Kotor (tvrđava)
Kotor ili Kotor-grad je bio srednjovjekovna utvrda iznad današnjeg naselja Kotor u općini Kotor-Varoš. Nalazio se u Donjim Krajima, župa Vrbanja.[1][2] U nekim novijim (2002.) izvorima stoji da se naselje ispod utvrde zove Kotorište[3], što nikada nije odgovaralo stvarnom stanju, jer je Kotorište kotorvaroško naselje na suprotnoj (desnoj) obali Vrbanje.
U izvornom obliku (čije razvaline i danas postoje), u Kotoru je bila kula, nešto poviše na grebenu iznad rijeke Jakotine i tamnica (neposredno iznad vodopada). Kula i tamnica su bile povezane kamenim (izlomljenim) stepeništem. U kuli se, sve do oslobođenja Kotor-Varoši, 1945., nalazilo zvono impozantnog promjera: 5 m.[4] Njegova dalja sudbina je nepoznata.
Najranije pominjanje Kotora je početak Srednjeg vijeka, svakako dosta prije 9. stoljeća, jer je, prema vjerodostojnim izvorima, prije toga bio "nekoliko puta poharan".[5] Podatak je preuzet iz djela Baltazara Splićanina, neosporno kasnog pisca, koji, u vezi sa zbivanjima u 9. stoljeću spominje Bosansko kraljevstvo i porijeklo imena današnjeg grada Kotor u Boki kotorskoj, koji je kao i Risan, tada bio u graničnom području jugoistočnog dijela Kraljevine Bosne
Prema oba izvora, prilikom imenovanja budućeg grada Kotor, u to vrijeme su Ugri često upadali u Bosansko kraljevstvo i da su više puta opustošili teritoriju bosanskog grada Kotora, koji je u drugoj knjizi svoje "Geografije" Gerard Rudniger označio kao Vesekatro, koji se nalazi se blizu Banje Luke. Plemići iz bosanskog Kotora, po imenu Nedor, Miroslav i Vuksan, uz još neke druge, saznavši da se zida novi grad na moru, krenuše sa svom svojom imovinom velike vrijednost u zlatu i srebru prema poznatoj lokaciji , budući da je Bosansko Kraljevstvo bilo bogato rudama plemenitih metala. Kada su, prema navodima Mihajla Solinjanina (u opisu Dalmacije), stigli u Risan, razglasili su svoju namjeru da tu podignu tvrđavu u kojoj će biti sigurni. Kad su to doznali građani tadašnjeg naselja Askrivija, pozvali su da planirani trošak koji su ulože u izgradnju već započetog grada, "te da združeni žive kao pravi prijatelji i građani".
Bosanci, koji su to inače željeli, ne prihvatiše odmah ovaj prijedlog već poslije nekoliko dana odgovoriše da su spremni udovoljiti njihovom traženju, ali pod uslovom da se novi grad nazove imenom njihove otadžbine, Kotor. Ovo nisu prihvatili Askrivljani, ali se docnije (kaže Solinjanin), po nagovoru svog biskupa, složiše da bace žrijeb, te da tako odluče kojim imenom da se grad nazove. I žrijeb ispade u prilog Kotorana Bosanaca.
Naredni dostupni podaci potiču iz 1382., kada je grad pripadao hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (oko 1350. - 1416.). Kao jamčevinu za pozajmljeni novac 1412. ga je dobila njegova žena Jelena. Kotor je i dalje ostao omiljena Hrvojevo odredište, u kojoem je i umro.
Kotor je kasnije postao dio Jajačke Banovine, a Osmanlije su ga osvojile 1519, 52 godine nakon zvaničnog pada Bosne. Okupatorske snage su nadirale niz dolinu Vrbanje, a najsnažniji otpor njihovom daljem prodoru pružila je odbrana Korora u Boju na Večićkom polju, nakon čega su Osmanlije veoma brzo zauzeli i Banjaluku, Srbac i Kobaš, Derventu i cijelu Posavinu. Nakon toga, nakratko su prešli i u Slavoniju.
Timari kotorskih mustafhiza su bili čak u selima oko Visokog i Visočkog Dubrovnika (vjerovatno glavne trgovinske ispostave). Hamdija Kreševljaković pretpostavlja da su mustafhizi „u Kotor premješteni iz nekog grada, koji je bio bliži Visokom“.
Sve do 1838., Kotor je imao sopstvenu posadu. Za vrijeme austrijske okupacije desne obale Save, u Kotor je premještena posada i uprava Kobaške kapetanije, koja je sudbeno bila u nadležnosti Jajačke kapetanije. Zabilježeno je da je 1833. U utvrdi Kotor bio samo jedan top.
Hamdija Kreševljaković dalje piše, prema nepisanim izvorima:
..."Po imenu poznati su mi ovi dizdari: Huseinaga 1557, Salihaga do 1748, njegov nasljednih Avdaga od 1758 do iza 1793, Mehmedaga 1810 i njegov sin Abdurahmanaga 1816. Godine 1858dobrovoljno je ustupio Salihaga službu dizdara svome bratu Avdagi. Dizdarev timar u Tačbilu iznosio je 3400 akči.
Anonimni opis kaže da je Kotor mala tvrđavica, opasana bedemom, sa malim topovima, a uz nju predgrađe sa, po prilici, sedamdeset kuća...“
Kreševljaković uzima Jukića kao izvor da se grad i tvrđava Kotor zovu Bobas, „a u narodu se i danas čuje Bobac". Da je otišao u naselje Kotor, saznao bi da se tako nazivaju vodopad ispod bivše tamnice i snažan izvor (točak), jedan od njih više, pitke vode. Još 1960-tih, za ramazanske iftare, voda se odnosila i u najudaljenija domaćinstva Kotor-Varoši. Stanovništvo Kotora je govorilo da je bilo "na Bobācu", dok su oni iz ostalih dijelova grada insistitali na, navodno, "pravilnom" Bobas.
Današnji izgled kule i tamnice je primjer nebrige i zapuštenosti značajnog spomenika srednjovjekovne kulture, a lokalne vlasti neće ili ne znaju da ih iskoriste kao vrijedno i unosno turističko dobro. Ostaci Hrvojeve tvrđave se nalaze na Privrermenoj listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.[6]
Galerija
uredi-
Ostaci kule tvrđave Kotor, 2015. -
Pogled na kulu iz klisure Jakotine, 2015.
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Kreševljaković H. (1953): Stari bosanski gradovi. Naše starine, I: 7—44.
- ^ Pelidija E. (2002): Banjalučki boj iz 1737 - Uzroci i posljedice. El-Kalem, Sarajevo.
- ^ Мргић-Радојчић Ј. (2002): Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне. Филозофски факултет, Београд, ISBN 868026959X.
- ^ Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.
- ^ Orbin M. (1601). Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Historia di Mavro Orbini raveseo Abbate Melitense. 3. Dalmatia, Croatia, Bosna, Servia & Bvulgaria / Kraljevstvo Slavena (prijevod iz 1968.). Pesaro/Beograd: Girolamo Concordia/Srpska književna zadruga.
- ^ http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=165&lang=1 Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine.