Biogeografsko carstvo

Biogeografsko carstvo ili ekozona je najšira biogeografska jedinica zemaljske površine, zasnovana na obrascima distribucije kopnenih organizama. Podijeljeni su u ekoregione, koji su klasificirani na temelju njihovih bioma ili tipova staništa.

Biomi
Suhozemni biomi
Tundra
Tajge/borealne šume
Širokolisne i mješovite šume umjerenih predjela
Četinarske šume umjerenih predjela
Tropske i suptropske vlažne širokolisne šume
Tropske i suptropske suhe širokolisne šume
Tropske i suptropske četinarske šume
Tropske i suptropske travne i žbunaste vegetacije
Travne i žbunaste vegetacije umjerenih predjela
Planinske travne i žbunaste vegetacije
Pustinje i vegetacija sušnih oblasti
Sredozemna vegetacija
Plavljena travna vegetacija
Mangrove
Vodeni biomi
Kontinentalni prag
Obalska zona (litoral) i zona mlata
Riparijska zona
Jezera
Koralni greben
Šume algi
Ledeni pokrivač
Hidrotermalni izvori
Hladni izvori
Zona dna (bentos)
Pelagijska zona (pelagijal)
Neritska zona (sublitoral)
Drugi biomi
Endolitska zona
Šest od osam biogeografskih carstava
  Okeanija i Antarktik: neprikazane ekozone.

Carstva se razlikuju na velikim područjima Zemljine površine, unutar kojih se organizmi razvijaju u relativnoj izolaciji tokom dužih vremenskih razdoblja, odijeljeni jedni od drugih geografskim barijerama. To mogu biti okeani, široke pustinje ili visokih plalinski lanaci, koji su prepreke za migracije. Kao takva, oznake biogeografskih područja koriste se za označavanje općih skupina organizama na temelju njihove zajedničke biogeografije. Biogeografska carstva odgovaraju florističkom carstvu botanike ili zoogeografskim regionima zoologije.

Biogeografska carstva karakteriziraju evolucijsku historiju obuhvaćenih organizama. Ona se razlikuju od bioma, poznatih i kao glavnih stanišnih tipova, koji su ekološke jedinice na Zemljinoj površini na temelju "životnih oblika" ili prilagodbe životinja, gljiva, mikroorganizama i biljaka – klimatskim, zemljišnim i drugim uvjetima. Biome karakterizira slična klimaksna vegetacija. Svako carstvo može sadržavati nekoliko različitih bioma. tropske vlažne širokolistne šume u Srednjoj Americi, naprimjer, mogu biti slične onima u Novoj Gvineji po vegetacijskom tipu i strukturi, klimi, tlima itd., Ali ove su šume naseljene životinjama, gljivama, mikroorganizmima i biljakama s vrlo različitom evolucijskom poviješću.

Kopnena biogeografska carstvaUredi

WWF / 200 globalnih biogeografskih carstava (BBC "ekozone")Uredi

Shema Svjetskog fonda za divljinu (Olson & Dinerstein 1998, Olson et al. 2001) široko je slična Miklos Udvardyjevom sistemu (1975). Glavna razlika je razmeštanje australske oblasti u odnosu na carstva Antarktika, Okeanije i Indomalaje. U sistemu WWF, područje Australizije uključeni su Australija, Tasmanija, otoci Wallacea, Nova Gvineja, Istočni melanezijski otoci, Nova Kaledonija i Novi Zeland. Australsko carstvo Udvardy uključuje samo Australiju i Tasmaniju; on smješta Wallacea u indijsko carstvo, Novu Gvineju, Novu Kaledoniju i Istočnu Melaneziju u okeanijsko, a Novi Zeland u antarktičko carstvo.

Biogeografsko
carstvo
Milioni kvadratnih kilometara Područje
Palearktik 54,1 km2 Veći dio Evroazije i Sjeverne Afrike
Nearktik 22,9 km2 Uključujući veći dio Sjeverne Amerike
Afrotropik 22,1 km2 Transsaharsku Afrika i Arabija
Neotropik 19,0 km2 Južna i Centralna Amerika i Karibi
Australazija 7,6 km2 Australija, Nova Gvineja, Novi Zeland, i susjedni otoci. Sjeverna granica zone, poznata je kao Wallaceova linija.
Indomalaja 7,5 km2 Indijski potkontinent, Jugoistočna Azija i južna Kina
Okeanija 1,0 km2 Polinezija (izuzev Novog Zelanda), Mikronezija i otočje Fidži
Antarktik 0,3 km2 Antarktik.

Palearktik i Neoarktik se ponekad vežu u holarktičko carstvo.

