Wikipedia

Teritorijalna odbrana

Teritorijalna odbrana (TO) je bila komponenta Oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (OS SFRJ).

Teritorijalna odbrana
Grb Teritorijalne odbrane
Utemeljena1969.
Podaci o brojnom stanju
Rezervni sastav1.500.000

Oružane snage SFRJ sastojale su se od dvije komponente: Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane. Zadatak Oružanih snaga SFRJ bio je da štite nezavisnost, suverenitet, cjelokupnost teritorije i Ustavom utvrđeno društveno uređenje SFRJ. Iako nije komponenta Oružanih snaga SFRJ, milicija se također u ratu, za vrijeme neposredne ratne opasnosti i u drugim vanrednim prilikama mogla upotrijebiti za izvršavanje vojnih zadataka za oružane snage pri čemu se jedinica milicije potčinjavala nadležnom starješini koji rukovodi borbenim dejstvom.

Osnivanju TO prethodio je razvoj koncepcije vojne doktrine "opštenarodne odbrane" koja je oblikovana 1968. godine a kao službena vojna doktrina proglašena 1969. godine donošenjem Zakona o narodnoj odbrani ("Službeni list SFRJ", broj 8/1969 od 19. 02. 1969. godine) kojim je ujedno i osnovana TO kao komponenta Oružanih snaga.

TO je uključivala sve naoružane sastave u SFRJ koji nisu pripadali JNA ili miliciji. Teritorijalna odbrana predstavljala je najširi oblik organizovanja radnih ljudi i građana za oružanu borbu i određene zadatke društvene samozaštite i najširi oblik organizovanog oružanog opštenarodnog otpora. Svrha TO bila je da veliki broj muškog stanovništva prođe vojnu obuku i bude osposobljeno za učešće u odbrani SFRJ kroz lokalno organizovane i velikim dijelom nezavisne vojne jedinice.

TO su organizovale, finansirale i opremale konstitutivne federalne jedinice - socijalističke republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija) i socijalističke autonomne pokrajine (Kosovo i SAP Vojvodina). Zbog toga, TO se često smatrala "republičkom vojskom", vojskama federalnih jedinica.

Historijski razvoj i motivi uredi

Oružane snage SFRJ u biti oblikovane su u skladu sa suvremenim gledištima većine suvremenih armija. Medjutim, međunarodno okruženje određivalo je i mnoge specifičnosti oblikovanja ratne armije i vođenja rata. Naime, politički nesvrstana Titova Jugoslavija nalazila se u potpunom okruženju država koje su pripadale ili NATO paktu odnosno kapitalističkom sistemu ili Varšavskom paktu odnosno ortodoksnom komunističkom sistemu. Tome je pogodovala i unutarnja ideologija permanentnog vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, što je bila izlika za jednopartijski ideološki režim i unutarnju represiju. Istovremeno je strah od mnoštva neprijatelja bio nekakav kohezivni elemenat višenacionalne i višereligijske države s različitim historijskim i kulturnim korjenima. Tako su cjelokupni napori države i vladajuće komunističke partije bili usmjereni na angažiranje svekolikog ljudskog i materijalnog potencijala u obrani države i političkog sustava. Svaki građanin bio je obvezatan da u skladu sa svojim mogućnostima i ulogom u državnom i političkom sustavu maksimalno doprinosi učinkovitoj obrani. Prema Ustavu iz 1974. godine nitko nije imao pravo potpisati i priznati kapitulaciju vojske i države, otpor se trebao nastaviti i u uvjetima potpune okupacije države i propasti vojske.

Invazija snaga Varšavskog pakta 1968. na Čehoslovačku (Praško proljeće) dovelo je JNA u novi položaj. Naoružanje JNA tada se sastojalo pretežno od zaplijenjenog oružja iz Drugog svjetskog rata. Vojna industrija SFRJ nije tada imala kapacitet proizvodnje teškog oružja, koje je za potrebe JNA iz SSSR-a uvoženo. Vrhovna komanda procjenjivala je da ako neka susjedna država izvrši invaziju na SFRJ, JNA bi bila u stanju da zaustavi prvi val napada. No u slučaju napada supersile (SAD ili SSSR) to ne bi bilo moguće. Ipak vladalo je u uvjerenje kod JNA da NATO nikada ne bi tolerisao eventualni napad snaga Varšavskog pakta na SFRJ kao ni obrnuto. Proračun koji je sastavljen zahtijevao je 8 vojnika po km², što je značilo preko 1 milion na teritoriji tadašnje SFRJ. JNA je u to vrijeme, trošila 22% državnog budžeta za održavanje 200.000 vojnika u redovnom sastavu, povećanje broja po toj koncepciji bilo je onemogućeno. Tražila se jeftinija mogućnost odbrane koja bi se zasnivala na tradicijma partizanske borbe u Drugom svjetskom ratu.[1]

Tri zaključka iz Drugog svjetskog rata uredi

  1. Agresor može samo s ograničenim ljudstvom i materijalno-tehničkim sredstvima, koju sam transportuje, napasti zemlju dok braniocima stoje svi njeni resursi na raspolaganju.
  2. Prvobitna prednost u savremenijem oružju, koju ima napadač, može se neutralisati putem raznih nekonvencionlnih strategija.
  3. Iako napadač ima prednost bržim vozilima, ona nisu dovoljna da održi kontrolu na cijeloj okupiranoj teritoriji.

