Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest 1979.

Prvi uspon jugoslavenskih alpinista na Mount Everest

Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest (JAHE VII) organizovana je u proljeće 1979. god. Imala je dva cilja: prvi jugoslavenski uspon na najviši vrh svijeta Mount Everest i ispenjati novi smjer po nepenjanom, tzv. zapadnom grebenu, koji je nakon toga i dobio naziv - jugoslavenski smjer. Jugoslavenski državni vrh ovaj uspon proglasio je najvećim uspjehom jugoslavenskog sporta do tog vremena.[1]

Sjeverna strana Everesta. Lijevo je istok i Sjeveroistočni greben, najviše korištena ruta sa sjevera (zelena boja). Desno je Zapadni greben, koji je ispenjala jedino jugoslavenska ekspedicija 1979. g. (narandžasta boja)

Do te godine na vrhu Everesta stajala su samo 84 čovjeka, i niko nije tamo stigao zapadnim grebenom. Zapadni greben se proteže u dužini od 6,5 km, od sedla Lho La iznad baznog kampa do vrha. Konstantno je izložen vjetrovima sa Tibeta. U gornjem dijelu, kroz strme stijene niko nije znao kuda se može proći.[2]

PripremeUredi

Od 190 alpinista nakon tri temeljite višemjesečne provjere mogućnosti svakog ponaosob, uslove su ispunjavali četrdesetorica a odabrano je njih 24. Pripreme su trajale pune dvije godine u kojima je trebalo obezbijediti finasije, nabaviti opremu, vize i dozvole. U proljeće 1978 petočlana izviđačka ekipa (Škarja, Belak, Marence, Robas, Zaplotnik) otkrila je jedan težak, ali relativno siguran prolaz od Baznog kampa na Khumbu ledniku do Lho La prevoja. Bilo je to i saznanje da je moguće iznijeti i teret preko padine u njenoj dužini od oko 200 metara.[3]

Oprema je iz Ljubljane kamionima dopremljena do Rijeke. U riječkoj luci na brod je utovareno 18 tona opreme: preko 10 km. alpinističkih konopaca, 350 m visećih i aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 30 pari posebno izrađenih penjačkih cipela „gojzerica“, 500 vijaka i klinova za stijene i led, više stotina litara kerozina i plina za kuhanje i skoro četiri tone hrane. Opremi je trebalo dva mjeseca kako bi preko indijske Kolkate i nepalskog Katmandua stigla do polazišta u planine. Brod je krenuo 27. februara 1979. godine.

U ekspediciji su učestvovala 24 penjača, 2 ljekara, 3 novinara i 20 Šerpasa. Vođa ekspedicije je bio iskusni alpinista Tone Škarja,[4] a penjači su bili uglavnom iz SR Slovenije, njih dvadeset:[5] Viki Grošelj, Marjan Manfreda, Jernej Zaplotnik, Andrej Štremfelj, Marko Štremfelj, Stane Belak, Dušan Podbevšek, Roman Robas i dr. Iz Hrvatske su bili Vladimir Mesarić i Stipe Božić, a iz Bosne i Hercegovine Muhamed Gafić i Muhamed Šišić. Vođa Šerpasa je bio Ang Phu koji je Everest već jednom bio ispenjao, godinu dana ranije sa austrijskom ekspedicijom.

Opremu tešku 18 tona 19 dana nosilo je 750 lokalnih nosača sve do 5.300 metara nadmorske visine gdje je na ledniku Khumbu postavljen bazni kamp. Svaki od 750 nosača nosio je teret od 30 kg, a alpinisti su nosili svoju ličnu prtljagu. U baznom logoru postavljeni su šatori i raspoređena oprema. U jednom šatoru nalazila se bačva u kojoj je bilo 60 kg dolarskih novčanica. Nosači su dnevno dobivali po 2 $. Danas je taj iznos do 30 $ po danu.

Završni usponUredi

Između 29. marta i 6. aprila ekspedicija je fiksirala užad na padini između Baznog logora (5.350 m.) i oboda Lho-La (6050 m) sedla, i montirala ručni lift u dužini 200 m. Na taj način je transportovano oko 6 tona opreme. Zatim je podignut Kamp 1 koji se sastojao od šatora i sniježnih jama u kojem je moglo boraviti 40 ljudi. Stepen težine uspona je iznosio između II i III, a posljednjih 150 metara između IV i V stepeni.

