Simone Martini

Simone Martini bio je italijanski slikar aktivan u Sieni, regija Toskana, krajem 13. i početkom 14. stoljeća neposredno prije rane renesanse. Tokom cijelog života bio je angažiran da dovrši mnoge važne umjetničke radove u državnim i vjerskim objektima širom Italije. Također, bio je dvorski slikar kod pape u Avignonu, Francuska. Martini se smatra jednim od najvažnijih italijanskih slikara srednjeg vijeka, koji je znatno utjecao na razvoj ranog italijanskog slikarstva u 14. stoljeću, kao i na razvoj francuskog gotičkog slikarstva. Specijalizirao se za slikanje pejzaža, religioznih prikaza svetaca kao i sekularnih portreta u gotičkom stilu, znatno doprinoseći sijenskom slikarskom stilu. Zajedno s nešto starijim kolegama Guidom da Sienom, Ducciom di Buoninsegnom i Coppom di Marcovaldom spada među najvažnije predstavnike sijenske škole slikarstva.

Simone Martini
Rođenje	oko 1284 Siena, Republika Siena
Smrt	jul 1344 Siena
Period	kasna gotika, sijenska škola
Vrsta umjetnosti	slikarstvo
Djela	Bogojavljenje sa sv. Margaretom i sv. Ansanijem, Maestà
Utjecali	Duccio di Buoninsegna, Giotto di Bondone, Memmo di Filippuccio

Historijski okvir

Trg Piazza del Campo u središnjem dijelu Siene, rodnog grada Simonea Martinija

U 13. i 14. stoljeću Siena i Firenca bile su bogati trgovački gradovi države. Upravo je to vrijeme nastajanja sijenske slikarske škole. Kao nezavisne države Siena i Firenca često su bili u međusobnim oružanim sukobima. Siena je u to vrijeme bila jedno od važnih gradova na komercijalnom i hodočasničkom putu koji je vodio iz Pariza u Rim. Zahvaljujući svom veoma dobrom geostrateškom položaju grad je početkom 13. stoljeća postao privredni i vojni takmac Firenci. U Sieni je izrađivana najkvalitetnija vuna za izradu odjeće u Italiji, a bilo je razvijeno i bankarstvo. Ovo privredno i vojno nadmetanje između dva već navedena grada veoma je uočljivo i na polju umjetničkog stvaralaštva. Prvi primjer je firentinski slikar Coppo di Marcovaldo, koji je kao firentinski vojnik u bici kod Montapertija 4. septembra 1260. bio zarobljen i odveden u Sienu. Kao zalog za njegovo oslobađanje morao je nacrtati jednu sliku. Slika koju je uradio bila je Madona del Bordone, koja se smatra njegovim najvažnijim slikarskim djelom. Vrijeme tokom kojeg je slikao Martini bio je period mira između dva rivalska grada, što mu je omogućilo da uradi nekoliko svojih najvažnijih djela za grad Firencu. Rano italijansko slikarstvo izraslo je iz mozaičkih ukrasa na zidovima i svodovima kršćanskih crkava. Ipak, u jednom pogledu, bizantijski mozaičari, koji su radili u Italiji između 5. i 15. stoljeća, bili su u mogućnosti utjecati na budućnost italijanskog slikarstva razvijajući ikonografsku shemu evanđeljskih priča, koja je utjecala na kompozicije Duccia, pa čak i Giotta (iako je Giotto transformirao stari ikonografski obrazac ekspresivnim realizmom svoje pripovijesti i svojim otkrićem prostorne dubine i čvrste forme). Od sredine 13. stoljeća Siena je proširila svoje umjetničke horizonte kako bi dočekala inovativni duh cara Fridrika II i istančane ukuse s onu stranu Alpa, označivši kulturni prijelaz ka novim stilskim tendencijama. Mnogi faktori doprinijeli su transformaciji Siene u jedan od najvažnijih središta umjetničkog eksperimentiranja: prisustvo vajara Nicole Pisana, zatim njegovog sina Giovannia Pisana, arhitekte i kipara Arnolfa di Cambija, zlatara Guccia di Mannaije, kao i preduzimljivih lokalnih umjetnika koji su posjećivali Francusku da proučavaju gotičke trendove tog vremena. Upravo je Martini bio jedan od sijenskih slikara (u to vrijeme veoma poznat) koji je živio i radio u Francuskoj, gdje je i umro.

Biografija i umjetničko stvaralaštvo

Rani radovi

"Madona s Djetetom br. 583", prvo slikarsko djelo Simonea Martinija, tempera na drvu, dimenzije 88 x 57 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, 1308-1310

Kao i u slučaju drugih italijanskih slikara tog vremena, mnogi biografski podaci o Martiniju nisu u potpunosti potvrđeni. Prema pisanju prvog historičara umjetnosti Giorgia Vararija u knjizi Biografije najvažnijih slikara, kipara i arhitekata, Martini je rođen 1284. i odrastao je u Sant' Egidiju, središnjoj četvrti Siene. Njegov otac Martino imao je još jednog sina, Donata, koji je kasnije također postao slikar. Ne postoji siguran izvor o Martinijevom slikarskom usavršavanju, ali Vasarijevu tvrdnju da se ono odvijalo u ateljeu Giotta di Bondonea opovrgnuli su savremeni historičari umjetnosti. Čini se mnogo vjerovatnijim da je obrazovanje povjerio Memmu di Filippucciju te da je postojalo blisko prijateljstvo između učenika i učitelja, čijom se kćerkom Martini kasnije i oženio. Prvi dokumentovani znaci njegove umjetničke aktivnosti potječu iz 1305-1310, kada je mladi Simone naslikao "Madonu s Djetetom br. 538", čije je mjesto porijekla nepoznato i koja je sada izložena u Pinacoteca Nazionale (Nacionalnoj galeriji slika u Sieni), a katalogizirana je kao djelo br. 583. Nakon niza pripisivanja drugim slikarima, sada je prihvaćena kao najranija poznata Martinijeva slika. Bila je dio centralnog panela poliptiha (s obje strane slike postoje rupe za pričvršćivanje bočnih panela na nju) i pripisivanje se zasniva samo na stilskim razmatranjima: s jedne strane uočljive su bliske veze sa slikarstvom Duccia di Buoninsegne (uz upotrebu zlatne pozadine kao dijelu bizantijske slikarske tradicije), a s druge, tipične osobine slikarske umjetnosti Martinija.

"Milosrdna Madona", tempera na drvu, dimenzije 154 x 84 cm, Pinacoteca Nazionale, Siena, oktobar 1308.

U ovom djelu Madona gleda u posmatrača: njen uspravan položaj, ogrtač koji obavija njeno tijelo, njene lijepe, ali tužne oči, sve su to elementi tipični za Ducciovu umjetnost. Tu su i neke potpuno nove karakteristike: skulpturalni kvalitet vela oko Bogorodičinog lica i igru ​​svjetla i sjene; nemirni pokreti Djeteta, koje okreće glavu prema njoj s njegove lijeve strane (figura originalno prikazana na bočnoj ploči) i drži se za ruku svoje majke; njegovo okruglo tijelo, usta, kovrdžava kosa i savršen oblik njegovog uha daju tačne volumene i konkretne forme.

Drugo djelo iz ovog ranog perioda je i "Milosrdna Madonna" (slika desno), koja je na osnovu stilskih osobina i tehnike izrade tek nedavno pripisana Simoneu Martiniju. Prvobitno se nalazila u crkvi San Bartolomeo, selo Vertine u toskanskom planinskom masivu Chianti), a danas se čuva u Pinacoteci Nazionale, Siena. Slika je urađena u temperi, gdje se još jasno vidi Ducciov utjecaj, posebno u pozicioniranju i tipologiji likova zaklonjenih Madoninim ogrtačem. Međutim, prevladava novi slikarski duh koji daje osjećaj stvarnog prostora između glava i osjećaj života i kretanja u impozantnoj figuri Madone dokaz su evolucije umjetnikovih arhaičnih ideja prema novim oblicima izražavanja. Nabori draperije ne prikrivaju položaj njenih nogu i ona se prilično primjetno okreće kako bi zagrlila sve njene štićenike. Učinak bogate i dragocjene ornamentike (koja je upečatljiva u njegovom remek-djelu "Maestà") se reproducira u korištenju zlata i srebra, šarenih dragulja postavljenih na površini i prozirnih glazura. Uočljiva je stilska sličnost s već navedenim djelom "Madona s Djetetom br. 538".

"Madona u slavi", naslikao Simone Martini 1310., a naknadnu restauraciju uradio je Cenni di Francesco 1413.

U njegova rana slikarska djela spada i freska "Madona u slavi" naslikana 1310. i nalazi se u crkvi San Lorenzo al Ponte u gradu San Gimignano, pokrajina Siena. U narodu se smatrala čudotvornom. Tokom proširivanja crkve 1413. rektor Niccolò Salvucci naručio je izradu bočnog trijema. U tu svrhu pozvan je i slikar Cenni di Francesco da preradi freske unutar crkve i oratorija. Jedno od djela koje je Cenni di Francesco tom prilikom restaurirao bila je "Madona u slavi" iz 1310., koju je naslikao Simone Martini. Današnji izgled ove freske je uglavnom djelo Cennija di Francesca, osim lica Madone, koju je izvorno naslikao Simone Martini. Ovo slikarsko djelo predstavlja najvažniji primjer crkvene baštine u San Gimignanu iz 14. i 15. stoljeća. Tokom ovog početnog slikarskog perioda Simone Martini je nakratko slijedio slikarsku tradiciju svojih učitelja Duccia i Memme di Filipuccija. Međutim, već tada su pod utjecajem gotičkog slikarstva koji je u Sienu dolazio iz Francuske, bile uočljive promjene u njegovom slikarskom razvoju uz upotrebu mnogobrojnih ukrasnih detalja i preciznog prikaza anatomskih detalja. Sve ovo ukazuje na talenat Simonea Martinija već u ovim ranim godinama i početak njegovog prepoznatljivog slikarskog stila.

Maestà

"Maestà", Palazzo Publico, Siena, freska na zidu, dimenzije 763 x 970 cm, 1312–1315.

Godine 1312. Martini je dobio narudžbu od vlasti grada Siene (poznatu kao Vlada devetorice) da naslika veliku fresku Maestà. Činjenica da mu je povjeren tako važan posao za glavnu dvoranu (Sala del Consiglio), gdje su se održavali sastanci Vlade devetorice u Palazzo Pubblico, govori da je on već tada stekao veliki ugled kao umjetnik. Ova velika freska kao i istoimeno djelo Duccia di Buoninsegne koristi veoma sličnu ikonografiju. Zauzima cijeli zid glavne dvorane i na plavoj pozadini prikazuje ustoličenu Madonu kako u krilu drži malog Isusa, okruženu apostolima, svecima i anđelima prikazanim na obje strane u klečećem položaju i posudama sa cvijećem u rukama kao poklonima Madoni. Oko čitave scene, postavljene ispod impozantnog i elegantnog baldahina od crvene svile, oslikan je okvir ukrašen medaljonima koji prikazuju Krista kako blagoslovi, proroke i evanđeliste (prepoznatljivi u uglovima po ikonografskim simbolima), te amblemima komune Siene, s kružnim crno-bijelim trakama, koji sačinjavaju grb naroda Siene i divljim lavom na crvenoj pozadini. U donjem dijelu freske, na unutrašnjem okviru, ostaci su natpisa koji između ostalog sadrže umjetnikovo ime. "Maestà" daje utisak veličanstvenosti sa zlatom koje je utisnuto sa prekrasnim šarama, a umjetnik je umetnuo obojeno i zlatno staklo kako bi slika zablistala. Madona sjedi na jastuku tamnoplave boje, kao i njena odjeća, a za njihovo crtanje Simone Martini je koristio skupe pigmente. Postoji stepen elegancije u ovom djelu koji je u skladu sa sijenskim slikarstvom iz 14. stoljeća. Figure su izdužene, kao i njihove ruke i nosovi.

Radove na fresci počeo je 1312, a do završetka cjelokupnog djela radio je u nekoliko faza. Nakon što je naslikao dvije trećine površine morao je otići u Asizi, gdje je započeo slikanje freski u kapeli San Martino. Ali i radovi u kapeli San Martino su prekinuti i Martini se ubrzo vratio u Sienu kako bi dovršio donji dio freske Maestà. Današnji izgled površine ove freske daje utisak dotrajalosti zbog usvojene slikarske tehnike prilikom izrade, gdje je umjetnik koristio uglavnom suho slikanje (tzv. "suhi secco"). Radovi su završeni u junu 1315, što pokazuje i potpis Martinija. Međutim, pet godina nakon što je završio ovu fresku Simone Martini je morao restaurirati jedan njen dio zbog oštećenja od vlage u zidu. Kada je Simone 1315. naslikao ovo djelo, njegov lični umjetnički stil bio je u potpunosti razvijen. Najočiglednije inovacije prisutne u Simoneovom stilu su njegove ideje o trodimenzionalnom prostoru. Noseći stubovi baldahina postavljeni su u perspektivi, dajući tako osjećaj dubine kompoziciji. Pod baldahinom je gomila od tridesetak ljudi: nema više povorke ljudi u paralelnim redovima, već konkretni prostorni ritmovi i animirani gestovi.

"Maestà" je naslikana u roku od nekoliko godina nakon završetka same zgrade gradske vlade Palazzo Pubblico i vjerovatno je bila prvo djelo u opsežnom programu pedagoške dekoracije koju su nastavili potonji sijenski slikari. Samo nekoliko godina nakon što je Duccio naslikao svoje remek-djelo "Maestà", Simone je svoju "Maestu" naslikao kao ideal dobre i pravedne vlade. Ovo je ujedno i najstarija slika koja mu se sa sigurnošću može pripisati. Predstavlja sintezu religiozne ikonografije i političke namjere pri čemu se religiozno djelo nalazi u sekularnoj gradevini. Kao i u ranijim djelima na ovu temu nastavljen je kult štovanja Madone kao zaštitnice grada nakon pobjede Siene nad Firencom u bici kod Montapertija.

Assisi

Posveta kapele sa sv. Martinom i kardinalom Gentileom Partinom da Montefioreom (freska u sredini)

Godine 1312. kardinal Gentile Partino da Montefiore, titular kapele sv. Martina u Assisiju, posjetio je Sienu, gdje je upoznao Simonea Martinija. Pri tom je u martu iste godine platio 600 zlatnih florina naručivši od njega da oslika kapelu sv. Martina, koju je ranije dao da se sagradi. Ciklus fresaka koje je Martini potom oslikao u ovoj sakralnoj građevini (koja se nalazi u donjoj bazilici sv. Franje Asiškog) rađen je u tri faze između 1313. i 1318. U isto vrijeme radio je fresku Maestà u Palazzo Publicu u Sieni (između 1312. i 1315), a prekidao je radove na oba projekta i 1317. putovao je u Napulj na dvor Roberta Anžujskog, gdje je uradio njegov portret. Godine 1318. konačno se vratio u Assisi da bi završio radove. Oslikavanje vitraža u tri velika prozora kapele sv. Martina koji se preklapaju u sredini pripisuje se Giovanniju di Boninu, koji je sarađivao sa Simoneom Martinijem. Na glavnim staklenim površinama prikazane su pojedinačne figure, označene natpisom na vrhu. Ciklus freski opisuje priče sv. Martina, biskupa od Toursa (pogledati sliku desno i galeriju ispod). Na bočnim stranama tri prozora, slijeva nadesno, prikazane su biste svetih vitezova, svetih biskupa i papa, te svetih pustinjaka i osnivača religioznih redova. Na sofitima ulaznog luka još je osam svetitelja u punoj dužini, a potonji je nastao u posljednjoj fazi radova 1318. Freske su poredane u parovima, a da bi se pratio redoslijed, treba početi sa dva najniža reda na lijevoj strani, zatim gledati dva na desnom zidu nasuprot i tako naizmjenično do vrha.

Tokom radova na ciklusu freski u Assisiju, Martini se po slikarskoj vještini mogao uporediti s drugim firentinskim majstorima iz Giottove škole, pa čak i sa samim Giottom, koji je tada bio aktivan na gradilištu u Assisiju. Martini je unaprijedio neke slikarske elemente, poput čvrstog realističkog arhitektonskog okvira i iluzionističke igre svjetla i sjene, s pažnjom na stvarne izvore svjetlosti. Na primjeru osam svetitelja naslikanih u punoj dužini iz 1318. (posljednjeg u čitavom ciklusu), također je primjetan utjecaj bogatih volumena iz slikarskih djela Giotta di Bondonea. Međutim, Martini se nije pasivno prilagođavao firentinskoj školi, pri čemu je jasan jaz između njegovog načina slikanja i Giottovog. Također, polazeći i od iste teme slika: kod Giotta su naslikane priče o popularnom svecu poput sv. Franje, dok su kod Martinija prikazi o profinjenom vitezu svecu (Simone je i sám nosio titulu viteza), od kojih je on podvukao neke od učtivih aspekata legende.

