Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini

Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini počela je 1929. god. Tada je izvršen prvi penjački uspon s izrazitim i svjesnim alpinističkim (planinarskim) ciljevima na planini Romaniji. Tom prilikom je osvojena stijena poznata kao Đeva (Djevojačke stijene).

Stijene Romanije, na kojima je počeo razvoj alpinizma u Bosni i Hercegovini

PočeciUredi

RomanijaUredi

Strme stijene Romanije, zbog jednostavnog pristupa i velikog izbora, postale su svojevrstan poligon za obuku, kako alpinista početnika, tako i onih željnih pravih alpinističkih izazova.[1] Najmarkantniji romanijski masiv je lanac Djevojačke - Velike - Bogovićke stijene koji se na južnom dijelu planine, pruža od zapada prema istoku i jugoistoku. To je i razlog što su na ovom dijelu penjani prvi smjerovi i što je njihov broj izuzetno veliki, naročito u Velikim stijenama koje su najpristupačnije i najraznovrsnije. Nekoliko km. sjevernije su Crvene stijene, a privlačni su i stjenoviti masivi: Crne, Hotičke i Rakitske stijene.

Prvi uspon bosanskohercegovačkih alpinista zabilježen je 1929. na Romaniji na Djevojačkim stijenama. U novembru 1929. god. Drago Šefer i Vojo Ilić ovdje su ispenjali I stijenu drugog tornja. To je bio prvi smjer u planinama Bosne i Hercegovine. Godine 1932. alpinisti dobijaju prvi put malo kvalitetniju penjačku opreme: cepin, 30-metarsko uže od 10 mm, tri karabinera, čekić i penjačice, a 1935. god, RTD »Prijatelj prirode« osnovao je Alpinistički odsjek. Do kraja 1938. god. nekoliko smjerova na Romaniji ispenjali su i: Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund, Nikola Sedlar, Čaušević i Krkbešević.[2] Kasnije su Drago Entraut, Muhamed Buturović i Faruk Zahirović ispenjali jedan smjer koji i danas predstavlja izazov za penjače.[3]

U Planinarskom Savezu Bosne i Hercegovine 1949. godine formiran je alpinistička sekcija, koja je bila začetnik osnivanja alpinističkih sekcija i odsjeka u planinarskim društvima.[4] Na saveznom alpinističkom tečaju (prvom alpinističkom tečaju u BiH), za učesnike iz svih republika tadašnje dražave, koji je održan polovinom oktobra 1949. godine na Prenju, na Boračkom jezeru, sudjelovalo je osam pretstavnika Bosne i Hercegovine. Na republičkom alpinističkom tečaju, održanom u septembru 1950. godine na Čvrsnici, sudjelovalo 30 polaznika. Značajno je da su već 1951. i dvije žene pohađale alpinistički tečaj.

Ostale planineUredi

Uz Romaniju, kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, značajno mjesto zauzimaju i planine Prenj, Čvrsnica, Velež, Treskavica...[5]

Godine 1936. na sjevero-istočnu stijenu Lupoglava u Prenju ispenjao se D. Šefer. U Čvrsnici na sjevernu stijenu Klapavice ispenjao se Josip Sigmund. Šefer i Predrag Šaraba ostvarili su uspon u sjevernoj stijeni Otiša (2097 m), 1938. g. penju se u zapadnoj stijeni Osobca u Prenju. Lujo Dic sa skupinom planinara iz društva »Prijatelji prirode« penjali su grebenom Vjetrenih brda od Zelene glave do Lupoglava.

1937. g. Josip Sigmund penje se kaminom u Čabenskim stijenama u Treskavici, a 1939. god. dva penjačka uspona u Čvrsnici: u Pešti brdu i u Velikom kuku

Bosanskohercegovački alpinisti sudjelovali su u alpinističkom skupu na Magliću i Trnovačkom jezeru 1956.god. U zajednici sa slovenskim i hrvatskim alpinistima izveli su nekoliko prvenstvenih uspona u stijenama Maglića, Trnovačkog Durmitora i Volujka. Sudjelovali su: Muhamed Buturović, Drago Tomčić, Lala Mulalić i Josip Nemec.

