Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je deklaracija koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija (A/RES/217, 10. decembra 1948. u palati Šalot u Parizu), čime je predstavljeno opće viđenje organizacije vezano za pitanja ljudskih prava garantovanih ljudima.

Nastanak

Po završetku drugog svjetskog rata na vidjelo su izašli zločini koji je počinila nacistička Njemačka, što je dovelo do toga da je zavladalo opće mišljnje u svjetskoj zajednici da Povelja Ujedinjenih nacija ne razjašnjava dovoljno prava koja treba da zaštiti. Samim tim, univerzalna deklaracija koja u potpunosti razjašnjava prava pojedinaca je bila krajnje neophodna. Kanađanin John Peters Humphrey je bio pozvan od strane Sekretarijata Ujedinjenih nacija da radi na projektu i postane glavni stvaralac deklaracije. Hamprhrey-iju je asistirala Eleanor Roosevelt iz Sjedinjenih Američkih Država, René Cassin iz Francuske, Charles Malik iz Libana i P. C. Chang iz Kine, između ostalih. Proglašenje je ratifikovano tokom zasjedanja Generalne skupštine 10. decembra 1948. godine glasovima 48 za i 0 protiv, sa 8 uzdržanih (Čitav Sovjetski blok, Južna Afrika i Saudijska Arabija). Iznenađujuće, uprkos centralnoj ulozi koju je igrao kanađanin John Humphrey u pisanju povelje, Kanadska vlada je bila uzdržana pri glasanju za nacrt povelje. Promijenili su svoj stav kasnije, kada je nacrt izašao pred Generalnu skupštinu.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima predstavlja formalni pravni spomenik u savremenom međunarodnom pravu u kome OUN izlaže koja se prava ličnosti (čovjeka) imaju smatrati kao minimalna u međunarodnom poretku. Ovaj dan su UN proglasile za Dan prava čovjeka. Ova deklaracija predstavlja zajednička mjerila UN o dostignućima savremene svjetske zajednice u oblasti ljudskih prava, za čije se ostvarenje treba boriti još u mnogim zemljama svijeta.

Struktura i pravne posljedice

Dokument je zasnovan na tradiciji civilnog prava, računajući preambulu i trideset odrebi. Pošto je stvorena kao objava ciljeva kojih bi trebalo da se pridržavaju vlade, nije pravno obavezujuća i stoga nema potpisnica. Deklaracija ne predstavlja dio međunarodnog prava, ali predstavlja značajno oruđe u primjeni diplomatskih i moralnih pritisaka na vlade koje krše neke ili sve odredbe deklaracije. Međunarodna konferencija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima iz 1968. godine odlučila je da deklaracija „predstavlja obavezu za sve članice međunarodne zajednice“. Deklaracija je poslužila kao osnova za originalna dva pravno obavezujuća sporazuma Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima:

Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima,
Međunarodni sporazum o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima.

I danas je često navođena od strane akademika, pravnika i ustavnih sudova.

Deklaracija sadrži 30 članova, koji se odnose kako na građanska i politička prava, tako i na ekonomska, socijalna i kulturna prava. Na početku se nalaze opći stavovi (čl. 1 i 2), koji određuju da se "sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima" i da treba da imaju "sva prava i slobode iznesene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili čega drugog". Građanska i politička prava (čl. 3–21) obuhvataju: pravo na život, slobodu i ličnu bezbjednost; slobodu od mučenja ili svirepog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja; pravo da čovjek pred zakonom bude priznat kao ličnost; podjednaku zakonsku zaštitu; pravo na pravedno suđenje i javno saslušanje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda; slobodu mišljenja i izražavanja; pravo na slobodu mirnog zbora i udruživanja itd. Deklaracija sadrži i ekonomska, socijalna i kulturna prava (čl. 22–27): pravo na socijalno osiguranje; pravo na rad; pravo na odmor i razonodu; pravo na standard života koji odgovara zdravlju i blagostanju čovjeka; pravo na obrazovanje itd. — Završni članovi (28–30) priznaju pravo na društveni i međunarodni poredak u kome ta prava i slobode mogu biti potpuno ostvareni, naglašavajući ujedno i odgovornost koju pojedinac ima prema zajednici.

Deklaracija ili pojedini njeni članovi predmet su čestog citiranja u rezolucijama UN i drugih međ. organizacija i tijela. Ustavi mnogih zemalja koji su usvojeni poslije 1948. (Indonezija, Libija, Kostarika, Sirija, Salvador, Haiti, Jordan, SR Njemačka itd.) uključili su mnoge odredbe iz Deklaracije. Mnoge međ. konvencije i sporazumi odražavaju također uticaj ove Deklaracije.

Glavni principi

Postoji ukupno trideset članova koji okvirno čine sporazum o ljudskim pravima, ali za najznačajnije principe se smatraju slijedeći:

Pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti.
Pravo na obrazovanje.
Pravo na zaposlenje, plaćene praznike, zaštita od nezaposlenosti i socijalna sigurnost.
Pravo na puno učešće u kulturnom životu.
Sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne.
Sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovjesti.
Sloboda izražavanja i mišljenja.

Kritike i ostalo

Pojedini krugovi su kritikovali Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao suprotnost ljudskim pravima, smatrajući da određena „ekonomska prava“ ne mogu biti ljudska prava jer moraju biti obezbjeđena od strane drugih putem prisile, npr. oporezivanjem. Smatraju da su individualna prava upravo ono što dokument teži da uništi. Tome dodaju činjenicu da su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez primjenili ova „ekonomska prava“ na svoje vlade i ustave i završile stvarajući kolektivističke režime odgovorne za smrt miliona. Kapitalisti povremeno zagovaraju dokumenta dajući primjer Sjeverne Koreje koja visoko kotira u ekonomskim pravima, dok Sjedinjene Države prema dekraraciji nisko kotiraju, iako su Sjedinjene Države daleko perspektivnije i slobodnije nego Sjeverna Koreja.

Ginisova knjiga rekorda svrstava dekraraciju kao „najprevođeniji dokument“ u svijetu, do 2004. prevedena na 321 jezik i dijalekt. Druga djela su, međutim, prevođenija; na primer, Biblija je također svrstana u Ginisu kao „prevedena na 2.233 jezika i dijalekata.“ Neki od prevoda dostupnih na UNHCHR sajtu sadrže neispravljene greške.

Rok bend U2 projektovao je deklaraciju na ogromnom ekranu poslije izvođenja pjesme Mis Sarajevo tokom Vertigo 2005 svjetske turneje.

Također pogledajte

Engleski zakon o pravima, 1689.
Virdžinijska deklaracija o pravima, jun 1776.
Deklaracija nezavisnosti Sjedinjenih Država, juli 1776.
Zakon o pravima Sjedinjenih Država, završen 1789, prihvaćen 1791.
Deklaracija o pravima čovjeka i građana, 1789.
Ustav Sovjetskog Saveza, first 1918.
Evropska konvencija o ljudskim pravima, 1950.
Kanadska povelja o pravima i slobodama, 1982.
Konvencija o pravima djeteta, 1990.
Kairska deklaracija o ljudskim pravima u Islamu, 1990.
Povelja Evropske unije o osnovnim pravima, 2000.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima