Biogeografsko carstvo

Biomi
Suhozemni biomi
	Tundra
	Tajge/borealne šume
	Širokolisne i mješovite šume umjerenih predjela
	Četinarske šume umjerenih predjela
	Tropske i suptropske vlažne širokolisne šume
	Tropske i suptropske suhe širokolisne šume
	Tropske i suptropske četinarske šume
	Tropske i suptropske travne i žbunaste vegetacije
	Travne i žbunaste vegetacije umjerenih predjela
	Planinske travne i žbunaste vegetacije
	Pustinje i vegetacija sušnih oblasti
	Sredozemna vegetacija
	Plavljena travna vegetacija
	Mangrove
Vodeni biomi
	Kontinentalni prag
	Obalska zona (litoral) i zona mlata
	Riparijska zona
	Jezera
	Koralni greben
	Šume algi
	Ledeni pokrivač
	Hidrotermalni izvori
	Hladni izvori
	Zona dna (bentos)
	Pelagijska zona (pelagijal)
	Neritska zona (sublitoral)
Drugi biomi
	Endolitska zona

Biogeografsko carstvo ili ekozona je najšira biogeografska jedinica zemaljske površine, zasnovana na obrascima distribucije kopnenih organizama. Podijeljeni su u ekoregione, koji su klasificirani na temelju njihovih bioma ili tipova staništa.

Šest od osam biogeografskih carstava

  Nearktik

  Palearktik

  Afrotropik

  Indomalajsko

  Australazija

  Neotropik

  Okeanija i Antarktik: neprikazane ekozone.

Carstva se razlikuju na velikim područjima Zemljine površine, unutar kojih se organizmi razvijaju u relativnoj izolaciji tokom dužih vremenskih razdoblja, odijeljeni jedni od drugih geografskim barijerama. To mogu biti okeani, široke pustinje ili visokih plalinski lanaci, koji su prepreke za migracije. Kao takva, oznake biogeografskih područja koriste se za označavanje općih skupina organizama na temelju njihove zajedničke biogeografije. Biogeografska carstva odgovaraju florističkom carstvu botanike ili zoogeografskim regionima zoologije.

Biogeografska carstva karakteriziraju evolucijsku historiju obuhvaćenih organizama. Ona se razlikuju od bioma, poznatih i kao glavnih stanišnih tipova, koji su ekološke jedinice na Zemljinoj površini na temelju "životnih oblika" ili prilagodbe životinja, gljiva, mikroorganizama i biljaka – klimatskim, zemljišnim i drugim uvjetima. Biome karakterizira slična klimaksna vegetacija. Svako carstvo može sadržavati nekoliko različitih bioma. tropske vlažne širokolistne šume u Srednjoj Americi, naprimjer, mogu biti slične onima u Novoj Gvineji po vegetacijskom tipu i strukturi, klimi, tlima itd., Ali ove su šume naseljene životinjama, gljivama, mikroorganizmima i biljakama s vrlo različitom evolucijskom poviješću.

Kopnena biogeografska carstva

WWF / 200 globalnih biogeografskih carstava (BBC "ekozone")

Shema Svjetskog fonda za divljinu (Olson & Dinerstein 1998, Olson et al. 2001) široko je slična Miklos Udvardyjevom sistemu (1975). Glavna razlika je razmeštanje australske oblasti u odnosu na carstva Antarktika, Okeanije i Indomalaje. U sistemu WWF, područje Australizije uključeni su Australija, Tasmanija, otoci Wallacea, Nova Gvineja, Istočni melanezijski otoci, Nova Kaledonija i Novi Zeland. Australsko carstvo Udvardy uključuje samo Australiju i Tasmaniju; on smješta Wallacea u indijsko carstvo, Novu Gvineju, Novu Kaledoniju i Istočnu Melaneziju u okeanijsko, a Novi Zeland u antarktičko carstvo.

Biogeografsko carstvo	Milioni kvadratnih kilometara	Područje
Palearktik	54,1 km2	Veći dio Evroazije i Sjeverne Afrike
Nearktik	22,9 km2	Uključujući veći dio Sjeverne Amerike
Afrotropik	22,1 km2	Transsaharsku Afrika i Arabija
Neotropik	19,0 km2	Južna i Centralna Amerika i Karibi
Australazija	7,6 km2	Australija, Nova Gvineja, Novi Zeland, i susjedni otoci. Sjeverna granica zone, poznata je kao Wallaceova linija.
Indomalaja	7,5 km2	Indijski potkontinent, Jugoistočna Azija i južna Kina
Okeanija	1,0 km2	Polinezija (izuzev Novog Zelanda), Mikronezija i otočje Fidži
Antarktik	0,3 km2	Antarktik.

Palearktik i Neoarktik se ponekad vežu u holarktičko carstvo.