To je najuočljivije na primjeru poznate scene Investitura sv. Martina, gdje je radnja smještena u palati, s lijepo odjevenim dvorskim muzičarima i sa slugom sa lovačkim sokolom u ruci (pogledati galeriju). Simoneov kontekst je više nalik na bajku, a realistična studija kostima i poza je izvanredna; fizionomska identifikacija na licima (posebno u naturalističkim licima muzičara) nema premca u cijelom slikarstvu tog vremena, pa čak i u odnosu na Giotta. Na većini fresaka iz ciklusa u kapeli San Martino primjetan je snažan gotički duh i zajedno uzevši predstavljaju jedno od najvažnijih djela ovog sijenskog majstora.

Galerija freski iz kapele sv. Martina u Assisiju

• 
  Sv. Martin donira prosjaku ogrtač
• 
  San sv. Martina
• 
  Investitura sv. Martina
• 
  Odricanje od grba sv. Martina
• 
  Čudo uskrslog djeteta
• 
  Vatreno čudo
• 
  Čudesna misa
• 
  San sv. Ambrozija
• 
  Smrt sv. Martina
• 
  Sahrana sv. Martina
• 
  Posvećenje kardinala Gentilea Partinoa da Montefiorea
• 
  Sv. Marija Magdalena i sv. Katarina od Aleksandrije
• 
  Sv. Antonije od Padove i sv. Franjo Asiški
• 
  Sv. Klara i sv. Elizabeta od Mađarske
• 
  Detalj sa muzičarima

Napulj i povratak u Assisi

Sv. Luj od Tuluza kruniše brata Roberta Anžujskog, tempera, zlato, na drvu, dimenzije: 200 x 138 cm (bez predelle), 1317. muzej Capodimonte u Napulju

U julu 1317. Simone je pozvan u Napulj na dvor Roberta Anžujskog, koji ga je proglasio vitezom (dodijelivši mu godišnju penziju) i naručio da naslika njegov portret povodom stupanja na prijestolje Napulja i današnje južne Italije. Na glavnom panelu prikazana je scena dvostrukog krunisanja pri čemu dva anđela drže ukrašenu krunu iznad glave franjevačkog sveca sv. Luja od Tuluza, dok istovremeno on drži gotovo identičnu krunu iznad glave svog brata Roberta Anžujskog, koji pokorno kleči s njegove desne strane. Na slici sv. Luj nosi srebrnastu mitru (šiljasta kapa biskupa), dok njegove bogato ukrašene rukavice i biskupski štap dalje ukazuju na njegov status biskupa Toulousea. Ispod svoje veličanstvene crkvene opreme nosi daleko manje luksuznu odjeću, ogrtač od grube vune franjevačkog redovnika (kao znak zavjeta siromaštva kod franjevaca). Ovo djelo je svjetovna ikona, prva te vrste u Italiji, koja označava preciznu političku temu iz tog vremena. Upravo je te godine Luj od Tuluza kanonizovan. Kao Robertov stariji brat bio je predodređen za napuljski tron, ali je Luj abdicirao u njegovu korist da bi se posvetio religioznom životu. Robert Anžujski je htio ovom slikom stvoriti politički manifest kojim bi legitimizirao njegovu moć. Oltarska pala također ima zapis kojim se potvrđuje da je to prvi portret u italijanskom slikarstvu jedne žive historijske ličnosti (Robert Anžujski). I u ovom djelu Martini je nastavio s upotrebom svjetlucave zlatne pozadine. U predelli je naslikao pet priča s postavkama u intuitivnoj perspektivi prema uzoru na Giotta, koje su usredsređene približno prema tački gledišta posmatrača koji stoji ispred nje u središnjem položaju. U izražajnim licima scena iz predelle, nabijenih dramatičnijim intenzitetom nego na freskama u Assisiju, nalazimo više detalja iz slikarske palete Giotta di Bondonea. Ovo je najpoznatije djelo koje je sačuvano iz dvora dinastije Anžuvinaca i čuva historiju dinastičkog naslijeđa u južnoj Italiji iz 14. stoljeća, a danas se čuva u gradskom muzeju Capodimonte u Napulju. Nakon što je završio ovu oltarnu sliku, vratio se u Assisi da dovrši freske u kapeli sv. Martina, a posebno svetaca u punoj dužini središnjeg luka. Tako je neke od ranije naslikanih ili skiciranih svetaca zamijenio svecima koje su slavili Anžujci, kao što je sv. Luj od Tuluza, ali i kralj Luj IX od Francuske, te sv. Elizabeta od Mađarske. Ovdje je stvorio i fresku u desnom transeptu iste donje bazilike sv. Franje Asiškog, koja prikazuje sv. Franju, sv. Luja od Tuluza, sv. Elizabeta od Mađarske, blaženu Agnesu od Bohemije i sv. Henrika Mađarskog, koji predstavljaju sve svece koje slavi dinastija Anžuvina. Druga freska u istom desnom transeptu koja prikazuje Madonu s Djetetom sa svecima, koju neki pripisuju Martiniju, najvjerovatnije je uradio manje poznati slikar iz njegovog saradničkog kruga.

