Kriza u Republici Srpskoj 1997. i 1998.
Kriza u Republici Srpskoj 1997. i 1998. predstavljala je politički sukob između reformista, koju je predvodila predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić, i tvrdolinijaških nacionalista, koju je predvodio bivši predsjednik i ratni zločinac Radovan Karadžić i njegovi saradnici iz tadašnje vladajuće Srpske demokratske stranke. Kriza je riješena na vanrednim izborima i pobjedom opozicije i Plavšićeve.[1][2]
| Kriza u Republici Srpskoj 1997. i 1998. | |||
|---|---|---|---|
| Dio poslijeratnog perioda u Bosni i Hercegovini | |||
.jpg) Biljana Plavšić (druga slijeva) u svojoj kancelariji u Banjaluci. Plavšić je premjestila Predsjedničku kancelariju sa Pala u Banjaluku, što je izazvalo ogorčenje njenih bivših kolega iz SDS-a. | |||
| Datum | 3. juli 1997 – 18. januar 1998. (6 mjeseci, 2 sedmice i 1 dan) | ||
| Lokacija | Republika Srpska, Bosna i Hercegovina | ||
| Ishod | Pobjeda reformista | ||
| Strane | |||
| Vodeće osobe | |||
Tok krize
uredi
Na prvim poslijeratnim općim izborima održanim 1996, očekivano je pobijedila Srpska demokratska stranka (SDS) iz Republike Srpske. Na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine pobijedio je Momčilo Krajišnik (SDS), dosadašnji predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, a tokom rata u BiH druga najuticajnija politička ličnost u Republici Srpskoj. Predsjednik Vlade postao je Gojko Kličković, a za predsjednika Narodne skupštine Dragan Kalinić.[3]
Kriza počinje tako što je Biljana Plavšić, bivša članica Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i potpredsjednica Republike Srpske, postala predsjednica entiteta, nakon što se, zbog međunarodnog pritiska i optužbi za ratne zločine i genocid, povukao i u bjegstvo otišao Radovan Karadžić. Ubrzo je došla u sukob sa Momčilom Krajišnikom i Karadžićem, koji su i nakon povlačenja sa svih državnih i partijskih dužnosti ostali veoma utjecajni. Sukob je prvenstveno bio na liniji formalne i neformalne moći, ali i prelaska iz ratnih u mirnodopske uslove. Na vidjelo su izašli i antagonizmi između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske i pitanje sjedišta entiteta, koji je sa ratnog mjesta na Palama, mimo Ustava, premješten u Banjaluku.
Drugi saziv Narodne skupštine RS, izabran na općim izborima 1996, raspustila je predsjednica 3. jula 1997. NSRS nije prihvatio tu odluku i nastavio je rad donošenjem akata koji će kasnije biti poništeni. Narodna skupština je 5. jula izglasala da joj se oduzmu ovlaštenja i prenesu na Vrhovno vijeće odbrane. Plavšić se, u međuvremenu, sastala sa specijalnim izaslanikom SAD-a za bivšu Jugoslaviju Peterom Galbraithom u Banjaluci i nastavila da učvršćuje svoju podršku međunarodne zajednice.[4]
U proljeće 1997. Republika Srpska je ušla u stanje velike političke krize. MUP RS je bio podijeljen na istočni dio, gdje je podržavao Krajišnika i većinu SDS-a, i na zapadni dio, gdje je podržavao Plavšić. U Banjaluci su u septembru izbili neredi, a demonstranti su navodno pokušavali da zauzmu Predsjedničku palatu i entitetsku radioteleviziju. Predsjednica Plavšić optužila je rukovodstvo SDS-a i pristalice Karadžića za pokušaj državnog udara.[3][5]
SAD-ov State Department je također optužio rukovodstvo SDS-a da su organizirali "drugi pokušaj državnog udara" protiv Plavšićeve. Naveli su da su pomoćnici tada optuženog ratnog zločinca Radovana Karadžića pod maskom političkog mitinga poslali stotine naoružanih lojalista da se suprotstave svojim rivalima. Portparol State Departmenta James Foley rekao je da se raniji pokušaj državnog udara dogodio nekoliko sedmica prije protesta u Banjaluci kada su snage NATO-a i međunarodni policijski zvaničnici otkrili značajna prisluškivanja, skrovišta oružja i teroristički aparat u sjedištu policije u Banjaluci. On je rekao da je ovaj drugi pokušaj državnog udara bio maskiran kao politički skup u Plavšićevom uporištu. No, Foley je rekao novinarima da je skup u stvarnosti bio pokušaj da se sruši politički autoritet Plavšićeve.[6]