Pouka iz Drugog svjetskog rata, koju je imala Vrhovna komanda JNA, da najjeftiniji način samoodbrane postiže se upotrebom lokalnih resursa onog područja koje se brani ne upotrebljavajući ljudstvo na odbrani granica. Tadašnji Wehrmacht je strategijom Blitzkriega sve granice uspio probiti (Poljska, Francuska, Rusija) ali kasnije partizanskim ratom branilaca pretrpio znatne gubitke.[1]

Osnivanje uredi

19. februara 1968 donosi se zvanično zakon o ONO i DSZ. Uvodi se nastavni predmet opće odbrane na školama u SFRJ.[1]

Vojna doktrina "opštenarodne odbrane" podrazumjevala je odbranu zemlje ili vođenje rata korištenjem svih ljudskih i materijalnih sredstava i snaga društva u borbi protiv agresora. "Opštenarodna odbrana" uključivala je razne oblike borbe i otpora, osim oružanih snaga (koje su glavni nosilac i oslonac borbe), u njoj učestvuje celokupno stanovništvo, uključujući sve one koji su sposobni za borbu i pružanje otpora, kao i svi ekonomski i ostali društveni potencijali.

Oružane snage SFRJ bile su sastavljene od Jugoslovenske narodne armije (JNA) kao manevarske komponente i Teritorijalne obrane (TO) kao prostorne komponente, koja je bila najširi oblik organiziranog oružanog općenarodnog otpora. Svim postrojbama i operativno-strategijskim sastavima JNA, kao i operativno-strategijskim sastavima TO, zapovijedalo je Vrhovno zapovjedništvo kojeg je činilo Predsjedništvo SFRJ – po jedan izabrani predstavnik svake republike i pokrajine. Stručnu potporu činio je Štab Vrhovne komande, u koji je u ratnom stanju ulazilo savezno ministarstvo obrane (Savezni sekretarijat narodne odbrane – SSNO). Njemu su bila podredjena vojišta kao vojno-teritorijalna zapovjedništva, čije se zone odgovornosti nisu podudarala sa političko-teritorijalnom podjelom države6 . Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana bili su takodjer pod neposrednim zapovjedništvom Vrhovnog zapovjedništva. Ratna mornarica i obrana priobalnog dijela (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, Boka Kotorska i crnogorska obala) bila je pod zapovjedništvom Vojnopomorske oblasti koja je opet bila podredjena vrhovnom zapovijedanju. Vrhovnom zapovjedništvu bili su podredjeni i Republički stožeri TO kao vojno-teritorijalna zapovjedništva republika.

Sastav uredi

Veličina TO jedinica ovisila je o broju stanovnika dotične općine. Seoska područja su imala desetine i vodove, manji gradovi čete i bataljone, a veliki brigade. U slučaju napada TO bi služila isključivo kao druga linija odbrane. Raspolagala je sa oko 1000 instruktora i bila u stanju da u roku od 24 sata mobiliše oko 1,5 miliona ljudi. Planirano je bilo da taj broj dostigne i 3 miliona. Uz jedinice civilne zaštite moglo se mobilisati ukupno 5 miliona ljudi što je 1978. predstavljalo oko 25% stanovništva bivše SFRJ. Značajan doprinos izgrađivanju TO-a dao je general Džemil Šarac.[1]

Jezik uredi

Za razliku od JNA gdje je korišten isključivo srpskohrvatski jezik, teritorijalci su mogli naređenja primati na jeziku republike u kojoj su živjeli.[2]

Obuka uredi

Obuka se vršila u sastavu vojne službe JNA. Nakon završetka vojnici su imali izbor služiti u sastavu rezervista JNA ili preći u TO. Oficiri TO-a obučavani su na vojnoj školi za rezervne oficire.[1]

Komandna struktura uredi

Do 1972. TO je bila podređena ministarstvu odbrane. Od 1972, promjenom zakona, podređena je Vrhovnoj komandi. U slučaju masivnog napada i uništavanja Vrhovne komande SFRJ glavnu komandu bi imale republike.[1]

Oružje uredi

Naoružanje TO-a je bilo drugorazredno u odnosu na naoružanje JNA, a skladištilo se u općinskim skladištima a kod manjih područja i u kućama TO vojnika da bi se uštedjelo vrijeme u slučaju mobilizacije. Oružje je bilo preuzeto iz starih arsenala JNA s tim da su republike odnosno općine morale same snositi troškove otkupa i održavanja.[1]

