Šiizam
Šiitski islam ili Šiizam (arapski: شيعة) je druga po veličini islamska denominacija.
Šija je skraćenica od Ši'at Ali (Alijina stranka). Šiiti su sljedbenici Alije ibn Ebu-Taliba, koji je bio rođak i zet islamskog Poslanika Muhammeda i otac Muhammedovih jedinih potomaka. On je bio starješina Ehli-bejta, Poslanikovog doma poslije njegove smrti. Šiitski muslimani vjeruju da je Alija direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Poslanikove smrti,[1][2] te da mu je nepravdom to mjesto uskraćeno. Sunitski muslimani vjeruju da je Ebu-Bekr, prvi halifa poslije Muhammeda, legitimno dobio vodstvo nad hilafetom.
Ovaj pogled je prvenstveno u suprotnosti sa stavom sunitskog islama, čiji sljedbenici vjeruju da Muhammed nije imenovao nasljednika prije svoje smrti i smatraju Ebu-Bekra, kojeg je grupa starijih muslimana u Sakifi postavila za halifu, prvim zakonitim (rašidun) halifom nakon Muhammeda.[3] Pristaše šiitskog islama nazivaju se šiitski muslimani, šiiti, ili jednostavno šije.[4]
Šiitski islam je zasnovan na hadiskom izvještaju u vezi s Muhammedovom izjavom o događajima na Gadir-Humu.[1][5][6][7] Šiitski muslimani vjeruju da je Alija, Muhammedov rođak i zet, trebao biti imenovani nasljednik Muhammeda kao islamskog duhovnog i političkog vođe.[1][8] Ovo vjerovanje se kasnije razvilo u koncept imama, ideju da su određeni Muhammedovi potomci, Ehli-bejt, zakoniti vladari ili imami,[8] za koje šiitski muslimani vjeruju da posjeduju poseban duhovni i politički autoritet nad muslimanskom zajednicom.[1][9] Iako postoji mnogo šiitskih sekti, moderni šiitski islam je podijeljen u dvije glavne grupe: Dvanaestoimamci i Ismailije, pri čemu su dvanaestoimamci najveća i najutjecajnija grupa među šiiatskim muslimanima.[10][11][12]
Šiitski islam je druga najveća grana islama, koju slijedi 10-15% svih muslimana.[13] Dvanaestoimamci su najveća grana šiitskog islama,[14] koji čini oko 85% svih šiiitskih muslimana.[15]
Vjerovanje
urediŠiitski islam obuhvata različite denominacije i podgrupe,[16] sve vezane uz uvjerenje da vođa muslimanske zajednice (Ummeta) treba da potiče iz Ehli-Bejta, porodice poslanika Muhammeda.[17] On utjelovljuje potpuno nezavisan sistem vjerskog tumačenja i političkog autoriteta u muslimanskom svijetu.[18][19]
Ali: Muhammedov zakoniti nasljednik
urediŠiitski muslimani vjeruju da kao što je poslanik postavljen samo od Boga, samo Bog ima prerogativ da imenuje nasljednika svog poslanika. Oni vjeruju da je Bog izabrao Ali ibn Ebu-Taliba za Muhammedovog nasljednika i prvog halifu (arapski: خليفة, halifa) islama. Šiitski muslimani vjeruju da je Muhammed odredio Alija kao svog nasljednika Božjom naredbom u nekoliko slučajeva, ali najviše na Gadir-Humu.[20][21] Osim toga, Ali je bio Muhammedov prvi rođak i najbliži živi muški rođak, kao i njegov zet, nakon što je oženio Muhammedovu kćer Fatimu.[22][23]
Ispovjest vjere
urediUz šehadet (arapski: الشهادة), šiitski muslimani pored konstantacija da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik (arapski: لَا إِلٰهَ إِلَّا الله مُحَمَّدٌ رَسُه رَسُه, Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik), dodaju kako je preporučeno konstantovati da je Ali Božiji namjesnik (arapski: علي ولي الله, Ali je Božiji namjesnik). Osnova za šiitsko vjerovanje u Alija kao Božijeg namjesnika na Zemlji izvedena je iz Kur'anskog ajeta 5:55
