Eshil

Eshil
Eshil
	Eshil, starogrčki dramatičar
Rođenje	526. p. n. e.; Eleusina, Stara Grčka
Smrt	456. p. n. e.; Gela, Stara Grčka

Eshil (grčki: Αἰσχύλος Aiskhylos; 525. - 456. p.n.e.) bio je antički grčki tragičar^[1]. Često ga opisuju kao otac tragedije. Akademsko znanje o ovom žanru započinje njegovim radom, a razumijevanje ranijih tragedija uglavnom se zasniva na zaključcima njegovih preživjelih predstava. Prema Aristotelu, proširio je broj likova u pozorištu i omogućio sukob među njima; likovi su ranije komunicirali samo u koru.

Preživjelo je samo sedam od njegovih procijenjenih sedamdeset do devedeset predstava, a postoji i dugogodišnja rasprava u vezi s njegovim autorstvom jedne od tih predstava, Okovani Prometej, za koju neki vjeruju da je njegov sin Euforion zapravo napisao. Fragmenti nekih drugih predstava preživjeli su u citatima i još uvijek se otkrivaju na egipatskom papirusu, često dajući daljnji uvid u njegovo djelo. Bio je vjerovatno prvi dramaturg koji je predstave predstavio kao trilogiju; njegova Orestija jedini je antički primjer oblika koji je preživio. Najmanje jedna od njegovih predstava bila je pod uticajem Druge Perzijske invazije na Grčku (480. - 479.p.n.e.). Ovo djelo, Perzijanci, jedna je od rijetkih klasičnih grčkih tragedija koja se odnosi na savremene događaje i kao jedina preživjela do danas koristan je izvor informacija o njenom razdoblju. Značaj rata protiv Perzije je bio toliko veliki za Eshila i Grke da je u svom epitafu obilježio sudjelovanje u grčkoj pobjedi na Maratonu, a da pritom nije spomenuo svoj uspjeh kao dramatičara. Uprkos tome, Eshilova djela - naročito Orestiju - moderni kritičari i naučnici uglavnom prihvataju.

Život uredi

Eshil stvara u vrijeme kada demokratski poredak u Ateni odnosi pobjedu nad tiranijom. U djelu „Hiketide” veliča demokratiju i slobodu. Pjesnik je učestvovao u bitki kod Salamine, bitki kod Plateje i bitki na Maratonskom polju kao hoplit. Salaminsku je pobjedu opjevao u tragediji Perzijanci.

Često je putovao te je nastojao proširiti svoje znanje i iskustvo. Dva puta posjetio je Sirakuzu gdje ga je ugostio tiranin Hijeron koji je na svoj dvor pozivao najslavnije umjetnike i mislioce svoga vremena. Hijeron je osnovao grad Etnu 476. p. n. e. i na njeno je čelo postavio svoga sina Dinomena. Tada je Eshil napisao i prikazao svoju tragediju Etnjanke. U drugom je posjetu prikazao Perzijance.

Između Eshila i naroda došlo je do nesporazuma i svađa, najvjerovatnije uzrokovanih Eumenidama, tako da posljednje godine svoga života provodi izvan domovine na Siciliji na kojoj je i prije prikazivao svoje drame. Na Siciliji, u gradu Geli na posljetku i umire, a o njegovoj smrti postoji nekoliko anegdota.

Eshil je na raznim pjesničkim natjecanjima pobijedio 13 puta. Njegov se sin sin Euforion nastavio baviti pisanjem kao i njegov otac te je pobijedio Sofokla i Euripida na pjesničkom takmičenju 431. p. n. e.

Svojevrstan portret i opise Eshila ostavio je Aristofan u svome djelu „Žabe”

Dramske inovacije uredi

Eshil (prema Aristotelu) uvodi drugog glumca u tragediju te time mogućuje dramski sukob. Sve su mu tragedije temeljene na mitovima ili Homerovim epovima. Likovi su mu idealizirana bića, a radnja vrlo jednostavna. Radnju potiče prijestup, grijeh ili neposluh, kako ljudi, tako i bogova. Tako nastaju otpor i dramski sukob.

Smanjio je ulogu kora te uveo drugog glumca. Također je pojačao značenje dijaloga, upotrebljavao je i ukrašavanje, a pripisuje mu se i izum teatralnih maski koje je učinio izražajnijima. Uveo je bolje kostime i uklonio prizore krvoprolića sa same pozornice.

