Iva Despić-Simonović

Ivana Despić-Simonović (Hrastovica, 15. august 1891 – 12. juli 1961) bila je jugoslavenska kiparica. Rođena u Hrvatskoj, Iva se školovala u Zagrebu, Parizu i Münchenu. Od 1920. do svoje smrti živjela je uglavnom u Sarajevu, ali je bila i dvorski kipar u Beogradu. Bila je prva kiparica u današnjoj Bosni i Hercegovini i jedina u međuratnom periodu, ali je nakon Drugog svjetskog rata manje stvarala.

Iva Despić-Simonović u svom ateljeu 1926.

Privatni život

Iva Despić-Simonović rođena je u Hrastovici kod Petrinje u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, Austrougarska, 15. augusta 1891. Porodica Simonović bila je bogata. Njen otac, general u austrougarskoj vojsci, prepoznao je njen talent i omogućio joj umjetničko obrazovanje. Obučavali su je kipari Robert Frangeš-Mihanović i Rudolf Valdec. Njena prva izložba, dio samostalne izložbe njenog vršnjaka Ljube Babića, održala se dok je još bila studentica. Ljubo Babić se romantično zainteresovao za nju i naslikao je njen portret. Iva je nastavile školovanje u Parizu i Münchenu, usavršavajući se kao umjetnica za izradu plaketa i medalja, a imala je izložbu u Parizu 1914.

Iva Despić-Simonović bila je dva puta udata. Njen prvi brak, sa Aleksandrom Zarevskim, bio je poništen. Aleksandra "Acu" Despića upoznala je u Zagrebu pred kraj Prvog svjetskog rata, nakon čega je uslijedilo stvaranje Jugoslavije. Par se vjenčao 1920. godine, a Despić-Simonović se preselila u mužev rodni grad Sarajevo. Imali su kćerku Gospavu "Cicu" i sina Batu. Njena porodica Despić, bili su ugledni i bogati trgovci i osjećala se potisnuta zbog njihovog patrijarhalnog stava. To se odrazilo na autoportret pod imenom Ograničen, koja se sada nalazi u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Iva čeznula je za vlastitom slobodom. Do 1931. godine potražnja za njenim umjetničkim djelima toliko je narasla da si je mogla priuštiti da sebi izgradi ljetnikovac u Vasinom Hanu kod Sarajeva. Uselivši se prerano, u još vlažnu zgradu, oboljela je od hronične bolesti koja ju je mučila godinama.

Karijera

Iva Despić-Simonović imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beogradu 1927. godine, našivši na povoljne kritike. Učestvovala je na kolektivnim izložbama u Londonu, Beogradu, Barceloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi. Njen međunarodni uspjeh donio joj je slavu i u Jugoslaviji, do te mjere da ju je kontaktirao kralj Aleksandar. Imala je lični atelje na kraljevskom dvoru u Beogradu, gdje je predstavljala visoke ljude. Iva se prisjetila da je o njenoj vještini nastala priča na sudu kada je kralj Petar, tada malo dijete, ušao u njen atelje i prepoznao bistu na kojoj je radila kao da prikazuje generala Stevana Hadžića. Postala je dvorski kipar, kao i instruktor kiparstva kraljice Marije, s kojom se posebno zbližila.

Tokom svog boravka u Beogradu, Iva je portretirala kralja, kraljicu, generale i druge visoke ljude, uključujući rumunskog kralja Ferdinanda i bugarskog princa Kirila. Ostala poznata djela uključuju skulpture Djeca u snijegu (1923), Dobri prijatelji (1923) i Bato se igra (1925), kao i ploču Utjeha (1927). Iva je u ranoj karijeri bila pod utjecajem ideala rane renesanse, ali je kasnije usvojila impresionistički pristup.

Iva je bila prva kiparka u današnjoj Bosni i Hercegovini, i ostala je jedina u međuratnom periodu. Bosanke su u to vrijeme bile uglavnom nepismene i nisu učestvovale u javnom životu, ali Ivina karijera je cvjetala i bila je poznata u društvu. U intervjuu iz 1937. žalila se na postupanje prema ženama umjetnicama, rekavši: "Imam utisak da umjetnici ne cijene umjetnički rad žena. Lako im je. Kad je dijete umjetnika muško, nastavlja raditi svoj posao. Kad je moja kći imala tifus, nisam marila za kiparstvom ". Iva je bila nadahnuta majčinstvom i često je prikazivala svoju djecu. Posebno je željela napraviti spomenik majkama, sličan Grobnici nepoznatog vojnika, koja je postajala široko rasprostranjena u cijelom svijetu. Njena ideja nije podržana, te da je kopirana i kasnije realizirana u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kasniji život

Tokom Drugog svjetskog rata Iva je boravila na svom imanju u blizini Sarajeva. Nedostatak stvari u ratu natjerao ju je da kupi kravu za izdržavanje porodice. Prema njenoj kćeri, porodica je morala sakriti kravu od vojnika u svom ateljeu, a uznemirena životinja oštetila je brojne skulpture.

Kada je komunistička partija preuzela vlast nakon rata, kao pristalica prognane kraljevske porodice, Iva biva uhapšena u junu 1945., te je provela neko vrijeme u zatvoru u Sarajevu. Portret drugog zatvorenika, glumca Ante Franjkovića "Dalmata", kojeg je tada napravila uspješno je sačuvan. Ubrzo je puštena, ali se njen život promijenio. Bila je izgubljena i nije mogla naći posla, sve više vremena posvećujući slikanju i crtanju, a sve manje kiparstvu. Njena najznačajnija djela nakon Drugog svjetskog rata su biste pjesnika Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića i Osmana Đikića po narudžbi mostarskih vlasti.

Smrt

Iva Despić-Simonović umrla je 12. jula 1961. godine u svom ateljeu u Vasinom Hanu. Planovi za zaštitu njenog doma i pretvaranje u umjetničku koloniju pojavili su se nekoliko godina nakon njene smrti, ali nikada nisu ostvareni. Kuću je 2005. obnovio novi vlasnik, a u to vrijeme iza skrivenih vrata podruma pronađeno je nekoliko dosada nepoznatih gipsanih bista.