Prometej (mitologija)

Prometej (grč. Προμηθεύς = predumišljaj) je bog vatre u grčkoj mitologiji. Prometej je najpoznatiji po tome što prkosi bogovima kradući vatru od njih i dajući je čovječanstvu u obliku tehnologije, znanja i općenito civilizacije.

Prometej
Grupe	Titani
Roditelji	Japet i Azija ili Klimena
Braća	Atlas, Epimetej, Monoetius,
Sestre	Anhiale
Mitologija	Grčka mitologija

Heinrich Friedrich Füger: Prometej vatronoša, 1817.

U nekim verzijama mita, on je također zaslužan za stvaranje čovječanstva od gline. Prometej je poznat po svojoj inteligenciji i po tome što je bio šampion čovječanstva, a također se generalno smatra autorom ljudskih umjetnosti i nauka. Ponekad se predstavlja kao otac Deukaliona, junaka priče o potopu.

Prometejevo kažnjavanje kao posljedica krađe vatre i davanja iste ljudima je popularna tema i antičke i moderne kulture. Zeus, kralj olimpijskih bogova, osudio je Prometeja na vječne muke zbog njegovog prestupa. Prometej je bio vezan za stijenu, a orao – Zeusov amblem – poslan je da pojede njegovu jetru (u staroj Grčkoj se smatralo da je jetra sedište ljudskih emocija). Njegova jetra bi tada ponovo narasla preko noći, da bi bila ponovo pojedena sljedećeg dana u kontinuiranom ciklusu. Prema nekoliko glavnih verzija mita, ponajprije onoj od Hesioda, Prometeja je na kraju oslobodio heroj Herakle. U još više simbolike, Prometejevu borbu neki lociraju na planini Elbrus ili na planini Kazbek, dva vulkanska rta u planinama Kavkaza iza kojih se za stare Grke nalazilo carstvo barbara.

U drugom mitu, Prometej uspostavlja oblik žrtvovanja životinja koji se praktikovao u drevnoj grčkoj religiji. Dokazi o kultu samog Prometeja nisu široko rasprostranjeni. Bio je u fokusu vjerskih aktivnosti uglavnom u Atini, gdje je bio povezan s Atenom i Hefestom, koji su bili grčka božanstva kreativnih vještina i tehnologije.

U zapadnoj klasičnoj tradiciji, Prometej je postao lik koji je predstavljao ljudsku težnju (posebno potragu za naučnim saznanjima) i rizik od prekoračenja ili neželjenih posljedica. Konkretno, u eri romantizma smatran je oličenjem usamljenog genija čiji su napori da poboljšaju ljudsko postojanje također mogli rezultirati tragedijom: Mary Shelley je, na primjer, dala Moderni Prometej kao podnaslov svom romanu Frankenstein (1818).

Prometej i Atina

Prometej je povezan sa mitom o Atininom rođenju. Naime, Zeusa je boljela glava i ništa nije mogao učiniti da prestane. Prometej je rekao da zna kako će ga izliječiti. Uzeo je velik kamen i udarao Zeusovu njime o glavu. Iz njegove glave iskočila je božica Atina, a glavobolja je nestala. U drugoj verziji mita, Zeusovu glavu rascijepio je Hefest ili Hermes.

Stvaranje ljudi i kazna

Prometej stvara čovjeka, reljef, 3. vijek

Prometej i njegov brat Epimetej zalutali su u grčku pokrajinu Bitiju gdje su radili glinene figure. Atena je uzela figure i udahnula im život. Tako su Prometejeve figure postale ljudi, a Epimetejeve životinje. Zeus je zahtijevao da mu ljudi prinesu žrtvu da bi pokazali da su poslušni. Prometej je žrtvovao velikog vola i podijelio ga na dvije polovine. U prvu je stavio meso i većinu masnoća te sve prekrio volovim trbuhom, a u drugu kosti koje je prikrio masti. Prometej je pozvao Zeusa da izabere. Zeus je uvidio prijevaru te je izabrao hrpu kosti da bi imao razlog da se osveti ljudima. Druga verzija mita govori da Zeus doista nije prozreo prijevaru. Otud i tradicija žrtvovanja kostiju, a ljudi bi sebi ostavili meso. Zeus je potom, ljut, zabranio Prometeju da civilizira ljude. Atena je poučila Prometeja kako da ljude pouči da prežive. Bijesni Zeus je zabranio ljudima vatru. Epimetej je dao svim životinjama dobre osobine. Ali kada je na red došao čovjek, više nije bilo nijedne dobre osobine. Prometej je osjećao da je čovjek superiorniji nad životinjama i da treba imati neki dar koji nije imala nijedna životinja. Prometej je gledao svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati vatru, dobrog slugu i lošeg gospodara. Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svom štapu. Ono što je dano od bogova Zeus nije mogao vratiti, stoga je čovječanstvu ostala vatra, ali je Zeus bio bijesan i odlučio je kazniti čovječanstvo.