Povratak u Toskanu

Vrativši se u Toskanu 1318, počeo je duži umjetnički period tokom kojeg je uglavnom slikao poliptihe (pogledati galeriju). Naslikao ih je najmanje šest prije nego što se trajno vratio u Sienu 1325. Prvi poliptih naslikao je 1318–1319. za crkvu Svetog Augustina u San Gimignanu (Siena). Dugo se smatralo da je ovaj poliptih uništen, ali nedavno je grupa naučnika rekonstruisala njegov prvobitni izgled i ušla u trag različitim panelima s ovog poliptiha, koji se čuvaju danas u tri različita muzeja; središnji panel s Madonom i Djetetom nalazi se u Muzeju Wallraf-Richartz u Kölnu (Njemačka), tri panela sa svecima u Muzeju Fitzwilliam u Cambridgeu (Velika Britanija) i peti panel sa svetom Katarinom u firentinskoj privatnoj kolekciji. Dizajn poliptiha sa svim panelima koji sačinjavaju cjelinu, zaobljeni oblik panela, kao i prilično arhaična čvrstoća figura i njihov strogi i svečani izgled, sve to sugerira raniji datum izrade nakon Asisija (postoji velika sličnost sa svecima na donjoj strani luka), ali nesumnjivo prije gotičkog poliptiha u Pisi. Naučnici se gotovo jednoglasno slažu da je ovaj poliptih autogram Simonea, koji je vjerovatno naslikala blagoslovljenog Krista koji će biti postavljen iznad središnjeg panela. Zatim je otišao u Pisu gdje je naslikao poliptih za dominikanski samostan Svete Katarine Aleksandrijske. Na sedam glavnih panela nalaze se prikazi svetaca, dok je na središnjem najvećem panelu Madona sa Djetetom. Predella u donjem dijelu sadrži slike 15 svetaca, dok su u gornjem redu sa manjim panelima slike 12 apostola, te arhanđeli Gabrijel i Mihajlo iznad najvećeg panela s Madonom i Djetetom. Na trouglastim panelima na vrhovima poliptiha su slike drugih svetaca sa blagosiljajućim Kristom u srednjem najvišem panelu. Slikanje poliptiha počelo je 1319, a završeno sljedeće godine. Prvobitno je bio postavljen na gornjem oltaru već navedenog samostana, a danas se čuva u Nacionalnom muzeju San Matteo, također u Pisi.

Simone Martini je zatim naslikao između 1320. i 1324. najmanje tri poliptiha za crkve u Orvietu. Prvi je bio za crkvu Santa Maria dei Servi, od koje je ostalo pet od ukupno sedam panela, a svi su izloženi u Muzeju Isabelle Stewart Gardner u Bostonu. Tada je došao red na poliptih za crkvu San Francesco, od koje je danas ostao samo središnji panel s Bogorodicom Djetetom (Museo dell'opera del Duomo di Orvieto) i sv. Katarinom u Nacionalnoj galeriji Kanade u Ottawi. Poliptih za crkvu San Domenico je vjerovatno nastao nakon kanonizacije Tome Akvinskog 1323. Danas se svih pet od sedam sačuvanih panela nalazi u Museo dell'Opera del Duomo u Orvietu.

Tri poliptiha iz Orvieta i prethodna dva iz San Gimignana i Pise pokazuju zreli stil Martinija, sa prikazom volumena i upotrebe tehnike kjaroskura pod utjecajem Giotta di Bondonea sa dobro osmišljenim, nježnim, aristokratskim figurativnim prikazom tipičnim za ovog umjetnika. Figure su staložene i delikatne, čak i u dodiru ruku, a lica su ljubazna i izvedena sa slikovitom delikatnošću i sposobnošću koja ih čini veoma prirodnim. Cjelokupno raspoloženje u ovom slikarskom djelu je veoma svečano i sve je ukrašeno gotičkim ukrasima.

Galerija poliptiha

• 
  Poliptih za crkvu Svetog Augustina u San Gimignanu (Siena), tempera na drvu, 59x35 cm, 1318-1319
• 
  Poliptih za samostan Svete Katarine Aleksandrijske u Pisi, 195x340 cm, tempera na drvenom panelu, 1319.
• 
  Poliptih za samostan Santa Maria dei Servi u Orvietu, Muzej Isabelle Gardner Stewart, Boston, SAD.
• 
  Oltarni poliptih iz Orvieta, 1321, 94x48,5 cm, Museo dell'Opera del Duomo

Siena

Osjećajući umor nakon mnogobrojnih putovanja, radeći za različite pokrovitelje u Assisiju, Pisi, Orvietu i Napulju, samo povremeno se vraćajući u Sienu na vrlo kratke periode tokom kojih je radio u Palazzo Pubblicu (jednom prilikom da retušira Maestà, drugom da naslika neka djela koja više nisu sačuvana), Martini se 1325. odlučio nastaniti u rodnom gradu. Iste godine oženio se Giovannom Memmi, kćerkom slikara Memma di Filippuccija i sestrom dvojice Simoneovih učenika i saradnika, Federica i Lippo Memmija. U dokumentu iz 1326. spominje se plaćanje Martiniju za izradu poliptiha koji je prvobitno bio u Palazzo del Capitano del Popolo u Sieni. Prema nedavnim rekonstrukcijama i nakon pronalaska novih pisanih dokumenata, riječ je o prijenosnom poliptihu koji je također dugo boravio u Palazzo Pubblicu u Sieni i kratko vrijeme u Palazzo del Podestà. Danas se dijelovi ovog poliptiha u kojem su naslikani Bogorodica s Djetetom između svetih Ansana, Petra (lijevo), Andrije i Luke evanđelista (desno) čuvaju u raznim svjetskim muzejima. Pet odjeljaka čuva se u muzeju Thyssen-Bornemiza u Madridu (San Pietro), a preostala tri u J. Paul Getty Museumu u Los Angelesu (San Luca) i Metropolitanu u New Yorku.

Triptih blaženog Augustina Novella i četiri njegova čuda, Crkva svetog Augustina u Sieni, tempera na drvu, približno 1328., 198 X 257 cm, Pinacoteca Nazionale di Siena.

Između 1324. i 1329. također je naslikao oltarni triptih na kojem su prikazani blaženi Augustin Novella i četiri njegova čuda. Na središnjem panelu prikazan je stojeći sveti Augustin s crvenom knjigom (pravila augustinskog reda, koje je uređivao) i anđelom koji mu šapuće sveto nadahnuće na uho, dok su na vanjskim panelima (s njegove obje strane) scene sa čudesnim iscjeljenjima i prikaz Siene ili pejzaža oko nje. Također je tokom boravka u Sieni dovršio oltarnu sliku za bočni oltar posvećen svecu u crkvi svetog Augustina u Sieni. Danas se ovo djelo nalazi u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Sieni. Također je vrijedan pažnje i panel koji prikazuje svetog Ladislava od Altomontea (1325–1330), nepoznatog porijekla, koji se i danas može vidjeti u Gradskom muzeju Santa Maria della Consolazione u Altomonteu (Cosenca). Rad je ranije bio pripisivan Lippu Memmiju prije nego što je sijenska historičarka umjetnosti Lucy Olcott utvrdila da ga je uradio Martini 1903.