Ova dodatna fraza uz deklaraciju vjere utjelovljuje šiitski naglasak na nasljeđivanju autoriteta kroz Muhammedovu porodicu i lozu. Ove tri klauze šiitske se tako odnose na temeljna šiitska islamska vjerovanja tevhid (arapski: تَوْحِيد), poslanstvo (arapski: نبوة) i imamet (arapski: إمامة).[24]
Nepogrešivost (Ismah)
urediIsmah (arapski: عِصْمَة, bukvalno zaštita) je koncept nepogrešivosti ili "Božanski darovane slobode od zabluda i grijeha" u islamu.[25] Muslimani vjeruju da je Muhammed, zajedno sa ostalim vjerovjesnicima i poslanicima, posjedovao ismah. Dvanaestoimamci i Ismailije ovo pripisuju i imamima kao i Fatimi, kćeri Muhammeda, za razliku od zejdijskih šiita, koji ne pripisuju ismah imamima.[26] Iako je u početku započeo kao politički pokret, nepogrešivost i bezgrješnost imama kasnije se razvilo kao posebno vjerovanje (ne-zejdijskog) šiizma.[27]
Prema šiitskim teolozima, nepogrešivost se smatra racionalnim, neophodnim preduvjetom za duhovno i vjersko vodstvo. Oni tvrde da pošto je Bog naredio apsolutnu poslušnost ovim figurama, oni moraju narediti samo ono što je ispravno. Stanje nepogrešivosti zasniva se na šiitskom tumačenju ajeta o pročišćenju.[28][29] Dakle, oni su najčistiji, jedini bezgrešni sačuvani i imuni na svaku nečistoću.[30] To ne znači da ih natprirodne moći sprječavaju da počine grijeh, ali zbog činjenice da imaju apsolutno vjerovanje u Boga, uzdržavaju se od bilo čega što je grijeh.[25]
Oni također imaju potpuno znanje o Božjoj volji. Posjeduju svo znanje koje su meleci (arapski: ملائِكة) donijeli poslanicima i vjerovjesnicima. Njihovo znanje obuhvata sva vremena, stoga se vjeruje da djeluju bez greške u vjerskim pitanjima.[31] Šiiti smatraju da je Ali nasljednik Muhammeda ne samo po pravednom vođenju ummeta, već i po tumačenju islamske vjere, običaja i njene ezoterijskog značenja. Ali se smatra "savršenim čovjekom" (arapski: الإنسان الكامل, el-insan el-kamil) sličnim Muhammedu, prema šiitskoj perspektivi.[32]
Okultacija
uredi[[File:Jamkaran Mosque مسجد جمکران قم 21.jpg|thumb|[[Džamija Jamkaran u Qomu, Iran, popularno je mjesto hodočašća šiita. Lokalno vjerovanje smatra da se 12. šiitski imam — obećani Mehdi prema Dvanaestoimamistima — jednom pojavio i klanjao u Jamkaranu.]]
Okultacija je eshatološko vjerovanje koje se drži u različitim denominacijama šiitskog islama o mesijanskoj figuri, skrivenom i posljednjem imamu poznatom kao "Mehdi", da će se jednog dana vratiti na Zemlju i ispuniti svijet pravdom. Prema doktrini Dvanaestoimamizma, glavni cilj imama Mehdija biće uspostavljanje islamske države i primjena islamskih zakona koji su objavljeni Muhammedu. Neke šiitske podsekte, kao što su Zejdije i Nizari Ismajlije, ne vjeruju u ideju okultacije. Grupe koje vjeruju u to se razlikuju po pitanju ispravne loze nasljednika imama, i prema tome koji je pojedinac otišao u okultaciju. Vjeruju da postoji mnogo znakova koji će ukazati na vrijeme njegovog povratka.