Okovani Prometej

Zeus je zapovjedio Hefestu ili Hermesu da ga okuje u neprobojne okove na brdu Kavkazu i poslao orla Etona (potomak Tifona i Ehidne) na njega da mu svaki dan kljuca jetru (orao je bio Zeusova sveta životinja). Prometej je bio besmrtan te je jetra svakog dana iznova bila obnovljena, ali je i dalje patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Također je znao koja će Zeusova žena nositi dijete koje će ga svrgnuti, kao što je i on svrgnuo svog oca Krona. Moguće je da ga je Zeus htio natjerati da kaže, a Prometej je odbio, stoga ga je Zeus okovao. Kazna je trebala trajati 30.000 godina. U Eshilovom Okovanom Prometeju Iji Prometej govori da će ga njen potomak iz dvanaestog naraštaja spasiti. To se i dogodilo, Heraklo je prolazio onuda tražeći, došao do Prometeja i oslobodio ga. Zeusu je kao zamjenu dogovorio besmrtnost Kentaura Hirona. Ubio je orla strijelom. Sam Zeus nije bio bijesan zbog toga što je Prometej izbjegao kaznu, jer Heraklo je bio njegov sin. Prometej je potom pozvan natrag na Olimp, ali je i dalje morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

Johann David Schubert: Prometej i Pandora

Pandora

Da bi kaznio ljude, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu, Pandoru, kao dar ljudima. Olimpski bogovi obdarili su je raznim darovima i osobinama, a posebno je važna bila znatiželja. Prometej je svom bratu Epimeteju rekao da ne prima nikakve darove od bogova. Epimetej ga nije poslušao te, kad su bogovi poslali Pandoru na zemlju, zaljubio se u nju. Hermes mu je rekao da je ona Zeusov dar i upozorio ga je da ne dira Pandorinu kutiju koja je bila njen miraz. Epimetej je rekao Pandori da ne otvara tu posudu. Međutim, Pandorina znatiželja je prevladala te je otvorila posudu. Sva zla su izašla na dotada bezbrižno čovječanstvo koje je živjelo u blagostanju: kuga, tuga, siromaštvo, zločin, očaj, pohlepa, starost, bolest, ludost, prkos, glad, prijevara i druga. Odmah je brzo zatvorila, a unutra je ostala samo nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima dobilo i imalo nadu.

Umjetnost

Gustave Moreau: Prometej, 1868.

Po Ovidiju, Prometej je od gline načinio čovjeka na sliku i priliku bogova. Prikazuju ga pred kipom u prirodnoj veličini, koji stoji na postolju. Atena, koja mu je pomogla da ukrade vatru iz Sunčevih kola, može stajati uz nju pokazujući gore. Ili, donijevši plijen, upaljenom zubljom dodiruje kip da bi ga oživio. To spajanje dvaju nepovezanih mitova, stvaranja čovjeka i krađa vatre, omogućilo je da se sve protumači kao hrišćanska alegorija o čovjeku kojeg je prožela duhovna milost. Da kazni Prometeja za buntovno ponašanje, Zeus naredi Hefestu da ga okuje na Kavkazu; po drugima je to učinio Hermes. Ondje je on mnogo vjekova trpio muke jer ga je svaki dan pohodio orao koji mu je kljucao jetru. Tema podsjeća na Titijevo kažnjavanje: njegovu jetru kljucao je jastreb. Prometeja naposljetku izbavi Heraklo.

Današnje shvatanje mita

Svako doba pridavalo je svoje simboličko značenje Prometejevom liku, prilagođavajući pripovijedanje mita svojoj svrsi. Od Eshilovog doba u vatri se nije gledalo samo prirodno počelo nego i iskra božanske mudrosti po kojoj se čovjek razlikovao od nižih vrsta stvorenja, vrelo spoznanja o umjetnostima i naukama; zato je Prometejeva zadaća bila da spasi čovjeka od njegovog izvornog neznanja. Hrišćani su u tom poganskom tvorcu i njegovom posredničkom činu vidjeli prefiguraciju pripovijesti o Isusu; u njegovoj kazni, okivanju za hridinu, nagovještaj raspeća. Romantički pokret u 19. vijeku načinio je od Prometeja simbol slobode, suborca ljudskog roda protiv ugnjetavanja; a za mnoge je, u različita doba, bio umjetnik koji sa neba prima oganj stvaralačkog nadahnuća. Jetra je u antičko doba imala mističnu svrhu gledanja u budućnost, kao ogledalo budućnosti. Njih je očito fascinirala osobina jetre koja kada se izvadi iz tek zaklane životinje ima sposobnost jasnog odražavanja, jer je tamna i glatka poput ogledala. Također u mitu stoji da je Prometej donio vatru u stabljici koja je u antici služila za izdubljivanje i pravljenje teleskopa. Međutim, Prometej je, navodno, imao sposobnost proricanja budućnosti, a na to upućuje i njegovo ime, koje potječe od riječi prometheia, što znači "predviđati, misliti unaprijed"; kao drugo, njegova jetra bila je njegovo najznačajnije obilježje. Nema dvojbe da se Prometejeva jetra povezivala sa proricanjem, pretkazivanjem i božanskim zrakama. Time je Prometeju pridodana još jedna optička pojava. Prema predaji, Prometej je bio prikovan za stijenu, što je bila kazna jer je donio božansku vatru ljudima. Svakog dana ptica je slijetala na njega i izjedala dio njegove jetre, koja bi se preko noći obnovila. Poslije mnogih vijekova naišao je Heraklo, koji je razbio Prometejeve okove i konačno ga oslobodio patnje. Sve se to zbivalo na Kavkazu, gdje mit o Prometeju i danas živi.