U ovim djelima Martini održava likovnu delikatnost i figurativnu gracioznost i prefinjenost iz vremena kad je slikao u Orvietu, dodatno oplemenjujući naturalizam likova, što je vidljivo u figurama djeteta i svetog Luke evangeliste (prvo djelo), u blaženom Augustinu Novelli (drugo djelo) i svetom Ladislavu (treće djelo). U scenama četiri čuda iz drugog djela također se može vidjeti postizanje perspektive i volumetrijske izvedbe te narativnog kapaciteta i dramatičnog prikazivanja scena i figura koje naglašavaju daljnji napredak prema Giottovom slikarskom stilu.

Freska Guidoriccia da Fogliana

Zapovjednik oružanih snaga Siene Guidoriccio da Fogliano tokom opsade tvrđave Montemasi.

Godine 1330. vratio se na posao u Palazzo Pubblico u Sieni, oslikavajući fresku Guidoriccio da Fogliano pri opsadi tvrđave Montemassi. Freska se nalazi u Sala del Mappamondo, na suprotnom zidu gdje je Maestà, koju je uradio petnaestak godina ranije, kako bi proslavio zauzimanje dvoraca Sassoforte i Montemassi uz vojnu komandu Guidoriccia da Fogliana, koga je unajmila gradska vlada Siene. U ovom poznatom djelu u kojem je bajkovita scenografija pomiješana sa oštrim osjećajem za stvarnost, vojni zapovjednik Guidoriccio da Fogliano je metafora sijenske moći, a ne realistički portret. Okolni pejzaž ima simboličku vrijednost, sa elementima tipičnim za rat (vojne prepreke, vojni logori, dvorci), bez ljudskih figura. Dvostruka simbolička vrijednost i individualna proslava podsjećaju na oltarnu sliku svetog Ludovika i predstavlja element koji podržava autografiju djela Martinija.

Postoji u sijenskim hronikama pisani dokument koji svjedoči da je Martini od gradske vlade dobio zadatak da uradi ovaj posao. Prema pisanoj dokumentaciji, također je dobio zadatak da sljedeće godine naslika osvajanje dva sela, Castel del Piano i Arcidosso, a nakon otkrića nove freske 1980. nastala je polemika među umjetničkim kritičarima o autentičnosti tradicionalnog predstavljanja Guidoriccia i o identifikaciji osvojenih dvoraca. Spor je okončan zahvaljujući Enzu Carliju koji je prepoznao vojna oruđa u građevini iza Guidoriccia, koja su samo djelomično zidana i izgrađena za opsadu Montemassija.

Ova freska i danas je predmet oštrih kritičarskih i historiografskih kontroverzi. Godine 1980. nakon otkrića visokokvalitetnog djela na istom mjestu u podlozi od žbuke koje se podjednako može pripisati Martiniju, ali koje je naslikano nakon 1330, nastali su problemi u određivanju datuma izrade i pripisivanja gore navedenog Guidoriccia da Fogliana. Godine 2010. antikvar iz Palerma došao je u posjed pet pergamenata, do tog datuma skrivenih u koricama knjige, na kojima su prikazane skice Guidoriccijeve freske. Pergamente su potpisali Francesco i Domenico d'Andrea i potječu iz 1440. Stoga je vjerovatno da je predmetno djelo kopija izgubljenog originala Simonea Martinija iz 15. stoljeća.

Bogojavljenje sa sv. Ansanom i Margaretom

"Bogojavljenje sa sv. Margaretom i Ansanom", tempera i zlato na drvu, 265x305 cm, 1333. Galleria degli Uffizi.

"Bogojavljenje sa sv. Ansanom i Margaretom" jest drveni triptih obojen temperom i zlatnom bojom, sa središnjim panelom dvostruke veličine koje je Martini naslikao zajedno sa njegovim zetom Lippo Memmijem 1333. Prvobitno je naslikan da ukrašava bočni oltar svetog Ansana, a naručen je kao dio ciklusa od četiri oltarne slike posvećene svecima zaštitnicima grada (sveti Ansan, Sabin iz Spoleta, Krescencije i Viktor), koje se nalaze u transeptu sijenske katedrale. Datum nastanka slike određen je u fragmentu originalnog okvira, koji je sada ugrađen u novi okvir dodan tokom renoviranja iz 19. stoljeća. Zahvaljujući ranijim istraživanjima ustanovljeno je da je središnji panel naslikao Simone Martini, a bočne panele sa prikazima svetaca uradio je Lippo Memmi; potpisan je i datiran od strane dvojice autora. Prema nekim historičarima umjetnosti, Simone Martini naslikao je središnji panel sa scenom Navještenja, dok je likove sa obje strane naslikao Lippo Memmi. Danas se ovaj triptih nalazi u galeriji Uffizi u Firenci i smatra se Martinijevim remek-djelom i jednim od najistaknutijih djela gotičkog slikarstva. Ujedno, to je i posljednje njegovo djelo iz sijenskog perioda.