Slatkovodna biogeografska carstvaUredi

 
Glavna kontinentalna podjela sa odvodima u glavne okeane i svjetska mora – siva polja su unutrašnji podzemni bazeni koji se ne izlivaju u okean.
Primjenjivost sheme Udvardy (1975) na većinu slatkovodnih taksona nije riješena (Abell i sur. 2008).
Drenažni bazeni glavnih okeana i svjetskih mora obilježeni su kontinentalnim dijelovima. Siva područja su podzemni bazeni koji se ne odlivaju u okean.

Morska biogeografska carstvaUredi

Prema Briggs (1995) i Morrone (2009):

Regioni
  • Indo-zapadni pacifički
  • Istočni pacifički
  • Zapadnoatlantski
  • Istočnoatlantski
  • Južnoaustralijski
  • Sjeverni novozelandski
  • Zapadni Južne Amerike
  • Istočni Južne Amerike
  • Južnoafrički
  • Mediteransko-atlantski
  • Karolinski
  • Kalifornijski
  • Japanski
  • Tasmanijski
  • Južni Novog Zelanda
  • Antipodski
  • Subantarktički
  • Magellanski
  • Borealni istočnog Pacifika
  • Borealni zapadnog Atlantika
  • Borealni istočnog Atlantika
  • Antarktički
  • Arktički

Prema shemi WWF-a (Spalding, 2007):

Carstva
  • Arktičko
  • Umjereno sjevernoatlantsko
  • Umjereno sjevernopacifičko
  • Tropsko atlantsko
  • IIndo-pacifičko
  • Centralno Indo-pacifičko
  • Istočno Indo-pacifičko
  • Tropso istočnopacifičko
  • Umereno južnoameričko
  • Umjereno južnoafričko
  • Umjereno australijsko
  • Južnookeansko

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  • Abell, R., M. Thieme, C. Revenga, M. Bryer, M. Kottelat, N. Bogutskaya, B. Coad, N. Mandrak, S. Contreras-Balderas, W. Bussing, M. L. J. Stiassny, P. Skelton, G. R. Allen, P. Unmack, A. Naseka, R. Ng, N. Sindorf, J. Robertson, E. Armijo, J. Higgins, T. J. Heibel, E. Wikramanayake, D. Olson, H. L. Lopez, R. E. d. Reis, J. G. Lundberg, M. H. Sabaj Perez, and P. Petry. (2008). Freshwater ecoregions of the world: A new map of biogeographic units for freshwater biodiversity conservation. BioScience 58:403-414, [1].
  • "Ecozones". BBC Nature. n.d. Arhivirano s originala, 10 July 2018.
  • Briggs, J.C. (1995). Global Biogeography. Amsterdam: Elsevier.
  • Morrone, J. J. (2009). Evolutionary biogeography, an integrative approach with case studies. Columbia University Press, New York, [2].
  • Morrone, J. J. (2015). Biogeographical regionalisation of the world: a reappraisal. Australian Systematic Botany 28: 81-90, [3].
  • Olson, D. M. & E. Dinerstein (1998). The Global 200: A representation approach to conserving the Earth’s most biologically valuable ecoregions. Conservation Biol. 12:502–515, [4].
  • Olson, D. M., Dinerstein, E., Wikramanayake, E. D., Burgess, N. D., Powell, G. V. N., Underwood, E. C., D'Amico, J. A., Itoua, I., Strand, H. E., Morrison, J. C., Loucks, C. J., Allnutt, T. F., Ricketts, T. H., Kura, Y., Lamoreux, J. F., Wettengel, W. W., Hedao, P., Kassem, K. R. (2001). Terrestrial ecoregions of the world: a new map of life on Earth. Bioscience 51(11):933-938, [5].
  • Schültz, J. Die Ökozonen der Erde, 1st ed., Ulmer, Stuttgart, Germany, 1988, 488 pp.; 2nd ed., 1995, 535 pp.; 3rd ed., 2002. Transl.: The Ecozones of the World: The Ecological Divisions of the Geosphere. Berlin: Springer-Verlag, 1995; 2nd ed., 2005, [6].
  • Scott, G. 1995. Canada's vegetation: a world perspective, p., [7].
  • Spalding, M. D. et al. (2007). Marine ecoregions of the world: a bioregionalization of coastal and shelf areas. BioScience 57: 573-583, [8].
  • Udvardy, M. D. F. (1975). A classification of the biogeographical provinces of the world. IUCN Occasional Paper no. 18. Morges, Switzerland: IUCN, [9].
  • Wicken, E. B. 1986. Terrestrial ecozones of Canada / Écozones terrestres du Canada. Environment Canada. Ecological Land Classification Series No. 19. Lands Directorate, Ottawa. 26 pp., [10].