Dvanaestoimamci vjeruju da je prorečeni Mehdi i 12. šiitski imam, Muhammed ibn el-Hasan el-Mahdi, već na Zemlji u okultaciji, i da će se vratiti na kraju vremena. Tajjibi ismajlije i Fatimidi/Bohra/Davudi Bohra vjeruju isto osim za svog 21. Tajjiba, Ebul-Kasima el-Tajjiba, a također vjeruju da Da'i Mutlak ("Neograničeni misionar") održava kontakt s njim. Suniti vjeruju da Mehdi još nije stigao na Zemlju.[33]
Hadis
urediŠiiti vjeruju da status Alija podržavaju brojni hadisi, uključujući hadis o Gadir-Humu, hadis sekalejn, Hadis o papiru i olovci, hadis o pozivu porodici i hadis o dvanaest nasljednika. Konkretno, i sunitski i šiitski učenjaci često citiraju hadis o plaštu da bi ilustrirali Muhammedovo osjećanje prema Aliju i njegovoj porodici. Šiiti radije proučavaju i čitaju hadis koji se pripisuje Ehli-Bejtu i bliskim saradnicima, a većina ima svoj zasebnu hadisku tradiciju.[34][35]
Svete relikvije (Tebarruk)
urediŠiiti vjeruju da su naoružanje i sveti predmeti svih abrahamskih poslanika, uključujući i Muhammeda, predani nasljedno imamima Ehli-Bejta. Džafer es-Sadik, 6. šiitski imam, u El-Kafiju kaže: "sa mnom je oružje Allahovog Poslanika. To nije sporno."[36]
Nadalje, on tvrdi da je kod njega mač Božijeg Poslanika, njegov grb, njegov lamam (penon) i njegov šljem. Osim toga, on spominje da je uz njega zastava Božijeg Poslanika, pobjednika. S njim je Musaov štap, prsten Sulejmana, sina Davuda, i poslužavnik na kojem je Musa prinosio svoje žrtve. Kod njega je ime da kad god bi ga Božiji Poslanik stavio između muslimana i pagana, nijedna strijela pagana ne bi stigla do muslimana. S njim je sličan predmet koji su donijeli meleci.[36]
Es-Sadik je također ispričao da je prenošenje oružja sinonim za primanje imameta (vodstva), slično kao što je Kovčeg Saveza u kući Izraelaca signalizirao poslanstvo.[36] Imam Ali er-Rida prenio je da gdje god bi oružje među nama išlo, slijedilo bi i znanje i naoružanje nikada ne bi odstupilo od onih sa znanjem (imametom).[36]
Ostale doktrine
urediDoktrina o neophodnosti sticanja znanja
urediPrema Muhammedu Ridi el-Muzafferu, Bog daje ljudima sposobnost razuma i argumenta. Također, Bog naređuje ljudima da provode vrijeme pažljivo razmišljajući o stvaranju, dok on sva stvorenja naziva svojim znakovima moći i slave. Ovi znaci obuhvataju cijeli univerzum. Nadalje, postoji sličnost između ljudi kao malog svijeta i svemira kao velikog svijeta. Bog ne prihvata vjeru onih koji ga slijede bez razmišljanja i samo s oponašanjem, ali ih i krivi za takve postupke. Drugim riječima, ljudi moraju razmišljati o svemiru razumom i intelektom, sposobnosti koju im je dao Bog. Budući da se među šiitima više insistira na sposobnosti intelekta, čak i procjenjivanje tvrdnji nekoga ko tvrdi da je poslanik je na osnovu intelekta.[37][38]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ a b c d Foody, Kathleen (septembar 2015). Jain, Andrea R. (ured.). "Interiorizing Islam: Religious Experience and State Oversight in the Islamic Republic of Iran". Journal of the American Academy of Religion. Oxford: Oxford University Press on behalf of the American Academy of Religion. 83 (3): 599–623. doi:10.1093/jaarel/lfv029. eISSN 1477-4585. ISSN 0002-7189. JSTOR 24488178. LCCN sc76000837. OCLC 1479270.
Za šiitske muslimane, Muhammed ne samo da je odredio Alija za svog prijatelja, već ga je imenovao za svog nasljednika – kao "gospodara" nove muslimanske zajednice. Ali i njegovi potomci će postati poznati kao imami, božanski vođene vođe šijitskih zajednica, bezgrješni, koji će imati poseban uvid u kur'anski tekst. Teologija imama koja se razvila u narednih nekoliko stoljeća nije pravila razliku između autoriteta imama da politički vode muslimansku zajednicu i njihove duhovne snage; naprotiv, njihovo pravo na političko vodstvo bilo je utemeljeno na njihovom posebnom duhovnom uvidu. Dok je u teoriji jedini pravedni vladar muslimanske zajednice bio imam, imami su bili politički marginalni nakon prve generacije. U praksi, šitski muslimani su pregovarali o različitim pristupima kako tumačenju islamskih tekstova tako i upravljanju zajednicom, kako za vrijeme života samih imama, tako i još više nakon nestanka dvanaestog i posljednjeg imama u devetom stoljeću.