Između 7 i 14 aprila prikupljena oprema je preko ledene i kamene strane (težine IV) prebačena iznad sedla i osnovan je Kamp II (6.770 m.) sa 12 ležajeva. Do 18 aprila podigli su Kamp III (7.170 m.) 50 metara ispod jedne prepreke (Zapadno rame) i snabdjeli ga zalihama.

Na tom mjestu Američka ekspedicija iz 1963. godine, koja je krenula iz Doline tišine i jedno vrijeme išla grebenom, sišla je na Sjevernu stranu i kuloarom došla do vrha. Jugoslavenska ekspedicija je zaobišla Zapadno rame, vratila se na greben i na visini 7.520 metara 27 aprila podigla Kamp IV takođe sa 12 mjesta. Zatim je nastupilo olujno nevrijeme sa vjetrom 150 km/h u trajanju od pet dana i kamp V podignut je tek 9 maja, na visini 8.120 metara.

 
Rute na Mount Everestu. Jugoslavenski smjer označen je plavom bojom, a američki, koji se djelimično poklapa, sa ljubičastom

Uspon na vrhUredi

Uspon su prvi pokušali Viki Grošelj i Marjan Manfreda, ali su se morali vratiti zbog promrzlih prstiju. Druga naveza Podbevšek i Robas zbog loše vidljivosti promašila je pravac ka vrhu, ali je time pokazala pravi put ostalima. Napokon, 13. maja, nakon 40 mukotrpnih dana na planini, problema sa ventilima na bocama za kiseonik, Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik izašli su na Mount Everest, kao prvi jugoslavenski alpinisti.[2][6][7]

Naredna dva dana padao je snijeg, praćen jakim vjetrom i nije bilo moguće prema vrhu. Kad se vrijeme primirilo, krenuo je navez u kojem su bili Stipe Božić, Stane Belak kao i Šerpa Ang Phu koji je tako postao prvi čovjek koji je Everest popeo iz dva različita pravca.

Sledećeg jutra, nakon preživljene noći na otvorenom, na visini od 8.400 metara, Ang Phu se okliznuo. Pokušao je da koči cepinom, ali mu je ispao iz ruku i on se velikom brzinom otklizao niz Sjevernu stranu kuloarom dugim 2.000 metara na lednik Rongbuk. Pogibija prijatelja je jako pogodila članove ekspedicije pa su prekinuli sve aktivnosti u planini, i 21. maja napustili bazni logor. Članovi historijske ekspedicije vratili su se u Jugoslaviju 26. maja 1979. godine.

Do današnjeg dana više niko nije stigao zapadnim grebenom do kraja tim prvenstvenim smjerom. Bugarska ekspedicija iz 1985. god. ponovila je najveći dio uspona, ali su pred kraj morali promijeniti smjer i preći na smjer američkih alpinista.

Ekspedicija na Mont Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznate jugoslavenske penjače na listu svjetskih alpinista. Nakon ovog uspjeha država je imala sve manji interes da finansira alpinističke ekspedicije. Slijedeće ekspedicije imale su uglavnom republički i regionalni karakter.[8]

ReferenceUredi

  1. ^ "Mount Everest 40 godina kasnije". KAportal.hr - 15.03.2019. Pristupljeno 15. 2. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ a b "35 godina od prvog jugoslovenskog uspona na Everest". Visokogorci CRne Gore. Pristupljeno 15. 2. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ "Tone Škarja: Jugoslavenska Everest ekspedicija". The Himalayan Journal Vol.37, 1981. Pristupljeno 13. 9. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)(en)
  4. ^ "Umrl je Tone Škarja: vodja, ki je alpiniste na gori premikal kot »šahovske figure«". Delo. Pristupljeno 15. 9. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ^ Jugoslaveni na vrhu Mont Everest Beta N - Nostalgija
  6. ^ "Mount Everest (8848 m)". Kamra (portal). Pristupljeno 15. 9. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  7. ^ "Andrej Štrempfelj". Word Press. Pristupljeno 15. 9. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  8. ^ Hrvatske planinarske i alpinističke ekspedicije