Alpinizam

Alpinizam je podvrsta planinarstva i predstavlja skup psihofizičkih tehnika koje čovjeku omogućuju da se uspne na najviše i najnepristupačnije planinske visove i stijene. To je penjanje po neoznačenim i neosiguranim strmim stijenama, pri čemu se za uspon i osiguranje upotrebljava alpinistička oprema i tehnika. Alpinistički smjerovi većinom nisu uređeni sa stalno postavljenom opremom, već ih penjači djelomično ili potpuno sami opremaju i raspremaju tokom uspona. Smjerovi se razlikuju po dužini (visini) i ocjeni smjera prema UIAA ljestvici.

Alpinizam je u suštini kolektivna djelatnost, jer se usponi na najviše vrhove organizuju u okviru velike ekspedicije od puno članova. Sve više ima pojava da se u takve poduhvate upuštaju i pojedinci. Zbog napora i opasnosti po život, neophodni su dugotrajni treninzi i izuzetna fizičku pripremljenost. Alpinizam bi se teško mogao nazvati sportom, jer nema natjecanja sa suparnikom, osim zadovoljstva zbog uspona na vrh.

Školovanje

Alpinizam zahtijeva od čovjeka: osnovna znanja iz planinarstva, stalnu fizičku i psihičku kondiciju, povećavanje iskustva bavljenjem alpinistikom, poznavanje tehnika penjanja i drugih faktora za sigurno i uspješno savladavanje prepreka na samom usponuh

Alpinistička škola podrazumijeva mnoštvo detalja koje treba svladati; od načina kako i koju lokaciju odabrati, koju stijenu; do načina kako se zabija klin, gdje, na nekim mjestima već postoje zabijeni klinovi od penjača koji su već prošli istim putem… Potrebno je znati koju opremu i kako koristiti, na koji način zavezati čvor na kojem mjestu i za koji potez. Alpinizam nije nipošto disciplina koja se može svladati na izletu, već je neophodno organizovano školpvanje.

Alpinistička oprema

Planinarska oprema se koristi u svim prilikama, bez obzira da li se radi o klasičnom planinarstvo, visokogorskom skijanju ili alpinizmu. Alpinisti koriste dodatnu specifičnu alpinističku opremu koja im omogućava rješavanje zahtjeva tokom uspona na relativno siguran način. Oprema sadrži brojne rekvizite.

Šljem je jedan od najpotrebnijih rekvizita. Zaštićuje glavu penjača od kamena što pada ili kod pada na glavu.

Cepin je pomagalo koje služi za lakše uspinjanje po padini, za kopanje stepenica u snijegu i ledu, za osiguranje ili zaustavljanje kod poskliznuća. Za visine preko 3000 metara potreban je u svim prilikama.

Dereze služe za sigurno i brzo hodanje po snijegu i ledu. Različite su izrade i moraju dobro pristajati uz cipele.

Penjačko uže je osnovni penjački rekvizit. Ima dva osnovna zadatka: osiguranje od pada (vlastito i partnerovo) i napredovanje u teškim stijenama i manevriranje u njima.

Klinovi se izrađuju u dva osnovna oblika, vertikalni i horizontalni u zavisnosti od pukotina u koje se zabijaju. Za led se upotrebljavaju ledni klinovi, dužine 200 – 300 mm. Tamo gdje nema mogućnosti da se zabije klin u pukotinu, upotrebljavaju se tzv. ekspanzivni klinovi. Najprije se sa specijalno konstruiranim svrdlom buši stijena. U umjetne rupe zabijaju se klinovi na principu ekspanzije. Za nošenje klinova služi nosač klinova, montiran oko pasa. Za zabijanje klinova koristi se čekić sa jednom tupom stranom i drugom u obliku šiljka.

Karabineri imaju ulogu pričvršćenje užeta o klin. Raznih su oblika, od ovalnih do kruškastih, izrađeni od elastičnog ili žilavog čelika, te od aluminijskih legura što im smanjuje težinu do 60 g.

Ljestve služe za savladavanje detalja stijene kao što su glatke ploče, prevjesi, stropovi i sl. Izrađuju se od najlonske ili perlonske uzice promjera 6 mm, a za prečke duraluminij. Dužina i broj prečki izrađuje se po volji, najčešće do 2 m.

Penjački pojas je pomagalo od užeta ili čvrstih traka (gurtna) i nosi se na prsima ili oko pasa.

Razvoj alpinizma

Klasični alpinizam

Prva faza klasičnog alpinizma počinje 80-tih god. XVIII vijeka osvajanjem najvišeg vrha Evrope, Mont Blanca 1786. god. u Savojskim Alpama Michel-Gabriel Paccarda, liječnika iz Chamonixa, zajedno sa svojim pratiocem i nosačem Jacquesom Balmatom, lokalnim seljakom. Njegov uspjeh i danas se smatra jednim od najvećih planinarskih pothvata. Nakon osvajanja Mont Blanca, zanimanje za Alpe je sve veće. Vodiči imaju značajnu ulogu, njihova je pomoć nezamjenjiva.

Kad su svladani svi najlakši vrhovi, dolaze na red teži. U Alpe dolaze ljudi i bez naučnih pobuda koji se mogu nazvati alpinistima. U istraživanje planina unose estetske, fizičke i sportske elemente. Dolazi do prvih udruženja planinara i alpinista. Godine 1857. osniva se u Londonu »Alpine Club« kao prva planinarska i alpinistička organizacija u svijetu.

Vrh Matterhorn dugo je odolijevao, sve dok uspješan uspon nije izvela britanska alpinistička ekspedicija koju je vodio Edward Whymper 1865. Pri silasku poginula su četiri člana ekspedicije. Tri dana kasnije na vrh se popela i italijanska ekspedicija, koju je vodio Giovanni Antonio Carrel.

Razvoj zimskog alpinizma i skijanja započeo je 50-ih godina XIX vijeka. Pred početak prvog svjetskog rata klasični alpinizam dostigao je vrhunac. Penjači su postali virtuozi u slobodnom penjanju. Dominira penjanje u suhoj stijeni.

Tehnički alpinizam

Početkom XX vijeka osvojeni su skoro svi vrhovi Evrope. Vrijeme između dva rata predstavlja najzanimljiviji period evropskog alpinizma. To je početak modernog alpinizma i doba tehničkih pomagala. Počinju se tražiti nove mogućnosti uspona na vrh — preko stijena. U početku biraju se najlogičniji pravci koji su teški i zahtijevaju znanje penjačke tehnike. Pojavom tehničkih pomagala evropski alpinizam usmjeren je prema tehničkom alpinizmu.

Tehnika i tehnička pomagala postala su sve dominantnija. Konstruirani su prvi klinovi i izmišljeno niz tehničkih zahvata koji su omogućili svladavanje teških detalja stijene: prevjesa, stropova, kamina, glatkih ploča i sl.

Šezdesetih godina XX stoljeća započelo se sa zimskim usponima. Najprije su se ponavljali ljetni smjerovi. Na penjačkim usponima ponovo ima problema i nepoznanica, što daje novu draž. Pristupi stijeni su teži, temperature niske, penjanje je sporije, penjaču se pružaju veće mogućnosti za estetsko uživanje te za razvijanje novih fizičkih i moralnih osobina. Zatim su slijedili prvenstveno zimski smjerovi. Tako su svladane najteže stijene Evrope: Eiger, Matterhorn i Grandes Jorasses. U sjeni tih giganata odvijala se borba i u ostalim stijenama koje po svojim problemima i teškoćama ne zaostaju mnogo iza »tri problema« Alpa.