Razoružavanje i ukidanje TO-a uredi

TO SAP Kosova uredi

TO SAP Kosovo je nakon demonstracija na Kosovu 1982. reorganizovana i rasformirana.[3][4]

TO SAP Vojvodine uredi

TO SAP Vojvodine je ostao lojalan JNA i nakon početka rata u Hrvatskoj u kojem je i učestvovao.[5] Odlukom Vojske Srbije ukinut je TO koncept na teritoriji Srbije, no osnivanje rezervnog sastava se i dalje sprovodi.[6]

TO SR Slovenije uredi

TO SR Slovenije je od početka bila najorganizovanija i najbolje naoružana. Stavila se veoma rano, zajedno s MUP-om Slovenije, u odbranu nezavisnosti.[7]

TO SR Hrvatske uredi

Vlada SR Hrvatske pod Ivicom Račanom (SDP-SKH) je 1990. postigla dogovor s JNA. Do 23. maja 1990 većina oružja TO SR Hrvatske, oko 200.000 komada, je predana i skladištena u kasarnama JNA. Iz jedinica TO-a je zajedno sa jedinicama ZNG nastala hrvatska vojska.

TO SR BiH uredi

Početkom rata u BiH TO BiH je kao prva zvanična oružana sila nezavisne Republike Bosne i Hercegovine koja je prerasla u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Prethodno je TO BiH znatno umanjena. Bila je najbrojnija, sa oko 300.000 pripadnika. Planom "Jedinstvo" smanjena je na 30.000.[8] Na početku rata veći dio naoružanja TO-a su pokušale preuzeti jedinice JNA što je u nekim općinama i uspjelo. Negdje oko 10% oružja ostalo je za TO BiH[9] Zbog suradnje općinskih vlasti sa JNA u općinama u kojima je na izborima pobijedila SDS ili SPO, oružje je ostalo u vlasti općine.

TO SR Makedonije uredi

Sporazumom Adžić-Gligorov JNA je povučena s teritorije SR Makedonije (danas Makedonija).Oko 100.000 komada oružja ostalo je u skladištima TO-a Makedonije. Iz nje je nastala vojska Republike Makedonije.[10][11]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ a b c d e f g Richard Clinton Herrick, 1980 THE YUGOSLAVIAN PEOPLES ARMY: ITS MILITARY AND POLITICAL MISSION Arhivirano 1. 2. 2014. na Wayback Machine Post Naval Graduate School, Monteley, California, USA učitano 25.03.2014 (en)
  2. ^ Befehle auf Deutschspiegel.de,objavljeno 11.5.1970;pristupljeno: 7.11.2014 (de)
  3. ^ Ilija T. Radaković,BESMISLENA YU-RATOVANJA VAŽNIJI DOGAĐAJI I DATUMI OD 1981. DO 1995. Arhivirano 23. 10. 2013. na Wayback Machine, pristupljeno 15.11.2014
  4. ^ Davor Marjan, Slom Titove Armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992.[mrtav link]academia.edu,pristupljeno: 15.11.2014 (hr)
  5. ^ Slučaj Lovas: Ratni dnevnik i posleratni procesimagazin-tabloid.com,pristupljeno: 15.11.2014 (sr)
  6. ^ Da li se jugoslovenski sistem teritorijalne odbrane na mala vrata vraća u Srbiju – general Ninoslav Krstić[mrtav link]koreni.net,pristupljeno: 15.11.2014 (sr)
  7. ^ Ilija T. Radaković,BESMISLENA YU-RATOVANJA 1991-1995- KONCEPCIJA ONO, TO I ODNOSI JNA I SLOVENIJE Arhivirano 23. 10. 2013. na Wayback Machine, pristupljeno 15.11.2014
  8. ^ Mr. Mesud Šadinlija, SMANJENJE I RAZORUŽANJE TERITORIJALNE ODBRANESRBIH –ASPEKTI PRIPREMEAGRESIJE NABOSNU I HERCEGOVINUacademia.edu,pristupljeno: 15.11.2014 (bs)
  9. ^ Ko je i kako započeo rat[mrtav link]nin.co.rs,objavljeno 29. 8.2008;pristupljeno: 7.11.2014 (sr)
  10. ^ Valentin Nesovski, MEDJUNARODNA "AUKCIJA" STAROG NAORUZANJA ZA MAKEDONSKU ARMIJU Arhivirano 12. 8. 2020. na Wayback Machineaimpress.ch,objavljeno 24. 9.1999;pristupljeno:15.11.2014 (sr)
  11. ^ Vaspitavanje u novom duhu Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machinevreme.com,objavljeno 3. 4.2004;pristupljeno:15.11.2014 (sr)

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Teritorijalna_odbrana&oldid=3562392"