Godine 1966. g. izvedeni su prvenstveni alpinistički usponi na području Prenja: zapadna stijena Zubca (1897 m), sjeverozapadna stijena Otiša i uspon na Ogorjelu glavu.

U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća u stijenama prenjskih vrhova ili hercegovačkih Himalaja, kako neki nazivaju Prenj, alpinisti su sticali iskustvo koje im je koristilo u kasnijem savladavanju stijena i vrhova evropskog i svjetskog gorja. Sjeverna stijena Veleža, sa svojom 13 kilometara dugom barijerom, jedna je od najprepoznatljivijih i najvećih u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Ta stijena ima bogatu alpinističku historiju, a na njoj je već ispenjano 50-ak alpinističkih smjerova.

Historiju alpinizma u Bosni i Hercegovini stvarali su i: Alojz Rebić, Vojo Prica, Hajro Delić, Hidajet Haračić, Drago Bozja, Danil Pavičević i dr.

 
Vrh Lupoglava (2.102 m/nv)

LupoglavUredi

Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav (2.102 m/nv) uživa pomalo kultni status bosanskohercegovačkih alpinista. U zimskim uslovima ostao je neosvojiv do 1970. godine. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i tragično stradali.[6]. Tek u junu i julu pronađeni su ostaci opreme i njihova tijela. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do. [7]

Sarajevska škole alpinizmaUredi

Na prvom i eksperimentalnom tečaju (ljetni početnički) Sarajevske škole alpinizma (SŠA) koji je održan tokom sedam vikenda, od 7. oktobra do 19. novembra 1972. na Romaniji, u planinarskom domu “Slaviša Vajner-Čiča”. SŠA je zvanično startovala u proljeće 1973. kada je na Romaniji održan ljetni početnički tečaj, i od kada se vode dnevnici Škole. SŠA prvobitno nije djelovala u okviru PSBiH, već u okviru Gradskog planinarskog saveza Sarajeva. Kroz školu su prošli brojni alpinisti iz cijele Bosne i Hercegovine. Instruktori (praktične i teoretske nastave) koji su se najviše angažovali u radu SŠA, posebno u njenoj prvoj, “klasičnoj” fazi, od 1972. do 1991. g. bili su: Muhamed Šišić, Slobodan Žalica (idejni osnivači i direktni pokretači Škole), Peter Hilčišin, Muhamed Gafić (jedno vrijeme rukovodilac škole), Faruk Zahirović, Rašid Mulahusić (kasnije dugogodišnji rukovodilac škole) i Miodrag Rakić (utemeljivači Škole).[8]

UsponiUredi

1972 - MatterhornUredi

Uspon na Matterhorn Muhameda Šišića i Muhameda Gafića izveden je u julu 1971. god. Bio je izveden u vlastitoj organizaciji, sa dosta avanturizma, ali je ostao zapisan kao prvi bosanskohercegovački uspon na ovaj vrh i ulazak u svjetski krug alpinizma.[9]

 
Elbrus, najviši je vrh Kavkaza i Evrope s visinom od 5642 m. Muhamed Gafić i Muhamed Šišić au prvi bosanskohercegovački alpinisti sa usponom na ovaj vrh

1974 - ElbrusUredi

Kao članovi Prve jugoslavenska kadrovska alpinistička ekspedicija "Kavkaz '74" (PS Jugoslavije), Muhamed Gafić i Muhamed Šišić ostvarili su 1974. god. uspon na Elbrus (5642m). Prepenjali su i sjevernu stijenu Ulu Tau Čana (4207 m).[10]

1976Uredi

Prva bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine bila je "Pamir '76". Branimir Maltarić i Alija Vatrenjak dosegli su 7050 m prilikom uspona na Peak Korzhenevskaya (Pik Kornježevska) 7105 m. Ostali članovi ekspedicije bili su: Erol Čolaković, Muhamed Šišić, Miodrag Rakić.

1979 - 7.000 metaraUredi

1982-1983Uredi

Uspon na Uhuru Peak (5895 m) Kilimanjaro, najviši vrh Afrike ostvarili su 1982. godine Branimir Maltarić i Goran Vučičević, a godinu gana kasnije Boris Kovačević i Branislav Pajkanović. 1984.

1984Uredi

Godine 1984. alpinisti iz Bosne i Hercegovine učestvovali su u Drugoj vojvođanskoj alpinističkoj ekspediciji “Damavand ‘84“, Elbrus (PSS Vojvodine). Na vrhove Damavand (5671 m) i Ararat (5165 m) ispenjali su se: Milorad Čarapić, Zijo Deljo, Miloš Droca, Murat Gušo, Selver Hadžić, Ozrenka Jakovljević, Ljerka Kušec, Naim Logić, Srećko Mirić, Slobodan Simić, Mehmed Šišić, Halil Udžvarlić, Raza Voloder.

U ekspediciji na Alam Kuhu (4850 m) 1984. god Nail Dervišević, Naim Logić, Mukri Šišić i Alija Vatrenjak ispenjali su nekoliko smjerova.

1985Uredi

Druga bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija "Pamir '85" u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Goran Gvozderac, Vlado Mičić, Mehmed Pjanić, Željko Rudan uspeli se na vrh – Pik Komunizma (7495 m.) Ostali članovi ekspedicije bili su: Muhamed Gafić, Edo Kajan, Željko Knez, Goran Sladić, Danijel Felc.

1986Uredi

  • Uhuru Peak (5895 m), Kilimanjaro: Mišo Blagojević, Ljubo Jovanović, Miloš Šljivić, Slavko Šimić – pristup na vrh
  • Ulu Tau Čan (4207 m), Kavkaz: Edin Durmo, Mustafa Hodžić, Željko Knez i Edin Kundalić – ispenjali nekoliko smjerova
  • Alpinistička ekspedicija ”Ande '86” (UPSD “Bukovik” Sarajevo):
Huaskaran (6768 m): Goran Černak, Dragan Ilić, Duško Jovanović, Naim Logić, Slobodan Simić, Muhamed Šišić, Alija Vatrenjak – pristup na vrh
Quitijaro (6035 m): Dragan Ilić, Željko Marić, Goran Černak, Duško Jovanović, Alija Vatrenjak, Levko Mojsovski – pristup na vrh
Alpamajo (5947 m): Naim Logić, Dragan Ilić, Željko Marić, Alija Vatrenjak, Muhamed Šišić – pristup na vrh
Toklararaju (6034 m): Alija Vatrenjak, Naim Logić – pristup na vrh
Ranrapalca (6162 m): Alija Vatrenjak, Naim Logić – pristup na vrh
Nevado Pisko (5760 m): Slobodan Simić, Dragan Ilić, Vesna Škramić, Halil Udžvarlić – pristup na vrh

1988 - AkonkagvaUredi

Alpinistička ekspedicija “Ande '88” (PD “Bjelašnica” Sarajevo): Akonkagva (6962 m ). Uspon su ostvarili Dragan Ilić i Cvjetin Krnjajić.

1989Uredi

  • Alpinistička ekspedicija “Pamir '89” (PSS Vojvodine): Pik Lenjin (7134 m). Uspon su ostvarili Muhamed Gafić i Vlado Mičić. Ostali članovi ekspedicije: Edin Durmo, Salkica Juca, Edo Kajan, Željko Knez, Drago Puhalić, Slobodan Simić, Goran Sladić, Snježana Bilač
  • V zagrebačka alpinistička ekspedicija “Everest '89”, Himalaja (PDS “Velebit” Zagreb): Prvo ponavljanje Australijskog smjera u sz. stijeni Mt. Everesta (8848 m ); Boris Kovačević dosegao 7600 m.