Thomas Cole: Okovani Prometej

Mit govori da je Prometejeva jetra bila izložena suncu na vrhu planine. To ogledalo je reflektiralo svjetlost samo tokom dana. Prometej je donio nebesku vatru na zemlju pomoću leća ili ogledala, smještenih u dugačkoj stabljici davno izumrle biljke, koja je služila kao teleskopska cijev. U arhajskom i predhistorijskom periodu (tj. davno prije klasičnog doba), najvažnija grčka proročišta, kao što su Dodona, Delfi i Del, bila su smještena na tačkama geografske širine, te je jedno od drugog bilo udaljeno tačno za jedan stepen geografske širine. Budući da je do 7. vijeka p.n.e. Del izgubio značenje proročkog središta, svaka predaja koja ga u tom smislu spominje očito potječe iz mnogo starijeg perioda. Doista, iskopavanja minojskih ruševina pokazala su da su Delfi bili značajno proročko središte barem do 12. vijeka p.n.e.. Dovoljno je reći da je geodetska shema Dodona/Delfi/Del postavljena još u prahistorijsko doba, prije nego što su Grčku počeli naseljavati stanovnici koje bismo danas mogli prepoznati kao Grke. U pretklasično doba mnogo pažnje se poklanjalo geodetskim mjerenjima na osnovu kojih su se uspostavljale svete tačke na zemlji. Mit o Prometeju na neki je način povezan sa tim. Razmotrimo sada Filostratovo djelo Život Apolonija iz Jijane (2. vijek). Djelo uglavnom sadrži izvještaje o neobičnim mjestima koja su posjetili Apolonije i njegov prijatelj Damis. U 3. poglavlju II. knjige, nailazimo na zanimljiv podatak o urođenicima sa južnog Kavkaza:

Barbari prepričavaju legende o toj planini (Mikal), a odjeke tih legendi nalazimo u djelima grčkih pjesnika. Kažu da je ondje Prometej, zbog svoje ljubavi prema ljudima, bio okovan, te da Heraklo nije mogao podnijeti da se sa njim tako okrutno postupa, pa je ubio pticu koja se hranila Prometejevim iznutricama. Drugi pripovijedaju da je Prometej bio okovan u pećini, koja se i danas može vidjeti na jednom obronku, Damis kaže da njegovi okovi još uvijek vise na stijeni, iako se ne može sa sigurnošću reći od kojeg su materijala bili načinjeni. Neki kažu da je bio okovan na vrhu planine, a planina ima dva vrhunca, te da mu je svaka ruka bila prikovana za jedan vrh, iako ih dijeli čitav stadij (oko 2 km). Toliko je velik bio Prometej. Međutim, stanovnici Kavkaza orlove smatraju neprijateljima, te vatrenim strijelama pale gnijezda koja oni savijaju među stijenama i postavljaju im zamke, izjavljujući kako time osvećuju Prometeja; u tolikoj mjeri njihovom maštom gospodari taj mit.

To je posve neočekivan i neizmjerno dragocjen podatak koji pomaže da unesemo smisao u mit o Prometeju. Prometej je, dakle, bio razapet između dva planinska vrhunca. Taj podatak nedvosmisleno upućuje na optičku napravu koja je služila za ispitivanje područja između dva planinska vrha. Prometejeva cijev predstavljala je dio teleskopa koji bismo danas nazvali teodolit, temeljni instrument za geodetska mjerenja. Nemoguće je postići tačnost u geodetskom mjerenju bez neke optičke naprave. Njen teleskopski dio može biti posve jednostavan, te nije nužno da optički dio naprave bude visoko sofisticiran. Drevnim narodima mogao je prilično dobro poslužiti i jednostavan teleskop. Što se tiče okova, valja imati na umu da su zbog jakih vjetrova koji pušu na vrhovima planina drevni geodeti morali na neki način pričvrstiti svoje instrumente, kako bi osigurali preciznost svojih mjerenja. Stoga je "Prometej" morao biti okovan. Snažan odraz svjetlosti na ogledalu možda se odnosio na svjetlosni znak odaslan pomoću ogledala smještenog na jednom vrhu, koji je kroz teleskopsku cijev promatrala grupa ljudi na drugom vrhu. U drevno doba nivo se utvrđivap pomoću utega i klatna, metode koja je, za razliku od libele, iskorištavala gravitacijsku silu na posve drugačiji način. Njegovo ime koje znači "predviđati" ili "gledati naprijed", upućuje na posmatranja i ispitivanja drevnih geodeta.

Vanjski linkovi

• Eshil: Okovani Prometej
• Prometej u klasičnoj literaturi i umjetnosti (en)
• Prometej u grčkoj mitologiji (en)