Wallaceova linija
Wallaceova linija je zamišljena linija koja radvaja azijsku floru i faunu od australijske. Ova linija prolazi kroz Indoneziju, i to tako da na sjeverozapadu prolazi između indonezijskih ostrva Borneo i Sulawesi i prostire se dalje prema jugozapadu gdje prolazi kroz Lombački moreuz, tj između ostrva Bali i Lombok. Ime je dobila po engleskom biologu i antropologu Alfred Russel Wallaceu, koji je ova ostrva istraživao tokom svog naučnog putovanja kroz Istočnu Indiju u drugoj polovini 19. vijeka. Antonio Pigafetta je također zabilježio biološke kontraste između Filipina i Maluku Ostrva a koji se nalaze na suprotnim stranama Wallaceova linije 1521. godine, za vrijeme nastavka putovanja nakon što je Ferdinand Magellan ubijen na Mactanu, na Filipinima. Pa i pored ovih uočenih raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta na relativno malom prostoru, prvi naučnik koji je 1857. godine ukazao na postojanje ove razdjelnice bio je engleski zoolog Philip Lutley Sclater. Wallaceova linija razdvaja zapadni dio u kojem preovladavaju biljne i životinjske vrste karakteristične za područje Azije i istočni dio koji se još naziva i Wallacea a u kojem se nalazi mješavina azijskih i australijskih biljnih i životinjskih vrsta. Područje Wallacea je vrlo zanimljivo i raznoliko. Morski i kopneni dio Wallacea je površine oko 346.000 km2 i tu se nalazi veliki broj endemskih vrsta dok je veliki broj i biljnih i životinjskih vrsta ugrožen. Zanimljivo je da veliki broj različitih vrsta ptica ptica ne prelazi iz jednog u drugo područje uprkos malom rastojanju na pojedinim mjestima između područja koja dijeli Wallaceova linija. Također su i sisari dosljedni svom staništu i ne prelaze ovu liniju izuzev pojedinih vrsta šišmiša koji s mogu pronaći sa obe strane zamišljene linije. Druge biljne i životinjske vrste pokazuju različite karakteristike ali je ukupan broj vrsta koje pokazuju ovu dosljednost veoma izražen i upečatljiv. Flora ne slijedi Wallaceovu liniju u istoj mjeri kao i fauna.[1]
Također pogledajte uredi
Literatura uredi
- Alfred Russel Wallace: Die geographische Verbreitung der Thiere (Geografska rasprostranjenost životinja). Dresden, 1876.
- Gustaf de Lattin: Grundriss der Zoogeographie (Osnove zoogeografije). G. Fischer, Stuttgart, 1967.