Ovo je jedno od djela najbližih transalpskoj gotici i njenim prefinjenostima koje je Italija u to vrijeme poznavala. Cijela se slika odvija u prefinjenoj igri vijugavih linija na površini (uprkos prostornoj sugestiji povjerenoj koso postavljenom tronu). Prikazana je scena iz ranijeg života Djevice Marije, u kojoj anđeo Gabrijel ulijeće u kuću da joj saopšti da će uskoro roditi dijete Isusa. Iz njegovih usta izlaze izgovorene riječi na latinskom jeziku u pravcu Djevice Marije: "Ave Gratia Plena Dominus Tecum" (bos. "Zdravo tebi, koja si puna milosti, Gospod je s tobom"). On u ruci drži maslinovu grančicu, tradicionalni simbol mira, dok drugom pokazuje u pravcu golubice koja simbolizuje Sveti Duh, oko koje se nalazi oreol i iz čijih usta izlaze zrake u pravcu Madone. Golubica je okružena serafimima (anđelima čuvarima Božjeg prijestolja). Zatečena nakon što je čula vijest, Madona reaguje tako što se povlači zatvarajući pritom svoj ogrtač, u pozi koja se nalazi između čednosti i ohole nevoljkosti. Anđeo ima žustri pokret, usredsređen na poruku koju prenosi Madoni. Osim njenog mršavog izduženog tijela, Madona je prikazana s dugim crtama lica, dugim nosom i prstima, koji zajedno predstavljaju nagovještaje starijeg bizantijskog stila usvojenog od sijenskih slikara tokom kasnog srednjovjekovnog perioda. Izvan ljepote psihološke introspekcije dva lika, tu su i ukrasni detalji rijetke ljepote poput: zlatne vaze i ljiljana (simbola Madonine čistoće) koji se nalaze u središtu scene, te maslinovih grančica koje anđeo drži u ruci i na njegovoj glavi, uzorak tartar tkanine anđeoskog lepršavog plašta, paunovo perje na njegovim krilima, gotički ukrasi anđeoskog ogrtača i zlatni obrub Bogorodičinog. Prostor nije razvijen u dubinu kao u prethodnom slikarskom djelu u kojem su prikazana čuda blaženog Agostina Novela, već je sabijen u treću dimenziju, aludirani prostor koji je novi element slikarskog jezika ovog umjetnika koji će se još izrazitije razvijati u narednim radovima. Ono što ovu sliku razlikuje čak i od ranijeg stila Simonea Martinija je njena izuzetna elegancija i linearni kvalitet. To se posebno odnosi na kvalitet izrade pojedinačnog perja na Gabrijelovim krilima kao i elegantnim zavojima na njegovoj odjeći.

Galleria degli Uffizi u Firenzi, u kojoj se danas čuva ovo djelo

Djelo ove vrste nema uzore na prostorima tadašnje Italije nego bi ga radije trebalo uporediti sa iluminiranim rukopisima za francuski dvor ili maštovitijim slikama nastalim u Njemačkoj ili Engleskoj. Ovaj sjevernoevropski "manir" otvorio je put Martiniju, kao i drugim italijanskim slikarima, da dobije narudžbe za nove slike na papskom dvoru u Avignonu, gdje su bili prisutni i drugi Italijani, ali ne i Firentinci. Razlog tome je klasična monumentalnost Giottove škole, koja nije naišla na odobravanje u francuskom gotičkom društvu. Nekoliko godina kasnije, na poziv pape 1335. ili 1336, napustio je rodnu Sienu i otišao slikati za papski dvor u Avignonu.

Preseljenje u Avignon: Orsini poliptih

Četiri scene iz "Orsini poliptiha", Kraljevski muzej lijepih umjetnosti, Antwerpen.

Ubrzo nakon završetka triptiha Navještenje sa svetim Ansanom i Margaretom, 1335. ili 1336, na poziv pape Benedikta XII sa suprugom, zetom Lippom Memmijem i bratom Donatom (također slikarom) otišao je u Avignon. Na papinskom dvoru došao je u dodir s tadašnjim međunarodnim stremljenjima u umjetnosti. Jedno od prvih djela avinjonskog perioda bio je Poliptih Orsini iako ostaju sumnje je li riječ o jednom od posljednjih djela iz sijenskog perioda, nastalom nakon već navedenog triptiha iz 1333. Prijenosni "Poliptih Orsini" (za koji je utvrđeno da je urađen 1333) predmet je privatne pobožnosti koji je naručio član porodice Orsini (po svoj prilici kardinal Napoleone Orsini, koji je u to vrijeme bio u Avignonu). Sastoji se od osam drvenih panela, od kojih dva imaju naslikan grb porodice Orsini, na druga dva je anđeo Gabrijel u sceni navještenja i Bogorodica od Blagovijesti, dok ostala četiri prikazuju scene iz muke Kristove, odnosno Kalvarije, raspeća, skidanje s križa i sahranu. Paneli se danas nalaze raštrkani u tri različita evropska muzeja.

Scene su artikulirane u prostoru sabijenom u dubinu, koji se okomito razvija čak i više nego u prethodnom djelu "Nagovještenja" iz 1333. i u svakom slučaju manje nego u sljedećem uvodnom Komentaru Servija Vergilija iz 1338. U poređenju s prethodnim radovima, ovo djelo u svojim scenama odlikuje se mnoštvom figura koje postaju vitke s nemirnim licima. Scene su pune likova u različitim pozama, gestovima, emocijama i crtama lica. Izvanredna je psihološka introspekcija i eksternalizacija emocija. Iz istih godina potječe i mali slikarski panel za privatnu upotrebu u kojem je prikazano "Raspeće", a danas je izložen u Muzeju umjetnosti Fogg u Cambridgeu (Massachusetts).

Galerija

• 
  Anđeo iz "Nagovještenja", tempera na drvu, dimenzije 23,5 x 14,5, Kraljevski muzej lijepih umjetnosti u Antwerpenu, 1333.
• 
  "Bogorodica od Blagovijesti", tempera na drvu, dimenzije 23,5 x 14,5, Kraljevski muzej lijepih umjetnosti u Antwerpenu, 1333.
• 
  "Muke Kristove", tempera na drvu, dimenzije 25 x 16 Louvre, 1333.
• 
  "Raspeće", tempera na drvu, dimenzije 24,4 x 15,5 Kraljevski muzej lijepih umjetnosti u Antwerpenu, 1333.
• 
  "Skidanja s križa", tempera na drvu, dimenzije 24,5 x 15,5 Kraljevski muzej lijepih umjetnosti u Antwerpenu, 1333.
• 
  "Sahrana", tempera na drvu, dimenzije 24,5 x 15,5, Gemäldegalerie, Berlin, 1333.