Karakteristike uredi

Eshil je građu za svoje tragedije preuzimao iz mitova, odnosno iz Homerovih epova, Hesiodovih djela i korske lirike. U tragedijama postavlja pitanja o odnosu čovjeka i bogova, države i pojedinca, sudbine i slobode. Nad čovjekovim je djelovanjem stalno prisutna viša božanska volja i mudrost. No, za razliku od homerskog antropomorfizma (prikazivanja bogova s ljudskim obilježjima), Eshil božanstva (posebice Zeusa) prikazuje kao moralna savršenstva te ističe njihovu mudrost, pravednost i nepogrešivost. Djelovanje bogova nije izraz samovolje, nego pravednosti kojom oni uspostavljaju narušenu ravnotežu u poretku stvari.

Eshil prikazuje čovjekovu krivnju, pokajanje, pobune protiv zakona i načela te gnjev bogova, zaštitnika pravde i osvetnika zločina. Krivnja ne mora biti samo čovjekova, tako u „Okovanom Prometeju” titan Prometej trpi muke u okovima jer se pobunio protiv Zeusa. Prometej simbolizira vječnu ljudsku težnju za napretkom ("Umijeća sva su smrtnom od Prometeja"). Kod Eshila se krivnja predaka prenosi i na potomstvo („Orestija”, „Sedmorica protiv Tebe”), tako da se grijesima predaka pridružuju i grijesi potomaka. Čovjekovu sudbinu, kaže Eshil, određuje karakter.

Eshilov je pjesnički izraz bogat slikama, metaforama i novotvorenicama. Aristofan opisuje Eshilov jezik kao grandiozan i pun patosa, ali i teške razumljivosti. Eshil je raspolagao čitavom lepezom brojnih stilskih razina, ali je najčešće ukrašavao i pojačavao izražajnost jezika. Često je volio koristiti komplicirane novotvorenice, arhaizme, dijalektizme te i neke strane riječi (baris, egipatski naziv za jednu vrstu lađe). Koristio je također i brojne poredbe.

U Orestiji je uveo trećeg glumca koristeći Sofoklovu novinu.

Zanimljivosti i anegdote uredi

Eshil je sam sebi sastavio nadgrobni spomenik, u kojem spominje svoje učešće u borbi protiv Perzijanaca, ali ne i vlastito pjesništvo.

Epitaf - Grčki izvornik:

Αισχύλον Ευφορίωνος Αθηναίον τόδε κεύθει μνήμα,
πεπνυμένον πυροφόροιο Γέλας.
Αλκήν δ' ευδόκιμον Mαραθώνειον άλσος
αν είποι και βαθυχαιτήεις Μήδος επιστάμενος

Epitaf - u slobodnome prijevodu:

Ovaj grob prah Eshila Atenjanina čuva
Euforiona sin i plodonosan ponos Gele
O njegovu junaštvu, Maraton neka govori
I dugokosi Perzijanci koji sve to znadu

Plutarh pripovijeda da je Eshil s mladim Ijonom promatrao šakanje. Kad je borac svome protivniku zadao težak udarac, on ga je izdržao bez riječi, ali je publika glasno povikala. Eshil je na to rekao svome prijatelju pjesniku: "Vidiš li što čini izvježbanost? Udareni šuti, gledaoci viču!"
Poslije jednog nezasluženog poraza u pjesničkom takmičenju, Eshil je rekao da sud o svojim tragedijama prepušta vremenu jer je siguran da će ono dati za pravo njemu, a ne njegovim sucima i umjetnicima.
Eshil je jednom rekao kako su njegova djela odresci s velike Homerove gozbe. Naime, s jedne strane to može značiti vlastitu skromnost i veličanje Homera, a s druge može označavati način obrade djela. Naime, ep će mitski siže predstaviti gotovo u cjelini, bez kraćenja i dijelova, a tragedijama se oni moraju razrezati na pojedinačne drame. Tako da su njegova djela zapravo, na taj način, odresci.
Priča kaže da je umro tako što je orao zamijenio njegovu proćelavu glavu s kamenom te je na nj ispustio kornjaču kako bi razbio njen oklop.