Slatkovodna biogeografska carstva

Glavna kontinentalna podjela sa odvodima u glavne okeane i svjetska mora – siva polja su unutrašnji podzemni bazeni koji se ne izlivaju u okean.
Primjenjivost sheme Udvardy (1975) na većinu slatkovodnih taksona nije riješena (Abell i sur. 2008).
Drenažni bazeni glavnih okeana i svjetskih mora obilježeni su kontinentalnim dijelovima. Siva područja su podzemni bazeni koji se ne odlivaju u okean.

Morska biogeografska carstva

Prema Briggs (1995) i Morrone (2009):

Regioni

• Indo-zapadni pacifički
• Istočni pacifički
• Zapadnoatlantski
• Istočnoatlantski
• Južnoaustralijski
• Sjeverni novozelandski
• Zapadni Južne Amerike
• Istočni Južne Amerike
• Južnoafrički
• Mediteransko-atlantski
• Karolinski
• Kalifornijski
• Japanski
• Tasmanijski
• Južni Novog Zelanda
• Antipodski
• Subantarktički
• Magellanski
• Borealni istočnog Pacifika
• Borealni zapadnog Atlantika
• Borealni istočnog Atlantika
• Antarktički
• Arktički

Prema shemi WWF-a (Spalding, 2007):

Carstva

• Arktičko
• Umjereno sjevernoatlantsko
• Umjereno sjevernopacifičko
• Tropsko atlantsko
• IIndo-pacifičko
• Centralno Indo-pacifičko
• Istočno Indo-pacifičko
• Tropso istočnopacifičko
• Umereno južnoameričko
• Umjereno južnoafričko
• Umjereno australijsko
• Južnookeansko

Također pogledajte

• Kosmopolitsko rasprostranjenje
• Ekoton

Reference

• Abell, R., M. Thieme, C. Revenga, M. Bryer, M. Kottelat, N. Bogutskaya, B. Coad, N. Mandrak, S. Contreras-Balderas, W. Bussing, M. L. J. Stiassny, P. Skelton, G. R. Allen, P. Unmack, A. Naseka, R. Ng, N. Sindorf, J. Robertson, E. Armijo, J. Higgins, T. J. Heibel, E. Wikramanayake, D. Olson, H. L. Lopez, R. E. d. Reis, J. G. Lundberg, M. H. Sabaj Perez, and P. Petry. (2008). Freshwater ecoregions of the world: A new map of biogeographic units for freshwater biodiversity conservation. BioScience 58:403-414, [1].
• "Ecozones". BBC Nature. n.d. Arhivirano s originala, 10 July 2018.
• Briggs, J.C. (1995). Global Biogeography. Amsterdam: Elsevier.
• Morrone, J. J. (2009). Evolutionary biogeography, an integrative approach with case studies. Columbia University Press, New York, [2].
• Morrone, J. J. (2015). Biogeographical regionalisation of the world: a reappraisal. Australian Systematic Botany 28: 81-90, [3].
• Olson, D. M. & E. Dinerstein (1998). The Global 200: A representation approach to conserving the Earth’s most biologically valuable ecoregions. Conservation Biol. 12:502–515, [4].
• Olson, D. M., Dinerstein, E., Wikramanayake, E. D., Burgess, N. D., Powell, G. V. N., Underwood, E. C., D'Amico, J. A., Itoua, I., Strand, H. E., Morrison, J. C., Loucks, C. J., Allnutt, T. F., Ricketts, T. H., Kura, Y., Lamoreux, J. F., Wettengel, W. W., Hedao, P., Kassem, K. R. (2001). Terrestrial ecoregions of the world: a new map of life on Earth. Bioscience 51(11):933-938, [5] Arhivirano 17. 9. 2012. na Wayback Machine.
• Schültz, J. Die Ökozonen der Erde, 1st ed., Ulmer, Stuttgart, Germany, 1988, 488 pp.; 2nd ed., 1995, 535 pp.; 3rd ed., 2002. Transl.: The Ecozones of the World: The Ecological Divisions of the Geosphere. Berlin: Springer-Verlag, 1995; 2nd ed., 2005, [6].
• Scott, G. 1995. Canada's vegetation: a world perspective, p., [7].
• Spalding, M. D. et al. (2007). Marine ecoregions of the world: a bioregionalization of coastal and shelf areas. BioScience 57: 573-583, [8] Arhivirano 6. 10. 2016. na Wayback Machine.
• Udvardy, M. D. F. (1975). A classification of the biogeographical provinces of the world. IUCN Occasional Paper no. 18. Morges, Switzerland: IUCN, [9].
• Wicken, E. B. 1986. Terrestrial ecozones of Canada / Écozones terrestres du Canada. Environment Canada. Ecological Land Classification Series No. 19. Lands Directorate, Ottawa. 26 pp., [10] Arhivirano 27. 10. 2017. na Wayback Machine.