku sigurnost i integritet novinara", šest slučajeva "uznemiravanja ili zastrašivanja novinara" i četiri "druga napada koja imaju zastrašujuće učinke na slobodu medija". Prema Platformi, petnaest od ovih incidenata nije riješeno, a dva je riješila ili adresirala Vlada. Prema Human Rights Watch, novinari doživljavaju uznemiravanje, pritisak političkih grupa, nasilne napade i zastrašivanje, uključujući i prijetnje smrću.[1] Human Rights Watch izvijestio je da su BH Novinari, sindikat novinara u Bosni i Hercegovini, prijavili 41 kršenje slobode medija u 2019.[1]

Seksualna orijentacija i rodni identitet uredi

Glavni članak: Prava seksualnih manjina u Bosni i Hercegovini

Istospolne seksualne aktivnosti legalne su u Bosni i Hercegovini. Istospolni brakovi i veze u Bosni i Hercegovini nisu zakonski priznati. Transrodne osobe smiju promijeniti svoj pravni spol. U izvještaju Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu 2019, Odbor za ljudska prava i Odbor protiv mučenja izrazili su zabrinutost zbog nedostatka istrage od strane vlasti o zločinima iz mržnje počinjenih nad lezbijkama, homoseksualcima, biseksualnim i transrodnim osobama. Homofobija, nasilje i zločini iz mržnje nad pripadnicima LGBT zajednice rašireni su i česti u Bosni i Hercegovini.[1] U septembru 2008, sedam civila i policajca ozlijedili su protu-LGBT protestanati na Queer Festivalu u Sarajevu. Organizatori festivala primili su anonimne prijetnje smrću. Hospitalizirano je šest osoba zbog povreda glave, a jednog od napadača zadržala je policija. U septembru 2019. u Sarajevu, glavnom gradu zemlje, održana je prva LGBT parada ponosa. Hiljadu policajaca bilo je prisutno kako bi zaštitili učesnike parade. Istovremeno su kontraproteste održale protu-LGBT grupe.

Prava žena uredi

Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju u Bosni i Hercegovini izvještava da je nasilje nad ženama raširen problem u bosanskohercegovačkom društvu. Organizacija također izvještava da su žene nedovoljno zastupljene i marginalizirane u privatnom i javnom sektoru. Tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bila je raširena epidemija seksualnog nasilja.[4] Ne postoje službeni podaci o broju žena koje su bile seksualno zlostavljane tokom rata, međutim procjene se kreću između 20.000 i 50.000. Pravni sistem Bosne i Hercegovine uglavnom nije adekvatno procesuirao vojnike koji su tokom rata počinili seksualne prestupe. Žrtve rizikuju velike novčane gubitke zbog sudskih taksi ako tuže Republiku Srpsku za štetu pretrpljenu seksualnim napadima koje su njihovi vojnici počinili tokom rata.[4]

Međunarodni stavovi uredi

Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju istaknuta je međuvladina organizacija koja upravlja misijom u Bosni i Hercegovini. Oni rade na obnavljanju mira i harmonije u regiji i promoviraju ljudska prava za sve građane Bosne i Hercegovine, uključujući Rome i Jevreje. UN Women imaju kancelariju u Bosni i Hercegovini, gdje imaju za cilj pružiti podršku vladi u postizanju globalnih standarda u ravnopravnosti spolova.

Historijska situacija uredi

Sljedeći grafikon prikazuje rejtinge Bosne i Hercegovine od 1992. godine u izvještajima Freedom in the World, koje svake godine objavljuje Freedom House. Ocjena 1 je "slobodna"; 7, "nije slobodna".[9]1

Reference uredi

  1. ^ a b c d e f g h i j k "World Report 2020: Rights Trends in Bosnia and Herzegovina". Human Rights Watch.[1]
  2. ^ a b c d e f g Nardelli, Alberto; Dzidic, Denis; Jukic, Elvira (2014-10-08). "Bosnia and Herzegovina: the world's most complicated system of government?". The Guardian. ISSN 0261-3077
  3. ^ a b Lampe, John R. "Bosnian War". Encyclopaedia Britannica.
  4. ^ a b c d Gadzo, Mersiha. "Court fees and fear: Bosnia war rape victims struggle". Al Jazeera.
  5. ^ "Breaking the Cycle of Roma Exclusion in the Western Balkans". World Bank.
  6. ^ a b "HUDOC - European Court of Human Rights". hudoc.echr.coe.int.
  7. ^ a b Garms, Ulrich; Peschke, Katharina (2006-05-01). "War Crimes Prosecution in Bosnia and Herzegovina (1992–2002)". Journal of International Criminal Justice. 4 (2): 258–282. doi:10.1093/jicj/mql015. ISSN 1478-1395
  8. ^ a b "World Report 2019: Rights Trends in Bosnia and Herzegovina". Human Rights Watch.
  9. ^ Freedom House (2022). "Country and Territory Ratings and Statuses, FIW 1973-2022" (XLS). Pristupljeno 10. 3. 2022. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljudska_prava_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=3593891"