- ^ Olawuyi, Toyib (2014). On the Khilafah of Ali over Abu Bakr. str. 3. ISBN 978-1-4928-5884-3. Arhivirano s originala, 22. 4. 2016.
- ^ "The Shura Principle in Islam – by Sadek Sulaiman". www.alhewar.com. Arhivirano s originala, 27. 7. 2016. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "Sunnis and Shia: Islam's ancient schism". BBC News (jezik: engleski). 4. 1. 2016. Pristupljeno 14. 8. 2021.
- ^ Newman, Andrew J. Shiʿi. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 28. 12. 2021.
- ^ Esposito, John. "What Everyone Needs to Know about Islam". Oxford University Press, 2002 | ISBN 978-0-19-515713-0. str. 40
- ^ "From the article on Shii Islam in Oxford Islamic Studies Online". Oxfordislamicstudies.com. Arhivirano s originala, 28. 5. 2012. Pristupljeno 4. 5. 2011.
- ^ a b Goldziher, I.; van Arendonk, C.; Tritton, A.S. (2012). "Ahl al- Bayt". u P. Bearman; Th. Bianquis; C.E. Bosworth; E. van Donzel; W.P. Heinrichs (ured.). Encyclopaedia of Islam (2nd izd.). Brill. doi:10.1163/1573-3912_islam_SIM_0378.
- ^ "Lesson 13: Imam's Traits". Al-Islam.org. 13. 1. 2015. Arhivirano s originala, 9. 2. 2015.
- ^ Tabataba'i (1979), str. 76
- ^ God's rule: the politics of world religions, str. 146, Jacob Neusner, 2003
- ^ Esposito, John. What Everyone Needs to Know about Islam, Oxford University Press, 2002. ISBN 978-0-19-515713-0. str. 40
- ^ "Mapping the Global Muslim Population". 7. 10 .2009. Arhivirano s originala, 14. 12. 2015. Pristupljeno 10. 12. 2014.
The Pew Forum's estimate of the Shia population (10–13%) is in keeping with previous estimates, which generally have been in the range of 10–15%.
Provjerite vrijednost datuma u parametru:|date=(pomoć) - ^ Newman, Andrew J. (2013). "Introduction". Twelver Shiism: Unity and Diversity in the Life of Islam, 632 to 1722. Edinburgh University Press. str. 2. ISBN 978-0-7486-7833-4. Arhivirano s originala, 1. 5. 2016. Pristupljeno 13. 10. 2015.
- ^ Guidère, Mathieu (2012). Historical Dictionary of Islamic Fundamentalism. Scarecrow Press. str. 319. ISBN 978-0-8108-7965-2.
- ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka
<ref>; nije naveden tekst za reference s imenomBritannica738 - ^ Martin, Richard C. (2003). "Shīʿa". Encyclopedia of Islam and the Muslim World. New York: Macmillan reference USA. str. 621–624. ISBN 978-0-02-865603-8.
- ^ "Druze and Islam". americandruze.com. Arhivirano s originala, 14. 5. 2011. Pristupljeno 12. 8. 2010.
- ^ "Ijtihad in Islam". AlQazwini.org. Arhivirano s originala, 2. 1. 2005. Pristupljeno 12. 8. 2010.
- ^ Momen 1985, str. 15
- ^ Amir-Moezzi, Mohammad Ali (20. 7. 2005). Ehsan Yarshater (ured.). "Shiʻite Doctrine". Encyclopædia Iranica. Arhivirano s originala, 17. 5. 2015. Pristupljeno 22. 1. 2019.
- ^ Merriam-Webster's Encyclopedia of World Religions, Wendy Doniger, Consulting Editor, Merriam-Webster, Inc., Springfield, MA 1999, ISBN 0-87779-044-2, LoC: BL31.M47 1999, p. 525
- ^ "Esposito, John. "What Everyone Needs to Know about Islam" Oxford University Press, 2002. ISBN 978-0-19-515713-0. p. 46
- ^ "اضافه شدن نام حضرت علی (ع) به شهادتین". fa. 9. 12. 2010. Pristupljeno 28. 8. 2021.
- ^ a b Dabashi (2006). Theology of Discontent: The Ideological Foundatation of the Islamic Revolution in Iran. Transaction Publishers. str. 463. ISBN 978-1412839723.