Posljednji radovi u Avignonu

Naslovna stranica za "Vergilijev kodeks" (1340) u Biblioteci Ambrosiana u Milanu, sa "Vergilijevom Alegorijom"

Tokom boravka u Avignonu, jedno od najvažnijih djela koje je naslikao bile su freske (danas oštećene) za katedralu Notre-Dame des Doms po narudžbi kardinala Jacopa Stefaneschija. Od njih su ostale odvojene freske u dvije lunete portala i odgovarajućih sinopija, koje prikazuju Kristov blagoslov između anđela i Bogorodice, te poniznosti između anđela i kardinala Stefaneschija. Ova djela, koja potječu iz perioda između 1336. i 1340, danas su u Papinskoj palači u Avignonu. Među tim freskama bila je i ona svetog Jurja i zmaja, danas izgubljena, ali koju izvori opisuju kao izvanredno izvedenu. U posljednjim godinama stvaralaštva došao je u dodir sa slikanjem minijatura, a najpoznatije djelo je portret Laure posvećen njegovom novom prijatelju Francescu Petrarki, koga je upoznao u Avignonu. Petrarca je slavio Martinijev kvalitet naslikanog portreta njegove voljene Laure u stihovima soneta 37 i 38. Danas ovaj portret nije sačuvan. Martini je svom književnom prijatelju 1338. iluminirao minijaturu na pergamentu za naslovnu stranicu kodeksa s Vergilijevim djelima koje je prokomentirao Servije (danas se čuva u Biblioteci Ambrosiana u Milanu). U ovoj predstavi Servio, Vergilijev komentator, povlači zavjesu kako bi prikazao velikog pjesnika, dok su u sceni prisutni pastir, zemljoradnik i vojnik, kao metafora za pastoralne, idilične i epske teme opjevane u djelu.

Povratak malog Isusa iz spora u hramu, tempera na drvu, 49,6 × 35,1 cm, Walker Art Gallery u Liverpoolu (1342)

Posljednje Martinijevo djelo jest mali panel za privatnu pobožnost, koju je potpisao i na kojem je godina (1342) i sada se čuva u Walker Art Gallery u Liverpoolu. Prikazana je scena Povratak malog Isusa iz spora u hramu, gdje se pojavljuje neobična i neobrađena tema u kojoj sveti Josip ukorava Isusa nakon spora. I u svom zadnjem slikarskom djelu nastavio je s korištenjem bogate ukrasne pozlate, uz presijavanje boja poput dragulja i graciozne linije figura karakterističnih za gotičku umjetnost Francuske i Italije. Za njega je tipično da ovi dekorativni kvaliteti ne umanjuju svečanu emocionalnu dramatiku scene koja se prenosi gestom, pozom i izrazom lica.

U svim ovim djelima iz avinjonskog perioda prizori su prikazani u aludiranom prostoru, što je trend koji je počeo već u Navještenju iz 1333, ali koji u Vergilijevoj alegoriji dostiže krajnje posljedice, jer je scena prikazana na strmoj razini. Čak je i psihološki nemir koji je već viđen u Orsinijevom prijenosnom poliptihu ovdje reprogramiran u svim likovima. Cijelom avinjonskom produkcijom dominiraju mali paneli za privatnu upotrebu, koji odražavaju ulogu Simonea Martinija u Avignonu, praktično penzionisanog slikara u službi bogate kardinalske porodice u čijoj je službi slikao u slobodno vrijeme.

Stil i utjecaj

U prvim slikarskim djelima slijedio je Ducciov put, ali je već u svom prvom remek-djelu Maestà (koje je prostranije i prozračnije i obdareno tečnim, ekstatičnim ritmom u klečećim anđelima koji Madoni nude ljiljane i ruže) počeo se udaljavati od utjecaja bizantijskog slikarstva. U ovom djelu napravio je pomak ka gotičkom slikarstvu uz istovremeni razvoj vlastitog slikarskog stila. Nakon "Maestà" iz Palazzo Pubblico u Sieni, Simone se potvrdio i kao profinjen sekularni slikar. U vrijeme rada na ciklusu freski u Assisiju, materijalizirala se njegova sposobnost da prikaže prirodne fizionomije, postavljajući temelje za nastanak portreta. Po završetku portreta kralja Roberta Anžujskog i sv. Luja od Tuluza Martini je uglavnom dvorski umjetnik čiji slikarski stil odlikuju prefinjenost i elegancija pod velikim utjecajem gotičkog slikarstva iz Francuske. Najbolji primjer je njegovo djelo Navještenje sa svetim Ansanijem i Margaretom, koje se smatra apsolutnim remek-djelom i jednim od najvećih primjera sijenske gotike, a koje karakterizira prekrasna elegancija linija i boja. U ovom i drugim kasnijim radovima stvorio je ideal stila kojem su se divili i oponašali ga ne samo sijenski majstori nego i neki od velikih slikara aktivnih na francuskim dvorovima u drugoj polovini 14. stoljeća. On je jedan od najvažnijih predstavnika dvorske gotike i njegovo dvorsko slikarstvo odnosi se na aristokratsko-viteški svijet, dok se Giottov realizam odnosi na kulturu građansko-trgovačkog svijeta. Do kraja 14. stoljeća spoj italijanske i sjevernoevropske umjetnosti doveo je do razvoja međunarodnog gotičkog stila, a upravo je Martini dao najveći doprinos njegovom nastanku. Ovaj stil je poznat po ekstremnoj linearnosti u slikarstvu sa tečnim krivuljama koje daju efekt elegancije i prefinjenosti.