Jedan policajac je upucan dok su snage NATO-a spriječile preko 50 autobusa lojalista Karadžića da stignu do mitinga u Banjaluci. Samo oko 150 ljudi je završilo na demonstracijama protiv Plavšić. Portparoli Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) rekli su da pokušaj puča neće utjecati na izbore u regiji. Potpukovnik Mike Wright, portparol međunarodnih mirovnih snaga SFOR-a predvođenih NATO-om, zadržao je kontrolu tokom pokušaja državnog udara. On je također rekao da je SFOR zaplijenio desetine oružja od Krajišnikovih tjelohranitelja koji su bili zarobljeni u banjalučkom hotelu Bosna od strane proplavšićeve gomile. Ukupno je zaplijenjeno 37 komada oružja, uključujući 22 komada oružja duge cijevi. Portparol SFOR-a je dalje dodao da su ministri Vlade u hotelu, uključujući Krajišnika, prvobitno odbili da budu evakuisani. Na kraju su odvedeni u bazu NATO-a.[7] Tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević pozvao je i Plavšić i Krajišnika u Beograd 25. septembra u pokušaju da riješi krizu.[8]
Ishod
urediNa vanrednim parlamentarnim izborima 1997. ujedinjena opozicija predvođena Srpskim narodnim savezom, strankom koju je u međuvremenu formirala Plavšićeva, Socijalistička partija, koju su predvodili Drago Ilić i Živko Radišić, i Savez nezavisnih socijaldemokrata, su pobijedili. Na prijedlog Plavšićeve, Narodna skupština je za predsjednika vlade izabrala Milorada Dodika, iako je njegova stranka tada imala samo dva poslanika. Plavšić i Dodik su imali podršku Sjedinjenih Američkih Država u sprovođenju reformi i izbacivanju iz političkog života tada osumnjičenih, sada osuđenih, ratnih zločinaca, među kojima je i Radovan Karadžić.[9]
Posljedice
urediBiljana Plavšić izgubila je na predsjedničkim izborima 1998. od Nikole Poplašenog iz Srpske radikalne stranke Republike Srpske, kojeg je podržala i Srpska demokratska stranka. Međutim, u septembru 1999. smijenjen je sa dužnosti od strane visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Carlosa Westendorpa, nakon što je odbio da imenuje Milorada Dodika za predsjednika vlade, umjesto toga opredijelio se za Momčila Krajišnika i Dragana Kalinića.[10]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Dervišbegović, Nedim (13. 5. 2016). "Uzroci krize: Republika Srpska na rubu raskola". Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Pristupljeno 11. 4. 2024.
- ^ "CNN.com - Plavsic: The Iron Lady who turned - January 10, 2001". edition.cnn.com. Arhivirano s originala, 13. 10. 2022. Pristupljeno 11. 4. 2024.
- ^ a b Kecmanovic, Nenad; Antic, Cedomir (2016). History of Republika Srpska. Belgrade: Nedeljnik. str. 345.
- ^ "Bosnia - Law to strip Plavsic of powers". newsroom.ap.org. Pristupljeno 11. 4. 2024.
- ^ "BOSNIA: PLAVSIC ACCUSES ADVERSARIES OF COUP ATTEMPT IN BANJA LUKA". newsroom.ap.org. Pristupljeno 11. 4. 2024.
- ^ "USA: GOVERNMENT ACCUSES SERB HARDLINERS OF PLAN TO KILL PLAVSIC | AP Archive". www.aparchive.com. Pristupljeno 11. 10. 2022.
- ^ BOSNIA: PLAVSIC ACCUSES ADVERSARIES OF COUP ATTEMPT IN BANJA LUKA (jezik: engleski), pristupljeno 11. 10. 2022
- ^ "Magazin NIN – 2439, 25 SEP 1997". www.nin.co.rs. Pristupljeno 9. 10. 2022.
- ^ "Bosnia: Republika Srpska Prime Minister Nomination". 1997-2001.state.gov. State Department. 3. 2. 1999.
- ^ "Bosnia Serbs Reject Rulings". www.cbsnews.com (jezik: engleski). Pristupljeno 10. 10. 2022.