Francesco Petrarca
Francesco Petrarca (20. juli 1304 – 18. juli 1374) bio je italijanski pjesnik.[1]
Francesco Petrarca | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 20. juli 1304. Arezzo, Italija |
| Smrt | 18. juli 1374 (69 godina) |
Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni. Putovao je Francuskom, Njemačkom, Italijom, a možda je bio i u Španiji i Engleskoj. Na jednom putovanju otkrio je dragocjena Ciceronova pisma.
Sin firentinskog građanina, zajedno s Danteom prognan iz rodnog grada, mladost je proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskog dvora. Tu je na veliki petak, 6. aprila 1327. ugledao Lauru de Sade, i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njene smrti, iako mu ona nije uzvraćala ljubav.[1] Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromnog naslova "Rasute rime", od 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti.[1]
Više nego priča o neuslišanoj ljubavi, to je ispovijest čovjeka koji se, živeći krajem srednjeg vijeka, neodlučan lomio nad dilemom: kako uskladiti nove, prethumanističke ideale s tradicionalnom kršćanskom ideologijom, kako riješiti suprotnosti između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za srećom u ovom životu i iracionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva.
U Petrarkinu "Kanconijeru" sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na njega će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu "Afrika".[1] Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onog doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu.
Reference
uredi- ^ a b c d Biografija na stranicibiography.com pristupljeno 20.7.2014 (en)