Takvi usponi često služe kao priprema za još teže uspone u Himalajima ili Andama. Prve ekspedicije na Himalaje organizirao je Englez W. Conway 1892., a 1898. i na Ande. Članovi francuske ekspedicije M. Herzog i L. Lachenal osvojili su 1950. himalajski vrh Annapurnu (8.078 m). Najviši vrh na svijetu, Mount Everest (8.848 m), prvi su 29. V. 1953. osvojili novozelandski alpinist Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay, i to kao članovi britanske ekspedicije koju je predvodio J. Hunt. U maju 1975. taj je vrh osvojila i prva žena, Japanka Junko Tabei. Za razliku od svih dotadašnjih alpinista, Reinhold Messner i Peter Habeler uspeli su se 8. V. 1978. na »krov svijeta« bez boca sa kisikom.

Ideja o zimskom osvajanju najviših himalajskih vrhova pojavila se 1970. godine. Prvi zimski uspon u Himalajima izveli su poljski alpinisti na Nosaq (7492 m) u Hindukušu a i najviši vrh svijeta, Mount Everest, također su zimi osvojili Poljaci (17. februara 1980. god. Vodio ih je Andrzej Zawada).

Slobodno penjanje

Slobodno penjanje je takvo penjanje, kod kojeg se pri napredovanju ne koriste tehnička pomagala (klinovi, ljestve, manevriranje užetima i sl.) Pri svladavanju koriste se klin i uže dužih i teških detalja samo kao preventiva za slučaj pada. Uže mora slobodno teći, a penjač se treba odmarati bez korištenja klina ili užeta.

Kao logička posljedica razvoja slobodnog penjanja pojavila su se i natjecanja u sportskom penjanju čija se natjecanja održavaju na vještačkim stijenama, na otvorenom ili u dvoranama. Takmičari se penju bez upotrebe alpinističke opreme, koristeći samo snagu mišica, a cilj je stići brže do vrha od konkurenata. Visina stijene kreće se od 15 do 30 m. Određena su i odgovarajuća pravila u okviru UIAA.

Alpinističke liste

Uspon na sve vrhove jedne od ove dvije liste smatra se vrhunskim pojedinačnim dostignućem u alpinizmu.

Vrhovi preko osam hiljada metara

Međunarodna planinarska i alpinistička federacija (Union Internationale des Associations d'Alpinisme - UIAA) prepoznaje vrhove preko osam hiljada metara kao 14 planina koje su više od 8.000 metara iznad nivoa mora i smatraju se dovoljno nezavisnim od susjednih vrhova. Italijanski alpinista Reinhold Messner je 1986. godine bio prvi koji je ostvario svih 14 uspona.

Sedam vrhova

Sedam vrhova je termin kojim se označavaju najviši vrhovi svih sedam kontinenata. Vrhunskim svjetskim alpinistom smatra se penjač koji ima uspon na svaki od ovih sedam vrhova. Prvi je to uradio Richard Bass 30. aprila 1985. godine. Bosanskohercegovački alpinista Naim Logić nalazi se na ovoj listi od 2015. god.

Alpinizam
Alpinizam u Dolomitima
Nematerijalna kulturna baština
Regija	Evropa
Država	Italija Francuska Švicarska
Svjetska baština
Lista upisa	Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka	01471
Datum upisa	2019.
Lokacija upisa	UNESCO

Nematerijalna svjetska baština

Alpinizam je upisan na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa Francuske, Italije i Švicarske.

Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano decembra 2019. god. u Bogoti.

Obrazloženje

U obrazloženju se navode osnovne karakteristike:

• Alpinizam je umjetnost penjanja na vrhove i stijene u visokim planinama, u svim godišnjim dobima, na kamenitom ili ledenom terenu. Uključuje fizičke, tehničke i intelektualne sposobnosti, korištenje odgovarajućih tehnika, opreme i vrlo specifičnih alata kao što su sjekire i dereze.
• Alpinizam je tradicionalna fizička aktivnost zasnovana na poznavanju planinskog ambijenta, dotadašnjim iskustvima i specifičnim vještinama.