- ^ Francis Robinson, Atlas of the Muslim World, p. 47.
- ^ "Shīʿite". Britannica. Arhivirano s originala, 20. 7. 2019. Pristupljeno 21. 7. 2019.
- ^ Šablon:Qref
- ^ Momen 1985, str. 155
- ^ Corbin (1993), pp. 48, 49
- ^ Corbin (1993), p. 48
- ^ "How do Sunnis and Shias differ theologically?". BBC. 19. 8. 2009. Arhivirano s originala, 17. 4. 2014.
- ^ "Compare Shia and Sunni Islam". ReligionFacts. 17. 3. 2004. Arhivirano s originala, 29. 4. 2011. Pristupljeno 4. 5. 2011.
- ^ "The Complete Idiot's Guide to World Religions", Brandon Toropov, Father Luke Buckles, Alpha; 3rd ed., 2004, ISBN 978-1-59257-222-9, p. 135
- ^ Shiʻite Islam, by Allamah Sayyid Muhammad Husayn Tabataba'i (1979), pp. 41–44 Šablon:ISBN?
- ^ a b c d Al-Kulayni, Abu Jaʼfar Muhammad ibn Yaʼqub (2015). Kitab al-Kafi. South Huntington, NY: The Islamic Seminary Inc. ISBN 978-0-9914308-6-4.[potrebna stranica]
- ^ Allamah Muhammad Rida Al Muzaffar (1989). The faith of Shia Islam. Ansariyan Qum. str. 1.
- ^ "The Beliefs of Shia Islam – Chapter 1". Arhivirano s originala, 25. 10. 2016.
Dodatna literatura
uredi- Chelkowski, Peter J. (2010). Eternal Performance: Taziyah and Other Shiite Rituals. University of Chicago Press. ISBN 978-1-906497-51-4.
- Dabashi, Hamid (2011). Shiʻism: A Religion of Protest. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-06428-7.
- Halm, Heinz (2004). Shiʻism. Edinburgh University Press. ISBN 978-0-7486-1888-0.
- Halm, Heinz (2007). The Shiʻites: A Short History. Markus Wiener Pub. ISBN 978-1-55876-437-8.
- Lalani, Arzina R. (2000). Early Shiʻi Thought: The Teachings of Imam Muhammad Al-Baqir. I.B.Tauris. ISBN 978-1-86064-434-4.
- Marcinkowski, Christoph (2010). Shiʻite Identities: Community and Culture in Changing Social Contexts. Lit Verlag. ISBN 978-3-643-80049-7.
- Momen, Moojan (1985). An Introduction to Shiʻi Islam: The History and Doctrines of Twelver Shiʻism. Yale University Press. ISBN 978-0-300-03499-8.
- Shirazi, Sultanu'l-Wa'izin (2013). Peshawar Nights, A Transcript of a Dialogue between Shia and Sunni scholars. Ansariyan Publications. ISBN 978-964-438-320-5.
- Nasr, Seyyed Hossein; Hamid Dabashi (1989). Expectation of the Millennium: Shiʻism in History. SUNY Press. ISBN 978-0-88706-843-0.
- Rogerson, Barnaby (2007). The Heirs of Muhammad: Islam's First Century and the Origins of the Sunni Shia split. Overlook Press. ISBN 978-1-58567-896-9.
- Wollaston, Arthur N. (2005). The Sunnis and Shias. Kessinger Publishing. ISBN 978-1-4254-7916-9.
- Moosa, Matti (1988). Extremist Shiites: The Ghulat Sects. Syracuse University Press. ISBN 978-0-8156-2411-0.
- Shi'a Minorities in the Contemporary World: Migration, Transnationalism and Multilocality. United Kingdom, Edinburgh University Press, 2020.
- Khalaji, Mehdi (27. 11. 2009). "The Dilemmas of Pan-Islamic Unity". Current Trends in Islamist Ideology. 9: 64–79.
- Bohdan, Siarhei (Summer 2020). ""They Were Going Together with the Ikhwan": The Influence of Muslim Brotherhood Thinkers on Shi'i Islamists during the Cold War". The Middle East Journal. 74 (2): 243–262. doi:10.3751/74.2.14. ISSN 1940-3461. S2CID 225510058.
Vanjski linkovi
uredi- http://www.roshd.org/ Arhivirano 28. 8. 2008. na Wayback Machine