1990Uredi

Treća bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija “Pamir '90” (PS BiH) III bh. alpinistička ekspedicija :

Vrh Korženjevska (7105 m): Muhamed Gafić, Branko Simić, Zdenko Veljačić – pristup na vrh
Vrh Četiri (6400 m): Ivica Šutalo, Goran Bregović – pristup na vrh

1991Uredi

Khan Tengri (7010 m): Edin Durmo, Muhamed Gafić, Naim Logić i Dragan Zlatanović – pristup na vrh. Ostali članovi ekspedicije: Muhamed Šišić (dosegao 6900 m) i Mirza Todorović.
  • Ekspedicija na Pamir, PD “Klekovača” Prijedor:
Vrh Moskva (6635 m): Slobodan Bokan, Sulejman Ćuskić, Silvije Sarić, Duško Vujičić – pristup na vrh

1994Uredi

2006 - 8.000 metaraUredi

  • Uhuru Peak (5895 m), Kilimanjaro (PD “Pobeda” Beograd): Adnan Hodžić, Dragan Markelić – pristup na vrh
  • Mount Manso (5557 m), Ande: Goran Rokolj – pristup na vrh
  • Alpinistička ekspedicija “Čo Oju” Himalaja, (“Extreme Summit Team” Beograd): Petar Pećanac – pristup na vrh. Ovo je prvi uspon jednog alpiniste iz Bosne i Hercegovine na vrh iznad 8.000 m.[13]

2007 - Mount EverestUredi

Alpinistička ekspedicija Everest 2007, Himalaji (EST Beograd). Uspon sjevernim grebenom na Mount Everest (8848 m) izvršio Petar Pećanac Ovo je prvi uspon bosanskohercegovačkog planinara na najviši vrh svijeta.[14][15]

2010Uredi

Ekspedicija Himalaja “Everest Tibet 2010”, (“Summitclimb.com”). Sjevernim grebenom, Fikret Karačić pristupio na vrh Mount Everest (8.848 m).

2012Uredi

  • Himalaja, ekspedicija “Eco-Everest Expedition Spring 2012” (“Asian Trekking's Expedition Teams.”) na Himalaje:
Island Peak (6189 m), Naim Logić – pristup na vrh
Mount Everest (8848 m), Naim Logić iz Everest Base Camp via South Col Route, pristupio na vrh.

2015 - Sedam vrhovaUredi

Mount Vinson, Antartika – 4897 m (7.1.2015.). Usponom na ovaj vrh, Naim Logić je prvi i jedini bosanskohercegovački alpinista koji je kompletirao listu najviših vrhova sedam kontinenata.[16]

ReferenceUredi

  1. ^ Na brojnim svjetskim vrhovima zavihorila se zastava BiH - Oslobođenje, 30.12.2019.
  2. ^ Edin Durmo - Slobodan Žalica: Romanija - Alpinistički vodič
  3. ^ "Gafa, džemtlmen na vrhu". Osservatorio - balcanicaucaso. Pristupljeno 13. 9. 2018.
  4. ^ Iz istorije planinarstva Bosne i Hercegovine - Planinarenje.ba
  5. ^ "Planinarstvo i alpinizam" (PDF). Planinarski savez Hrvatske, Zagreb 1989. Pristupljeno 15. 2. 2020.
  6. ^ Mirko Bjelan: Vrh Lupoglav - Planinarsko sklonište Vrutak
  7. ^ "Muhamed Gafić i Šemsudin Džeko - Prenj - Lupoglav, s.94". Turistička zajednica Kantona Sarajevo. Pristupljeno 13. 9. 2020.
  8. ^ "Historija razvoja alpinizma u Sarajevu". Pristupljeno 13. 9. 2018.
  9. ^ Prvo bosanskohercegovačko osvajanje Matterhorna - DANI
  10. ^ "Hronologija uspona". Planinarski savez BiH. Pristupljeno 13. 9. 2018.
  11. ^ Mujo Mulaosmanović, prvi Bosanac koji je osvojio vrh preko 7.000 metara
  12. ^ "U svjetskim velegorjima: 1974 – 1979". ZONE 2000. Pristupljeno 15. 2. 2020.
  13. ^ Cho-Oya - na više od 8000 metara... - Radio Slobodna Evropa
  14. ^ Haris Čalkić Kreditom na Mount Everest - Medioacentar Sarajevo
  15. ^ Dragana Rajblović, Moj Everest – san i java - Dan on-line
  16. ^ Dr. Naim Logić prvi bh. državljanin koji je uspio izaći na najviše planine svih 7 kontinenata